Postoje glumci koji godinama grade svoju filmsku pojavu. Lino Ventura svoju je donio sa sobom. Široka ramena, teške šake i lice koje nije obećavalo ništa dobro onome tko bi mu se zamjerio. Jacques Becker trebao je gangstera, a pred njim je stajao čovjek koji je izgledao kao da bi mogao natjerati i gangstere da promijene zanimanje. Postojao je samo jedan problem. Taj čovjek nikada prije nije glumio.

Foto: Lice koje je obećavalo snagu, no možda ne i mnogo više. Ali ono iza lica imalo je presudnu riječ. Lino Ventura. Izvor: Journal des Femmes

Pred kamere je donio svoj izgled kao gotovo sve što je imao od filmskog znanja, da bi ga potom nadograđivao u možda i neočekivanim pravcima. Ono što, međutim, nije bilo nikakvo iznenađenje jest da je iz te nadogradnje izrastao filmski velikan. Jedan od onih za koje nam povod nije ni najmanje važan da bismo poželjeli pisati o njima.

Hrvač koji nije tražio kameru

Rođen 14. srpnja 1919. u Parmi kao Angiolino Giuseppe Pasquale Ventura, odrastao je u Francuskoj, kamo je s majkom stigao još kao dječak. Radio je različite poslove prije nego što se posvetio hrvanju, a potom profesionalnom hrvanju, odnosno catchu. Ozljeda noge 1950. prekinula mu je sportsku karijeru pa se počeo baviti organiziranjem borbi. A onda ga je pronašao film. Ili je, možda, film pronašao ono što mu je nedostajalo.

Jacques Becker tražio je glumca za Angela, opasnog gangstera koji će se suprotstaviti Jeanu Gabinu u ‘Ne diraj u lovu’ (‘Touchez pas au grisbi’, 1954.). Ventura nije imao glumačkog iskustva, ali imao je nešto što se nije moglo naučiti. Kada bi ušao u prostoriju, gledatelj je odmah znao da se odnos snaga promijenio.

Foto: Jedan je već legenda, drugi se zaputio to postati. Ali tko će uzeti lovu? Jean Gabin i Lino Ventura u ‘Ne diraj u lovu’ (1954.). Izvor: Télérama.

Zanimljivo je da Becker nije snimio uobičajeni film o velikoj pljački. Pljačka je već obavljena prije nego što priča počne. Zlato je ukradeno, a Max, kojega glumi Gabin, želi samo mirno završiti kriminalnu karijeru. Međutim, plijen privlači nove neprijatelje, a prijateljstvo se pokazuje skupljim od zlata. Većina filmova o pljački zanima se za njezinu pripremu i izvedbu. Beckera zanimaju posljedice, ono što dolazi poslije, kada uzbuđenje prođe, a ljudi ostanu sami sa svojim odlukama.

Venturin Angelo pripada novoj, brutalnijoj generaciji. Ne zanimaju ga Maxov umor, njegovi planovi ni stara pravila. Želi zlato i spreman je učiniti sve da ga dobije. Tako je Ventura započeo filmsku karijeru kao prijetnja čovjeku koji pokušava otići u mirovinu. Samo šest godina poslije naći će se s druge strane iste priče.

Kada mladi gangster ostari za šest godina

U ‘Velikom riziku’ (‘Classe tous risques’, 1960.) Claudea Sauteta Ventura glumi Abela Davosa, kriminalca koji nakon godina provedenih u bijegu pokušava ponovno pronaći mjesto u Francuskoj. Nekadašnji prijatelji više nisu onakvi kakvima ih pamti. Imaju svoje živote, obitelji i, što je najvažnije, sve manje volje riskirati zbog njega. Pokraj Venture sada stoji mladi Jean-Paul Belmondo, glumac koji donosi onu lakoću i bezbrižnost kakvu je Ventura šest godina ranije oduzimao Gabinovu Maxu.

