Foto: Jedan pokret palicom i čitavi filmski svjetovi počinju živjeti. Ennio Morricone za dirigentskim pultom. Izvor: picture-alliance / AP Photo.
Desetoga studenoga 1928. u Rimu rođen je Ennio Morricone. Danas bi navršio 98 godina. O njegovoj veličini napisano je dovoljno knjiga da bismo mogli napuniti pristojnu policu, o njegovim nagradama također, a popis filmova za koje je skladao glazbu mogao bi se pretvoriti u zasebnu enciklopediju. Ipak, želimo li doista upoznati Morriconea, najbolje je učiniti ono što nam je cijeloga života omogućavao – slušati ga.
Zato će ovo biti pomalo neobičan rođendanski portret. Odabrali smo dvadeset i tri skladbe, među njima neke općepoznate, ali i mnogo onih koje zaslužuju znatno veću pozornost. Izbor je posve osoban, bez pretenzije da odredimo njegova dvadeset i tri najbolja ostvarenja. Takav bi posao, uz Morriconeov opus, ionako završio ozbiljnom svađom sa samim sobom. Jer čovjek koji je znao spojiti zvižduk, električnu gitaru, usnu harmoniku, crkveni zbor, orkestar, ljudski glas i tišinu zaslužuje više od još jedne kompilacije najpoznatijih tema iz Leoneovih vesterna.
Vestern je promijenio, a zatim nastavio dalje
Suradnja Sergija Leonea i Ennia Morriconea pripada onim susretima bez kojih bi povijest filma izgledala drukčije. Nakon ‘Za šaku dolara’ (‘Per un pugno di dollari’, 1964.) glazba filmskog vesterna dobila je posve nov rječnik. Leone je u Morriconeu pronašao skladatelja koji je razumio njegov filmski jezik, a Morricone u Leoneu redatelja spremnog dopustiti glazbi da sudjeluje u pripovijedanju ravnopravno sa slikom.
Ipak, među našim izborima iz Leoneova opusa prednost dajemo nekim malo drukčijim trenucima. Primjerice, Cheyenneu, kojega u ‘Bilo jednom na Divljem zapadu’ (‘C'era una volta il West’, 1968.) glumi Jason Robards. Njegova je tema puna vedrine, karaktera i one posebne topline koja se u završnici filma pretvara u glazbeni rastanak.
Video: Cheyenne odlazi, a za njim ostaje melodija koja nas tjera da poželimo još malo njegova društva. Izvor: YouTube.
U ‘Moje ime je Nitko’ (‘Il mio nome è Nessuno’, 1973.) Tonina Valeriija Henry Fonda igra Jacka Beauregarda, revolveraša koji pripada svijetu na zalasku. Morricone mu je napisao jednu od najljepših oproštajnih tema. Mogli smo odabrati poznatiju, vrckavu naslovnu skladbu, ali naš je favorit ‘Buona fortuna, Jack’.
Video: Henry Fonda odlazi iz svijeta revolveraša, a Morricone ga ispraća onako kako i zaslužuje. Izvor: YouTube / Ennio Morricone.
S ‘Za šaku dinamita’ (‘Giù la testa’, 1971.) ponovno smo kod Leonea, ali u svijetu meksičke revolucije. Rod Steiger i James Coburn, dvojica junaka koji se sudaraju s poviješću, dobivaju glazbu u kojoj se susreću gotovo dječja zaigranost, nostalgija i tragedija. Glas Edde Dell'Orso i ponavljanje imena Sean pripadaju najupečatljivijim Morriconeovim zamislima.
Audio: Revolucija može započeti dinamitom, ali Morricone najbolje pamti ljude. Izvor: službeno izdanje Ennia Morriconea / Bandcamp.
Dva Corbuccija, dva potpuno različita svijeta
Sergio Corbucci također je znao što ima u Morriconeu. ‘Velika tišina’ (‘Il grande silenzio’, 1968.) jedan je od najmračnijih vesterna ikada snimljenih, smješten u snijegom okovanu pustoš u kojoj se odvija sukob nemilosrdnih lovaca na ucjene i nijemog revolveraša kojega igra Jean-Louis Trintignant. Klaus Kinski njegov je nezaboravni protivnik. Za našu obradu filma već smo koristili ‘Barbara e Tagliente’, pa ovdje biramo glavnu temu. Morriconeova glazba u tom filmu ima ljepotu koja stoji u uznemirujućem odnosu s Corbuccijevim nasilnim svijetom.
