Nije morao biti najglasniji čovjek na snimanju, niti su njegovi junaci morali izgovarati velike riječi da bismo razumjeli što im je na umu. Don Siegel znao je nešto što se u Hollywoodu često zaboravljalo: da je ponekad važnije ono što se dogodi prije pucnja, a još važnije ono što ostane nakon njega. Njegovi policajci griješili su, njegovi kriminalci razmišljali, njegovi revolveraši starjeli, a ljudi koji su vjerovali da drže sve konce u rukama obično su prekasno otkrivali koliko su se prevarili. Na 114. obljetnicu njegova rođenja prisjećamo se redatelja koji je znao da se napetost ne mjeri brojem ispaljenih metaka.
Foto: Don Siegel, čovjek koji je znao kada treba rezati. Izvor: Pinterest
Prije nego što je počeo režirati, naučio je rezati
Don Siegel rođen je 26. listopada 1912. u Chicagu, a redateljski zanat počeo je učiti ondje gdje se najbolje vidi što filmu doista treba, a što mu samo smeta: u montažnom odjelu Warner Brosa. Radio je na montažnim sekvencama brojnih filmova, među njima i ‘Casablance’ (‘Casablanca’, 1942.). Bile su to kratke cjeline u kojima je trebalo sažeti vrijeme, prostor i događaje, često bez dijaloga, oslanjajući se na ritam, sliku i preciznost reza.
Ta mu je škola ostala za cijeli život. Siegel nije bio redatelj koji je volio objašnjavati ono što se moglo pokazati. Njegovi su filmovi znali biti brzi, grubi i nemilosrdni, ali rijetko nejasni. Čak i kada su junaci donosili pogrešne odluke, gledatelj je razumio kako su do njih došli.
Invazija tjelokradica – najstrašniji su oni koji izgledaju kao mi
U ‘Invaziji tjelokradica’ (‘Invasion of the Body Snatchers’, 1956.) Siegel je snimio jedan od najuznemirujućih znanstvenofantastičnih filmova pedesetih. Kevin McCarthy glumi liječnika Milesa Bennella, koji postupno otkriva da stanovnike njegova gradića zamjenjuju njihovi naizgled savršeni dvojnici. Izgledaju jednako, govore jednako, pamte iste stvari, ali nešto je nepovratno nestalo. Nestali su osjećaji, osobnost i sposobnost da budu drukčiji.
Foto: U Siegelovu stakleniku ni biljke nisu ono za što se izdaju. Prizor iz ‘Invazije tjelokradica’ (1956.). Izvor: Coolidge Corner Theatre
Film se često tumačio kao alegorija političke paranoje, straha od komunizma ili pritiska na društvenu prilagodbu. Njegova je snaga upravo u tome što se ne iscrpljuje nijednim od tih tumačenja. Siegelov svijet postaje zastrašujući onoga trenutka kada se više ne može vjerovati ni najbližim ljudima. Neprijatelj ne dolazi iz svemira s oružjem i velikim najavama. On sjedi preko puta nas i uvjerava nas da se ništa nije promijenilo.
The Lineup – San Francisco bez razglednica
Dvije godine poslije Siegel je u ‘The Lineupu’ (1958.) pokazao koliko mu odgovara kriminalistički film oslobođen suvišne romantike. Eli Wallach glumi Dancera, hladnokrvnog kriminalca koji sa svojim starijim suradnikom Julianom, u tumačenju Roberta Keitha, pokušava doći do heroina prokrijumčarenog u San Francisco preko nedužnih putnika.
Foto: Eli Wallach kao Dancer i Robert Keith kao Julian. Jedan gubi živce, drugi pokušava sačuvati njegove. ‘The Lineup’ (1958.). Izvor: IMDb.
Grad pritom nije samo kulisa. Siegel koristi stvarne lokacije, ulice i prometnice, dajući filmu gotovo dokumentarističku neposrednost. Wallachov Dancer jedan je od onih negativaca čija opasnost ne proizlazi iz velikih govora nego iz nepredvidljivosti. Čini se da bi u jednom trenutku mogao razgovarati sasvim pristojno, a u sljedećem nekoga ubiti bez osobitog uzbuđenja. Julian je njegova gotovo očinska pratnja, ali i čovjek čija smirenost samo dodatno naglašava Dancerovu nestabilnost. Siegel ih pušta da se kreću stvarnim gradom, među ljudima koji uglavnom nemaju pojma kakva im opasnost prolazi pokraj ramena.
