Ne sjećam se da sam ikada tako govorio o nekom muškarcu, ali Vittorio De Sica bio je iznimno markantan čovjek. Njegova elegancija, držanje, glas i pogled imali su nešto što je teško opisati. Bio je jedan od onih ljudi koje kamera voli, a gledatelj vrlo brzo shvati zašto. Mogao je odjenuti generalsku odoru i izgledati kao da se u njoj rodio. No trebalo je biti velik glumac da bi pokazao kako odora i čovjek koji je nosi nisu uvijek jedno te isto.
Foto: Vittorio De Sica. Čovjek kojemu su elegancija i markantnost bile gotovo prirođene. A tek kada bi počeo glumiti... Izvor: arhivska fotografija / Libero Magazine.
General Della Rovere – čovjek koji je posudio ime
U ‘Generalu Della Rovereu’ (‘Il generale Della Rovere’, 1959.) Roberta Rossellinija De Sica je odigrao ulogu koja mi je ostala duboko urezana u pamćenje. Njegov Emanuele Bardone sitni je prevarant koji ekvilibrira u iznimno teškim okolnostima, pokušavajući se održati na površini svijeta u kojemu ljudski život vrijedi vrlo malo. Služi se prijevarama, izvlači novac od očajnih obitelji zatvorenika, snalazi se kako zna i umije. Njegovi postupci nisu uvijek bezazleni, ali čak ni tada ne ostavlja dojam čovjeka u kojemu je svaka ljudskost umrla. U njemu postoji neka toplina, nešto što još nije potpuno izgubljeno u svim pokušajima da preživi.
Kada ga njemačke vlasti uhvate, Bardone dobiva ponudu koja bi mu mogla spasiti život. Treba preuzeti identitet ubijenog generala Della Roverea, čovjeka povezanog s pokretom otpora, kako bi među zatvorenicima otkrio informacije koje zanimaju okupatore. Čovjek naviknut na posuđena imena i male prijevare tako postaje sudionikom mnogo opasnije igre.
Foto: I kobra se može nasmiješiti, ali tom smiješku nije za vjerovati. Izvor: ‘General Della Rovere’ (1959.), Roberto Rossellini.
A nasuprot njemu stoji Hannes Messemer kao njemački pukovnik Müller. I njega iznimno volim gledati u tom filmu. Uglađen, fin, odmjeren u svakoj gesti, čovjek besprijekornih manira. Samo što je to finoća kraljevske kobre. Messemeru je dovoljan pogled, pristojno izgovorena rečenica ili jedva primjetan osmijeh da prostorija postane neugodnije mjesto za sve ostale. Kakav glumački par! Dvojica iznimno markantnih muškaraca, svaki na posve drukčiji način, a između njih igra u kojoj jedan misli da vrlo dobro poznaje slabosti drugoga.
Rossellini dopušta Bardoneu da raste unutar uloge koju je prihvatio iz sasvim nečasnih razloga. Ljudi koji vjeruju da pred sobom imaju generala obraćaju mu se s povjerenjem i poštovanjem. Njihova očekivanja postupno postaju nešto čemu on pokušava odgovoriti. Dok gledamo kako se to događa, teško je odrediti trenutak u kojem prestaje puko pretvaranje. Mislim da ga ni sam Bardone ne bi znao odrediti.
Ali prije nego što se vratimo njegovu posljednjem susretu s Müllerom, vrijedi upoznati čovjeka koji je takvu ulogu mogao odigrati.
Elegancija koja je osvojila talijanska kina
Vittorio De Sica rođen je 7. srpnja 1901. u Sori, a odrastao je u Napulju. Na kazališnim daskama počeo je graditi karijeru još kao mladić, razvijajući osjećaj za komediju, ritam i neposredan odnos s publikom. Njegova filmska popularnost naglo raste s komedijom Marija Camerinija ‘Gli uomini, che mascalzoni…’ (1932.), u kojoj igra mladića Bruna. U tom filmu pjeva i „Parlami d’amore Mariù”, pjesmu koja će postati velikim hitom. Talijanska publika dobila je glumca kojega je rado gledala i jednako rado slušala.
Camerini je u njemu pronašao savršenog junaka svojih urbanih komedija. Slijedili su ‘Darò un milione’ (1935.), ‘Il signor Max’ (1937.) i ‘Grandi magazzini’ (1939.). Posebno mi je zanimljiv ‘Il signor Max’, u kojem De Sica glumi skromnog prodavača novina Giannija, čovjeka koji se pokušava predstaviti kao pripadnik visokog društva. Njegov elegantni drugi identitet otvara vrata koja su običnom Gianniju zatvorena, ali donosi i čitav niz komičnih neprilika.