Video: Snježna bjelina nikada nije izgledala tako hladno, a Morricone je pronašao melodiju koja joj savršeno pristaje. Izvor: YouTube.
Dvije godine poslije Corbucci snima ‘Vamos a matar, compañeros’ (1970.). Franco Nero, Tomas Milian i Jack Palance u revolucionarnom vesternu čija je naslovna glazba potpuna suprotnost onome što smo upravo čuli. Zbor I Cantori Moderni di Alessandroni i Morriconeova gotovo zarazna razigranost pozivaju na glazbenu avanturu.
Video: Revolucija nikada nije zvučala ovako veselo. Izvor: YouTube / Ennio Morricone.
A kad smo već u Meksiku, ostanimo još malo. ‘Tepepa’ (1969.) Giulija Petronija, s Tomasom Milianom, Johnom Steinerom i Orsonom Wellesom, donio nam je divnu pjesmu ‘Al Messico che vorrei’ u izvedbi Christy, odnosno Marije Cristine Brancucci. Morriconeova melodija, njezin glas i tekst Marije Travije dostojanstveno pripadaju svijetu političkog vesterna.
Video: Meksiko o kojemu pjeva Christy možda još treba stvoriti, ali ova je pjesma već odavno stvorena za vječnost. Izvor: YouTube / Ennio Morricone.
I da završimo ovaj dio s malo veselja. ‘Un genio, due compari, un pollo’ (1975.) Damiana Damianija film je koji bih rado prepustio zaboravu. A Morricone? Njega ni slučajno. ‘Questa pazza, pazza corsa’ sjajan je primjer kako vrhunski skladatelj može napisati izvrsnu glazbu za film koji joj, prema mojem mišljenju, nije dorastao.
Audio: Film je za zaborav. Glazba nije. Izvor: Spotify / originalni soundtrack.
Morricone koji se ne služi revolverom
Vrijeme je da odložimo revolvere, ali nikako i ozbiljne filmske teme.
Gillo Pontecorvo snimio je ‘Bitku za Alžir’ (‘La battaglia di Algeri’, 1966.), jedno od najvažnijih ostvarenja političke kinematografije. Morriconeova ‘Tema di Ali’ izvanredan je primjer njegove sposobnosti da jednostavnoj melodijskoj zamisli udahne povijesnu i ljudsku težinu. Pontecorvo je i sam sudjelovao u nastanku glazbe, a njihova suradnja predstavlja jedan od osobito zanimljivih trenutaka Morriconeove karijere.
Video: Povijest pišu pobjednici, ali Morricone je znao čuti i one čija imena povijest najlakše zaboravlja. Izvor: YouTube / Ennio Morricone.
Giuliano Montaldo u ‘Saccu i Vanzettiju’ (‘Sacco e Vanzetti’, 1971.) bavi se sudbinom dvojice talijanskih anarhista osuđenih na smrt u Sjedinjenim Državama. Morricone je skladao glazbu, a Joan Baez napisala tekst i otpjevala ‘Here's to You’. Četiri stiha i melodija koja se ponavlja. Malo je filmskih pjesama koje su tako uspješno izašle iz okvira svojega filma.
Video: Četiri stiha i jedan glas. Ponekad je to dovoljno da se suprotstavite zaboravu. Izvor: YouTube / Ennio Morricone.
A zatim Elio Petri i ‘Istraga nad besprijekornim građaninom’ (‘Indagine su un cittadino al di sopra di ogni sospetto’, 1970.). Gian Maria Volonté u jednoj od svojih najvećih uloga, Florinda Bolkan i nevjerojatna politička satira o čovjeku čiji mu položaj omogućuje da se poigrava zakonom. Morricone odgovara glazbom jednako provokativnom kao što je Petrijev film. Neobična instrumentacija, groteskni ritmovi i melodija koja se podsmjehuje vlastitome svijetu. Film svakako zaslužuje zasebnu, temeljitu obradu, pa ćemo ovdje stati na glazbi.
Video: Kada se vlast počne rugati pravdi, Morricone joj spremno napiše glazbenu pratnju. Izvor: YouTube / Ennio Morricone.
