Ako je Louis Malle imao kakav redateljski program, onda je to bila odluka da se ne pridržava nijednoga. Dok su se drugi trudili izgraditi prepoznatljiv stil, on je s gotovo izazivačkim zadovoljstvom mijenjao žanrove, teme i zemlje. Danas kriminalistički film, sutra komedija, prekosutra priča o incestu, a zatim o francuskim kolaboracionistima. Mogao je snimiti dokumentarac o indijskom siromaštvu, ljubavnu dramu koja izaziva cenzore ili dvojicu ljudi koji gotovo dva sata razgovaraju za večerom. Između erotike i politike, ništa mu nije bilo strano ako je time mogao prodrmati učmalost društva koje je najradije vjerovalo da je sa samim sobom sve u najboljem redu.
Foto: Louis Malle – mladost mu nikada nije bila ograničenje, a nosila je žar. Izvor: prema odabranoj fotografiji.
Rođen 30. listopada 1932. u Thumeriesu, na sjeveru Francuske, Malle je pripadao generaciji koja je odrasla pod njemačkom okupacijom, a filmski sazrela u vrijeme velikih promjena francuske kinematografije. Premda ga se često povezuje s novim valom, nikada nije sasvim pripadao njegovu krugu. Dok su Godard, Truffaut i njihovi istomišljenici rušili ustaljena pravila filmskog pripovijedanja, Malle je već snimao vlastite filmove i nije pokazivao osobitu želju da se priključi bilo kakvoj školi. Uostalom, čovjek koji je karijeru započeo pod morem teško je mogao pristati da ga se zatvori u jednu ladicu.
Od morskih dubina do pariške noći
Njegova karijera počela je ondje gdje bismo najmanje očekivali budućeg redatelja intimnih drama – pod morem. S Jacquesom-Yvesom Cousteauom režirao je dokumentarac ‘Svijet tišine’ (‘Le Monde du silence’, 1956.), nagrađen Zlatnom palmom u Cannesu. Radio je i kao asistent Roberta Bressona na ‘Osuđeniku na smrt je pobjegao’ (‘Un condamné à mort s'est échappé’, 1956.). Teško je zamisliti dva različitija filmska iskustva: Cousteauovu kameru koja otkriva nepoznati svijet i Bressonovu koja iz njega odstranjuje gotovo sve suvišno.
A onda je došla Jeanne Moreau.
Foto: Žena za kojom bih i ja ušao u lift, pa makar vozio onamo kamo je Malle tvrdio. Čak i onamo kamo je Alan Parker tvrdio. Jeanne Moreau u filmu ‘Lift za gubilište’ (‘Ascenseur pour l'échafaud’, 1958.). Izvor: filmski kadar.
‘Lift za gubilište’ (‘Ascenseur pour l'échafaud’, 1958.) na prvi pogled pripada svijetu američkog film noira. Imamo preljub, planirano ubojstvo, zločin koji se izjalovi, fatalnu ženu i noćni grad u kojem nitko nije sasvim nevin. Sve su to sastojci žanra koji su Amerikanci doveli gotovo do savršenstva. Ali trebalo je doći do Louisa Mallea da taj američki recept dobije nešto neizbrisivo francusko.
Dok su američki noir često pokretali fatalizam, pohlepa i neumoljiva logika zločina, Malleu je jednako važna usamljenost njegovih likova. Maurice Ronet ostaje zarobljen u dizalu, doslovno zatočen između katova i vlastitih planova, dok Jeanne Moreau luta pariškim ulicama tražeći čovjeka za kojega vjeruje da ju je napustio. Jedno je zatočeništvo fizičko, drugo emocionalno. A između njih postoji čitav grad koji nastavlja živjeti kao da se ništa nije dogodilo.
