Maurice Jarre, maestro koji je filmu dao boju glasa

Iako nije doslovan citat, ovo što slijedi ne odstupa previše od nekih neobaveznih razgovora kakve sam uistinu znao voditi s poznanicima:

— Slušaš Jarrea?
— Naravno! Obožavam ga! Sjajna elektronika! (Do ovog trenutka sve se poklapa jer je Maurice studirao elektroničku glazbu na pariškom konzervatoriju.)
— Da, Jean-Michel je sjajan!
— Dobar je malac! Maurice je bolji!
— Maurice? Koji crni Maurice?

Od anonimnog Francuza do Lawrencea

Foto: Maurice Jarre na Berlinaleu 2009. Archive. Marian Stefanowski / Berlinale.

Koji Maurice? Unatoč tome što je skladao glazbu za više od 150 filmova, opere, balete, scensku i koncertnu glazbu te radio za televiziju, ime Mauricea-Alexisa Jarrea u javnosti je uvijek ostajalo nekako zapostavljeno, u sjeni daleko slavnijeg sina. Slična ga je sudbina pratila i u profesionalnim krugovima: iako je tada već gotovo deset godina skladao filmsku glazbu, izvan rodne Francuske bio je gotovo potpuno nepoznat. Počeo je dokumentarnim filmom ‘Dom invalida’ (‘House of Invalids’) Georgesa Franjua 1952., s kojim će poslije surađivati još nekoliko puta, primjerice na filmovima ‘Oči bez lica’ (‘Eyes Without a Face’) i ‘Judex’ (‘Judex’). Franju je znatno utjecao na njegov glazbeni izričaj, potičući ga da razmišlja izvan ustaljenih okvira, što je posebno uočljivo u filmu ‘Glavom kroz zid’ (‘Head Against the Wall’). Tek će Bourguignonove ‘Nedjelje u gradu Avrayu’ (‘Sundays and Cybèle’) (1962.), film koji je osvojio Oscara za najbolji strani film, Jarreu donijeti nominaciju za glazbu i, što je još važnije, usmjeriti pozornost Sama Spiegela na „anonimnog“ Francuza.

Skladba u Bourguignonovu filmu traje desetak minuta i koristi manji broj instrumenata, ali se Spiegela ipak toliko dojmila da je povjerovao kako Jarrea može uključiti u veliki projekt koji je pripremao s Davidom Leanom, ‘Lawrence od Arabije’ (‘Lawrence of Arabia’). Jarreova je uloga isprva trebala biti sporedna: skladao bi akcijske dionice, dok bi za glavnu temu bila zadužena dva u svijetu glazbe daleko „jača“ imena, Benjamin Britten i Aram Hačaturijan. Lean je, pak, želio Malcolma Arnolda, s kojim je već uspješno surađivao na filmovima ‘Most na rijeci Kwai’ (‘The Bridge on the River Kwai’), ‘Zvučni zid’ (‘The Sound Barrier’) i ‘Hobsonov izbor’ (‘Hobson’s Choice’). Svi su kandidati bili spriječeni i morali su odbiti ponudu. Čak ni tada Jarre nije bio Spiegelov prvi izbor: posao je najprije dobio broadwayski skladatelj Richard Rodgers. Lean, međutim, nije bio zadovoljan, a vrijeme je istjecalo. Trebalo je izvući asa iz rukava i Spiegel je izvukao Jarrea. Na pitanje ima li nešto spremno za slušanje, pustio im je temu koju danas svi poznajemo kao glavnu temu iz ‘Lawrencea od Arabije’. Leana je toliko impresionirala da je odbacio prvotnu ideju o Jarreovu skladanju samo akcijskih dionica i povjerio mu cijeli posao. Tema je nastala tijekom gledanja prve, grube verzije filma, s oko 40 sati materijala, čije je gledanje trajalo tjedan dana. Ljepota kadrova ponijela ga je i osmislio je noseću skladbu dostojnu prizora koji su ga oduševili. Jedna od najvažnijih osobina njegova rada ostat će upravo to da glazbu stvara tek nakon što pogleda film. Govorio je da jedino tako može dobiti inspiraciju. Tada je gotovo nepogrešivo osjećao kakva glazba mora pratiti film, uz brojne eksperimente i kombinacije najrazličitijih, naizgled nespojivih instrumenata, sve dok krajnji rezultat ne bi postao neraskidivim dijelom filma.