Dvadeset dvije godine prije Bardonea De Sica je, dakle, već igrao čovjeka koji se predstavlja kao netko drugi. Razlika između Camerinijeve komedije i Rossellinijeve ratne drame golema je, ali je zanimljivo promatrati što je sve glumac tijekom tih godina učinio s motivom posuđenog identiteta.
Foto: Maršal karabinjera Antonio Carotenuto i Bersagliera. On zapovijeda karabinjerima, a ona ne dopušta da itko zapovijeda njome. Vittorio De Sica i Gina Lollobrigida u ‘Kruhu, ljubavi i mašti’ (1953.). Izvor: Titanus / Luigi Comencini.
Popularnost mu je donijela status zvijezde, a njegova otmjenost nikada nije isključivala sposobnost da bude smiješan. U Comencinijevu ‘Kruhu, ljubavi i mašti’ (‘Pane, amore e fantasia’, 1953.) igra maršala Carotenuta, uz neodoljivu Ginu Lollobrigidu kao Bersaglieru. Uspjeh filma doveo je do nastavka ‘Kruh, ljubav i ljubomora’ (‘Pane, amore e gelosia’, 1954.), ponovno s Comencinijem i Ginom, a zatim i ‘Pane, amore e…’ (1955.) Dina Risija, u kojem Gina prepušta mjesto Sophiji Loren. Maršal Carotenuto tako je postao junakom jedne od najpopularnijih talijanskih filmskih trilogija, a serijal je dobio i četvrti nastavak, ‘Pane, amore e Andalusia’ (1958.). De Sica je u tim komedijama mogao pokazati svu svoju eleganciju, šarm i dar da se našali i na vlastiti račun.
Od baruna Donatija do majora Rinaldija
U ‘Madame de…’ (1953.) Maxa Ophülsa njegov barun Fabrizio Donati talijanski je diplomat koji osvaja srce grofice Louise, koju glumi Danielle Darrieux. Charles Boyer glumi njezina supruga, generala Andréa de… Ophüls od njihova ljubavnog trokuta stvara jednu od najljepših filmskih priča o osjećajima zarobljenima u pravilima visokog društva. De Sica je kao stvoren za taj svijet balskih dvorana, otmjenih salona i razgovora u kojima se mnogo toga mora prešutjeti. Njegova uglađenost ondje postaje gotovo jednako važna kao i dijalog.
Foto: Vittorio De Sica i Danielle Darrieux. Otmjenost, elegancija i ljubav koja će skupo platiti svoja pravila igre. Izvor: ‘Madame de…’ (1953.), Max Ophüls / IMDb.
Četiri godine poslije, u ‘Zbogom oružje’ (‘A Farewell to Arms’, 1957.) Charlesa Vidora, De Sica igra majora Alessandra Rinaldija, prijatelja Fredericka Henryja, kojega glumi Rock Hudson. Jennifer Jones glumi Catherine Barkley. Rinaldi u početku zadržava nešto od glumčeva poznatog šarma i duhovitosti, ali rat postupno nagriza i njegovu sposobnost da se pred užasima zaštiti osmijehom. De Sica je za tu ulogu nominiran za Oscara za najboljeg sporednog glumca.
Nijedna od tih uloga nema mnogo zajedničkog s Bardoneom, osim čovjeka koji ih je odigrao. A upravo me ta raznovrsnost oduvijek privlačila kod De Sice. Bio je i glumac i redatelj svjetskoga glasa, ali jedno zanimanje nije morao napustiti da bi se ozbiljno posvetio drugome.
Kad je glumac počeo gledati kroz kameru
U režiji se prvi put okušao 1940., zajedno s Giuseppeom Amatom potpisavši ‘Rose scarlatte’. Slijedile su komedije ‘Maddalena zero in condotta’ i ‘Teresa Venerdì’, filmovi u kojima se još kretao svijetom bliskim svojoj dotadašnjoj glumačkoj karijeri.
Promjena dolazi s ‘Djeca nas gledaju’ (‘I bambini ci guardano’, 1944.). Priču o raspadu braka roditelja promatra mali Pricò, dječak čiji pogled otkriva posljedice postupaka koje odrasli radije opravdavaju ili skrivaju. Bio je to jedan od važnih koraka prema redateljskom izrazu koji će De Sicu proslaviti, ali i početak velike suradnje s Cesareom Zavattinijem.
Njih dvojica stvorit će filmove koji će odrediti talijanski neorealizam. Zavattini je u svakodnevici prepoznavao priče kojima je vrijedilo posvetiti cijeli film, a De Sica im je znao pronaći lica, ulice i ritam.
Foto: Dječaci koji su čistili tuđe cipele sanjali su o vlastitom konju. Poslijeratni Rim u ‘Čistačima cipela’ Vittorija De Sice. Izvor: Festival de Cannes / ‘Sciuscià’ (1946.).
