Smrt jaše u paru s tišinom – ‘Velika tišina’ Sergija Corbuccija

S teškom mukom osamljeni jahač probijao se kroz goleme nanose snijega koji su okovali planine Utaha. Djelovao je nezainteresirano za sve što se događalo oko njega, a ako je u neposrednoj blizini i primijetio nešto sumnjivo, nije to odao nijednom gestom. Čitava skupina lovaca na glave vrebala je na njega, nestrpljivo čekajući da se još malo približi kako bi bili sigurni da im plijen ovoga puta neće izmaknuti. Još malo, pa još malo... I u trenutku plane sukob.

Foto: Čovjek kojem su oduzeli glas, ali ne i mogućnost da sve kaže pogledom. Jean-Louis Trintignant u ‘Velikoj tišini’ (‘Il grande silenzio’, 1968.). Izvor: kadar iz filma.

No pokazalo se da je jahač znatno vještiji od svojih progonitelja. Uskoro je bjelina snijega bila poprskana krvlju ljudi koji su ovdje susreli svoju sudbinu u liku čovjeka poznatog kao Grande Silenzio. Nije izgovorio nijednu riječ, niti mu se s lica mogla očitati ikakva emocija, čak ni dok je po kratkom postupku ubijao one koji su pokušavali spas pronaći u predaji. Pričalo se da s njime u paru jaše smrt. Za ove nesretnike, koji su vjerovali da im sama brojnost jamči pobjedu, to se pokazalo itekako točnim. Smrt je još trenutak ostala uživati u još jednoj pobjedi svojega viteza, dok je on nastavio prema nekom samo njemu poznatom cilju.

Vestern u kojem ni snijeg nije dovoljno bijel

‘Velika tišina’ (‘Il grande silenzio’, 1968.), špageti-vestern Sergija Corbuccija, redatelja ‘Djanga’ i ‘Companerosa’, po mnogočemu je izniman predstavnik žanra. Neki ga kritičari i redatelji smatraju čak i najboljim, stavljajući ga ispred mnogo poznatijih ostvarenja Sergija Leonea. A ako već nije najbolji, svakako je jedan od najpesimističnijih vesterna ikada snimljenih.

Foto: Kako je lako narušiti nevinu bjelinu snijega... Prizor iz ‘Velike tišine’ (‘Il grande silenzio’, 1968.). Izvor: kadar iz filma.

Kada sam ga 2004. ponovno pogledao, nakon gotovo dvadeset godina, ostao sam zatečen njegovim završetkom. Netko će možda spomenuti Peckinpahovu ‘Divlju hordu’ (‘The Wild Bunch’, 1969.), ali čak i ondje postoje naznake nade, primjerice u susretu Thorntona i starog Sykesa. Corbucci, međutim, ne pokazuje namjeru pružiti gledatelju takvu utjehu. Njegov svijet mnogo je hladniji od snijega koji ga prekriva.

Čovjek kojem su oduzeli glas

Druga velika posebnost filma jest Jean-Louis Trintignant, veliki francuski glumac kojem je ovo bio jedini vestern. Poznat ponajprije po dramama i političkim trilerima, među kojima se ističe ‘Z’ Coste-Gavrasa, za koji je osvojio nagradu za najboljeg glumca u Cannesu, Trintignant nije bio prvi Corbuccijev izbor. Redatelj je u ulozi Silencea prvotno zamišljao Franca Nera, svojega Djanga, no druge su obveze spriječile Nera da prihvati ulogu.

Po mojem mišljenju, bila je to sretna okolnost. Trintignant jednostavno briljira kao nemilosrdni revolveraš kojeg progone duhovi prošlosti i želja za osvetom. Nazvan je Silence jer ne govori, a njegova šutnja posljedica je strašne rane iz djetinjstva. Lovci na glave nožem su mu prerezali grlo kako ne bi mogao posvjedočiti da su mu ubili oca, iako se ovaj namjeravao predati. Odrastao Silence zato ubire krvavi danak među ljudima čiji su mu prethodnici uništili djetinjstvo.

Foto: Mauser protiv Colta ili Winchesterke... Rijetko, ali efikasno. Jean-Louis Trintignant u ‘Velikoj tišini’ (‘Il grande silenzio’, 1968.). Izvor: kadar iz filma.

Ondje gdje drugi revolveraši prijete riječima, on odgovara oružjem. I to ne bilo kakvim. Umjesto uobičajenog Colta, Silence nosi poluautomatski Mauser C96, pištolj koji u svijetu klasičnih vesterna djeluje gotovo jednako neobično kao i njegov vlasnik. Njegova šutnja, međutim, ne znači odsutnost emocija, nego njihovo potiskivanje. Trintignant ih otkriva pogledom, pokretom i gotovo nepomičnim licem, stvarajući lik kojem riječi doista nisu potrebne.

Dva lica istog zakona

Koliko god Trintignant briljirao, teško je reći da krade scene ostalima. Njegov glavni protivnik El Tigrero, poznat i kao Loco, ima lice Klausa Kinskog. A teško je zamisliti glumca prikladnijeg za ulogu čovjeka koji iza zanimanja lovca na glave skriva pljačke, ubojstva i druge zločine.