Glazba, po Jarreu, ne služi samo za podcrtavanje određenih trenutaka u filmu, nego ponajprije za izražavanje emocija koje se ne mogu prenijeti isključivo slikom. To je nešto što, prema njegovu mišljenju, Clint Eastwood nije razumio. Kako je Jarre to sažeo: „Nije imao vjere u glazbu.“ U njihovoj jedinoj zajedničkoj suradnji, na filmu ‘Vatrena lisica’ (‘Firefox’), Eastwood se uglavnom koncentrirao na zvučne efekte, a glazbu je promatrao samo kao njihovu potporu. Zato je velik dio glazbe završio na montažnom stolu, iako ju je Jarre zamislio dvojako: u prvom dijelu, do krađe aviona, išla bi elektronička glazba, a nakon krađe velike orkestracije koje bi istaknule pustolovni aspekt filma. Eastwooda je ipak zapamtio kao vrlo učtiva, pristojna i šarmantna čovjeka i bilo mu je žao što više nikada nisu surađivali. Dogodilo se što se dogodilo — jedna od rijetkih manje uspješnih suradnji, vrijedna spomena kao kuriozitet. Ono što svakako nije kuriozitet, nego važno obilježje njegova rada, jest činjenica da se za Mauricea Jarrea, unatoč opsežnosti njegova opusa, teško može reći da se ponavljao, za razliku od nekih drugih velikana, poput Morriconea.

Tako je, pokraj poznatijih kandidata, priliku za rad na iznimno skupoj produkciji dobilo relativno nepoznato ime. Zvučalo je kao početak iz bajke, ali posao koji ga je čekao bio je sve samo ne lagan. Sve je trebalo biti gotovo za samo šest tjedana: više od dva sata glazbe uz orkestar od stotinu glazbenika. Jarre je posao ipak uspio dovršiti u predviđenom roku, a čak je i dirigirao slavnim Londonskim filharmonijskim orkestrom jer je predviđeni dirigent, Sir Adrian Boult, imao velikih problema sa sinkroniziranjem glazbe s radnjom filma. Boult je ipak ostao potpisan na filmskoj špici. Tako je započela velika suradnja Leana i Jarrea, koja će Jarreu donijeti još dva Oscara — prvi je već osvojio za ‘Lawrencea od Arabije’ — za ‘Dr. Živaga’ (‘Doctor Zhivago’), iz kojeg je Larina tema postala veliki svjetski hit, te za ‘Put u Indiju’ (‘A Passage to India’).

Video: Maurice Jarre, 'Lara's Theme', ‘Dr. Živago’ (‘Doctor Zhivago’),

Maurice Jarre rodio se u Lyonu 13. rujna 1924. U svijet glazbe ušao je relativno kasno: na Sorboni je najprije studirao elektrotehniku, ali zov srca bio je jači. Za jednom je „Mađaricom“ izgubio glavu: Lisztova „Mađarska rapsodija br. 2“ navela ga je da se suprotstavi očevoj želji da postane inženjer, napusti Sorbonu i potpuno se posveti glazbi. Upisao je pariški konzervatorij, gdje je studirao harmoniju i skladanje, a za glavni instrument odabrao udaraljke. Studirao je kod Arthura Honeggera, timpanista Félixa Passeronea i Josepha Martenota, izumitelja Martenotovih valova, ranog elektroničkog instrumenta i preteče sintesajzera. Jarre će Martenotove valove poslije koristiti i u filmu ‘Lawrence od Arabije’, uz konvencionalne instrumente, a povezat će se i s pionirom elektroničke glazbe Pierreom Schaefferom.

