5 prstiju - operacija Ciceron - 2/3

2. DIO — JAMES MASON, GROFICA I FILMSKA LEGENDA O CICERU

Mankiewicz je s pravom apostrofirao nužnost vrhunskih nastupa da sve finese njegovih izmjena dobiju pravi značaj, no bojazan što se tiče glumačke podjele bila je izlišna. Pokazalo se da su odabrani glumci listom bili pun pogodak.

Kada bih morao birati film radi kojeg sam zavolio Jamesa Masona, onaj koji ga je učinio meni uistinu omiljenim glumcem – izbor bi uvijek pao na 'Five Fingers' – možda zato što sam ga pogledao prije nego li u 'Odd Man Out' ('Bjegunac') ili u meni godinama neuhvatljivoj 'Pustinjskoj lisici'.

Bez imalo krzmanja uvijek bih potvrdio kako je Diello uhvatio baš sve finese Masonova glumačkog umijeća. Koliko god i Rommel i Johnny McQueen bili blizu tome, a iako je bio jedan od ponajboljih u 'Juliju Cezaru' kao Marko Brut, opet pod Mankiewiczevom palicom, izostala je ona čarolija čije su skute uspjeli dohvatiti na 'Ciceru'.

No uloga Cicera poput odijela po mjeri savršeno je odgovarala Masonu.

Moyzich, kojeg Oscar Karlweis tumači u sjajnom nastupu, opisao ga je von Papenu kao:

„Aristokrata iz oxfordskog miljea, ako ja znam ponešto o tome!... Onaj tip gospodine, arogantan, ciničan, razmažen i sasvim dekadentan.“

Reklo bi se da Moyzich baš i nije na domaćem terenu po pitanju oxfordsku gospode, ali njegov rezime po određenim osnovama ipak ne promašuje metu.

Masonov lik jeste i ciničan i arogantan, no povrh svega iznimno elokventan. Svojom rječitošću i drskošću uspijeva postići i naizgled nemoguće.

A kad već spominjemo rječitost, nemoguće je previdjeti ili nehotice preskočiti jedan od možda najgenijalnijih citata, iako je uistinu teško odabrati samo jedan u filmu koji njima obiluje.

Von Richter donosi još malo sličnosti s 'Casablancom' – tamo također imamo gestapovskog pukovnika imenom von Strasser koji preuzima stvari u svoje ruke.

Iako je Operacija „Ciceron“ u stvarnosti bila cijelo vrijeme pod neposrednim Moyzichevim rukovođenjem u trajanju od kojih pet mjeseci, pri čemu se on nije niti u jednom trenu pokazao nesposobnim ili plašljivim, u filmu je on sporedan lik, posebice u drugom dijelu, nakon pristizanja von Richtera u Ankaru.

[FOTO: Oskar Karlweis kao L. C. Moyzisch i Herbert Berghof kao pukovnik von Richter, '5 prstiju']

No ipak je savršeno poslužio kao najveća meta Mankiewiczeva humora, što samo po sebi i nije toliko loše.

Moglo mu se dogoditi da u filmu ostane i bez mrve simpatije poput njegovog nadređenog.

Jer kako drukčije objasniti scene u džamiji, gdje se i besprijekorno odjeveni Richter s neizbježnim cvijetom na reveru mora izuti i otkriti nam potrgane čarape!

Von Richter: Onda makar jednim dijelom udovoljite mojoj osobnoj radoznalosti. Zašto nam prodajete informacije?

Cicero: Mislio sam da je očito – zbog novca.

Von Richter: Mora biti još kakav motiv. Možda i vi dijelite s nama gađenje prema britanskoj dekadenciji – ili vjeru u budućnost Njemačke….

Cicero: Pukovniče von Richter, ako mi je išta ogavno to je bijeda. A ako vjerujem u budućnost nečega – to je budućnost novca.

Von Richter: Uistinu mi nije jasno zašto nam u jednu ruku prodajete informacije koje će nam pomoći da dobijemo rat – a u drugu ruku inzistirate na uplatama u novcu sumnjive budućnosti – britanskim funtama.

Još jedna gorka ironija – Bazna nije mogao znati ništa o operaciji „Bernhard“ i kako će željena mu valuta donijeti propast.

Cicero: Zašto mislite da će Njemačka dobiti rat?