I onda dolazi Miles Davis. Amerikanac, dakako. Čovjek koji je trubom mogao ispričati više nego što bi neki scenaristi uspjeli napisati na stotinu stranica. Njegova improvizirana glazba prati Moreau dok luta noćnim Parizom, ali ne pokušava nam objasniti njezine osjećaje. Ona postaje zvuk njezine samoće. Davis je glazbu snimao improvizirajući uz projekcije filmskih prizora, a rezultat je jedan od najupečatljivijih susreta jazza i filma. Paradoks je prekrasan: američki žanr, američki glazbenik, a rezultat jedan od najfrancuskijih filmova koje možemo zamisliti.
Video: Miles Davis – ‘Générique’, iz filma ‘Lift za gubilište’ (1958.). Izvor: YouTube.
Malle je imao samo dvadeset i pet godina kada je snimio taj film. Nije pokušavao nadmašiti američke uzore njihovim vlastitim sredstvima. Uzeo je ono što mu je trebalo, odbacio ono što nije i stvorio film u kojem su atmosfera i osjećaji barem jednako važni kao kriminalistički zaplet. A Jeanne Moreau? Njezina noćna šetnja Parizom ostala je jedan od onih trenutaka u kojima glumica, grad i glazba postaju nerazdvojni. Nisu joj trebali veliki monolozi. Bilo je dovoljno da hoda.
S ‘Ljubavnicima’ (‘Les Amants’, 1958.) ponovno je angažirao Moreau, ali sada je uznemirio nešto mnogo osjetljivije od kriminalističkih očekivanja – građanski moral. Priča o udanoj ženi koja odbija ostati zarobljena u nezadovoljavajućem braku izazvala je skandal. Malle nije tražio dopuštenje da prikaže žensku želju, a upravo je ta neposrednost mnogima bila nepodnošljiva. Film je postao predmetom sudskog spora u Sjedinjenim Državama, koji je završio pred Vrhovnim sudom i ušao u povijest rasprava o umjetničkoj slobodi.
Foto: Ljubav je bila slijepa, cenzori nažalost nisu. Kad su oni išta i znali o ljubavi. Jeanne Moreau i Jean-Marc Bory u filmu ‘Ljubavnici’ (‘Les Amants’, 1958.). Izvor: filmski kadar.
Djevojčica u metrou i čovjek na rubu
Samo dvije godine poslije ‘Zazie u metrou’ (‘Zazie dans le métro’, 1960.) djeluje kao da ju je snimio drugi čovjek. Prema romanu Raymonda Queneaua, Malle je stvorio eksploziju filmskih dosjetki, ubrzanja, vizualnih gegova i dječje anarhije. Pariz više nije melankolična pozornica noćnih lutanja, nego golemo igralište na kojem odrasli ispadaju smješniji od djece. Iako naslov obećava metro, njegova mala junakinja ponajmanje vremena provodi upravo ondje.
Foto: Ah, mi siroti ujaci! Catherine Demongeot i Philippe Noiret u filmu ‘Zazie u metrou’ (‘Zazie dans le métro’, 1960.). Izvor: filmski kadar.
U ‘Privatnom životu’ (‘Vie privée’, 1962.), s Brigitte Bardot i Marcellom Mastroiannijem, pozabavio se slavom i njezinom cijenom. Bardot, već tada međunarodna zvijezda, glumi ženu koju javnost uporno pokušava pretvoriti u vlastito vlasništvo. Teško je ne primijetiti koliko je film koristio njezinu stvarnu slavu, ali i koliko je sam sudjelovao u spektaklu koji je pokušavao kritizirati.
A onda, u ‘Šumu’ (‘Le Feu follet’, 1963.), gotovo potpuno stišava glas. Maurice Ronet glumi Alaina Leroya, čovjeka koji nakon liječenja od alkoholizma pokušava pronaći razlog za nastavak života. Susreti sa starim prijateljima ne donose mu utjehu; samo potvrđuju udaljenost između njega i svijeta kojemu je nekada pripadao. Malle ne romantizira očaj niti ga pokušava izliječiti filmskom utjehom. Promatra čovjeka koji se sve teže uspijeva vratiti među žive.