Nakon konzervatorija priključio se mornaričkom ansamblu „La Musique des Equipages de la Flotte“ („Glazba posade flote“) kao timpanist. Svirao je u radijskim orkestrima, nastupao u kazališnoj trupi Renaud-Barrault, a na poziv kazališnog redatelja Jeana Vilara prihvatio se pisanja prigodne skladbe za njegovu postavu predstave „Hamburški princ“ u francuskom nacionalnom kazalištu Théâtre National Populaire. Vilar je poslije postao direktor istoga kazališta i oko te institucije okupio mnoštvo mladih talentiranih umjetnika, poput Gérarda Philipea. Nije čudno što se ondje našlo mjesta i za Mauricea, koji će dvanaest godina ostati skladatelj i glazbeni direktor.

Hollywood, vesterni i veliki orkestri

Georges Franju nije Jarreu otvorio vrata filma samo njegovim prvim skladateljskim angažmanom 1952. godine. Jedan američki redatelj koji nikada prije nije radio s francuskim skladateljem bio je toliko impresioniran glazbom u Franjuovim ranim filmovima, posebice onom iz ‘Glavom kroz zid’, da je upravo Jarrea poželio za film koji je tada snimao u Parizu. Redatelj je bio John Frankenheimer, a film ‘Vlak’ (‘The Train’). Patriotska tema, iznimna ekipa — Scofield, Lancaster, Moreau — i vrhunska produkcija: bilo je to nešto što se ne propušta. Tim više što mu je Frankenheimer dao potpuno odriješene ruke. Kao i s većinom redatelja s kojima je radio — Eastwood je bio iznimka — odnos s Frankenheimerom nije stao na jednom filmu, nego se nastavio kroz naslove poput ‘Popravljača’ (‘The Fixer’) i ‘Grand Prixa’ (‘Grand Prix’).

Na filmu ‘Vlak’ Jarre je u orkestru imao skupinu poznanika, glazbenika s pariškog konzervatorija. S njima je, međutim, bilo manjih problema o kojima vjerojatno nikada nije govorio Frankenheimeru: glazbenici su znali biti aljkavi, kasniti i izostajati zbog razmirica sa suprugama — ah, ta Francuska — pa je Jarre, da bi doveo stvari u red, morao pribjeći svojevrsnoj ucjeni: ili će se uozbiljiti ili više neće surađivati s njima na novim projektima. Kako je Jarre u to vrijeme već imao niz projekata, nitko nije htio riskirati da ostane bez budućih angažmana — i nestašluci su odjednom prestali.

Nakon fenomenalnog uspjeha s filmom ‘Lawrence od Arabije’, Jarre stiže u Ameriku, ali nepovjerenje i sumnjičavost još nisu nestali. Trebao je skladati glazbu za film ‘Profesionalci’ (‘The Professionals’) Richarda Brooksa. Kada je producent Mike Francovich čelnicima Columbije rekao da želi baš njega, ostali su zapanjeni: „Želiš da za vestern glazbu sklada tip iz Francuske?“ Jarre je na konzervatoriju proučavao čitav niz različitih glazbenih stilova i gorio od želje da se okuša i u tom žanru. Bio mu je to izazov. Volio je spajati najrazličitije instrumente, često posežući za etničkim glazbalima — orkestrom balalajki u ‘Dr. Živagu’ ili instrumentima s Balija u ‘Godini opasnog življenja’ (‘The Year of Living Dangerously’) — a jednako je rado eksperimentirao i sa žanrovima. Vestern mu je tada bio nešto novo i neiskušano. Poslije će ih snimiti čitav niz: ‘Villa jaše’ (‘Villa Rides’), ‘Poker s pet karata’ (‘5 Card Stud’), pa i neobični europsko-japansko-američki špageti-vestern ‘Crveno sunce’ (‘Red Sun’).

U vrijeme filma ‘Profesionalci’, međutim, još se ozbiljno sumnjalo može li jedan Francuz uopće „kužiti“ vestern. Kao da su zaboravili da je jedan Ukrajinac već odavno bez problema „kužio“ vestern: Dimitri Tiomkin. „Naravno, nije mi pomoglo to što sam Francuz, no Mike je bio vrlo prijazan i pružio mi je priliku. Na koncu je rad s Richardom Brooksom ispao jako dobro. Mislim da sam dobro obavio posao na ‘Profesionalcima’; primio sam mnogo pohvala za njega.“ Zanimljivo je, inače, da Jarre gotovo o svima govori kao o vrlo ugodnim i dragim ljudima.