Melodije koje su nadživjele filmsko platno
Bernardo Bertolucci u ‘Novecentu’ (1976.) ispisuje golemu povijesnu fresku dvadesetoga stoljeća, s Robertom De Nirom, Gérardom Depardieuom, Burtom Lancasterom, Donaldom Sutherlandom i Dominique Sandom. Morriconeov soundtrack jednako je raskošan kao i film. Izabrati između ‘Romanza’ i ‘Tema di Ada’ gotovo je nepravedno prema objema skladbama, ali odluka je ipak pala na drugu. Poslušajte njezinu nježnost i širinu.
Video: Bertolucci je snimio čitavo stoljeće, a Morricone je u njemu pronašao prostor za jednu izvanrednu ljubavnu melodiju. Izvor: YouTube / Ennio Morricone.
U ‘Mosca addio’ (1987.) Maura Bologninija Liv Ullmann igra Idu Nudel, sovjetsku disidenticu koja se bori za pravo na emigraciju. Glavna tema još je jedan od onih Morriconeovih glazbenih dragulja koji zaslužuju daleko veću popularnost od one koju uživaju. Melodija koja postupno razvija svoju emocionalnu snagu i dugo ostaje s nama.
Video: Rastanci imaju mnogo melodija. Ovu je napisao Ennio Morricone. Izvor: YouTube / Ennio Morricone.
A onda Terrence Malick i ‘Dani raja’ (‘Days of Heaven’, 1978.). Nestor Almendros, fotografija koja pripada antologiji filmske umjetnosti, Richard Gere, Brooke Adams, Sam Shepard i Morriconeova glazba. Za ovaj je film Maestro prvi put nominiran za Oscara. ‘Harvest’ pripada onim skladbama koje najbolje pokazuju koliko je Morricone mogao postići suzdržanijom instrumentacijom, glazbom koja pristaje Malickovim krajolicima i ljudima koji kroz njih prolaze.
Video: Polja žita, posljednje svjetlo dana i Morricone. Uz jedinstvenu vizualnost Malicka, teško je tražiti ljepšu kombinaciju. Izvor: YouTube.
I konačno ‘Cinema Paradiso’ (1988.) Giuseppea Tornatorea. Film o filmu, prijateljstvu, odrastanju i sjećanju. Philippe Noiret kao Alfredo i Salvatore Cascio kao mali Toto postali su dio filmske povijesti, a Morriconeova glazba dala je njihovoj priči još jednu dimenziju.
Možda je to posljednji od njegovih doista velikih soundtrackova u klasičnom, melodijski raskošnom smislu. O tome se možemo sporiti, jer nakon njega dolaze ‘Legenda o 1900.’ i ‘Malèna’, a Morricone je stvarao i mnogo kasnije. No ‘Cinema Paradiso’ za mene ostaje posebnim ostvarenjem. I nemojmo zaboraviti da je čuvenu ljubavnu temu napisao njegov sin Andrea. Za naš izbor ipak uzimamo Enniju pripisanu glavnu temu.
Video: Kada film postane uspomena, Morricone je ondje da joj podari melodiju. Izvor: YouTube.
Francuski kriminalistički film i jedan američki odgovor
Henri Verneuil okupio je Jeana Gabina, Alaina Delona i Lina Venturu u ‘Sicilijanskom klanu’ (‘Le Clan des Siciliens’, 1969.). Tri velikana francuskog filma dobila su temu čiji neobični ritam, električna gitara, usna harfa i gudači stvaraju jednu od najelegantnijih glazbenih slika kriminalističkog žanra.
Video: Gabin, Delon i Ventura. Tri razloga za gledanje. Morricone je četvrti, i to kakav. Izvor: YouTube.
S Jean-Paulom Belmondom Morricone nas vodi u ‘Marginalca’ (‘Le Marginal’, 1983.) Jacquesa Deraya. Ovdje nas dočekuje posve drugačija glazbena energija. Snažan ritam, prepoznatljiva melodija i Belmondova ležerna drskost. A kad smo već kod Belmonda, možemo se sjetiti i ‘Profesionalca’ (‘Le Professionnel’, 1981.) Georgesa Lautnera. Posebno treba poslušati njegovu ‘Chi Mai’, ali kako smo obećali dati prednost nešto drukčijem izboru, ovdje ostajemo uz Marginalca.
Video: Belmondo je imao vlastiti stil hodanja, a Morricone mu je pronašao odgovarajući ritam. Izvor: YouTube.
