Richard Dreyfuss danas slavi 79. rođendan. Tijekom karijere susretao se s morskim psinama, izvanzemaljcima, gangsterima, neurotičnim pacijentima i ponekim filmskim redateljem koji je vjerojatno bio zahtjevniji od svih njih zajedno. Gotovo uvijek djelovao je kao čovjek koji ima odgovor na svako pitanje. Problem je nastajao kada bi se pokazalo da nitko nije postavio pravo pitanje. A upravo je u tom trenutku postajao najzanimljiviji.
Foto: Izgleda kao čovjek, privatni detektiv, koji drži sve pod kontrolom. Obratiti pažnju na riječ „izgleda”. Richard Dreyfuss u ‘Namještaljci’ (‘The Big Fix’, 1978.). Izvor: kadar iz filma.
Od prašnjavih ulica Dodge Cityja do Baby Face Nelsona
Rođen 29. listopada 1947. u Brooklynu, odrastao je u svijetu u kojemu je televizija već postala nezaobilazni dio američke svakodnevice. I sam je kroz nju prošao prije nego što ga je filmska publika počela prepoznavati. U kasnijim sezonama legendarnog vesterna ‘U dimu baruta’ (‘Gunsmoke’) pojavio se u epizodi „This Golden Land” iz 1973. godine. Prije toga imao je i kratku, nepotpisanu ulogu u Nicholsovu ‘Diplomcu’ (‘The Graduate’, 1967.). Nije to još bio glumac kojega će Hollywood zasipati ponudama, ali već se nazirao onaj karakteristični nemir koji će poslije postati njegov zaštitni znak.
Foto: Koji to veliki glumac nije nastupio u barem jednom vesternu? To je gotovo pa pitanje časti. Richard Dreyfuss u jednoj od svojih ranih televizijskih uloga, u epizodi „This Golden Land” (1973.) legendarne vestern-serije ‘U dimu baruta’ (‘Gunsmoke’). Izvor: kadar iz serije.
Dreyfuss se u mladosti pojavio i u vestern-seriji ‘Velika dolina’ (‘The Big Valley’), s veterankom žanra Barbarom Stanwyck. Zanimljivo je da se Divljem zapadu vratio gotovo pola stoljeća poslije, u filmu ‘Murder at Yellowstone City’ (2022.), gdje je tumačio Edgara Blakea. Između tih dvaju susreta s vesternom smjestila se gotovo cijela jedna hollywoodska karijera.
Godine 1973. John Milius dao mu je ulogu Georgea „Baby Face” Nelsona u ‘Dillingeru’, filmu u kojemu je Warren Oates igrao naslovnog gangstera, Steve Kanaly Pretty Boy Floyda, a Ben Johnson neumoljivog agenta Melvina Purvisa. Njegov Nelson nije bio tek još jedno lice među odmetnicima. Iza gotovo dječačke pojave skrivala se eksplozivna narav, ona vrsta nepredvidljivosti koja od čovjeka može napraviti opasnost i prije nego što posegne za oružjem. Miliusovim gangsterima vratit ćemo se drugom prilikom, jer taj film zaslužuje mnogo više od usputnog spomena.
Foto: Bio je i ostao Baby Face, dijeleći slatkiše koji teško padnu na želudac. Richard Dreyfuss kao George „Baby Face” Nelson u ‘Dillingeru’ (1973.) Johna Miliusa. Izvor: kadar iz filma
Iste godine George Lucas smjestio ga je u sasvim drukčiju Ameriku. ‘Američki grafiti’ (‘American Graffiti’, 1973.) donijeli su mu ulogu Curta Hendersona, mladića koji se tijekom jedne noći pokušava odlučiti između poznatoga svijeta i onoga koji ga čeka negdje izvan granica njegova grada. Dok automobili kruže ulicama, radijski glasovi obećavaju da mladost može trajati vječno, a prijatelji se pripremaju za rastanak, Curt traži nešto što još ne zna imenovati. U njegovoj izvedbi dobiva onu dragocjenu mješavinu samopouzdanja i nesigurnosti koja pripada ljudima uvjerenima da ih čeka velika budućnost, premda još nisu sigurni gdje se nalazi.