Von Richter: Ostavimo li sve ostale obzire po strani, očito pridajete iznimno malu važnost ovim dokumentima.

Cicero: U prvom redu, ja vam ne mogu prodati sposobnost pravilne upotrebe informacija koje vam dostavljam. Kao drugo, ako obavijestim čovjeka kojemu predstoji vješanje o lokaciji, točnoj veličini i čvrstoći konopca, time nije uklonjen niti dželat niti vjerojatnost da će ovaj biti obješen.

Upravo su takvi detalji oni koje možemo podvesti pod Mankiewiczev dodir.

Iako je Wilson bio uvjeren da je njegova ljutnja posve opravdana zbog sve te halabuke oko „Mankiewiczeva“ scenarija, dušu mu nisu umirili ni primitak nagrade „Edgar“ po E. A. Poeu kao najbolji mystery writer, ni nominacija za Oscar za scenarij.

Uostalom, zna se i zašto je Mankiewicz ostao nepotpisan. I kao što se zna da je Wilsonov istovjetni citat samo blijedi odraz ovog navedenog, čak ni po smislu nisu u istoj ravni.

Vjerojatno otud i toliko jada u nominalnog autora.

Kako Moyzich u svojoj knjizi tako i Bazna u svojim memoarima „Ja sam bio Ciceron“ potvrđuju da su kontakte vodili na francuskom kojim su obojica osrednje vladali, pa neke velike govorničke bravure nisu bile moguće.

I u nekim drugim detaljima – korice, prikaz Bazne, čak i sam začetak događaja stavljen je u ožujak 1944., iako je sve počelo krajem listopada 1943. – možemo vidjeti da film, bez obzira na sve govorancije naratora s početka o istinitosti prikazanih događaja, baš i ne slijedi stvarnost.

Iako stvarni slijed nipošto nije bio nezanimljiv, lisac Mankiewicz znao je koji su sastojci potrebni da se film učini hitom.

Unesen je čitav niz bitnih izmjena da bi samo kostur priče ostao istinit.

Mora se ipak priznati da je špijunov „modus operandi“ vrlo vjerno prikazan.

Tijekom sedmotjednog snimanja eksterijera, uključujući i obje ambasade, te scena potjere u Ankari, došlo je i do susreta Mankiewicza s Baznom, koji nije poslužio ničemu od onoga čemu se bivši špijun nadao.

Saznavši da se snima film pokušao je to iskoristiti da izvuče nešto novca od ekipe za svoju priču jer je ostao potpuno osiromašen.

Mankiewicz je pristao na polukonspirativni susret, no odbio je platiti Bazni išta. Priča ga nije pretjerano zanimala, svoju je već ionako imao, a onaj, uvjetno rečeno, istiniti dio ionako je bazirao na Moyzichevoj knjizi.

Uvjetno rečeno zato što niti Baznina niti Moyzicheva knjiga ne odgovaraju stvarnosti u potpunosti.

Očito je to problem kod većine memoarske proze – svi žele u povijesti ostati zabilježeni u što boljem svjetlu pa i po cijenu pokojeg zaobilaženja istine.

Jedinu pravu korist iz tog susreta izvukao je lukavi naturalizirani Amerikanac!

Tajno snimavši „tog najočitijeg nitkova kojeg sam ikada susreo“ tijekom razgovora, fotografije je dostavio magazinu Life, koji je upravo radio recenziju filma.

Time je film dobio još malo na „autentičnosti“.

[FOTO: Elyesa Bazna, specijalni dodaci DVD-a '5 prstiju']

No jedna od točaka koja je zajednička Bazni i Masonovu Diellu jeste motivacija.

Naravno, u pozadini svega u obojice je ipak novac, jer ostali:

„Špijuni su, žaljenja vrijedni poslovni ljudi. Većina su profesionalni domoljubi, frustrirani liberali, žrtve ucjene. U svim tim slučajevima uplitanje emocija slabi njihovu pregovaračku poziciju i narušava razumnu procjenu poslovnih mogućnosti.“

Da ih se sjetio ili, još više, znao ih formulirati na francuskom, vjerujem da bi i Bazna potpisao te riječi, mada se kasnije – ah, ta naknadna pamet! – izgovarao kako je jedino želio sačuvati domovinu Tursku od uvlačenja u rat.

No nešto je još jače i od same pohlepe.