Brian De Palma u ‘Nedodirljivima’ (‘The Untouchables’, 1987.) okuplja Kevina Costnera, Seana Conneryja, Roberta De Nira i Andyja Garciju. Morricone odgovara glazbom koja sjajno povezuje kriminalističku napetost, tragične trenutke i otvorenu orkestralnu raskoš. Za naš izbor uzimamo ‘The Strength of the Righteous’, naslovnu temu koja pokazuje Morriconeovu sposobnost da modernom američkom kriminalističkom filmu podari gotovo epski zamah.
Video: Eliot Ness okuplja svoju družinu, a Morricone se pobrinuo da njihov dolazak čuje cijeli Chicago. Izvor: YouTube / Ennio Morricone.
A upravo me glazba iz ‘Nedodirljivih’ podsjetila na još jedno Morriconeovo veliko ostvarenje, ovoga puta televizijsko. ‘Hobotnica’ (‘La piovra’) započela je 1984. godine u režiji Damiana Damianija, s Micheleom Placidom kao komesarom Corradom Cattanijem i glazbom Riza Ortolanija. Od druge sezone, koju je režirao Florestano Vancini, skladateljski posao preuzima Morricone i daje seriji glazbeni identitet koji će je pratiti godinama. Njegova glazba prati i uspon Tana Cariddija, kojega igra Remo Girone, jednoga od najzanimljivijih likova čitave sage. Među brojnim temama posebno se izdvaja ‘La morale’, u kojoj Morricone spaja napetost kriminalističkog filma s gotovo svečanom orkestralnom snagom.
Video: Hobotnica je pružala krakove na sve strane, a Morricone joj je podario glazbu od koje se i danas ježimo. Izvor: YouTube / Musica e Oltre.
A sada jedno malo priznanje. U svojim mladim danima ni ja nisam bio imun na „pametovanje”. Tako sam znao tvrditi da Morricone često varira svoje teme. Čak sam u mladenačkoj gluposti upotrijebio riječ „plagira”. Ah, ta mladost – ludost! Naglasak je, međutim, na riječi SVOJE. Morricone je varirao vlastite glazbene zamisli, razvijao ih, mijenjao instrumentaciju i pronalazio im nova mjesta u svojim skladbama. Nikada više nisam upotrijebio tako neprimjeren izraz za tako velikog umjetnika. Evo, Maestro, i javno se ispričavam za nešto čega se više nitko ne sjeća. Osim mene.
Dva maestra i jedna stvar s Antarktike
John Carpenter poseban je slučaj među filmskim redateljima. Osim što je stvorio niz kultnih filmova, sam je skladao glazbu za mnoga svoja ostvarenja. Njegove jednostavne, sintetizatorske teme sastavni su dio njegova autorskog identiteta. A onda je 1982. snimio ‘Stvora’ (‘The Thing’).
Jedan je maestro skladanje prepustio drugome.
Morricone je napisao glazbu koja se sjajno uklapa u Carpenterovu estetiku, s minimalističkim pulsiranjem, elektronikom i duboko uznemirujućim zvučnim prostorom. Carpenter i Alan Howarth naknadno su dodali dio elektroničke glazbe za film, pa je zanimljivo uspoređivati originalni soundtrack s onim što čujemo u gotovu djelu. Naš izbor je ‘Humanity (Part II)’.
Video: Carpenter je znao skladati za vlastite filmove. Ali znao je i komu prepustiti dirigentsku palicu. Izvor: YouTube / Ennio Morricone.
Akademija i njezini slušni aparati
U našem ranijem zapisu o Morriconeu, objavljenom na godišnjicu njegove smrti, napisali smo:
„Oba dodijeljena Oscara dobivena su kao isprika što mu već ranije nisu dani.”
I danas stojim iza te ocjene. Počasni Oscar 2007. bio je zasluženo priznanje za životno djelo, ali činjenica da je Morricone do natjecateljskog Oscara stigao tek 2016., za ‘Mrsku osmorku’ (‘The Hateful Eight’), ostavlja gorak okus. Posebno kada pogledamo koja su sve njegova ostvarenja ostala bez nagrade.
A ‘Misija’ (‘The Mission’, 1986.) Rolanda Jofféa za mene je možda najveći primjer te nepravde. Godine 1987. Oscar za originalnu filmsku glazbu otišao je Herbieju Hancocku za ‘Oko ponoći’ (‘'Round Midnight’). Svim poštovanjem prema Hancocku, velikom jazz-glazbeniku, teško mi je prihvatiti da je njegova glazba zaslužila prednost pred onim što je Morricone napisao za ‘Misiju’.