U ‘Čistačima cipela’ (‘Sciuscià’, 1946.) pratimo dvojicu dječaka koji pokušavaju zaraditi čisteći cipele američkim vojnicima u poslijeratnom Rimu. Njihovi planovi, prijateljstvo i san o vlastitom konju sudaraju se sa svijetom odraslih, siromaštvom i institucijama koje im neće mnogo pomoći. Film je dobio počasnog Oscara, a De Sica i Zavattini nastavili su suradnju djelom koje će postati jednim od najpoznatijih u povijesti kinematografije.
Kradljivci bicikala – čovjek koji se stidio prije nego što je ukrao
U ‘Kradljivcima bicikala’ (‘Ladri di biciclette’, 1948.) nezaposleni Antonio Ricci napokon dobiva posao lijepljenja plakata, ali potreban mu je bicikl. Njegova supruga Maria založi posteljinu kako bi ga izvukla iz zalagaonice. A onda bicikl nestaje. De Sica nas vodi rimskim ulicama u potrazi koja za Antonija znači mnogo više od pokušaja da pronađe ukradenu stvar.
Antonija glumi Lamberto Maggiorani, radnik bez prethodnog glumačkog iskustva, a njegova sina Bruna mali Enzo Staiola. Njih dvojica pripadaju tim ulicama toliko prirodno da gotovo zaboravljamo kako gledamo film. Posebno je lijep odnos oca i sina, sa svim sitnim nesporazumima, trenucima nestrpljenja i nježnosti koja se ne mora uvijek izgovoriti. Bruno je dovoljno malen da još treba očevu zaštitu, a dovoljno velik da razumije kada je njegov otac više ne može pružiti.
Foto: Lamberto Maggiorani i Enzo Staiola kao Antonio i Bruno. Otac traži izgubljeni bicikl, a sin uči koliko je teško biti odrastao. Izvor: ‘Kradljivci bicikala’ (1948.), Vittorio De Sica / Wisconsin Historical Society.
Oduvijek sam imao jednu zamjerku na završetak filma. Antonio, nakon bezuspješne potrage, ugleda mnoštvo bicikala parkiranih ispred nogometnog stadiona. Kad već odluči i sam ukrasti jedan, zašto ne odabere neki iz tog mnoštva? Tko bi uopće primijetio čovjeka koji među desecima bicikala uzima jedan? Mogao bi izgledati kao vlasnik koji je došao po svoje. Umjesto toga Antonio odlazi u skriveniju ulicu i pokušava ukrasti osamljeni bicikl. Uvijek sam mislio da je De Sica tu mogao jednostavnije riješiti prizor: da je postojao samo taj jedan bicikl, Antonijeva odluka bila bi mi mnogo uvjerljivija.
Razumio sam, naravno, što je redatelj želio postići. Antonio mora biti uhvaćen, a Bruno mora vidjeti očevo poniženje. Ipak, nešto mi je smetalo. A onda sam se počeo pitati nisam li cijelu situaciju promatrao pogrešno. Razmišljao sam kako bi bicikl ukrao lopov, čovjek koji traži najbolju priliku i najmanju mogućnost da bude uhvaćen. Ali Antonio nije lopov. On je čovjek doveden do ruba, koji se sprema učiniti nešto protiv vlastite savjesti.
Možda zato ne odlazi u skriveniju ulicu samo da bi ga drugi teže vidjeli. Možda ondje pokušava dublje sakriti vlastiti stid.
Ne tvrdim da je to jedino moguće objašnjenje De Sicine odluke, ali danas mi je taj prizor zbog njega još potresniji. Antonio pokušava sakriti čin od svijeta, a svijet ga ipak uhvati. I među onima koji ga vide nalazi se upravo Bruno, dječak pred kojim je možda najviše želio sačuvati svoje dostojanstvo.
Na kraju otac i sin odlaze bez bicikla. Bruno pruža ruku ocu i njih dvojica nestaju među prolaznicima. De Sica nam ne govori što će s njima biti sutra. Dovoljno mu je pokazati ih dok zajedno odlaze.
Čudo u Milanu – bajka koja nosi trn
Nakon ‘Kradljivaca bicikala’ De Sica je mogao nastaviti snimati filmove o poslijeratnoj Italiji na isti način. Umjesto toga, zajedno sa Zavattinijem odlučio je neorealizmu pridružiti bajku, a pritom ne gubi iz vida ljude koje je sam život uklonio iz vidokruga.
Tako je nastalo ‘Čudo u Milanu’ (‘Miracolo a Milano’, 1951.), prema Zavattinijevu romanu ‘Totò il buono’. Sve počinje dječakom pronađenim u kupusu. Dobra starica Lolotta, koju glumi Emma Gramatica, prihvaća ga kao vlastito dijete i odgaja s ljubavlju koju će on poslije nesebično dijeliti drugima. Totò, kojega igra Francesco Golisano, nakon njezine smrti završava među beskućnicima na periferiji Milana.