Pakao je za heroje – Steve McQueen protiv svih, uključujući svoje
U ratnom filmu ‘Pakao je za heroje’ (‘Hell Is for Heroes’, 1962.) Steve McQueen glumi Johna Reesea, vojnika koji je gotovo jednako težak svojim nadređenima koliko i neprijatelju. Reese je hrabar, sposoban i nepouzdan, čovjek kojemu rat pruža priliku da pokaže najbolje što zna, ali mu istodobno omogućuje da izbjegava sve ono s čime se ne želi suočiti.
Foto: Steve McQueen kao John Reese. Rat mu je omogućio da pokaže koliko vrijedi, ali ne i da nauči slušati zapovijedi. ‘Pakao je za heroje’ (‘Hell Is for Heroes’, 1962.). Izvor: MUBI.
Uz njega je Harry Guardino kao narednik Larkin, jedan od ljudi koji moraju održavati kakav-takav red među vojnicima. Guardino će se u Siegelovim filmovima još vraćati, svaki put u drukčijoj uniformi ili na drukčijem položaju. Ovdje je dio male postrojbe koja mora zadržati njemačke snage uvjeravajući ih da je brojčano mnogo jača nego što doista jest. Umjesto velikih vojnih manevara, Siegel se oslanja na improvizaciju, iscrpljenost i strah ljudi koji dobro znaju da im pomoć neće stići dovoljno brzo.
Reese je osobito zanimljiv zato što se njegova hrabrost ne može jednostavno odvojiti od njegove nesposobnosti da prihvati autoritet. U miru bi bio problem gotovo svakom zapovjedniku, a u ratu se pokazuje čovjekom kojega je teško zamijeniti. Siegel ne prikazuje bitku kao niz velikih pobjeda, nego kao posao koji netko mora obaviti čak i kada za njega nema dovoljno ljudi, vremena ni izgleda za uspjeh. McQueenov Reese možda jest junak, ali nije čovjek s kojim bi itko poželio dijeliti mirnodopski ured.
Ubojice – Hemingway, Lee Marvin i jedan budući predsjednik
U ‘Ubojicama’ (‘The Killers’, 1964.) Siegel se vratio Hemingwayjevoj priči, ali ju je okrenuo prema dvojici profesionalnih ubojica. Lee Marvin i Clu Gulager glume ljude koje počinje kopkati pitanje zašto njihova žrtva nije ni pokušala pobjeći. Odgovor ih vodi kroz priču o novcu, izdaji i prošlosti koju nitko nije uspio ostaviti iza sebe.
Foto: Lee Marvin kao Charlie Strom. Slijepa tajnica ne može vidjeti njegova lica, ali itekako može osjetiti prijetnju. ‘Ubojice’ (‘The Killers’, 1964.). Izvor: Film Forum.
U glumačkoj je postavi i Ronald Reagan, u jednoj od svojih posljednjih filmskih uloga prije političke karijere. Siegel je tako na istom filmu okupio Leeja Marvina, Clua Gulagera, Angie Dickinson i čovjeka koji će jednoga dana postati predsjednik Sjedinjenih Američkih Država.
O ovom smo filmu već pisali opširnije u našoj recenziji ‘Ernest Hemingway’s The Killers’,
pa mu ovdje nećemo ponovno otkrivati sve tajne.
Šerif u New Yorku – kauboj koji je zalutao na Manhattan
S ‘Šerifom u New Yorku’ (‘Coogan’s Bluff’, 1968.) započela je jedna od najvažnijih suradnji u Siegelovoj karijeri. Clint Eastwood glumi Walta Coogana, zamjenika šerifa iz Arizone koji dolazi u New York po zatvorenika i ubrzo otkriva da se pravila njegova zavičaja ne mogu tako jednostavno primijeniti na Manhattan.
Foto: Clint Eastwood kao Walt Coogan i Lee J. Cobb kao poručnik McElroy. Jedan je donio kaubojski šešir, drugi pravilnik. ‘Šerif u New Yorku’ (‘Coogan’s Bluff’, 1968.). Izvor: IMDb.