Mogu se samo zapitati jesu li članovi Akademije doista poslušali glazbu ili su im slušni aparati bili u kvaru.
Poslušajmo ‘On Earth as It Is in Heaven’. Spoj europske sakralne tradicije, domorodačkih ritmova, oboe i zborskog pjevanja jedan je od najveličanstvenijih trenutaka u povijesti filmske glazbe.
Video: Ako vam nakon ovoga još uvijek nije jasno zašto je Morricone trebao dobiti Oscara, možda biste trebali provjeriti slušni aparat. Izvor: YouTube / Ennio Morricone.
Osobno sam kupio i soundtrack ‘Mrske osmorke’. Poslušao sam ga jednom i više mu se nisam vratio. Za razliku od tolikih Morriconeovih izdanja koja sam slušao nebrojeno puta. Taj Oscar rado bih zamijenio nagradom za ‘Misiju’, ‘Dane raja’, ‘Nedodirljive’ ili barem jedan od njegovih velikih vesterna. Ali nagrade su odavno dodijeljene. Srećom, glazba je ostala.
Dodatak – Godine neispravnih slušnih aparata
Godina | Morriconeov film | Rezultat | Osvojeno od konkurencije |
|---|---|---|---|
1979. | ‘Dani raja’ (Days of Heaven) | Nominacija | Giorgio Moroder – ‘Ponoćni ekspres’ |
1987. | ‘Misija’ (The Mission) | Nominacija | Herbie Hancock – ‘Oko ponoći’ |
1988. | ‘Nedodirljivi’ (The Untouchables) | Nominacija | Ryuichi Sakamoto, David Byrne i Cong Su – ‘Posljednji kineski car’ |
1992. | ‘Bugsy’ | Nominacija | Alan Menken – ‘Ljepotica i zvijer’ |
2001. | ‘Malèna’ | Nominacija | Tan Dun – ‘Tigar i zmaj’ |
2007. | Životno djelo | Počasni Oscar | Napokon priznanje! |
2016. | ‘Mrska osmorka’ (The Hateful Eight) | Osvojen Oscar | Konkurencija je ovaj put ostala praznih ruku. |
Ukupno: šest nominacija, jedan natjecateljski Oscar i jedan počasni Oscar.
Napomena: godine se odnose na dodjele Oscara, a ne na premijere filmova.
Pet puta Akademija je smatrala da netko drugi zaslužuje nagradu više od Morriconea. Šesti put konačno je pobijedio.
A koliko je njegovih najvećih skladbi ostalo čak i bez nominacije? O tome ova tablica šuti, ali mi svakako ne moramo. Dovoljno je napomenuti da među naše dvadeset tri odabrane skladbe nije ušla nijedna iz ‘Mrske osmorke’, jedinog filma koji je Morriconeu donio natjecateljskog Oscara. Slučajnost? Teško.
Druga potjera koja me konačno probudila
A sada dolazimo do skladbe koja mi je osobno najdraža. I do priče koja počinje gotovo komično, a završava sasvim drukčije.
‘Sokolov plijen’ (‘La resa dei conti’, 1966.) Sergija Sollime poznavao sam kao izvrstan vestern, premda sam znao i da je film u nekim distribucijskim verzijama bio ozbiljno skraćivan. Kada sam nabavio raskošno Koch Medijino DVD box izdanje, sa sva tri Sollimina vesterna i knjigom koja je gotovo predstavljala malu enciklopediju špageti-vesterna, bio sam oduševljen.
Prekrasno izdanje, prava kolekcionarska poslastica. I odlučio sam jedno poslijepodne pogledati film.
Zaspao sam.
Nakon radnog dana bio sam umoran, što je prilično jednostavno objašnjenje, ali nije baš pretjerano pohvalno za čovjeka koji se smatra ljubiteljem filma.
Pokušao sam ponovno. I ponovno zaspao.
Treći put odlučio sam promijeniti taktiku. Krenuo sam s najkraćom verzijom, upravo onom koju su prikazivali na televiziji, pa sam razumno očekivao da ću ovoga puta uspjeti ostati budan.
Kakva zabluda.