Foto: Krila nisu imali, pa su posudili metle. A čudo ih je odvelo iznad svijeta koji za njih nije imao mjesta. Izvor: ‘Čudo u Milanu’ (1951.), Vittorio De Sica / Janus Films, Wexner Center for the Arts.
Ondje nastaje naselje sklepanih baraka, s vlastitim ulicama, susjedskim odnosima, prepirkama i veseljem. Ljudi se okupljaju na uskom komadiću zemlje obasjanom suncem kako bi se barem nakratko ugrijali. De Sica i Zavattini pronalaze humor u najsitnijim stvarima, a svojim junacima dopuštaju da se vesele i onda kada bi imali mnogo razloga za očaj.
No kada se otkrije da se ispod njihova naselja nalazi nafta, pojavljuju se bogati interesenti i oni koji će ih pokušati rastjerati. Zemlja koja nikome nije bila zanimljiva dok su na njoj živjeli siromasi odjednom postaje dragocjena.
U pomoć im dolazi Lolotta, koja se vraća s onoga svijeta i Totòu donosi čarobnu golubicu sposobnu ispunjavati želje. Čuda se počinju nizati, ali zajedno s njima i nove ljudske slabosti. De Sica se pritom očito zabavlja. Ni dar koji omogućuje gotovo sve ne jamči da će njegovi korisnici znati kada je dosta.
A onda dolazi završetak, jedan od najljepših u njegovu opusu. Totò i njegovi prijatelji uzimaju metle i uzlijeću iznad milanske katedrale. Odlaze tražiti svijet u kojem će konačno biti mjesta za njih. Je li to pobjeda ili bijeg iz svijeta koji za njih nije imao razumijevanja? De Sica nam ostavlja dovoljno prostora da o tome razmislimo.
Film je 1951. podijelio Grand Prix na festivalu u Cannesu s ‘Gospođicom Julijom’ Alfa Sjöberga. Nakon rimskih ulica publiku je poveo iznad milanskih krovova. Njegova bajka, međutim, nosila je trn.
Umberto D. – ni kad imaš malo, nemaš malo za izgubiti
Ni kad imaš malo, nemaš malo za izgubiti. U toj naizgled proturječnoj misli skriva se čitava tragedija ‘Umberta D.’ (1952.). Umberto Domenico Ferrari umirovljeni je državni službenik čija mirovina jedva pokriva najosnovnije potrebe. Ima sobu koju sve teže može plaćati, nešto vlastitog ponosa i malog psa Flikea. Svaka od tih stvari vrijedi mu mnogo više nego što bi se moglo procijeniti novcem.
Za naslovnu ulogu De Sica je odabrao Carla Battistija, profesora lingvistike koji dotad nije bio filmski glumac. U njegovu licu pronašao je godine, umor i tragove jednog proživljenog života. Umberto pripada generaciji koja je vjerovala da će joj dugogodišnji rad osigurati barem mirnu starost. Umjesto toga prisiljen je prodavati vlastite stvari kako bi platio stanarinu, dok mu gazdarica sve jasnije pokazuje da u njezinim planovima za njega više nema mjesta.
Među rijetkima koji mu pokazuju toplinu nalazi se mlada služavka Maria, koju igra Maria Pia Casilio. I sama nesigurna u budućnost, ona razumije njegov položaj. De Sica joj posvećuje čudesan prizor sasvim običnih jutarnjih poslova. Djevojka se budi, priprema kavu, promatra mrave i nastavlja raditi. Nekoliko minuta svakodnevice, a u njima čitav jedan mladi život.
Foto: Carlo Battisti kao Umberto sa svojim Flikeom. Ni kad imaš malo, nemaš malo za izgubiti. Izvor: ‘Umberto D.’ (1952.), Vittorio De Sica / Turner Classic Movies.
A tu je i Umbertov pokušaj prosjačenja. Ispruži ruku, ali kada mu prolaznik želi dati novac, okrene dlan prema nebu, pretvarajući se da provjerava hoće li kiša. Njegov se ponos još opire onome na što ga tjera neimaština. Pokušava zatim prosjačenje prepustiti Flikeu, stavljajući mu šešir u usta, ali ni to ne donosi spas.
Flike ne zna ništa o visini mirovine, neplaćenoj stanarini ili ljudskoj ravnodušnosti. Zna samo da je Umberto njegov čovjek. Kada ga izgubi, starac ga očajnički traži, a njihov ponovni susret u prihvatilištu za pse jedan je od najnježnijih trenutaka filma.