Coogan je čovjek koji se ponaša kao da je čitav svijet produžetak Divljeg zapada, što stanovnicima New Yorka uglavnom ne predstavlja razlog za oduševljenje. Siegel se pritom poigrava Eastwoodovom vesternskom pojavom, ali i sudarom dvaju načina razmišljanja: onoga koji vjeruje u osobnu inicijativu i onoga koji inzistira na proceduri.
Film je poslužio i kao nadahnuće za televizijsku seriju ‘Šerif u New Yorku’ (‘McCloud’, 1970.–1977.), u kojoj Dennis Weaver glumi policajca sa Zapada koji radi u New Yorku. A Weaver je već dobro poznavao svijet vesterna: devet je sezona igrao Chestera Goodea, pomoćnika maršala Matta Dillona u seriji ‘U dimu baruta’ (‘Gunsmoke’). Tako je nekadašnji televizijski pomoćnik maršala dobio priliku postati gradski policajac koji još uvijek razmišlja pomalo kaubojski.
Madigan – 72 sata za ispravljanje jedne pogreške
Iste godine Siegel je snimio ‘Madigana’ (1968.), jedan od svojih najboljih policijskih filmova. Richard Widmark glumi detektiva Daniela Madigana, a Harry Guardino njegova partnera Rocca Bonara. Obojica su iskusni policajci, ljudi koji poznaju ulicu i njezina pravila. Upravo zato njihov propust djeluje toliko ozbiljno. Tijekom pokušaja privođenja osumnjičenika Barneyja Benescha dopuste mu da im otme pištolje i pobjegne. Odjednom više nisu dvojica detektiva koji progone kriminalca, nego dvojica profesionalaca koji moraju ispraviti pogrešku zbog koje bi mogli izgubiti karijere.
Foto: Richard Widmark kao Daniel Madigan. Vrijeme istječe, a pištolj je u pogrešnim rukama. ‘Madigan’ (1968.). Izvor: Movies Anywhere.
Imaju 72 sata da pronađu bjegunca. Siegel pritom ne zaboravlja da policajci postoje i izvan službe. Madiganov brak s Julijom, koju glumi Inger Stevens, već je opterećen njegovom gotovo potpunom predanošću poslu. Nije riječ o čovjeku koji ne voli svoju ženu, nego o čovjeku koji ne zna kako joj dati mjesto u životu kojim već odavno upravlja policijski posao.
Na drugoj strani policijske hijerarhije stoji komesar Anthony X. Russell, kojega glumi Henry Fonda. Njegov je svijet drukčiji od Madiganova: u njemu se odgovornost mjeri odlukama, pravilnicima i posljedicama koje sežu mnogo dalje od jedne ulice. Uz Fondu je i James Whitmore kao inspektor Charles Kane, još jedno prepoznatljivo lice američkoga filma, od ‘Battlegrounda’ (1949.) do ‘Onih’ (‘Them!’, 1954.).
Siegel ne pretvara nijednu stranu u karikaturu. Madigan nije nesposoban policajac zato što je pogriješio, kao što ni Russell nije nužno neprijatelj dobrih policajaca zato što inzistira na pravilima. Napetost proizlazi iz činjenice da obojica imaju svoje razloge, a vrijeme neumoljivo istječe.
Widmark se nekoliko godina poslije vratio istom liku u televizijskoj seriji ‘Madigan’ (1972.–1973.). Siegelov film tako je, poput ‘Šerifa u New Yorku’, dobio svoj televizijski nastavak života, premda u drukčijem obliku.
Dvije mazge za sestru Saru – Clint Eastwood protiv Shirley MacLaine
U ‘Dvije mazge za sestru Saru’ (‘Two Mules for Sister Sara’, 1970.) Eastwood glumi Hogana, američkog pustolova koji u Meksiku susreće ženu za koju vjeruje da je časna sestra. Sara, koju igra Shirley MacLaine, vrlo brzo pokazuje da nije bespomoćna suputnica kojoj će on jednostavno određivati što treba raditi.
Foto: Clint, bogme, nije glumio fratra, ali ni Shirley nije mogla biti dalje od časne sestre. Clint Eastwood i Shirley MacLaine u ‘Dvije mazge za sestru Saru’ (‘Two Mules for Sister Sara’, 1970.). Izvor: filmski kadar.
