Često smo na ovim stranicama spominjali glumce koji su čitavu karijeru pokušavali dokazati da nisu samo ono po čemu ih publika pamti. Roger Moore nije pokušavao dokazati ništa. Jednostavno se bezbrižno igrao.

Sa svoje strane, Mooreove sam filmove često gledao zbog ljudi koji su stajali pokraj njega. Bio to Christopher Lee, Lee Marvin ili David Niven, uvijek me netko drugi privukao filmu. Možda je upravo zato najpoštenije da napišem ovaj osvrt. Jer teško da bih išao osporavati veličinu čovjeka koji nije imao ni najmanju potrebu isticati je.

Od viteza do Sveca

Prije nego što je dobio dozvolu za ubijanje, Roger Moore već je imao poprilično televizijsko iskustvo. Hollywood mu pedesetih godina nije pružio ono čemu se nadao, ali televizija jest. U ‘Ivanhoeu’ (‘Ivanhoe’) bio je srednjovjekovni vitez, u ‘Mavericku’ Beau Maverick, a u ‘Svecu’ (‘The Saint’) napokon pronašao lik koji kao da je bio stvoren upravo za njega.

Foto: Roger Moore kao Simon Templar u seriji ‘Svetac’ (‘The Saint’). Aureola je bila dio opreme, a šarm je donosio sam. Izvor: Cinema Retro

Simon Templar bio je pustolov, zavodnik i gospodin prilično fleksibilnog odnosa prema pravilima. Moore ga je igrao od 1962. do 1969., a tijekom šest sezona sudjelovao je i u produkciji te režirao nekoliko epizoda. Templarovo najjače oružje nisu bile šake ni pištolj, nego sposobnost da i u najnezgodnijim situacijama zadrži izraz čovjeka koji se zapravo izvrsno zabavlja.

‘Sveca protiv mafije’ pamtim kao jedan od onih subotnjih večernjih filmova iz djetinjstva, iako se ne sjećam da je ostatak serije ikada bio na programu tijekom desetljeća u kojima sam već imao pravo samostalno birati televizijsko štivo, bez roditeljskog nadzora. Zato sam bio presretan kada se, mnogo godina poslije, ‘Svetac’ ponovno pojavio u poslijepodnevnim reprizama. No baš te večeri razbio sam automobil. I tako sam raskrstio sa Svecem. S automobilom, srećom, nisam.

Čovjek koji je progonio sam sebe

Između Simona Templara i Bretta Sinclaira smjestio se jedan od najneobičnijih Mooreovih filmova, psihološki triler ‘The Man Who Haunted Himself’ (1970.) Basila Deardena. Moore glumi Harolda Pelhama, uspješnog poslovnog čovjeka koji nakon prometne nesreće počinje otkrivati da netko tko izgleda potpuno poput njega vodi paralelan život.

Foto: U ovom gradu ima mjesta samo za jednog od nas. Roger Moore protiv Rogera Moorea u filmu ‘The Man Who Haunted Himself’ (1970.). Izvor: promotivni materijal filma

Poznanici ga susreću na mjestima na kojima nikada nije bio, pripisuju mu postupke kojih se ne sjeća, a njegova se svakodnevica postupno pretvara u noćnu moru. Dearden ne gradi nelagodu na čudovištima ni spektakularnim prizorima, nego na nečemu mnogo neugodnijem: mogućnosti da čovjek izgubi pravo na vlastito lice. Mooreov Pelham sve očajnije pokušava dokazati da je upravo on onaj pravi, dok mu ljudi oko njega vjeruju sve manje. Njegova uobičajena smirenost ovdje više nije znak nadmoći, nego krhka obrana od svijeta koji mu izmiče.

I možda je baš zato ovaj film toliko zanimljiv u njegovoj karijeri. Roger Moore, kojega je publika već dobro poznavala kao Simona Templara, našao se u priči u kojoj prepoznatljivo lice postaje izvor straha. A da pritom nije morao promijeniti lice. Samo izraz.