Brigitte, Jeanne i jedna revolucija
U ‘Viva Maria!’ (1965.) spojio je Jeanne Moreau i Brigitte Bardot u pustolovnoj komediji smještenoj u izmišljenu srednjoameričku zemlju. Dvije zvijezde, revolucija, kabare i poprilična količina filmske razigranosti. Njegove junakinje slučajno se upleću u pobunu, a politička previranja postaju pozornica za spektakl u kojem se revolucija i zabava neprestano sudaraju. Ne treba tu tražiti političku analizu kakvu ćemo pronaći kod Costa-Gavrasa; Malle se jednostavno dobro zabavlja, a zajedno s njim i gledatelj.
Foto: Zaštitne naočale obavezne, sjaj je prejak. A ni neprobojni prsluk ne bi škodio. Brigitte Bardot i Jeanne Moreau u filmu ‘Viva Maria!’ (1965.). Izvor: filmski kadar.
U ‘Lopovu’ (‘Le Voleur’, 1967.), s Jean-Paulom Belmondom, okrenuo se društvenim konvencijama kroz priču o čovjeku kojemu krađa postaje gotovo osobni obračun s građanskim poretkom. Belmondo, kojemu nije nedostajalo filmskog šarma, ovdje ga koristi za lik čije postupke nije uvijek lako opravdati. U tom svijetu vlasništvo, ugled i poštenje nisu nužno povezani onako kako bi njegovi najugledniji građani željeli vjerovati.
Kad obitelj prestane biti sigurno mjesto
‘Šum srca’ (‘Le Souffle au cœur’, 1971.) izazvao je polemike zbog incestuoznog odnosa majke i sina. No prije nego što dođe do kontroverznog završnog dijela, film je i priča o odrastanju, obiteljskim odnosima, bolesti i seksualnom buđenju dječaka u poslijeratnoj Francuskoj. Malle prikazuje obitelj koja se naizgled ne uklapa u očekivane obrasce građanskog ponašanja, a zatim je odvodi preko granice koja ni danas nije izgubila sposobnost uznemiravanja.
Ovdje Malle ne pokušava opravdati tabu niti nam ponuditi urednu moralnu pouku. Više ga zanima kako se unutar obitelji stvaraju bliskost, ovisnost i granice koje bi trebale ostati nepovredive. Njegova provokacija nije u tome da nas uvjeri kako je sve dopušteno, nego u tome što odbija dati nam jednostavan odgovor i tako nas osloboditi nelagode.
Francuska koja se nije željela pogledati u ogledalo
S ‘Lacombeom Lucienom’ (1974.) Malle je dotaknuo jednu od najosjetljivijih rana francuske povijesti – kolaboraciju s njemačkim okupatorom i nasljeđe Vichyjeva režima.
Lucien je mladi seljak koji se pokušava priključiti Pokretu otpora, ali biva odbijen. Stjecajem okolnosti završava među francuskim suradnicima Gestapoa. Nije veliki ideolog, niti čovjek s razrađenim političkim uvjerenjima. Privlače ga moć, oružje, osjećaj pripadnosti i mogućnost da drugi pred njim ustuknu. A upravo je u tome Malleova najneugodnija tvrdnja: za sudjelovanje u zločinu nije uvijek potrebno vjerovati u veliku ideju.
Foto: Može se dati čovjeku oružje u ruke, ali uvijek ostaje otvoreno pitanje čiji će prst biti na okidaču. Pierre Blaise i Aurore Clément u filmu ‘Lacombe Lucien’ (1974.). Izvor: Arthaus.