Siegel se ovdje s užitkom poigrava humorom karakterističnim za špageti-vesterne, osobito odnosom dvoje ljudi koji su prisiljeni surađivati iako jedno drugo jedva podnose. Takva prepucavanja nisu bila strana ni Leoneovu ‘Dobrom, lošem, zlom’ (‘The Good, the Bad and the Ugly’, 1966.), u kojemu su Blondie i Tuco neprestano iskušavali granice međusobnog strpljenja.
Uz glazbu Ennija Morriconea, Siegelov film spaja pustolovinu, vestern i komediju, a velik dio njegova šarma proizlazi iz činjenice da Hogan nikada nije sasvim siguran tko zapravo vodi njihovo malo putovanje. Leone je Eastwooda naučio kako šutjeti pred protivnikom, a Siegel mu je dao partnericu pred kojom mu ni šutnja nije mnogo pomagala.
Prljavi Harry – kada zakon počne smetati onome tko ga provodi
U ‘Prljavom Harryju’ (‘Dirty Harry’, 1971.) Siegel je Clintu Eastwoodu dao lik koji će ga pratiti gotovo jednako uporno kao bezimeni revolveraš iz Leoneovih vesterna. Inspektor Harry Callahan čovjek je koji ne voli gubiti vrijeme, još manje živce, a najmanje strpljenje na pravila za koja vjeruje da više štite zločince nego njihove žrtve. Nasuprot njemu stoji Scorpio, ubojica kojega Andrew Robinson igra s takvom mješavinom okrutnosti i nepredvidljivosti da gledatelj vrlo brzo počinje priželjkivati Harryjevu pobjedu, gotovo ne pitajući za cijenu.
Foto: ‘Well, to tell you the truth, in all this excitement, I kind of lost track myself.’ Clint Eastwood kao Harry Callahan, čovjek koji je zaboravio koliko je metaka ispalio, ali ne i kako natjerati protivnika da razmisli o tome. ‘Prljavi Harry’ (‘Dirty Harry’, 1971.). Izvor: Getty Images.
Ali upravo je u toj cijeni ono najzanimljivije. Callahan nije odmetnik koji se bori protiv zakona. On je policajac koji zakon predstavlja, a istodobno smatra da ga njegove procedure sputavaju. Siegel tako dovodi gledatelja u neugodan položaj: želimo da Harry zaustavi Scorpija, ali što smo sve spremni oprostiti čovjeku sa značkom samo zato što smo uvjereni da je na pravoj strani? Granica između odlučnosti i samovolje postaje sve tanja, a Harryjeva uvjerenost da zna što je potrebno učiniti ne znači nužno da ima pravo to učiniti.
Harry Guardino, kojega smo već susreli uz Stevea McQueena u ‘Paklu za heroje’ i uz Richarda Widmarka u ‘Madiganu’, ovdje se pojavljuje kao poručnik Al Bressler. Tri Siegelova filma i tri različita čovjeka unutar hijerarhije. No u središtu je ipak Callahan, policajac koji se bori protiv ograničenja sustava što mu daje moć. Upravo je zato ‘Prljavi Harry’ ostao toliko provokativan: nije dovoljno zapitati se može li Harry zaustaviti ubojicu, nego i što se događa kada zakon počne ovisiti o osobnoj procjeni onoga tko drži revolver.
Opčinjen – kada Clint Eastwood izgubi kontrolu
Foto: Clint Eastwood kao John McBurney i Geraldine Page kao Martha Farnsworth. Čovjek koji je navikao gospodariti situacijom sada ovisi o tuđoj milosti. ‘Opčinjen’ (‘The Beguiled’, 1971.). Izvor: MoMA.
U ‘Opčinjenom’ (‘The Beguiled’, 1971.) Siegel je napravio nešto što se od njega, a još manje od Clinta Eastwooda, teško moglo očekivati. Umjesto revolveraša koji gospodari prostorom, dobili smo ranjenog vojnika Unije Johna McBurneyja, koji tijekom Američkoga građanskog rata pronalazi utočište u djevojačkom internatu na neprijateljskom teritoriju. Njegov dolazak remeti prividni mir zatvorene zajednice kojom upravlja Martha Farnsworth, u tumačenju Geraldine Page, dok Elizabeth Hartman glumi učiteljicu Edwinu, čiji će osjećaji prema nepozvanom gostu dodatno zakomplicirati odnose među stanovnicama kuće.