Pred kraj, kada Umberto više ne vidi izlaz, pokušava pronaći nekoga tko će se brinuti za Flikea. A onda dolazi željeznička pruga, nadolazeći vlak i pas koji se istrgne iz njegova naručja. Umberto mora ponovno pridobiti povjerenje malog prijatelja. Na kraju se ponovno igraju.
Što će biti sutra? Njihove nevolje nisu nestale. Ali danas su ponovno zajedno.
De Sica je film posvetio vlastitom ocu, također Umbertu. Ne znam je li mogao pronaći osobniji način da govori o starosti.
Sophia Loren – muza velikog redatelja
De Sica je znao prepoznati glumački talent i ondje gdje je publika isprva vidjela ponajprije ljepotu. U Sophiji Loren pronašao je iznimnu suradnicu, a ona je u njemu dobila redatelja koji joj je otvarao prostor za sve zahtjevnije uloge.
Već u ‘Zlatu Napulja’ (‘L’oro di Napoli’, 1954.) dao joj je priliku da pokaže svoj komičarski temperament. Film je sastavljen od šest epizoda, a De Sica se i sam pojavljuje u ulozi grofa Prospera, nepopravljivog kartaša koji je toliko izgubio da mu preostaje igrati s malim dječakom. A dječak ga redovito pobjeđuje! Ima nečega neodoljivo komičnog u prizoru otmjenog gospodina koji se mora suočiti s protivnikom kojemu njegov položaj i ugled ne znače baš ništa.
Sophia će s De Sicom ostvariti niz nezaboravnih filmova. Uz Marcella Mastroiannija postat će dijelom jednog od najslavnijih glumačkih parova talijanske kinematografije, ali njihovoj suradnji prethodi uloga koja joj je donijela svjetsko priznanje.
Dvije žene – majka pred onim od čega ne može zaštititi dijete
U ‘Dvije žene’ (‘La ciociara’, 1960.), prema romanu Alberta Moravije, Sophia Loren igra Cesiru, udovicu koja tijekom Drugoga svjetskog rata pokušava svoju kćer Rosettu skloniti od bombardiranja i ratnih strahota. Zanimljivo je da je prema ranijim planovima Cesiru trebala glumiti Anna Magnani, a Sophia njezinu kćer. Nakon Magnanina odustajanja projekt je promijenjen, a Cesare Zavattini prilagodio je scenarij tada dvadesetpetogodišnjoj Loren.
Foto: Sophia Loren kao Cesira i Jean-Paul Belmondo kao Michele. Dva pogleda na svijet kojemu rat sve manje ostavlja ljudskosti. Izvor: ‘Dvije žene’ (1960.), Vittorio De Sica / Fondazione Cineteca Italiana.
De Sica u njoj pronalazi ženu snažnog temperamenta, majku koja se zna svađati, prkositi, boriti za hranu i zaklon, ali i nasmijati, naljutiti i pokazati nježnost. Rosettu glumi Eleonora Brown, a među ljudima koje susreću nalazi se mladi intelektualac Michele, u tumačenju Jean-Paula Belmonda.
Rat se, međutim, ne obazire na Cesirine planove. Nakon što majka i kći postanu žrtvama strašnog nasilja, De Sica pažnju usmjerava na ono što dolazi poslije. Cesira, koja je dotad pronalazila odgovor na gotovo svaku nevolju, sada pred sobom ima Rosettu do koje više ne zna doprijeti. Djevojčica se povlači u šutnju, a majka prvi put ostaje bez načina da popravi ono što se dogodilo.
Sophia Loren u tim prizorima postiže iznimnu glumačku snagu. Njezina Cesira proživljava bijes, očaj, krivnju i nemoć, a sve to nosi u tijelu, glasu i pogledu. De Sica joj dopušta da bude nesavršena, da izgubi strpljenje, da se slomi i ponovno pokuša približiti kćeri.
Za tu je ulogu Sophia osvojila Oscara, postavši prvom glumicom nagrađenom Oscarom za glavnu ulogu odigranu na jeziku koji nije engleski. Bila je to velika pobjeda i za glumicu i za redatelja koji je znao što se sve nalazi iza njezina lijepog lica.
Jučer, danas, sutra – tri žene, tri grada i dvije velike zvijezde
U ‘Jučer, danas, sutra’ (‘Ieri, oggi, domani’, 1963.) De Sica se vraća komediji, ali ovaj put kroz tri zasebne priče koje zajedno čine malu, neslužbenu trilogiju. Sophia Loren i Marcello Mastroianni u svakoj igraju druge likove, a radnja se seli iz Napulja u Milano pa u Rim. Tri grada, tri različita društvena svijeta i tri prilike da se pokaže koliko se njih dvoje dobro razumiju pred kamerom.