Kinski je ostvario niz upečatljivih uloga u talijanskim vesternima, među ostalima u Leoneovu ‘Za dolar više’ (‘For a Few Dollars More’, 1965.), ali Loco svakako pripada među njegove najbolje žanrovske nastupe. Njegova je okrutnost gotovo svakodnevna, a zločine čini s uvjerenjem čovjeka koji vjeruje da mu zakon daje pravo na sve.

Foto: Lice koje i šutnjom sve kaže. Klaus Kinski kao Loco u ‘Velikoj tišini’ (‘Il grande silenzio’, 1968.). Izvor: kadar iz filma.

Zanimljivo je da su Loco i Silence prikazani mnogo sličnijima nego što bi se na prvi pogled moglo zaključiti, iako formalno predstavljaju suprotne strane. Obojica ubijaju za novac, čak naplaćuju jednaku tarifu po glavi. Razlika je u tome što Loco progoni ljude s potjernica, dok Silencea unajmljuju oni koji se žele osvetiti lovcima na glave. Nijedan ne želi prvi potegnuti oružje, oslanjajući se na vlastitu brzinu i pravilo prema kojem ubojstvo može postati legitimna samoobrana ako je protivnik prvi posegnuo za pištoljem. No postoji još jedna, možda i važnija sličnost. Obojici lica govore više od riječi, premda je Loco brbljav, a Silence šuti iz ‘tehničkih’ razloga.

Posebno su zanimljive scene u salonu, gdje jedan drugoga pokušavaju isprovocirati da prvi potegne. Iza prividno jednostavnog revolveraškog nadmetanja krije se mnogo složeniji odnos dvojice ljudi koji se služe gotovo istim metodama, ali ih opravdavaju različitim razlozima. Corbucci pritom ne nudi jednostavnu podjelu na dobro i zlo. Njegov junak nije bezgrešan, a njegov zlikovac nije čovjek koji djeluje izvan zakona. Naprotiv, upravo je zakon Locovo najjače oružje.

Šerif, Morricone i bijela pustinja

Zanimljivu sporednu ulogu ostvario je Frank Wolff kao šerif Snow Hilla. Možda nije najbistriji predstavnik zakona kojeg je vestern upoznao, ali hrabrosti mu ne nedostaje. Nažalost, hrabrost neće biti dovoljna kada mu se na putu nađe Loco, pa će Snow Hill uskoro ostati bez još jednog šerifa.

Foto: Hrabrosti mu nije nedostajalo, ali protiv Loca ni hrabrost nije dovoljna. Frank Wolff kao šerif Burnett u ‘Velikoj tišini’ (‘Il grande silenzio’, 1968.). Izvor: kadar iz filma.

Gotovo nezaobilazan dio najboljih talijanskih vesterna jest glazba Ennija Morriconea. Njegova tema za ‘Veliku tišinu’ jedna je od onih koje savršeno nadopunjuju filmske prizore. Umjesto da samo naglašava napetost i nasilje, glazba snježnom krajoliku daje gotovo elegičnu dimenziju. U svijetu u kojem su ljudski životi svedeni na iznose s potjernica, upravo Morricone unosi osjećaj tragedije koja se nadvija nad svim likovima.

A snijeg, toliko neobičan za vestern, ovdje nije samo dekoracija. Njegova bjelina u stalnoj je suprotnosti s krvavim obračunima, dok surovost zime dodatno naglašava bezizlaznost položaja ljudi koje love. Corbucci je umjesto prašnjavih ulica i užarenih pustinja odabrao ledenu pustoš u kojoj nema mnogo mjesta za milost.

Kada ni sretan kraj ne može promijeniti ton filma, ali ga može uništiti

Upravo je završetak ono što ‘Veliku tišinu’ izdvaja čak i među najmračnijim predstavnicima žanra. Corbucci odbacuje očekivanje da će se pravda, koliko god zakasnila, ipak pojaviti. Ne nudi utješnu pobjedu ni iskupljenje, a još manje sigurnost da će zločin biti kažnjen. Njegov svijet ostaje ravnodušan prema sudbini onih koji u njemu pokušavaju preživjeti.

Producenti, međutim, nisu bili oduševljeni takvim raspletom, pa je Corbucci snimio i alternativni, sretniji završetak. No taj nasilno nametnuti sretan kraj – nasilno je ovdje doista prava riječ – toliko odudara od ostatka priče da završni obračun poprima gotovo parodijske razmjere. Pojavljuju se čak i likovi koje smo već otpisali kao mrtve, a čitav rasplet djeluje kao da pripada nekom sasvim drugom filmu. Srećom, upravo je izvorna, neumoljiva završnica ostala ona po kojoj film pamtimo.

Corbucci je imao hrabrosti otići do kraja, čak i kada je to značilo iznevjeriti gotovo sve što publika očekuje od vesterna. I možda je upravo zato njegov film ostao tako uznemirujući. Jer kada posljednji pucanj odjekne, više nema junaka koji bi uspostavio red, niti pravde koja bi naknadno ispravila učinjeno.

Na početku je smrt jahala uz čovjeka koji nije mogao govoriti. Na kraju se pokazalo da joj njegova pratnja nikada nije ni bila potrebna.

Video: Ennio Morricone – ‘Barbara e tagliente’, glazbena tema iz filma ‘Velika tišina’ (‘Il grande silenzio’, 1968.). Izvor: YouTube.