McBurney isprva vjeruje da može iskoristiti naklonost žena koje ga okružuju. Svakoj govori ono što želi čuti, prilagođava se njezinim očekivanjima i postupno se uvjerava da je gospodar situacije. No Siegel strpljivo mijenja odnose moći. Ono što je započelo kao utočište pretvara se u zamku, a muškarac naviknut na vlastitu privlačnost prekasno shvaća da nije jedini koji zna manipulirati tuđim osjećajima. Eastwoodova dotadašnja filmska samouvjerenost ovdje postaje sredstvo kojim ga redatelj vodi prema poniženju i nemoći.
U tom južnjačkom internatu nema prostranstava koja nude izlaz ni otvorenog sukoba koji se može riješiti potezanjem oružja. Iza pristojnosti, molitava i strogih pravila gomilaju se ljubomora, potisnute želje i okrutnost. Geraldine Page pritom je izvanredna: njezina Martha Farnsworth ne mora povisiti glas da bi bilo jasno tko u kući donosi posljednje odluke. Siegel je snimio uznemirujuću gotičku dramu u kojoj opasnost ne dolazi izvana, nego iz odnosa među ljudima prisiljenima dijeliti isti prostor.
Nije slučajno što se Sofia Coppola 2017. vratila istom romanu Thomasa P. Cullinana. Njezin ‘Opčinjen’ (‘The Beguiled’) drukčije pristupa likovima i njihovim odnosima, ali Siegelova verzija ostaje osobito zanimljiva zbog spremnosti da razori sliku vlastite najveće zvijezde. Eastwood je ovdje daleko od čovjeka kojemu je dovoljno pogledati protivnika da bi ovaj ustuknuo. John McBurney pogrešno procjenjuje gotovo sve, a najviše samoga sebe.
Charley Varrick – čovjek koji je opljačkao pogrešnu banku
Walter Matthau nije izgledao kao čovjek koji će nadmudriti organizirani kriminal. Upravo je zato bio gotovo savršen izbor za ‘Charleyja Varricka’ (‘Charley Varrick’, 1973.). Njegov Charley bivši je akrobatski pilot koji se okrenuo pljačkama malih banaka, uvjeren da tako može zaraditi dovoljno, a pritom ne privlačiti previše pozornosti. No jedna pljačka završava krvoprolićem, a plijen se pokazuje mnogo većim od očekivanog. Charley ubrzo shvaća da novac ne pripada samo banci. Pripada ljudima koji će učiniti sve da ga vrate.
Foto: Joe Don Baker kao Molly i Andrew Robinson kao Harman Sullivan. Nakon Prljavog Harryja Robinson je ponovno otkrio da Siegelovi filmovi nisu osobito nježni prema njemu. ‘Charley Varrick’ (1973.). Izvor: ARTE / Olivier Père.
Matthau igra Varricka gotovo protiv očekivanja. Nema tu razmetanja, velikih prijetnji ni potrebe da ikome dokazuje koliko je opasan. Charley promatra, razmišlja i pušta druge da ga podcijene. Njegovo najjače oružje nije revolver nego sposobnost da nekoliko poteza unaprijed predvidi što će učiniti ljudi koji ga progone. Siegel pritom gradi napetost bez suvišnih objašnjenja: što više Charley razumije u kakvu se nevolju uvalio, to je jasnije koliko malo vremena ima da iz nje iziđe.
A onda se pojavljuje Molly, utjerivač kojega Joe Don Baker igra s gotovo zastrašujućom ležernošću. Njegova je brutalnost toliko prirodna da se čini kako nasilje za njega nije posao nego način ophođenja s ljudima. Molly ne mora dokazivati koliko je opasan; dovoljno je promatrati koliko ga malo zanima što će ostati iza njega. Nasuprot toj sirovoj sili stoji Matthauov čovjek koji zna da bi izravan sukob bio najbrži način da izgubi glavu.
Tu je i Andrew Robinson kao Harman Sullivan, Charleyjev mlađi, nestrpljivi partner, koji nikako ne uspijeva shvatiti razmjere nevolje u koju su upali. Robinson, kojega je Siegel dvije godine ranije prepustio na milost i nemilost Prljavom Harryju, ni ovdje nije imao mnogo više sreće.