Scenarij je napisao s Patrickom Modianom, književnikom zaokupljenim okupacijom, izgubljenim identitetima i tajnama francuske prošlosti. Film se pojavio u trenutku kada se Francuska tek počinjala ozbiljnije suočavati s mitom o gotovo jednodušnoj naciji otpora. Marcel Ophüls već je dokumentarcem ‘Tuga i sažaljenje’ (‘Le Chagrin et la Pitié’, 1969.) uzdrmao tu udobnu sliku, ali Malle je otišao među ljude koji su se našli s pogrešne strane povijesti i pokazao koliko je taj put katkad bio zastrašujuće jednostavan.
U tom kontekstu vrijedi se prisjetiti i Costa-Gavrasova ‘Specijalnog odjeljenja’ (‘Section spéciale’, 1975.). Dok Malle promatra pojedinca koji prihvaća ulogu kolaboracionista, Costa-Gavras prikazuje francuski pravosudni aparat koji vlastitim odlukama služi represiji Vichyjeva režima. Jedan istražuje kako čovjek postaje dio zločina, drugi kako se zločin može provoditi uz pomoć zakona, sudaca i državnih pečata. Što je za neku naciju neugodnije – priznati da je imala izdajnike ili da mnogima za izdaju nije bila potrebna nikakva ideologija?
A tu je ponovno i jazz. Nakon Milesa Davisa u ‘Liftu za gubilište’, Malle u ‘Lacombeu Lucienu’ poseže za glazbom Djanga Reinhardta i Stéphanea Grappellija. Samo što ovaj put jazz ne prati noćni Pariz i ljubavnike uhvaćene u kriminalističku zamku, nego Francusku u kojoj je Pariz postao Vichy. Srećom, glazba ne priznaje administrativne ni bilo kakve druge granice, pa je dašak Pariza stizao i u najudaljenije kutke provincije.
Reinhardt je bio Rom, pripadnik naroda koji je nacistički režim progonio. Njegova gitara tako prati priču o mladiću koji je odabrao služiti upravo onima koji su progonili ljude poput glazbenika čiju je glazbu slušala Francuska. Malle nije morao dodatno objašnjavati taj kontrast. Bilo je dovoljno pustiti glazbu.
Video: Django Reinhardt i Stéphane Grappelli – ‘Minor Swing’, glazbena tema filma ‘Lacombe Lucien’ (1974.). Izvor: YouTube.
Kad Malle zakorači u noćnu moru
Nakon ‘Lacombea Luciena’ snimio je ‘Crni mjesec’ (‘Black Moon’, 1975.), film koji se teško može usporediti s bilo čime što je dotad radio. U neodređenom svijetu zahvaćenom sukobom muškaraca i žena, mlada djevojka bježi pred nasiljem i dolazi do osamljene kuće u kojoj logika svakodnevice prestaje vrijediti. Ondje je čekaju neobični stanovnici, životinje koje govore i prizori koji kao da su pobjegli iz nečijeg sna.
Malle je ovdje bliži nadrealizmu i Lewisu Carrollu nego klasičnoj filmskoj dramaturgiji. ‘Crni mjesec’ nije film koji se može uredno prepričati, a još manje objasniti. Njegove slike ponekad očaravaju, ponekad zbunjuju, a ponekad jednostavno iskušavaju gledateljevo strpljenje. No upravo je u toj spremnosti da riskira i neuspjeh bilo nečega dragocjenog. Nakon filma koji je izazvao burne povijesne i političke rasprave, Malle je otišao u svijet u kojem ni sama stvarnost više nije pouzdana.
Fotograf, djevojčica i cijena ljepote
‘Lijepa djevojčica’ (‘Pretty Baby’, 1978.) odvela ga je u New Orleans s početka dvadesetog stoljeća. Brooke Shields glumi Violet, dvanaestogodišnju djevojčicu koja odrasta u bordelu, Susan Sarandon njezinu majku Hattie, a Keith Carradine fotografa E. J. Bellocqa, stvarnu povijesnu osobu poznatu po fotografijama žena iz Storyvillea, nekadašnje gradske četvrti prostitucije.