Foto: Možda se pojavila i koja sijeda u ovim mladcima. Noć je duga, put pred njima još duži, ali krenuti ili ne krenuti? Richard Dreyfuss, Charles Martin Smith i Ron Howard u ‘Američkim grafitima’ (‘American Graffiti’, 1973.) Georgea Lucasa. Izvor: kadar iz filma.
Čovjek koji je uvijek htio više
Kotcheffov ‘Duddy leti visoko’ (‘The Apprenticeship of Duddy Kravitz’, 1974.) dao je toj ambiciji znatno oštrije rubove. Duddy je mladić koji želi uspjeti pod svaku cijenu, toliko odlučan da pritom lako izgubi iz vida ljude oko sebe. Glumac ga nije pokušao učiniti ugodnijim nego što jest. Njegov junak može biti šarmantan, zabavan, naporan i beskrupulozan, katkad sve u istom prizoru. Bio je to važan dokaz da se simpatije publike ne moraju tražiti kako bi se zadržala njezina pozornost.
Foto: Život je poput biljara. Nije dovoljno znati pogoditi kuglu, treba imati puno širu sliku i znati kamo će otići ostale, jer sve čine cjelinu. Richard Dreyfuss kao Duddy Kravitz u ‘Duddy leti visoko’ (‘The Apprenticeship of Duddy Kravitz’, 1974.) Teda Kotcheffa. Izvor: kadar iz filma.
A onda je došao Steven Spielberg i odlučio provjeriti kako se taj nervozni mladić snalazi na moru.
Za ‘Ralje’ (‘Jaws’, 1975.) odabrao ga je kao Matta Hoopera, oceanografa koji stiže na otok Amity s dovoljno znanstvenog znanja da shvati koliko je situacija opasna i dovoljno mladenačke samouvjerenosti da to znanje stalno nekome objašnjava. Nasuprot njemu stoje Roy Scheider kao policijski načelnik Brody i Robert Shaw kao Quint, čovjek koji o moru zna mnogo toga što ne piše u knjigama. Tri velika R – Roy, Robert i Richard. Dodamo li im i četvrti, R za ‘Ralje’, imamo poker kakav se rijetko viđa na filmskom platnu. Trojica glumaca, tri potpuno različita karaktera i jedan brod koji je za sve njih bio premalen. Njihovo nadmetanje na Orci jedan je od razloga zbog kojih Spielbergov film nije samo priča o golemoj psini.
Foto: Brod se zvao Orca, ali možda je ipak morao biti malo veći. Richard Dreyfuss kao Matt Hooper, Roy Scheider kao Martin Brody i Robert Shaw kao Quint u Spielbergovim ‘Raljama’ (‘Jaws’, 1975.). Izvor: kadar iz filma.
Hooper zna što govori, ali Quint ne podnosi način na koji to govori. Njihovo prepucavanje ima posebnu draž jer nijedan ne želi priznati da onaj drugi možda zna nešto što njemu promiče. Nije mala stvar preživjeti Quintovo društvo, a kamoli veliku bijelu psinu.
Dvije godine poslije Spielberg je pogled usmjerio prema nebu. ‘Bliski susreti treće vrste’ (‘Close Encounters of the Third Kind’, 1977.) donose mu ulogu Roya Nearyja, običnog čovjeka kojemu susret s neobjašnjivim potpuno mijenja život. Opsesivno pokušava rekonstruirati oblik planine koji mu se urezao u svijest, dok njegova obitelj sve teže razumije što se s njim događa. Nije to junak koji želi spasiti svijet, nego čovjek koji mora doznati istinu, čak i kada mu potraga počne razarati svakodnevicu.
A Spielberg je za ulogu francuskog znanstvenika Claudea Lacombea angažirao ni manje ni više nego Françoisa Truffauta, jednog od najvažnijih predstavnika francuskog novog vala. Čovjek koji je režirao ‘400 udaraca’ (‘Les Quatre Cents Coups’, 1959.) i ‘Julesa i Jima’ (‘Jules et Jim’, 1962.) sada je pred kamerom pokušavao uspostaviti kontakt s izvanzemaljskom civilizacijom. Teško je zamisliti neobičniji susret dvaju filmskih svjetova. Spielberg je dobio francuskog redatelja za glumca, a Truffaut priliku da se nađe usred jednog od najvećih hollywoodskih spektakala svojega vremena.