‘Charley Varrick’ jedan je od onih kriminalističkih filmova u kojima se zadovoljstvo gledanja ne temelji samo na pitanju hoće li junak preživjeti, nego i na užitku promatranja kako razmišlja. Siegel nije pokušao od Matthaua napraviti akcijskog junaka. Dopustio mu je da ostane Walter Matthau, čovjek pomalo umorna lica i naizgled nezainteresirana držanja, kojemu protivnici prekasno otkrivaju da su ga ozbiljno podcijenili.
Posljednji hitac – kada legenda odjaše posljednji put
U ‘Posljednjem hicu’ (‘The Shootist’, 1976.) Don Siegel režirao je posljednju filmsku ulogu Johna Waynea. Njegov J. B. Books ostarjeli je revolveraš koji saznaje da boluje od raka i odlučuje preostale dane provesti u miru. No prošlost čovjeka koji je čitav život živio od revolvera ne dopušta mu tako jednostavan odlazak. Wayne pritom ne glumi nepobjedivog junaka, nego čovjeka svjesnog da više nema vremena za još jednu legendu o sebi.
Foto: John Wayne kao J. B. Books i Ron Howard kao Gillom Rogers. Stari revolveraš još može naučiti mladića kako se puca, ali najvažnija lekcija bit će ona kada revolver treba odbaciti. ‘Posljednji hitac’ (‘The Shootist’, 1976.). Izvor: MUBI.
Filmska priča imala je gotovo jezivu poveznicu sa stvarnošću. Wayne je 1964. operiran zbog raka pluća, a petnaest godina poslije umro je od raka želuca. Nad njegovom sudbinom ostala je lebdjeti i sjena jednog od najgorih, a vrlo vjerojatno i najkobnijih filmova njegove karijere, ‘Osvajača’ (‘The Conqueror’, 1956.) Dicka Powella, u kojem je glumio, ni manje ni više, nego Džingis-kana. Film je sniman u Utahu, na području izloženom radioaktivnim padalinama s američkih nuklearnih pokusa u susjednoj Nevadi. Prema često citiranim podacima iz 1980. godine, od 220 članova glumačke i filmske ekipe čak 91 oboljelo je od raka, a 46 umrlo od te bolesti. Među njima bili su Wayne, redatelj Dick Powell, Susan Hayward i Agnes Moorehead. To znači da je rak pogodio više od 41 posto ekipe, dok je gotovo 21 posto umrlo. Radioaktivna izloženost vrlo je vjerojatno pridonijela barem dijelu tih oboljenja, premda izravna uzročna veza nije dokazana za pojedine slučajeve. Wayne je možda preživio prvi susret s rakom, ali drugi nije. A film u kojem je glumio Džingis-kana ostao je upamćen po tragediji mnogo većoj od vlastita umjetničkog neuspjeha.
Uz Waynea su Lauren Bacall kao udovica Bond Rogers i mladi Ron Howard kao njezin sin Gillom, očaran slavnim revolverašem. Howard, kojega je televizijska publika upoznala još kao malog Opieja u ‘The Andy Griffith Showu’, ovdje dobiva priliku ispratiti jednu od najvećih zvijezda filmskog vesterna. U završnom obračunu Books uspijeva svladati svoje protivnike, ali ga iz zasjede smrtno ranjava barmen. Gillom tada uzima revolver i ubija Booksova ubojicu, a zatim odbacuje oružje.
U tom odbačenom revolveru možda je više smisla nego u svim ispaljenim mecima. Books odlazi, a mladić koji mu se divio odlučuje ne nastaviti njegovim putem. Siegel je tako Johnu Wayneu pružio oproštaj dostojan njegove filmske veličine, ali bez iluzije da se vrijeme revolveraša može zaustaviti.