Nije čudo što je bio hvaljen. S obzirom na količinu vesterna koja se tada snimala, Jarre je donio dašak svježine: moderniji, pomalo čudnovat, ali mnogo bogatiji zvuk. Može li se zamisliti išta udaljenije od tradicionalne vestern-glazbe od uporabe roga — francuskog, dakako? A upravo nas to dovodi dgo filma koji vestern koristi više kao okvir nego kao strogo pravilo žanra: ‘Život i doba suca Roya Beana’ (‘The Life and Times of Judge Roy Bean’) (Vidi više), i jedne od najfascinantnijih scena u njemu.

Baklja leti prema salonu, ali nečija je ruka hvata.
„Tko si ti, starče?“
„Pravda, kučkini sinovi!"

Video: Maurice Jarre i tema 'Justice', ‘Život i doba suca Roya Beana’ (‘The Life and Times of Judge Roy Bean’),

Baš kao što uvodna tema postupno ubrzava tempo, od rijetkih grubih zvukova koji sugeriraju neprijaznost kraja, preko flaute, citre, fagota i oboe do cijelog orkestra, tako je klimaks radnje varijacija uvodne teme, znatno ubrzanija i s dominantnim rogovima. Nezaboravne su to teme, one koje su mi Jarrea podigle na pijedestal „Aldricha“ među skladateljima filmske glazbe. Tu je poziciju samo potvrdio tri godine kasnije, ponovno kod Hustona, u predivnom filmu ‘Čovjek koji je htio postati kralj’ (‘The Man Who Would Be King’). Koristeći staru irsku melodiju „Moreen“, povezao je europski simfonijski orkestar s klasičnim indijskim glazbenicima i dobio dašak Istoka. Kad tome pridodamo efektni napjev koji izvode Caine i Connery — tekst himne „Sin Božji u boj kreće“, odnosno „Son of God Goes Forth to War“ Reginalda Hebera iz 1812. — dojam ostaje uistinu nezaboravan. Mnogima je to možda i vrhunac Jarreova rada, premda sam ja za nijansu skloniji ‘Životu i dobu suca Roya Beana’ — no sve je to tek traženje primus inter pares, prvoga među jednakima.

Video: Istinski birana nekolicina, John Huston, Sean Connery, Michael Caine, Saeed Jaffrey i Maurice Jarre, ‘Čovjek koji je htio postati kralj’ (‘The Man Who Would Be King’).

Peter Weir, elektronika i posljednja velika faza

Hollywood je i tada, kao i danas, imao potrebu umjetnike brzo smjestiti u ladice. Jarre je postao sinonim za simfonije, orkestar, grandioznost i spektakl. Gdje je u svemu tome mogla nestati njegova ljubav prema elektroničkoj glazbi? Nije nestala, ali kad god bi predložio skladbu rađenu elektronikom umjesto glomaznim orkestrima, svi su bili skloniji još jednom filmu poput ‘Lawrencea od Arabije’. A onda je stigao telefonski poziv s druge strane svijeta, zbog kojeg je prvim Qantasovim letom Kaliforniju zamijenio Australijom. Kad ga je u zračnoj luci dočekala golema bijela limuzina, samo je rekao: „Wow! Ovi Australci znaju kako se radi!“ A Peter Weir uskoro će mu pokazati da to itekako vrijedi i za film.

Weir je poznavao Jarreov rad još iz razdoblja u nacionalnom kazalištu, a budući da je tečno govorio francuski, dvojica umjetnika brzo su pronašla zajednički jezik. Ponudio mu je da radi elektroničku glazbu za film ‘Godina opasnog življenja’. Već tijekom prvog tjedna Jarre je shvatio da mu postojeći sintesajzeri neće biti dovoljni i da će velik dio zvuka morati izgraditi sam. U tome mu je svesrdno pomagao jedan australski inženjer, među ostalim i u prikupljanju uzoraka zvuka izvornih indonezijskih glazbala. Posao je bio iscrpljujući: trajao je tri mjeseca, a radni dani često su se protezali od devet ujutro do dva iza ponoći. Weir, koji mu je dao potpunu umjetničku slobodu unutar osnovnog koncepta, bio je oduševljen rezultatom pa je rekao: „Mislim da ćemo ponovno raditi zajedno!“ I bio je u pravu: suradnja se nastavila kroz još četiri filma.