Želja za izdizanjem iznad svoje klase i da od „najboljeg gospodinova gospodina“, kako reče Diello, postane gospodin.

Otuda i snovi o vili ponad Rio de Janeira i o bijeloj jakni u povečerje.

Lijepi snovi!

Ali sa snovima je uvijek problematično što se nikada ne zna kada se prekidaju i kada dolazi do buđenja.

Koje može biti i vrlo grubo, što će i Diello i Bazna spoznati.

Upravo taj detalj o izdizanju iznad predodređenih granica Mankiewicz najviše i apostrofira u svog junaka.

Ne sasvim nebitan razlog leži u tome da s pohlepom kao glavnim motivom, bez obzira na svu ugodnu vanjštinu, zvučan bariton – igrom slučaja i Mason i Bazna su upravo baritoni, a ovaj potonji imao je potencijala i kao operni pjevač no to nije uspio iskoristiti – inteligenciju, običan se gledatelj vrlo vjerojatno nikad ne bi želio identificirati s tako sumnjivim likom i pokloniti mu svoje simpatije i brigu za nj tijekom svih peripetija.

Junaka imamo kakvog imamo, možda ipak može osvojiti publiku, no što je s drugim uvjetom?

Strast?

Prema krađi?

Novcu?

Nacistima?

Sve jedno gore od drugoga!

A kakav je, uostalom, to špijunski film bez makar jedne dame?

Rješenje je pronađeno u liku grofice Anne Staviske, koju tumači Danielle Darrieux.

Prvotno je bila nazvana Stavisky, ali redatelj, da izbjegne ikakve reference s čuvenim francuskim prevarantom iz 30-ih godina, mijenja ime u Staviska. No u filmu se daju primijetiti obje varijante uporabe imena.

Iako je Bazna imao suradnica i ljubavnica među poslugom, i mora se reći da ga nikad nisu odale iako je bio prevrtljiv i nevjeran tip, to nije bila zadovoljavajuća solucija.

Dapače, u filmu jedna od služavki izravno uzrokuje otkrivanje njega kao špijuna.

Ne, za njegove ambicije trebala je i nemoguća ljubav.

Grofica, doduše osiromašena – ne vlastitom krivicom, imovina joj je konfiscirana u okupiranoj Poljskoj – i spremna na sve samo da povrati izgubljeni sjaj.

Čak nudi usluge neke vrste obavještajca ambasadoru von Papenu, koji to s indignacijom odbija, smatrajući to nepriličnim ženi njezina ranga.

Kada se uđe u razdoblje u kojem se „broj obroka mjeri brojem prijema na koje sam pozvana“, čini se da čak ni ponuda bivšeg sluge njezina supruga neće biti nešto što se smije odbiti.

Za Diella dobitak je svakako dvostruk.

Žena njezina ugleda svakako mu ne može štetiti u pribavljanju informacija, ali još više – ona predstavlja ostvarenje njegovih ultimativnih težnji!

Ona je grofica, pa ipak joj nije mrzak iako je sluga.

Ne libi se izjaviti mu ljubav.

U njegovim očima to znači samo jedno – on se svakako uzdigao!

Baš u odnosima s Annom dolaze do izražaja još neke Diellove crte.

Jedna od njih je svakako mačizam, onaj pravi, balkanski!

Dvojbeno je li Elyesa Bazna Albanac – rodio se u Prištini – ili Turčin.

Moyzich u knjizi opisuje detalj kada je sa svojom asistenticom, koju navodi kao Elizabeth, ali riječ je o Cornelii Kapp i pokazat će se da je radila za američku OSS, završio u dućanu s donjim rubljem.

Dok je on jedva natucao turski pokušavajući objasniti što mu asistentica želi kupiti, naišao je Bazna i na savršenom turskom priskočio u pomoć.

Naravno, fingirajući da se ne poznaju.

Od tog događaja Moyzich je ostao u uvjerenju da je Bazna turskog podrijetla.

Kako god bilo, ni u jednom ni u drugom slučaju mu takav odnos prema ženama ne bi bio stran.

A sa svoje strane Mankiewicz je to pokazao u jednoj sceni, dovoljno diskretno, a opet tako jako:

Cicero: Mi? Mi imamo više nego dovoljno? Draga moja Senora Antonini, od tamo odakle ja dolazim, muškarčev novac je samo njegov! A ako mu žena bude dobra udijeli joj nešto s vremena na vrijeme.