Foto: Jedan je došao iz svijeta 400 udaraca, drugi iz svijeta velikih bijelih psina. A obojica su završila gledajući u nebo. François Truffaut kao Claude Lacombe i Richard Dreyfuss kao Roy Neary u Spielbergovim ‘Bliskim susretima treće vrste’ (‘Close Encounters of the Third Kind’, 1977.). Izvor: kadar iz filma.
Dok je Hooper pokušavao objasniti opasnost drugima, Roy Neary nastoji objasniti neobjašnjivo samome sebi. Spielberg je u Dreyfussu pronašao glumca koji je znao prikazati znatiželju kao gotovo fizičku potrebu, nešto što čovjeka tjera naprijed i onda kada bi bilo mnogo razumnije stati.
Oscar za čovjeka s kojim nije lako živjeti
Iste 1977. godine stigla je ‘Djevojka za zbogom’ (‘The Goodbye Girl’) Herberta Rossa, prema scenariju Neila Simona. Ovdje je Elliot Garfield, glumac koji se spletom okolnosti mora useliti u stan što ga dijele Paula, koju igra Marsha Mason, i njezina kći. Njihov odnos počinje kao rat oko životnog prostora, kućnih pravila i međusobne netrpeljivosti, a postupno prerasta u nešto mnogo nježnije.
Elliot nije romantični junak koji će osvojiti ženu savršenim ponašanjem. On govori previše, svađa se, gestikulira, brani svoje glumačko dostojanstvo i često djeluje kao da bi mu dobro došao netko tko će ga barem pet minuta natjerati na šutnju. Upravo zato uspijeva ono što je u romantičnoj komediji najteže: učiniti nesavršenog čovjeka uvjerljivo vrijednim ljubavi.
A dok su se Dreyfuss i Marsha Mason prepirali, mirili i ponovno prepirali, David Gates, pjevač i osnivač grupe Bread, pobrinuo se da film ostane u sjećanju i onima koji ga možda nisu ni pogledali. Njegova naslovna pjesma „The Goodbye Girl” postala je veliki radijski hit, jedna od onih melodija koje su znale nadživjeti vlastiti filmski kontekst. Nije loše kada uz ljubavnu priču dobijete i pjesmu koja vas na nju može podsjetiti mnogo godina poslije.
Video: David Gates – „The Goodbye Girl” (1977.). Naslovna pjesma iz filma ‘Djevojka za zbogom’ Herberta Rossa. Izvor: YouTube.
Za ulogu Elliota Garfielda Dreyfuss je osvojio Oscara za najboljega glavnog glumca, tada kao najmlađi dobitnik te nagrade. Imao je trideset godina. Hollywood je tako nagradio glumca koji nije odgovarao uobičajenoj predodžbi romantičnog junaka, ali je upravo zbog toga djelovao osvježavajuće stvarno.
Detektiv koji je izgubio iluzije
Nakon takva uspjeha mogao je birati sigurnije putove, ali ‘Velika namještaljka’ (‘The Big Fix’, 1978.) pokazala je da ga zanimaju i drukčiji likovi. U filmu Jeremyja Paula Kagana, snimljenom prema romanu Rogera L. Simona, glumi Mosesa Winea, nekadašnjeg studentskog radikala koji je završio kao privatni detektiv. Umjesto velikih revolucionarnih snova sada ima svakodnevne brige, profesionalne probleme i prošlost koja ga odbija ostaviti na miru.
Foto: Umoran i rezigniran pogled kaže sve. Nije lako tapkati u mraku kad svi oko vas znaju sve. Richard Dreyfuss kao Moses Wine u ‘Velikoj namještaljci’ (‘The Big Fix’, 1978.). Izvor: kadar iz filma.
Kada ga bivša djevojka uvuče u istragu političke prljave kampanje, Moses se mora suočiti s pitanjem koje je neugodno gotovo svakoj generaciji: što se dogodilo s idealima u koje smo nekoć vjerovali? Dreyfuss je bio i producent filma, što dodatno govori o njegovoj zainteresiranosti za priču. Ako je Curt Henderson u ‘Američkim grafitima’ stajao na pragu budućnosti, Moses Wine već je stigao dovoljno daleko da zna da je kod Albuquerqueja morao skrenuti lijevo.