Foto: Objektiv hvata i ono što se vidi – ljepotu – i ono neopipljivo, nečistu savjest. Keith Carradine kao E. J. Bellocq u filmu ‘Lijepa djevojčica’ (‘Pretty Baby’, 1978.). Izvor: filmski kadar.
Malle je taj svijet rekonstruirao s iznimnim osjećajem za atmosferu, fotografiju i glazbu. No iza vizualne ljepote nalazi se priča o seksualnom iskorištavanju djeteta. Bellocq, čovjek koji svijet promatra kroz objektiv, pritom postaje posebno zanimljiv lik. Njegove fotografije ostavljaju trag o ljudima koje bi povijest inače možda zaboravila, ali istodobno otvaraju pitanje što se događa kada umjetnik tuđu ranjivost pretvara u vlastito djelo.
Film je izazvao polemike i zbog načina prikazivanja tada maloljetne Brooke Shields. Ta pitanja danas nije moguće zaobići, a ne bi ih ni trebalo opravdavati pozivanjem na umjetničku slobodu. Ovdje se Malle ne bavi samo granicama dopuštenog unutar filmske priče. Neugodno pitanje usmjereno je i prema samome autoru: može li umjetnički lijepa slika istodobno sudjelovati u iskorištavanju onoga što prikazuje? Upravo zbog te napetosti film ostaje važan, ali etički problematičan dio njegova opusa.
Indija, tvornica i ljudi koje kamera obično zaobilazi
Malle nije bio samo redatelj igranih filmova. Nakon putovanja Indijom nastali su dokumentarac ‘Calcutta’ (1969.) i televizijska serija ‘Fantomska Indija’ (‘L'Inde fantôme’, 1969.). Umjesto turističke razglednice, snimao je svakodnevicu, društvene razlike i prizore koje su indijske vlasti doživjele kao neugodno predstavljanje zemlje. Njegov pogled nije bio pogled stručnjaka koji tvrdi da razumije sve što vidi, nego stranca koji se pokušava približiti društvu čija mu složenost neprestano izmiče.
U dokumentarcu ‘Ljudski, odviše ljudski’ (‘Humain, trop humain’, 1974.) promatrao je radnike u Citroënovoj tvornici, bez naratora koji bi nam objašnjavao što trebamo misliti. U ‘Place de la République’ (1974.) kameru je okrenuo prolaznicima na pariškom trgu. Njegova dokumentaristika pokazuje da filmski prizor ne mora uvijek imati unaprijed pripremljenu dramaturgiju. Ponekad je dovoljno čekati da se pred kamerom dogodi nešto što scenarist nikada ne bi napisao.
Amerika, Lancaster i večera koja traje čitav film
Kada je Louis Malle snimio ‘Atlantic City’ (1980.), činilo se da se napokon našao na terenu kojemu je njegov prvi igrani film toliko dugovao. Amerika, kriminalci, propali snovi, sitni prevaranti i grad koji se pokušava ponovno izmisliti. Sve je naizgled američko, uključujući Burta Lancastera, čovjeka čije je lice pripadalo zlatnom dobu Hollywooda. A ipak je bio dovoljan jedan Francuz da svemu udahne neizbrisiv francuski šmek.
Foto: Budućnost je imala svoje planove s gradom, ali nije našla za shodno da mu to javi. Burt Lancaster u filmu ‘Atlantic City’ (1980.). Izvor: filmski kadar.
Lancasterov Lou Pascal ostarjeli je sitni kriminalac koji voli pričati o svojoj navodno slavnoj prošlosti. Problem je što njegova prošlost nije bila ni približno toliko slavna koliko bi želio. On nije veliki gangster koji je izgubio svoje carstvo, nego čovjek koji nikada nije imao carstvo, ali je cijeli život sanjao da ga ima. Lancaster, nekadašnja filmska zvijezda koja je mogla djelovati kao da će vlastitim rukama srušiti čitav svijet, ovdje igra čovjeka kojemu je i nekoliko koraka prema vlastitoj mladosti postalo prevelik pothvat.