Scena završava poljupcem i Cicero biva lišen privilegije da vidi odsutni grofičin pogled i slabašni titraj smiješka.

[FOTO: Sudbonosni poljubac, Danielle Darrieux kao Anna Staviska i James Mason kao Cicero, '5 prstiju']

Možda se varam, vrlo lako je moguće da je grofica i ranije kovala slične planove, no uvijek sam imao dojam da je ona bila spremna prihvatiti ga kao sebi ravna, izazivajući ga ispočetka i ističući statusnu razliku, no kao da je ipak mogla to nadvladati.

Od tog se trenutka odlučila riješiti skorojevića, naravno na način da mu ne ostavi bogatstvo.

Što neće biti naročito teško jer lakovjerni i zaljubljeni Diello grofici daje punomoć.

Kao šlag na tortu istu scenu obogaćuje još malo Mankiewiczeva dodira: na gramofonu se vrti francuska šansona – koju pjeva upravo Danielle Darrieux.

Korak po korak došli smo i do najveće legende o Ciceru: legende o krađi planova za invaziju na Normandiju.

Mora se odmah reći da je to čista invencija Mankiewicza!

Nakon što je izgubio plijen koji mu je odnijela grofica, mora se baciti na posljednji pothvat u znatno postroženim sigurnosnim uvjetima u ambasadi, kojima je napokon svanulo da imaju špijuna u svojim redovima.

Istini za volju, mnogo je nedoumica izazvala lakoća s kojom se jedan sobar dokopao mnogih najtajnijih dokumenata.

Često su se javljale i teze da je Bazna od samog početka bio dvostruki agent ili da je u jednom trenutku zavrbovan i da je od tada nastavio dostavljati podmetnute podatke Nijemcima.

No to su samo pokušaji ublažavanja blamaže koju je britanska obavještajna služba doživjela u Ankari.

Dio krivice leži i na uglednome diplomatu Sir Hugheu Knatchbull-Hugessenu – u filmu Sir Frederic, kojeg tumači Walter Hampden – koji je suprotno regulama donosio povjerljive dokumente u svoju rezidenciju i nakon dovršetka rada s njima ostavljao ih zaključane u sefu.

Gdje baš i nisu bili toliko sigurni, kako se pokazalo.

[FOTO: Walter Hampden kao Sir Frederic, '5 prstiju']

Dokumenti od vrhunske važnosti, poput svih detalja o Teheranskoj konferenciji ili o stadiju britansko-turskih pregovora o ulasku Turske u rat, dospijevali su Nijemcima u ruke u razmaku od par dana.

Imali su sjajan uvid u globalnu strategiju savezničkih snaga u godini velikog obračuna – 1944.

I doslovce su znali kakvo im se gubilište sprema i kakva je omča i konopac, ali to im nije više moglo ni najmanje pomoći.

No o operaciji Overlord nisu mogli saznati ništa više osim tog kodnog imena koje se pojavljivalo u nizu dokumenata.

Njemački su analitičari ispravno zaključili da se pod tim imenom krije vojna operacija usmjerena na zapadnu Europu, ali gdje i kada to nisu mogli doznati, jer takve dokumente britanski ambasador u Turskoj nikada nije dobio.

Odgovore na to neće dobiti ni na sam Dan D – jer su još dugo nakon invazije vjerovali da je to pomoćni udar, a da pravi tek treba uslijediti preko Pas-de-Calaisa!

Kad im je svanulo, omča je već bila prebačena i stegnuta.

Sve ostalo bješe tek samrtni hropac.

Film je postigao upravo nešto nevjerojatno!

Vješto miješajući fikciju i dozirane, ali marginalne mjerice istine učinio je da su mnogi povjerovali kako su planovi za Overlord uistinu bili kompromitirani.

To nam pokušava sugerirati i Moyzicheva knjiga, mada prilično diskretno.

Ne može se poreći da je upravo to bivalo glavnim razlogom za konsternaciju u engleskom parlamentu.

Istini za volju, negdje u ono davno doba kada sam prvi puta pogledao film i sam sam s neskrivenim oduševljenjem pričao poznanicima, poput mene kvazi povjesničarima s iznimnim interesom za period Drugog svjetskog rata, o tome kako su Nijemci iz čiste nevjerice odbacili planove za invaziju Normandije, a imali su ih u šaci.