U prvoj epizodi, ‘Adelina’, Sophia prodaje krijumčarene cigarete, a zatvor izbjegava zahvaljujući trudnoćama. Njezin suprug Carmine, kojega igra Mastroianni, tako postaje najvažniji sudionik obiteljskog plana, premda njegova izdržljivost s vremenom počinje ozbiljno popuštati. De Sica se izvrsno zabavlja tom neobičnom bračnom podjelom rada.
Foto: Sophia Loren i Marcello Mastroianni u milanskoj epizodi ‘Anna’. Marcello drži upravljač, ali tko zapravo upravlja ovom vezom? Izvor: ‘Jučer, danas, sutra’ (1963.), Vittorio De Sica / Museum of Modern Art (MoMA).
U ‘Anni’ odlazimo u Milano, među bogate ljude i skupe automobile. Sophia je elegantna supruga industrijalca, a Marcello njezin ljubavnik Renzo. Njihova vožnja automobilom pretvara se u malu lekciju o tome koliko brzo ljubavni zanos može nestati kada se ugrozi nešto što vlasnica smatra vrednijim od ljubavnika.
Treća priča, ‘Mara’, vodi nas u Rim. Sophia je otmjena prostitutka, a Marcello njezin zaljubljeni klijent Augusto. Tu je i mladi bogoslov koji zbog Mare počinje preispitivati svoj poziv, na veliku zabrinutost bake koju igra neodoljiva Tina Pica. Mara ne želi biti razlog njegova odustajanja, pa mu odlučuje pomoći, što će imati neočekivane posljedice za Augusta.
I naravno, tu je slavni Sophijin striptiz pred Marcellom, prizor koji je postao jednim od najpoznatijih trenutaka talijanske komedije. Njegovo oduševljenje teško bi bilo odglumiti uvjerljivije, ali raspoloženje mu se mijenja kada shvati da je Mara dala obećanje koje će on morati poštovati. Sophia i Marcello ponovno će se poigrati tim prizorom tridesetak godina poslije u Altmanovu ‘Prêt-à-Porteru’ (1994.).
Prvu epizodu napisao je Eduardo De Filippo, druga je nastala prema djelu Alberta Moravije, a treću potpisuje Cesare Zavattini. Glazbu je skladao Armando Trovajoli, a fotografiju Giuseppe Rotunno. Film je osvojio Oscara za najbolji film na stranom jeziku. De Sica je ponovno osvojio svijet, ovaj put uz mnogo smijeha.
Brak na talijanski način – ljubav, inat i trojica sinova
U ‘Braku na talijanski način’ (‘Matrimonio all’italiana’, 1964.) Sophia i Marcello ponovno su zajedno, ovoga puta u ekranizaciji slavne drame Eduarda De Filippa ‘Filumena Marturano’.
Filumena i Domenico Soriano poznaju se više od dvadeset godina. On je imućni napuljski poslovni čovjek, zavodnik i gospodin koji rado uživa u vlastitim povlasticama. Ona je nekadašnja prostitutka koja se godinama brinula o njegovu domu, poslovima i obitelji, ali nikada nije dobila ravnopravno mjesto u njegovu životu. Domenico je u međuvremenu nalazio vremena i za druge žene. Marcello ga igra s toliko šarma da nam povremeno gotovo uspije prodati njegovu sebičnost kao simpatičnu mušku slabost. Gotovo.
Kada Domenico odluči oženiti znatno mlađu ženu, Filumena se pretvara da umire i tako ga navede na ženidbu. Prijevara biva otkrivena, brak se poništava, a Domenico misli da je ponovno zagospodario situacijom. Ali Filumena je pripremila iznenađenje za koje nije ni slutio da postoji. Ima trojicu sinova, a jedan od njih njegov je vlastiti.
Foto: Filumena je prekrižila ruke, a Domenico još uvijek misli da ima glavnu riječ. Sophia Loren i Marcello Mastroianni u ‘Braku na talijanski način’ (1964.). Izvor: Vittorio De Sica / RTVE.
Domenico želi znati koji je njegov sin. Filumena mu to odbija reći. Neka ih prihvati svu trojicu ili nijednoga. U toj tajni nalazi se snaga žene koja je mnogo puta bila ponižena, ali koja neće dopustiti da njezina djeca budu podijeljena prema tome tko im je otac.
Sophia je veličanstvena. Njezin temperament, ljutnja, ponos i prkos mijenjaju se gotovo u istom dahu. Zna biti smiješna, zajedljiva i nemoguća, a onda nam jednim pogledom otkrije koliko ju je stajalo sve što je morala prešutjeti. Mastroianni joj je izvrstan protivnik, čovjek koji se postupno suočava s činjenicom da više ne određuje pravila igre.
A najljepše je što Filumena od Domenica ne traži samo priznanje očinstva. Traži da nauči biti otac.