Susan Sarandon glumi Sally, mladu ženu koja radi u kockarnici i sanja o tome da postane krupje u Monte Carlu. Njezini snovi usmjereni su prema budućnosti, Louovi prema prošlosti. Njihov susret mogao je biti osnova za klasičnu američku kriminalističku priču, ali Mallea mnogo više zanimaju trenuci između događaja: pogledi, sitne geste, neizgovorene želje i potreba da barem nakratko budemo netko drugi.
Tu se ponovno javlja poveznica s ‘Liftom za gubilište’. U oba filma kriminalistički zaplet pokreće radnju, ali ono što ostaje u sjećanju nisu zločini nego ljudi. U Parizu je Jeanne Moreau lutala noću tražeći ljubavnika, dok u Atlantic Cityju Lancaster promatra svijet koji ga je odavno prestao primjećivati. Jedan film pripada mladosti, drugi starosti. Jedan gradu koji noću izgleda kao da skriva tajne, drugi gradu koji pred našim očima ruši vlastitu prošlost.
Atlantic City se u vrijeme snimanja mijenjao pod naletom kockarnica i novih građevinskih projekata. Stare zgrade nestajale su kako bi napravile mjesta novom sjaju, a Malle je taj proces iskoristio kao vizualnu pozadinu Louove priče. Čovjek i grad pokušavaju prodati uspomenu na nešto što možda nikada nije bilo tako veličanstveno kako se sada čini.
Posebno je dirljivo što Lancaster svojem liku ne pokušava vratiti izgubljenu veličinu. Naprotiv, dopušta nam da vidimo njegovu smiješnu, nježnu i pomalo jadnu stranu. Lou napokon dobiva priliku odigrati ulogu kakvu je cijeli život priželjkivao, ali čak ni tada nije sasvim siguran je li postao junak ili samo čovjek koji je imao sreće.
‘Atlantic City’ nominiran je za pet Oscara, uključujući najbolji film, režiju, scenarij te glavne glumačke uloge Lancastera i Sarandon. Nije osvojio nijednoga, ali to nimalo ne umanjuje njegovu vrijednost. Malle je u Americi pronašao gotovo iste sastojke kojima je započeo karijeru u Francuskoj, samo što ih je sada promatrao očima čovjeka koji je u međuvremenu mnogo toga naučio o prolaznosti.
Potom je snimio ‘Moju večeru s Andréom’ (‘My Dinner with Andre’, 1981.). Wallace Shawn i André Gregory sjede u restoranu i razgovaraju. Nema potjere, nema ubojstva, nema velikog obrata. Razgovaraju o umjetnosti, iskustvu, svakodnevici i strahu od života koji prolazi neopaženo. Film je mogao biti nepodnošljivo pretenciozan, ali Malle uspijeva postići da nas zanima i ono što dvojica sugovornika govore i način na koji jedan drugoga slušaju. U vrijeme kada je filmska industrija sve više vjerovala u brzinu i spektakl, on je odlučio snimiti večeru.
U Americi je nastavio istraživati i političke te društvene sukobe. ‘Alamo Bay’ (1985.) bavio se neprijateljstvom prema vijetnamskim izbjeglicama u Teksasu, dok je dokumentarcima ‘God's Country’ (1985.) i ‘And the Pursuit of Happiness’ (1986.) promatrao američko društvo iz perspektiva koje igrani filmovi rijetko nalaze.