Među tim filmovima našao se i jedan od velikih hitova osamdesetih — ‘Svjedok’ (‘Witness’). Spomenete li nekome glazbu iz ‘Svjedoka’, prva će asocijacija vjerojatno biti Sam Cooke i „Wonderful World“, uz Harrisona Forda i Kelly McGillis koji plešu kraj tranzistora. No za Weira je jedna od najljepših skladbi koje je ikada čuo u nekom filmu bila prekrasna tema iz prizora gradnje štale — tema koja je umalo izostala. Weir je za tu scenu predvidio Pachelbelov „Kanon“, za koji mu se činilo da dobro pristaje, premda ni sam nije bio posve zadovoljan. Jarreu je ipak rekao neka ne troši vrijeme na taj dio jer će ostati kako je zamišljeno. Napomena je na skladatelja djelovala poput crvene krpe na bika i odlučio se pozabaviti upravo tom scenom.

Odabrao je glazbenu formu pasakalje, u kojoj se osnovna tema ponavlja uz sve više kontrapunkta. Glazba tako djeluje kao da se postupno izgrađuje — savršena asocijacija na podizanje štale. Kad je Weir jednoga dana došao poslušati što je Jarre napravio, začuo je skladbu koja ga je odmah oborila s nogu. „Što je to?“, upitao je. Bila je to tema koja je Pachelbela zauvijek izbacila iz ‘Svjedoka’.

Video: Maurice Jarre, ‘Svjedok’ (‘Witness’), Orchestral suite in concert, OST, BSO

Susret s Weirom Jarreu je napokon omogućio da se posveti onome što mu je možda bila najveća ljubav — elektroničkoj glazbi. Od osamdesetih nadalje ona postaje važan dio njegova opusa. Suradnja s Weirom donijela mu je i jedan drugi zanimljiv eksperiment pri radu na ‘Obali komaraca’ (‘The Mosquito Coast’). Dobio je nekoliko scena iz scenarija i napisao glazbu za njih dok se film još snimao u Belizeu. Skladbe su oduševile sve, ali nakon završetka filma pokazalo se da se glazba napisana prema scenariju jednostavno ne uklapa. Sav je posao otišao u vjetar, a Jarre je krenuo ispočetka — ovaj put onako kako je i volio, nakon što je pogledao film. Taj eksperiment više nije ponavljao.

Prevelik je opus ovog trostrukog oskarovca, nositelja Legije časti i dobitnika brojnih priznanja da bi se baš sve moglo spomenuti — a, moram priznati, to nadilazi i moje mogućnosti. Pokušao sam samo istaknuti ono zbog čega ga volim i zbog čega sam se osjećao dužnim učiniti barem nešto da razgovor s početka više ne završava s „Koji crni Maurice?“, nego možda sa „Sjajni Maurice“, „Veliki Maurice“ ili nekim drugim pridjevom po želji. Jer on to jest.

Nažalost, baš onako kako su pjevali Sean Connery i Michael Caine — „Glorious band of chosen few“ — toj se sjajnoj družini odabranih 29. ožujka 2009. pridružio i Maurice Jarre. Dokle god bude filma, bit će i njega, jer je postao neizbrisivim dijelom filmske umjetnosti.

No ni ove obljetnice nisu jedini razlog da se prisjetimo Mauricea. Sa svakim ponovnim gledanjem filmova kojima je dao svoj neizbrisiv glazbeni pečat, on je ponovno tu, s nama. I baš onako kako je, čini se, oduvijek želio biti — uz zvuke svoje glazbe.

ILI RECIMO TO OVAKO:

Video: Maurice Jarre, Overture, ‘Lawrence od Arabije’ (‘Lawrence of Arabia’)