Dva šarmera i dva automobila

U seriji ‘The Persuaders!’ (1971. – 1972.) Moore je dobio partnera koji mu je mogao parirati šarmom, ali teško i temperamentom. Tony Curtis kao Danny Wilde bio je američki milijunaš, bučan, neposredan i sklon razmetanju, dok je Mooreov lord Brett Sinclair bio britanski aristokrat kojemu se malo što činilo vrijednim uzrujavanja. Njihovo međusobno nadmetanje često je bilo zabavnije od kriminalističkih zapleta u koje su upadali, a Curtisov crveni Ferrari Dino i Mooreov žuti Aston Martin DBS postali su gotovo ravnopravni članovi glumačke postave.

Foto: Dva šarmera, dva automobila i četiri razloga za gledanje serije ‘The Persuaders!’. Tony Curtis u Ferrariju, Roger Moore u Aston Martinu. Izvor: Walmart

Serija je potrajala samo 24 epizode, ali ostavila je uspomenu na jedan od najzabavnijih televizijskih parova sedamdesetih. Curtis je osvajao kadar temperamentom, Moore ga je puštao da se razmaše, a zatim bi jednom podignutom obrvom vratio ravnotežu. Njihovu je igru pratila nezaboravna glazbena tema Johna Barryja, skladatelja čije je ime već bilo neraskidivo povezano s Jamesom Bondom.

Zanimljivo je da je Moore kao Brett Sinclair vozio Aston Martin, automobil koji je Conneryjev Bond već učinio slavnim. Kad je i sam preuzeo ulogu agenta 007, njegov će najpoznatiji automobil postati bijeli Lotus Esprit. Aston Martin prepustio je prethodniku, a sebi pronašao nešto što je, barem u jednoj filmskoj pustolovini, moglo i zaroniti.

Dva šarmera i dva automobila. A vi sami odlučite odnosi li se ono prvo na vozače ili automobile. Nećete pogriješiti.

Sherlock Holmes, Rule Britannia!

Čak ni Sherlock Holmes nije mogao odoljeti Rogeru Mooreu. U televizijskom filmu ‘Sherlock Holmes u New Yorku’ (‘Sherlock Holmes in New York’, 1976.) Borisa Sagala utjelovio je slavnog detektiva, s Patrickom Macneejem kao doktorom i Charlotte Rampling kao Irene Adler. Mooreov Holmes nije bio sumorni ekscentrik, nego gospodin koji je i preko Atlantika ponio besprijekorne manire, britansku suzdržanost i, dakako, onu neizbježnu dozu šarma.

No najveća atrakcija filma možda je ipak John Huston kao profesor Moriarty. Veliki redatelj i glumac pretvorio je Holmesova zakletog neprijatelja u fascinantnog, gotovo teatralnog zlikovca, čovjeka koji očito uživa u vlastitoj pokvarenosti. Prema jednoj anegdoti sa snimanja, Moore se čak požalio da mu Huston krade svaki kadar. A ako je itko mogao ukrasti kadar Rogeru Mooreu, onda je to bio upravo on. S druge strane, bio je to tipično Mooreov način da, šaleći se na vlastiti račun, oda priznanje čovjeku s kojim je imao čast dijeliti kadar. Čak i onaj ukradeni.

Holmes, Watson, Moriarty i Irene Adler, svi na okupu, a u središtu Roger Moore. Da im pokaže kako izgleda pravo utjelovljenje pokliča Rule, Britannia!

Foto: Sherlock Holmes, doktor Watson, profesor Moriarty i Irene Adler. Roger Moore, Patrick Macnee, John Huston i Charlotte Rampling u televizijskom filmu ‘Sherlock Holmes u New Yorku’ (‘Sherlock Holmes in New York’, 1976.). Izvor: SensCritique

Moore i sedam Bondova

Kada je 1973. preuzeo ulogu Jamesa Bonda, Roger Moore naslijedio je ne samo najpoznatijeg tajnog agenta na svijetu nego i teret kojega se njegov prethodnik godinama pokušavao osloboditi. Sean Connery pripadao je upravo onoj skupini glumaca koje smo spomenuli na početku, onima koji su željeli dokazati da su mnogo više od lika koji ih je proslavio. I, ruku na srce, Connery je to itekako dokazao. Moore se, međutim, nije upuštao u takvo nadmetanje. Dok je Connery pokušavao izaći iz Bondove sjene, Moore se u njoj sasvim udobno smjestio. Uostalom, zašto tražiti udobniju ležaljku kad ovoj baš ništa ne nedostaje?