Suncokreti – kada glazba govori umjesto ljudi
Među filmovima koje su Sophia Loren i Marcello Mastroianni snimili s De Sicom posebno mjesto zauzimaju ‘Suncokreti’ (‘I girasoli’, 1970.).
Sophia je Giovanna, žena koja nakon rata odlazi u Sovjetski Savez tražiti supruga Antonija, nestalog na Istočnom bojištu. Marcello Mastroianni igra čovjeka koji je preživio rat, ali se nije vratio životu koji je ostavio. Njihov susret jedan je od onih u kojima se sreća što je voljena osoba živa gotovo neprimjetno pretvara u bol zbog svega što se u međuvremenu dogodilo.
A tu je i Henry Mancini.
Njegova glazba za ‘Suncokrete’ pripada onim filmskim partiturama koje mogu živjeti i izvan filma, a ipak su s njim neraskidivo povezane. Ljubavna tema ispunjena je nježnošću, čežnjom i tugom. Kako se melodija razvija, kao da čujemo sve ono što Giovanna i Antonio više ne mogu izgovoriti. Mancini je za tu glazbu bio nominiran za Oscara.
De Sica ovdje pronalazi ljude kojima je povijest promijenila život bez njihova pristanka. Rat je završio, vlakovi ponovno voze, ljudi su zasnovali obitelji i naučili živjeti s gubicima. Ali za Giovannu prošlost nije završena. Ona je tek mora pronaći.
Video: Glazba koja ne govori jezikom, a opet ih govori sve...Izvor: Henry Mancini / ‘Suncokreti’ (‘I girasoli’, 1970.).
Vrt Finzi-Continijevih – raj iz kojega se nije moglo pobjeći
U ‘Vrtu Finzi-Continijevih’ (‘Il giardino dei Finzi-Contini’, 1970.) De Sica vraća se tragičnim stranicama talijanske povijesti, ali ovoga puta među ljude kojima materijalno bogatstvo još uvijek pruža privid sigurnosti.
Prema romanu Giorgija Bassanija vodi nas u Ferraru potkraj tridesetih godina, u dom bogate židovske obitelji Finzi-Contini. Njihova raskošna vila okružena je golemim vrtom, a unutar njegovih zidova život još uvijek nalikuje onome kakav je oduvijek bio. Mladi igraju tenis, razgovaraju, zaljubljuju se i svađaju. Izvan zidova, međutim, Mussolinijevi rasni zakoni postupno im oduzimaju prava koja su dotad smatrali neupitnima.
U središtu priče nalaze se Micòl Finzi-Contini, koju glumi Dominique Sanda, i Giorgio, u tumačenju Lina Capolicchija. Tu su i njezin brat Alberto, kojega igra Helmut Berger, te Giampaolo Malnate, u tumačenju Fabija Testija. Njihove ljubavi, ljubomore i razočaranja odvijaju se u prostoru koji kao da je stvoren da ih zaštiti od svega ružnog što postoji izvan njega.
Foto: Dominique Sanda kao Micòl i Lino Capolicchio kao Giorgio. U vrtu još ima mjesta za mladost, ljubav i snove. Ali zidovi neće moći zaustaviti ono što dolazi. Izvor: ‘Vrt Finzi-Continijevih’ (1970.), Vittorio De Sica / MYmovies.
De Sica nam dopušta da uživamo u ljepoti tog svijeta. U zelenilu, sunčevoj svjetlosti, bijelim teniskim odijelima i mladim licima. Fotografija Ennija Guarnierija daje mu gotovo opipljivu toplinu, a glazbu potpisuje redateljev sin Manuel De Sica. Upravo je ta ljepota bolna, jer gledatelj zna ono što likovi još uvijek pokušavaju potisnuti.
Obitelj Finzi-Contini može imati novac, obrazovanje, ugled i prekrasan vrt. Ništa od toga neće ih zaštititi od progona i deportacije. Zidovi koji su nekoć čuvali njihov mir sada više ne mogu zaustaviti ono što dolazi.
Film je osvojio Zlatnog medvjeda u Berlinu 1971. i Oscara za najbolji film na stranom jeziku 1972. godine. Ipak, nije prošao bez kontroverzi. Giorgio Bassani bio je toliko nezadovoljan adaptacijom svojega romana da je zatražio uklanjanje svojeg imena iz scenarističkih zasluga. I taj spor pripada povijesti filma, jer pokazuje da ni susret dvojice velikih umjetnika nije morao završiti razumijevanjem.
Vrt ostaje lijep. Ali njegovu ljepotu više nema tko bezbrižno promatrati.