U svoju obranu moram naglasiti da za sve te neuspjehe nisu bili krivi ni Sollima ni Morricone. Krivac je bio isključivo umorni gledatelj.
Ali onda se dogodilo nešto neobično. Negdje u polusnu uhvatio sam prve tonove ‘Seconda caccia’.
Razbudio sam se. Potpuno.
I ostao zapanjen.
Film koji sam tri puta pokušavao pogledati odjednom me osvojio do te mjere da sam poslije nabavio više njegovih izdanja nego što ih danas mogu pouzdano pobrojiti, a u kolekciji imam i barem tri različita izdanja soundtracka. Film sam od tada pogledao mnogo puta. Morriconeova ‘Seconda caccia’ ostala je moj osobni favorit.
Video: Tri pokušaja gledanja, tri gotovo uspješno prespavana filma i jedna skladba koja je konačno probudila gledatelja. Izvor: YouTube / Ennio Morricone.
No uz ‘Sokolov plijen’ veže se još nešto. Nešto zbog čega je taj film zauvijek dobio posebno mjesto u mojem životu.
Bio je to posljednji film koji sam gledao s tatom.
U ponedjeljak je otišao brati masline i više mi se nije vratio.
I danas jako volim taj film. I tu glazbu. Gledao sam ga mnogo puta, a vjerujem da ću ga gledati i dalje. U tome se, valjda, i sastoji neobična sudbina nekih filmova. Uđu u naš život kao zabava, postanu strast, a onda se uz njih vežu uspomene koje će nas pratiti zauvijek.
Sollimi ćemo se još jednom vratiti, ovoga puta njegovu ‘Revolveru’ (1973.), s Oliverom Reedom i Fabijem Testijem. Morriconeova ‘Un amico’ još je jedna od onih melodija koje su pronašle put daleko izvan filma za koji su napisane. Quentin Tarantino koristio ju je u ‘Nemilosrdnim gadovima’, pa je i nova generacija gledatelja dobila priliku upoznati jedno manje poznato Morriconeovo ostvarenje.
Video: Jedan prijatelj, jedna melodija i još jedan dokaz da su Sollima i Morricone bili izvanredan filmski par. Izvor: YouTube / Ennio Morricone.
Kako mi ipak nismo Monty Python, sada nešto što svi očekuju
Stigli smo do kraja našeg glazbenog putovanja. Dvadeset i tri skladbe teško mogu obuhvatiti opus koji je Morricone stvarao desetljećima. Iza svakog izbora ostalo je još nekoliko jednako vrijednih kandidata. Svaki kolekcionar njegove glazbe mogao bi sastaviti vlastitu antologiju, a vjerojatno bi nakon toga odmah poželio napraviti i drugu.
Za kraj smo ipak odlučili udovoljiti očekivanjima.
Sergio Leone, ‘Dobar, loš, zao’ (‘Il buono, il brutto, il cattivo’, 1966.), Eli Wallach kao Tuco i groblje Sad Hill. Kamera Tonina Delli Collija, Leoneova režija i Morriconeova glazba u jednom od najveličanstvenijih spojeva slike i zvuka koje nam je film ikada podario.
‘The Ecstasy of Gold’.
Glas Edde Dell'Orso, orkestar koji postupno raste i Tuco koji juri između grobova, očajnički tražeći onaj pravi.
Nakon svega što smo poslušali, bilo bi gotovo nepristojno završiti riječima.
Video: Tuco trči, traži Archa Stantona, a frenetični puls Morriconeove glazbe nosi ga od groba do groba. Mi još jednom shvaćamo zašto volimo film, ali još više koliko je glazba njegov neizostavan dio – ovdje podignut na Morriconeovu potenciju. Izvor: YouTube / Ennio Morricone.
Foto: Dva sata Morriconeove glazbe na izdanju ‘Film Music 1966–1987’. U vrijeme kada su audiokazete bile pravo malo bogatstvo, ovakva izdanja otvarala su čitave glazbene svjetove. Izvor: omot izdanja ‘Ennio Morricone – Film Music 1966–1987’.
Ovo nezaboravno druženje, započeto uz filmove, negdje krajem osamdesetih dobilo je i svoje prve glazbene suputnike – dvije audiokazete (ako se još tko sjeća tog relikta prošlosti). S vremenom je otišlo neizmjerno daleko, mnogo dalje nego što sam tada mogao i zamisliti. Ali znate što? Ni to nije kraj.