Jedan riječki tjedan i dva oproštaja
Devedesetih godina, dok sam još bio student, skupina filmskih entuzijasta, među kojima sam se našao i ja, organizirala je u Rijeci tjedan antiratnog filma. Ideja je bila stvoriti nešto nalik kinoteci, kakvu naš grad tada nije imao. Naravno, takve ideje, ako iza njih ne stanu neki jači igrači, obično puknu poput mjehurića od sapunice. Ipak, taj je filmski tjedan preživio, a pojedine projekcije privukle su više gledatelja nego redoviti kinoprogrami.
Bio je to i vrlo dobar izbor poznatih i kvalitetnih naslova: ‘Dva poluvremena u paklu’ (‘Két félidő a pokolban’) Zoltána Fábrija, Altmanov ‘M*A*S*H’, Costa-Gavrasov ‘Z’... No cijela ova digresija zapravo vodi do jednog filma. Među svim tim naslovima samo sam jedan tada gledao prvi put – ‘Zbogom, djeco’ (‘Au revoir les enfants’, 1987.) Louisa Mallea.
Film je nastao iz događaja kojemu je Malle osobno svjedočio u siječnju 1944. godine, kada je kao dječak pohađao katolički internat u Avon-Fontainebleauu. Ravnatelj škole, otac Jacques, skrivao je židovsku djecu od nacističkog progona. Nakon što je njihova prisutnost otkrivena, Gestapo je ušao u školu i odveo trojicu dječaka i svećenika. Djeca su ubijena u Auschwitzu, a otac Jacques umro je nakon oslobođenja logora Mauthausen.
Malle je u filmu promijenio imena i neke okolnosti, ali nije promijenio ono najvažnije: osjećaj dječaka koji se našao pred događajem čije značenje nije mogao potpuno razumjeti, a koji ga nikada nije prestao progoniti. Njegov filmski dvojnik Julien Quentin upoznaje Jeana Bonneta, povučenog učenika koji se razlikuje od ostalih dječaka. Isprva su suparnici, zatim se među njima razvija prijateljstvo. Julien postupno otkriva da Jean nije ono za što se predstavlja, ali još ne razumije kolika je opasnost skrivena iza njegova pravog identiteta.
Malle je posebno pažljiv u prikazivanju dječjeg svijeta. Dječaci se svađaju, natječu, zadirkuju jedni druge, igraju se rata i razmjenjuju sitne tajne. Njemačka okupacija postoji oko njih, ali njezina se prava priroda otkriva postupno, kroz razgovore odraslih, zabrane i prizore koje još ne znaju protumačiti. Upravo zato dolazak Gestapoa djeluje toliko strašno. Svijet koji je do maloprije bio ispunjen školskim pravilima i dječjim sukobima odjednom postaje mjesto na kojem se odlučuje o životu i smrti.
Foto: I bez „Kapetane, moj kapetane!”, snaga tišine i pokreta u njoj nepojmljiva je. Završni prizor filma ‘Zbogom, djeco’ (‘Au revoir les enfants’, 1987.). Izvor: filmski kadar.
Posebno je potresan trenutak u kojem Julien nehotice pogledom odaje Jeana. Taj kratki pogled postaje jedno od središnjih moralnih pitanja filma. Je li riječ o izdaji, dječjoj nesmotrenosti ili tek o trenutku koji dobiva strašno značenje zato što su ga primijetili pogrešni ljudi? Malle ne pokušava od dječaka napraviti krivca za nacistički zločin. Ali pokazuje kako se sjećanje može vezati uz jednu jedinu gestu i ostati s čovjekom čitav život. Riječ je o filmskom prizoru, a ne o pouzdano utvrđenom uzroku stvarnih uhićenja.
U filmu nema velikih ratnih operacija, juriša ni herojskih govora. Postoji samo škola u kojoj nekoliko odraslih ljudi pokušava spasiti djecu, svjesni da za to mogu platiti životom. Otac Jean, filmski lik nadahnut ocem Jacquesom, nije junak zato što drži velike govore o hrabrosti. Junak je zato što čini ono što smatra ispravnim, iako zna što mu se može dogoditi.