Foto: Stvarno si morao biti hrvač da si prokrčiš put u miljeu francuskog kriminalističkog filma. Lino Ventura i Jean-Paul Belmondo u ‘Velikom riziku’ (1960.). Izvor: La Biennale di Venezia

Tu se događa gotovo nevjerojatan obrat. U ‘Ne diraj u lovu’ Ventura je mladi nasilnik koji ugrožava starog gangstera. U ‘Velikom riziku’ on je čovjek čiji se svijet raspada, a mladost pripada nekome drugome. Oba filma govore o prijateljstvu, samo s različitih strana. Kod Beckera čovjek riskira sve kako bi spasio prijatelja. Kod Sauteta otkriva koliko je malo prijatelja spremno riskirati zbog njega.

Ventura je u šest godina prešao put od čovjeka koji prijeti starom poretku do čovjeka koji pokušava preživjeti njegov nestanak. Nije se promijenilo samo njegovo mjesto u filmskoj priči, nego i ono što je mogao pokazati kao glumac.

Sautet će ga ponovno angažirati u ‘Oružju za diktatora’ (‘L’Arme à gauche’, 1965.), pustolovnom trileru smještenom na Karibe. Ventura glumi Jacquesa Cournota, pomorca koji se protiv svoje volje uplete u posao s krijumčarima oružja. Brodovi, sumnjivi poslovi i čovjek koji bi najradije gledao svoja posla neodoljivo podsjećaju na Hawksov ‘Imati i nemati’ (‘To Have and Have Not’, 1944.). Samo što za kormilom više nije Humphrey Bogart, kojemu je i opasnost bila povod za zajedljivu primjedbu, nego Lino Ventura, kojemu je bilo dovoljno pogledati sugovornika da bi primjedba postala suvišna.

Foto: U inat BB-u – ne Brigitte, već Bogartu i Bourvilu! Lino Ventura, Sylva Koscina i Leo Gordon u ‘Oružju za diktatora’ (1965.). Izvor: ON-mag

Blago koje nije vrijedilo koliko prijateljstvo

Ako je Becker pokazao da zlato može uništiti prijateljstvo, Robert Enrico u ‘Avanturistima’ (‘Les Aventuriers’, 1967.) otišao je još dalje. Ventura je Roland, mehaničar koji s prijateljem Manuom, kojega glumi Alain Delon, i mladom umjetnicom Laetitijom, koju igra Joanna Shimkus, kreće u pustolovinu koja obećava bogatstvo i bijeg od svakodnevice. Isprva sve djeluje gotovo bezbrižno. Troje ljudi, more, snovi i potraga za blagom. No ono što počinje kao pustolovina postupno se pretvara u priču o gubitku.

Foto: Zlato je uvijek zlato, prijateljstvo je zlatnije. Joanna Shimkus, Lino Ventura i Alain Delon u ‘Avanturistima’ (1967.). Izvor: FilmBooster

Delon je mlad, lijep i impulzivan, kao da još vjeruje da se svijet može osvojiti dovoljno velikim osmijehom. Ventura je prizemljeniji, svjestan da svaki san ima svoju cijenu. Njegov Roland ne govori mnogo o osjećajima. Pokazuje ih onime što radi za druge. I upravo je to jedna od najljepših Venturinih osobina. Znao je glumiti nježnost bez nježnih riječi.

Završetak na utvrdi Boyard daje filmu melankoliju kakvu od obične pustolovine ne bismo očekivali. Blago je pronađeno, ali pitanje je što je od svega toga ostalo vrijedno pronalaska.

Tri velikana i jedan sicilijanski klan

Henri Verneuil 1969. okupio je trojicu glumaca čija su imena sama po sebi bila dovoljna za filmski plakat: Jeana Gabina, Lina Venturu i Alaina Delona. U ‘Sicilijanskom klanu’ (‘Le Clan des Siciliens’, 1969.) Gabin je Vittorio Manalese, glava kriminalne obitelji, Delon odbjegli kriminalac Roger Sartet, a Ventura policijski inspektor Le Goff, čovjek koji ih pokušava uhvatiti.