Doslovce.

Ni godinama kasnije, kada sam spoznao neke druge istine, to nije bilo bitno za moju ljubav prema ovome filmu.

Kao ni za moje obožavanje Jamesa Masona kao glumca.

I dan-danas gledam ga s jednakim žarom, svrstavši ga u jedan od onih filmova koji se gledaju iz čistog gušta, mada već i dijaloge gotovo da znam napamet.

Ono što je nedostajalo u obje originalne priče bio je klimaks radnje.

Cicero jednog travanjskog dana jednostavno prestaje s poslom i daje otkaz u ambasadi.

Nitko ga nikad nije otkrio.

Otišao je mirnim korakom, bez da se itko osvrnuo na nj.

Nevjerojatno!

Stoga i Bazna i Moyzich u svojim naracijama klimaks pronalaze u američkoj špijunki iz Moyzicheva ureda, no ona niti je otkrila previše niti se zadržala dugo po Bazninu odustajanju od posla.

Zbog loših živaca brzo je prebjegla Amerikancima, jedino potvrdivši ustvari da postoji njemački špijun u srcu engleske ambasade.

Unatoč svim mjerama opreza unutar ambasade, Cicera nikad nisu otkrili.

Tradicionalno nadmeni i „superiorni“ Englezi – u ovom slučaju obavještajna služba koju odlično utjelovljuje Michael Rennie, onaj mrzovoljni general Montgomery iz 'La Battaglia di El Alamein' – smatrali su ga preglupim!!!!! da bi uopće bio sumnjiv.

[FOTO: Michael Rennie kao Colin Travers, '5 prstiju']

Iako ih je taj „glupan“ nadigrao na način da su oni ispali naivni kao ono što se kaže „francuske sobarice“.

Kada se postavljao sigurnosni alarmni sustav u sobi sa sefom, isključena je struja cijeloj rezidenciji.

No vjerni sobar Bazna zamolio je da se isključe samo oni osigurači koji su im potrebni za postavu sustava jer, eto, on mora obaviti neke druge poslove za njegovu ekscelenciju u ostalim dijelovima rezidencije.

I pomoću jednostavna trika saznao koje osigurače mora izbaciti kada sam bude operirao oko sefa.

Jasno je da s takvim razvojem događaja Mankiewicz baš i nije imao što učiniti.

Njegov je završetak daleko, daleko efektniji.

Cicero biva otkriven u krađi planova, ali uspijeva umaći i počinje napeta trka prema Istanbulu i brodu za Južnu Ameriku.

Mora isporučiti dokumente da dobije novac jer ga je grofica već ranije opelješila, a zatim i umaći agentima obiju službi.

U vlaku prema Istanbulu pročita i pismo koje je Staviska uputila engleskom ambasadoru denuncirajući ga kao njemačkog špijuna.

Istovjetno pismo dobio je i von Papen, samo je ovdje prokazan kao engleski špijun.

[FOTO: John Wengraf kao Franz von Papen, '5 prstiju']

I tada pismo biva bačeno kroz prozor, scena koja se ponavlja u još dva motiva – kada von Richter baca planove Overlorda jer je to „providna“ engleska varka, i na kraju kada Cicero baca novac s terase vile u Rio de Janeiru…

Novac je bio lažan!

No unatoč slomu svih njegovih nada, smogao je snage smijati se jer je obaviješten kako je taj isti novac lociran i u Ankari, ali i u Švicarskoj, boravištu jedne odbjegle grofice, u jednom od najefektnijih filmskih svršetaka ikada!

Dok vjetar odnosi bezvrijedne papiriće, a ostavlja samo konačan poraz, odjekuje smijeh čovjeka u bijeloj večernjoj jakni.

Snovi su se približili kraju.

Vrijeme je za buđenje.

No baš tu, gdje završava film, počinje možda i najgorči dio stvarne priče.

Jer lažne funte nisu bile samo Mankiewiczeva završna dosjetka.

Bile su stvarnost.

Povratak na 1.dio: https://popcorn.hr/reviews/pet-prstiju

Odlazak na 3. dio: https://popcorn.hr/reviews/5-prstiju-operacija-ciceron-3-3