Bijeg iz Alcatraza – kada Broj 6 postane upravnik
U ‘Bijegu iz Alcatraza’ (‘Escape from Alcatraz’, 1979.) Don Siegel i Clint Eastwood posljednji su put udružili snage. Eastwood glumi Franka Morrisa, zatvorenika koji stiže na zloglasni otok u zaljevu San Francisca, u kaznionicu iz koje, barem prema uvjerenju njezinih upravitelja, nitko ne može pobjeći. Film se temelji na stvarnom bijegu iz 1962. godine, a Siegel od te priče ne pokušava napraviti spektakl. Njegova napetost nastaje iz sitnica: žlice, ventilacijskog otvora, zidova koji se mogu postupno izdubiti i beskrajnih zatvorskih rutina koje netko dovoljno strpljiv može okrenuti u svoju korist. Svaki pomak prema slobodi toliko je malen da ga čuvari ne primjećuju, ali dovoljno velik da gledatelj počne brojiti minute zajedno sa zatvorenicima.
Morrisu u pripremama pomažu braća John i Clarence Anglin, koje glume Fred Ward i Jack Thibeau. Oko njih Siegel gradi čitav mali svijet ljudi kojima je Alcatraz postao jedina stvarnost. Tu su Paul Benjamin kao zatvorenik English i Roberts Blossom kao ostarjeli slikar Doc, kojemu upravnik oduzima pravo na slikanje. Docova sudbina jedna je od najokrutnijih epizoda filma i podsjetnik da zatvor ne mora čovjeku oduzeti samo slobodu kretanja kako bi ga slomio.
Foto: Patrick McGoohan kao upravnik Alcatraza. Nekadašnji Broj 6 sada drži ključ, a čak su mu i ptice iza rešetaka. ‘Bijeg iz Alcatraza’ (‘Escape from Alcatraz’, 1979.). Izvor: IMDb.
A za upravnika Siegel je odabrao Patricka McGoohana, čime je ljubiteljima televizije priredio gotovo savršenu ironiju. McGoohan je u kultnoj seriji ‘Zatvorenik’ (‘The Prisoner’, 1967.–1968.) glumio Broj 6, čovjeka koji očajnički pokušava pobjeći iz tajanstvenog Sela, mjesta u kojem se nadzire svaki njegov korak. Sada je stajao s druge strane rešetaka, hladan, samouvjeren i potpuno uvjeren u vlast nad ljudima koji su mu povjereni. Njegov upravnik ne mora neprestano prijetiti. Dovoljno je da zatvorenicima jasno stavi do znanja kako u Alcatrazu nemaju pravo odlučivati ni o najbeznačajnijim stvarima.
Siegel pritom ne otkriva je li stvarni bijeg završio slobodom ili smrću u hladnim vodama zaljeva. Ono što ga zanima jest trenutak u kojem čovjek odbija prihvatiti da su zidovi i rešetke posljednja riječ. A McGoohanova prisutnost daje toj priči dodatnu, gotovo zločestu dimenziju.
Nekadašnji Broj 6, koji se očajnički borio za vlastitu slobodu, sada je postao upravnik zatvora u kojem nitko nije smio biti slobodan.
Čovjek koji je znao kada treba rezati
Don Siegel nikada nije bio redatelj koji je od svojih filmova pokušavao napraviti spomenike. Njegovi junaci nisu uvijek bili dobri ljudi, njihove odluke nisu uvijek bile ispravne, a pobjede nisu nužno donosile zadovoljstvo. Znao je snimiti nasilje bez uljepšavanja, napetost bez suvišnih riječi i ljude koji se najbolje otkrivaju upravo onda kada izgube kontrolu nad događajima. I premda je njegovo ime ostalo neraskidivo povezano s Clintom Eastwoodom, iza njega je ostala filmografija koju bi bilo nepravedno svesti na jednog glumca, jedan revolver ili jednu policijsku značku. Zato je sve i bilo toliko uvjerljivo: ni ljudi ni okolnosti nisu bili veći od života, ali su bili životni.
Siegel je umro 20. travnja 1991., ali njegova redateljska škola ostala je prepoznatljiva: gledatelju pokaži ono što mora vidjeti, ostalo prepusti njegovoj inteligenciji. Nije morao objašnjavati svaki pogled, opravdavati svaki postupak ni produžavati prizor nakon što je rekao sve što je trebalo.
Don Siegel nije morao vikati ‘Rez!’. Znao je kada treba.
Video: Ennio Morricone – glavna tema iz ‘Dvije mazge za sestru Saru’ (‘Two Mules for Sister Sara’, 1970.). Don Siegel smatrao ju je jednom od najoriginalnijih filmskih glazbi koje je čuo, a Morriconea je nazvao genijem. Izvor: YouTube.