Zanimljiva je već sama raspodjela uloga. Ventura, koji je petnaest godina ranije kod Beckera bio mladi gangster nasuprot Gabinu, sada je čovjek zakona. Gabin je ostao na drugoj strani, samo što je njegov kriminalni svijet postao još veći i organiziraniji, dok je Delon donio novu vrstu filmske privlačnosti, hladnu, lijepu i opasnu. Tri generacije francuskog kriminalističkog filma našle su se u istom filmu, uz nezaboravnu glazbu Ennija Morriconea.

Foto: ‘Pišu li o našoj pljački?’ Jean Gabin, Lino Ventura i Alain Delon na snimanju ‘Sicilijanskog klana’ (1969.). Izvor: CineMagia

Vojska u kojoj se najveće bitke vode u tišini

Iste godine Jean-Pierre Melville snimio je ‘Vojsku sjena’ (‘L’Armée des ombres’, 1969.), jedan od najpotresnijih filmova o francuskom Pokretu otpora. Ventura glumi Philippea Gerbiera, čovjeka koji živi u svijetu u kojem pogrešna riječ može značiti smrt, a ispravna odluka ne mora donijeti ništa osim nove patnje.

Melville ne prikazuje rat kao niz velikih bitaka. Njegovi junaci čekaju, skrivaju se, bježe, sumnjaju i donose odluke koje će ih progoniti čak i ako prežive. Nema pobjedničkih govora ni lakog herojstva. U jednom od najmučnijih prizora pripadnici Pokreta otpora moraju pogubiti izdajnika, ali ne smiju upotrijebiti vatreno oružje jer bi ih netko mogao čuti. Ubojstvo nije spektakl, nego strašan posao koji netko mora obaviti.

Foto: Nekada je protivnike pobjeđivao snagom. Ovdje su najteže bitke bile one koje je morao voditi sa samim sobom. Lino Ventura u ‘Vojsci sjena’ (1969.). Izvor: Les 2 Scènes / Studiocanal

Venturina fizička snaga ovdje gotovo ništa ne znači. Gerbier može podnijeti bol, zatvor i opasnost, ali ne može izbjeći teret vlastitih odluka. Ondje gdje je Angelo u njegovu prvom filmu bio prijetnja drugima, Gerbierova čvrstina postaje oklop kojim pokušava zaštititi ono što je ostalo od čovjeka ispod njega.

Suradnja s Melvilleom nije završila onako kako bi se moglo očekivati nakon ‘Vojske sjena’. Njihov odnos ozbiljno se narušio, a Ventura je odustao od daljnje suradnje. Za ulogu policijskog komesara Matteija u ‘Crvenom krugu’ (‘Le Cercle rouge’, 1970.) Melville je angažirao Bourvila.

I tu počinje jedna od najzanimljivijih glumačkih zamjena u francuskom filmu. Ventura je već samom pojavom donosio snagu, ozbiljnost i autoritet. Bourvil je publici bio poznat ponajprije kao komičar, često dobroćudan, nespretan i pomalo zbunjen čovjek. Teško je zamisliti dva različitija glumačka lica.

Možda je Melville, izgubivši Venturu, shvatio da mu ne treba drugi Ventura. Trebao mu je čovjek koji je bio sve ono što Ventura nije. I pronašao ga je u Bourvilu.

Njegov Mattei ne nameće autoritet izgledom. Otkriva ga postupno, upornošću, inteligencijom i neočekivanom ozbiljnošću. Ne možemo znati je li Melville odabrao Bourvila baš zbog te suprotnosti, ali možemo vidjeti što je takav izbor donio filmu.

Zanimljiva je i razlika između Melvillea i Beckera. Ondje gdje je Becker pljačku ostavio iza početka priče, Melville ju je u ‘Crvenom krugu’ pretvorio u gotovo nijemi vrhunac. Dva velika redatelja, dva potpuno različita pristupa istome žanru.

Kad grubijan postane komičar

No Ventura je već u ranijim filmovima tražio odmak od uloga kojima je stekao prepoznatljivost. U ‘Djedice pucaju’ (‘Les Tontons flingueurs’, 1963.) Georgesa Lautnera, uz dijaloge Michela Audiarda, znao se i nasmijati vlastitoj reputaciji. Glumi Fernanda Naudina, bivšeg gangstera koji se ponovno nađe u svijetu kriminalnih obračuna. Čovjek kojega smo navikli gledati kao ozbiljnu prijetnju sada se mora nositi s galerijom osebujnih kriminalaca i situacija koje često graniče s apsurdom.