Nije to bio jedini put kada je posegnuo za ozbiljnijim materijalom. ‘Zašto ste me osudili na život?’ (‘Whose Life Is It Anyway?’, 1981.) donosi mu ulogu kipara Kena Harrisona, koji nakon prometne nesreće ostaje paraliziran i pokušava izboriti pravo da sam odlučuje o vlastitoj sudbini. Tu njegov uobičajeni verbalni temperament dobiva posve novu težinu: riječi više nisu sredstvo nadmudrivanja, nego gotovo jedino oružje koje mu je preostalo.
Prozor preko puta
Osamdesete nisu bile jednostavno razdoblje njegova života. Problemi s ovisnošću i ozbiljne osobne krize usporili su karijeru, ali povratak nije izostao. ‘Klošar s Beverly Hillsa’ (‘Down and Out in Beverly Hills’, 1986.) Paula Mazurskog pokazao je da se i dalje izvrsno snalazi u satiri, dok je u Reinerovu ‘Ostani uz mene’ (‘Stand by Me’, 1986.) kao odrasli Gordie dao glas sjećanju na djetinjstvo, prijateljstvo i gubitak.
A onda je 1987. stigla ‘Policijska zasjeda’ (‘Stakeout’) Johna Badhama, film koji je njegov povratak pretvorio i u veliki komercijalni uspjeh. S Emiliom Estevezom igra policajce Chrisa Leccea i Billa Reimersa, zadužene za nadzor kuće žene povezane s odbjeglim kriminalcem. Posao bi trebao biti jednostavan: sjediti, promatrati, čekati i ne upuštati se ni u što što bi moglo ugroziti istragu.
Foto: Dvojica policajaca, jedan dalekozor i prozor preko puta. Problem nastaje kad ono što se vidi postane zanimljivije od onoga što se traži. Richard Dreyfuss i Emilio Estevez u ‘Policijskoj zasjedi’ (‘Stakeout’, 1987.) Johna Badhama. Izvor: kadar iz filma.
Naravno, Chris se zaljubi upravo u ženu koju nadzire, a Madeleine Stowe daje mu više nego dovoljno razloga da zaboravi profesionalna pravila. Estevez pritom izvrsno funkcionira kao njegov partner, svjedok i povremeni komentator katastrofe koja se polako razvija. Ono što počinje kao policijski zadatak pretvara se u romantičnu komplikaciju, a Badham vrlo dobro zna kada treba dati prednost akciji, a kada prepustiti kadar dvojici glumaca koji se očito izvrsno zabavljaju.
Motrio je velike bijele psine, zagledao se u nebeske visine, ali nekako se najopasnijim pokazalo ono što se skrivalo iza zavjesa kuće preko puta. I možda je upravo zato ‘Policijska zasjeda’ tako zabavna: nakon svih velikih prijetnji koje je preživio, naposljetku ga je razoružala jedna žena i jedan sasvim običan prozor.
Oni koji ostaju i oni koji odlaze
Spielbergu se vratio i u ‘Uvijek’ (‘Always’, 1989.), kao pilot Pete Sandich, koji ni nakon smrti ne uspijeva sasvim napustiti ženu koju voli. Film je remake Flemingova ‘A Guy Named Joe’ (1943.), ali priziva i Powellovo i Pressburgerovo ‘Pitanje života i smrti’ (‘A Matter of Life and Death’, 1946.) s Davidom Nivenom i Kim Hunter. Ondje se pilot pokušava izboriti za život i ljubav pred nebeskim sudom, dok Spielbergov mora naučiti pustiti ljubav da nastavi živjeti bez njega. Dva različita pogleda na ono što nas čeka poslije smrti, ali ista tvrdoglava ljudska želja da se ni nebo ne miješa u ljubavne poslove.
Niven se bori da ostane, a Dreyfuss mora naučiti otići.
Čovjek koji je preživio sve osim Boba
Ako je Chris Lecce barem pokušavao zadržati prisebnost, dr. Leo Marvin u ‘Što ćemo s Bobom?’ (‘What About Bob?’, 1991.) Franka Oza nije imao gotovo nikakve šanse. Riječ je o uspješnom psihijatru koji odlazi na obiteljski odmor, uvjeren da će barem nakratko pobjeći od svojih pacijenata. Međutim, jedan od njih, Bob Wiley, odlučuje da bi bilo najbolje pridružiti mu se.