Kockar kojemu je život uvijek dijelio nove karte
Iza De Sicine elegantne pojave skrivao se čovjek koji je obožavao život, žene i kockanje, premda mu posljednja strast nije uvijek uzvraćala ljubav. Gubio je velike svote novca i prihvaćao glumačke poslove kako bi pokrio dugove. A znao se i našaliti na vlastiti račun. Njegov grof Prospero iz ‘Zlata Napulja’, kojega mali dječak neprestano pobjeđuje na kartama, odjednom se čini još zabavnijim kada znamo koliko je redatelj dobro poznavao svijet kockarnica.
Ni njegov privatni život nije bio jednostavan. Iz braka s glumicom Giudittom Rissone imao je kćer Emiliju, a s Marijom Mercader sinove Manuela i Christiana. Godinama je živio između dviju obitelji, u okolnostima dodatno otežanima tadašnjim talijanskim zakonima o razvodu. Nakon dobivanja francuskog državljanstva uspio je sklopiti pravno priznati brak s Marijom.
Manuel je postao skladatelj, a Christian glumac i redatelj. Obiteljska se priča tako nastavila i na filmskom platnu.
Posljednja putovanja
U ‘Kratkom odmoru’ (‘Una breve vacanza’, 1973.) De Sica prati Claru, radnicu iscrpljenu poslom i obiteljskim obvezama, koju igra Florinda Bolkan. Zbog tuberkuloze odlazi u sanatorij i ondje prvi put osjeća kako izgleda svakodnevica u kojoj i ona ima pravo na vlastite želje. Taj kratki predah otvara joj pogled na drukčiji život, premda zna da će se morati vratiti onome iz kojega je otišla.
Njegov posljednji redateljski film bilo je ‘Putovanje’ (‘Il viaggio’, 1974.), prema Pirandellovoj pripovijetki, sa Sophijom Loren i Richardom Burtonom. Sophia igra Adrianu, ženu koja nakon suprugove smrti ponovno susreće ljubav, ali joj bolest ostavlja vrlo malo vremena. Glazbu je skladao Manuel De Sica.
Vittorio De Sica umro je 13. studenoga 1974. u Parizu, u sedamdeset četvrtoj godini života. Iza njega ostali su deseci glumačkih i redateljskih ostvarenja, četiri filma kojima su dodijeljeni Oscari ili počasna priznanja za najbolji strani film i nebrojeni prizori koji još uvijek žive pred našim očima.
Ali ja bih se za kraj ipak vratio čovjeku zbog kojega smo i započeli ovu priču.
Kada i kraljevska kobra izgubi hladnokrvnost
Vraćam se posljednjem susretu Bardonea i Müllera u ‘Generalu Della Rovereu’. Pukovnik pokušava objasniti čovjeku kojega je nekoć smatrao običnim sitnim prevarantom da ga na kraju njegova puta ne čeka slava, nego samo smrt.
Foto: Jedan je imao uniformu i moć odlučivati o tuđem životu. Drugi je na kraju stekao nešto što mu nijedna uniforma nije mogla dati – čast. Hannes Messemer i Vittorio De Sica u ‘Generalu Della Rovereu’. Otišao je generalski.
Izvor: ‘Il generale Della Rovere’ (1959.), Roberto Rossellini.
Ali Bardone je sada nedodirljiv.
Müller još uvijek ima otrov i može ga ubiti, no sve ostalo pretvorilo se u puko palacanje jezikom. Čovjek koji je tako uspješno čitao druge možda prvi put nije uspio pročitati jednoga do kraja.
A možda je najljepše upravo to što ni Müller ni Bardone nisu bili svjesni dubine promjene koja se dogodila. Müller je mislio da pred sobom još uvijek ima čovjeka čiju cijenu poznaje, a Bardone možda ni sam nije slutio koliko daleko može otići. Tek kada se našao pred konačnim izborom, pokazalo se što je u njemu sazrelo.
Na kraju, kada Müller prizna da je pogreška bila njegova, doslovno govori o broju pogubljenih. Ali teško je ne pomisliti da su te riječi možda obuhvatile i nešto mnogo veće. Možda je upravo on, čovjek koji je vjerovao da tako dobro poznaje ljude, shvatio koliko se prevario.
Bardone je glumio generala sve dok nije postao general. A generalom je postao onda kada je prestao glumiti.
Pronašao je sebe, makar i u drugoj osobi, makar i neposredno pred smrt.
Nije otišao kao sitni lupež.
Otišao je generalski.
Baš kao i čovjek koji ga je utjelovio.
Jer meni je prva i posljednja asocijacija na nezaboravnog Vittorija De Sicu upravo ‘General Della Rovere’. Jedan od deset meni najvažnijih filmova ikada. Njihov se redoslijed mijenja ovisno o trenutku u kojem ga sastavljam, ali ‘General’ je uvijek ona dobitna napola u trešeti koju imam već pri otvaranju.