Foto: Kad se ovakvo društvo okupi u kuhinji, teško je znati hoće li prije pasti pucanj ili dobra dosjetka. Lino Ventura i Bernard Blier u ‘Djedice pucaju’ (1963.). Izvor: Champagne Alain Bernard

Ventura nije morao postati komičar u uobičajenom smislu. Njegova ozbiljnost bila je dio šale. Što je Fernand odlučnije pokušavao uspostaviti red, to je svijet oko njega postajao smješniji. Na neki način, upravo suprotno Bourvilu u ‘Crvenom krugu’. Ventura je svojom ozbiljnošću izazivao smijeh, dok je Bourvil morao suspregnuti svoju komičarsku prirodu kako bi pokazao ozbiljnost. Obojica su bila savršena.

Kad ni razum više nije dovoljan

U britanskom ‘Dodiru Meduze’ (‘The Medusa Touch’, 1978.) Jacka Golda Ventura odlazi još dalje od poznatog svijeta. Glumi francuskog inspektora Brunela koji u Londonu istražuje napad na pisca Johna Morlara, kojega igra Richard Burton. Morlar vjeruje da snagom vlastitih misli može izazivati katastrofe, a Brunel je policajac koji vjeruje dokazima i činjenicama. Samo što se objašnjenja počinju raspadati pred njegovim očima.

Foto: Protiv ovakvog protivnika ni hrvačko iskustvo nije bilo od velike pomoći. Lino Ventura i Michael Byrne nad Richardom Burtonom u ‘Dodiru Meduze’ (1978.). Izvor: Getty Images / Michael Ochs Archives

Burton je gotovo demonska figura, čovjek čiji bijes poprima nadnaravne razmjere. Ventura je njegova suprotnost. Što priča postaje nevjerojatnija, on ostaje prizemljeniji. I upravo zato mu vjerujemo. Lino Ventura bio je toliko uvjerljiv u stvarnom svijetu da smo mu vjerovali čak i kada je taj svijet počeo prkositi zakonima prirode.

U ‘Saslušanju’ (‘Garde à vue’, 1981.) Claudea Millera pokazat će koliko mu je malo potrebno da bi zadržao našu pozornost. Kao inspektor Gallien ispituje čovjeka kojega glumi Michel Serrault. Umjesto fizičkog obračuna dobivamo psihološki dvoboj u kojem pogled, šutnja i pitanje postavljeno u pravom trenutku mogu biti djelotvorniji od udarca.

Čovjek koji je nekada zarađivao za život pobjeđujući protivnike u ringu sada je mogao voditi čitavu bitku gotovo ne ustajući sa stolice.

Ono što nije pokazivao pred kamerama

Izvan filma Ventura je sa suprugom Odette osnovao udrugu Perce-Neige, posvećenu osobama s intelektualnim teškoćama i njihovim obiteljima. Potaknuti vlastitim obiteljskim iskustvom, godinama su radili na tome da ljudi kojima je potrebna podrška dobiju dostojanstveniji život i mjesto u društvu. Nije to bila još jedna uloga niti usputna gesta filmske zvijezde, nego dugotrajan posao kojemu je posvetio velik dio života.

Lino Ventura umro je 22. listopada 1987., u 68. godini. Iza njega je ostala filmografija koja se ne može svesti na nekoliko gangsterskih klasika, premda bi već oni bili dovoljni da mu osiguraju mjesto među velikanima francuskog filma. A to je bilo iznimno zahtjevno, poglavito u miljeu francuskog kriminalističkog filma. No Ventura je izborio i mnogo više od toga – mjesto među velikanima svjetske kinematografije.

Na početku karijere vidjeli smo ono što nam nije moglo izmaći – njegovu snagu. S vremenom i ono skrivenije – njega samog.