Malle je čekao više od četrdeset godina da ispriča tu priču. Film je osvojio Zlatnog lava u Veneciji i postao jedno od njegovih najpriznatijih djela, ali njegova stvarna snaga nije u nagradama. Ona je u završnom prizoru, kada svećenik odvodi dječake, a školsko dvorište ostaje puno onih koji ih promatraju i ne mogu učiniti ništa.
Svibanj 1968. i obitelj koja ima važnijeg posla
S ‘Milouom u svibnju’ (‘Milou en mai’, 1990.) Malle se ponovno vratio francuskoj povijesti, ali ovaj put s mnogo više humora. Dok Pariz potresaju studentski prosvjedi i štrajkovi u svibnju 1968., na obiteljskom imanju umire starica, a njezini se nasljednici okupljaju radi pogreba. Problem je što zemlja gotovo stoji, pa se ni pokop ne može obaviti kako je zamišljeno.
Michel Piccoli glumi Miloua, čovjeka koji bi najradije sačuvao mir svoga malog svijeta, dok se ostatak obitelji sve više zanima za nasljedstvo, međusobne odnose i vlastite želje. Vijesti o revoluciji dopiru s radija, ali među okupljenima često izazivaju manje uzbuđenja od pitanja kome će pripasti kuća i njezin sadržaj.
Scenarij koji je Malle napisao s Jean-Claudeom Carrièreom pokazuje svibanj 1968. iz perspektive onih koji nisu nužno bili na barikadama. Dok se u Parizu pokušava promijeniti društvo, jedna obitelj otkriva koliko se teško odriče vlastitih sitnih povlastica. Revolucija može pričekati, osobito ako još nije podijeljeno nasljedstvo.
Strast, razaranje i posljednji susret s Čehovom
U ‘Kobnoj strasti’ (‘Damage’, 1992.), s Jeremyjem Ironsom, Juliette Binoche i Mirandom Richardson, Malle je istraživao opsesivnu želju koja razara obiteljske odnose i društvene položaje. Ugledni britanski političar započinje vezu sa zaručnicom vlastitog sina, a ono što bi u nekom drugom filmu možda bilo prikazano kao velika zabranjena ljubav ovdje postaje put prema katastrofi. Likovi znaju da će posljedice biti strašne, ali znanje im ne pomaže da se zaustave.
A onda je snimio ‘Ujaka Vanju u 42. ulici’ (‘Vanya on 42nd Street’, 1994.), svoj posljednji dovršeni film.
Ponovno je surađivao s Andréom Gregoryjem i Wallaceom Shawnom, a među glumcima bila je i Julianne Moore. U zapuštenom njujorškom kazalištu glumci izvode Čehovljeva ‘Ujaka Vanju’. Granica između probe, predstave i filma postupno se gubi. Nema raskošne scenografije, nema potrebe da se kazalište prikriva filmskim trikovima. Čehovljevi likovi nose čitav svoj svijet u riječima, pogledima i šutnjama.
Foto: Na kraju sve utrne, i svjetla pozornice i svjetlo života. Brooke Smith i Julianne Moore u filmu ‘Ujak Vanja u 42. ulici’ (‘Vanya on 42nd Street’, 1994.). Izvor: filmski kadar.
Malle je umro 23. studenoga 1995., u dobi od 63 godine. Iza njega je ostao film u kojem ljudi govore o životima koje su mogli imati, o ljubavima koje nisu ostvarili i o vremenu koje im više nitko ne može vratiti. U posljednjim prizorima Sonja tješi Vanju obećanjem da će se jednoga dana odmoriti. Nakon svih svojih putovanja kroz žanrove, zemlje i ljudske slabosti, Malle je posljednju riječ prepustio Čehovu. Ne čovjeku koji obećava sreću, nego onome koji zna koliko je ljudima potrebno da u nju vjeruju.