Foto: Što kad psihijatru zatreba psihijatar? Richard Dreyfuss kao dr. Leo Marvin i Bill Murray kao Bob Wiley u ‘Što ćemo s Bobom?’ (‘What About Bob?’, 1991.) Franka Oza. Izvor: kadar iz filma.
A Boba igra Bill Murray. U tome i jest sva ljepota katastrofe. Murrayjev Bob osvaja obitelj, susjede i gotovo svakoga na koga naiđe, dok Leo, jedini čovjek koji vidi što se zapravo događa, postupno gubi živce. Što se više trudi dokazati da je u pravu, to manje djeluje kao razuman čovjek. Njegov se cijeli profesionalni identitet raspada pred očima, a liječnik koji je trebao pomagati drugima odjednom djeluje kao čovjek kojemu je pomoć najpotrebnija.
Dreyfuss je preživio morskog psa i susret s izvanzemaljcima, ali na Boba Wileyja nije bio spreman. A tko bi i bio kada mu je u ordinaciju ušetao Bill Murray, čovjek kojemu je dovoljno pojaviti se da nečiji savršeno uređeni svijet počne pucati po šavovima?
Glazba koju nije stigao napisati
‘Opus gospodina Hollanda’ (‘Mr. Holland’s Opus’, 1995.) Stephena Hereka donosi mu ulogu Glenna Hollanda, glazbenika koji sanja o skladateljskoj karijeri, ali prihvaća posao školskog nastavnika kako bi osigurao egzistenciju. Ono što zamišlja kao privremeno rješenje pretvara se u desetljeća života, tijekom kojih njegove ambicije stalno ustupaju mjesto učenicima, obitelji i obvezama.
Holland postupno uči da uspjeh možda nije ondje gdje ga je tražio. Film je sentimentalan, ali njegova izvedba daje mu uvjerljivost čovjeka koji ne postaje mudriji odjednom, nego kroz razočaranja, pogreške i godine provedene u učionici. Uloga mu je donijela drugu nominaciju za Oscara, gotovo dva desetljeća nakon što je nagrađen za ‘Djevojku za zbogom’.
I van glume bio je spreman postavljati ozbiljna pitanja
Glumac koji je preferirao ozbiljne dramske uloge ni u stvarnom životu nije bježao od njih. Izvan filmskog platna Richard Dreyfuss godinama se bavi građanskim aktivizmom, osobito pitanjem obrazovanja mladih o demokraciji i njezinim institucijama. Godine 2008. osnovana je organizacija The Dreyfuss Civics Initiative, a svoja je razmišljanja iznio i u knjizi ‘One Thought Scares Me…’. Njegovi javni istupi nisu uvijek nailazili na odobravanje, a neki su izazvali i ozbiljne kontroverze. Čovjek koji je toliko puta na filmu pokušavao uvjeriti druge da je u pravu očito ni izvan njega nije izgubio potrebu da govori o onome što smatra važnim.
No vrijedi se vratiti Kenu Harrisonu iz ‘Zašto ste me osudili na život?’, čovjeku koji se borio za pravo da sam odlučuje o vlastitoj sudbini. Film i Dreyfussov građanski angažman nisu ista priča, ali otvaraju pitanje koje bi svako društvo moralo naučiti razumjeti: koliko doista poštujemo tuđa prava kada se ne slažemo s načinom na koji ih netko želi ostvariti? Jer prava drugih nije dovoljno poznavati. Treba ih naučiti prihvaćati, čak i onda kada bismo mi na njihovu mjestu odlučili drukčije.
A možda je upravo tu i najteža lekcija demokracije. Nije dovoljno priznati čovjeku pravo na vlastiti glas dok govori ono što želimo čuti. Pravi ispit počinje kada kaže nešto s čime se ne slažemo, kada odbije našu pomoć ili kada odluči živjeti drukčije nego što bismo mi odabrali za njega.
Tada se pokazuje razumijemo li doista što znači poštovati drugoga ili samo volimo misliti da razumijemo.
Video: „Goodnight, Sweetheart, Goodnight” – The Spaniels. Glazbeni povratak u noć ‘Američkih grafita’. Izvor: YouTube.