Od ‘Živi i pusti umrijeti’ (‘Live and Let Die’, 1973.) do ‘Pogleda na ubojstvo’ (‘A View to a Kill’, 1985.) Moore je snimio sedam Bondovih filmova, više od bilo kojeg drugog glumca u službenom serijalu. Njegov agent 007 bio je uglađeniji, zaigraniji i manje sklon grubosti od Conneryjeva. Čak je i najnevjerojatnije situacije dočekivao kao da su tek manja neugodnost na putu do večere.

U ‘Čovjeku sa zlatnim pištoljem’ (‘The Man with the Golden Gun’, 1974.) suprotstavio mu se Christopher Lee kao Scaramanga, protivnik čija je prijeteća elegancija bila gotovo savršena protuteža Mooreovoj ležernosti. Lee je bio rođak Iana Fleminga, književnog oca Jamesa Bonda, a tijekom Drugoga svjetskog rata služio je u RAF-u, uključujući obavještajne dužnosti. O njegovim navodnim tajnim zadacima ispredale su se brojne priče, čije pojedinosti nikada nisu pouzdano razjašnjene. Tako se nasuprot filmskom tajnom agentu našao čovjek kojemu obavještajni svijet nije bio poznat samo iz scenarija.

Foto: Dvojica gospode, dva pištolja. Jedan ima dozvolu za ubijanje, drugi zlatni pištolj. Roger Moore i Christopher Lee u filmu ‘Čovjek sa zlatnim pištoljem’ (‘The Man with the Golden Gun’, 1974.). Izvor: United Artists / IBTimes UK

U ‘Špijunu koji me volio’ (‘The Spy Who Loved Me’, 1977.) društvo su mu pravili Barbara Bach kao sovjetska agentica Anja Amasova i Richard Kiel kao nezaboravni Zubalo. Njih dvoje već su sljedeće godine ponovno zajedno nastupili u ‘Povratku na Navarone’ (‘Force 10 from Navarone’, 1978.), uz Roberta Shawa, nekadašnjeg Reda Granta iz ‘Iz Rusije s ljubavlju’ (‘From Russia with Love’). Moorea ondje nije bilo, ali Bondova se obitelj očito znala družiti i izvan tajne službe.

Posljednji put Moore je odjenuo Bondov smoking u ‘Pogledu na ubojstvo’, s Christopherom Walkenom kao protivnikom i Grace Jones kao njegovom opasnom saveznicom. Godine su se već osjećale, osobito u akcijskim prizorima, ali smisao za humor nije ga napustio. Bond je mogao ostarjeti. Roger Moore nije morao glumiti da nije.

Video: Duran Duran izvodi naslovnu pjesmu filma ‘Pogled na ubojstvo’ (‘A View to a Kill’, 1985.). Čak je i Bond na kraju Mooreove karijere dobio glazbenu pratnju dostojnu osamdesetih. Izvor: Duran Duran / YouTube

Egzorcizam na Marvinov način

U filmu ‘Vika na vraga’ (‘Shout at the Devil’, 1976.) Roger Moore našao se nasuprot Leeju Marvinu, glumcu kojemu je i sama pojava bila dovoljna da zagospodari kadrom. Pustolovina Petera R. Hunta, smještena u istočnu Afriku uoči Prvoga svjetskog rata, spojila je dvojicu gotovo suprotnih filmskih temperamenata. Marvinov Flynn O'Flynn bio je bučan, lukav, sklon alkoholu i svakoj prilici za zaradu, dok je Mooreov Sebastian Oldsmith djelovao kao pristojan engleski gospodin koji je zalutao u pogrešno društvo, ali je previše dobro odgojen da bi se zbog toga žalio.

Foto: Egzorcizam na Marvinov način, gdje se vrti sve osim glave za 360 stupnjeva. Roger Moore možda je znao kako se ponaša engleski gospodin, ali Lee Marvin imao je vlastita pravila. ‘Vika na vraga’ (‘Shout at the Devil’, 1976.). Izvor: promotivni materijal filma

Njihovo partnerstvo počinje gotovo kao pustolovna komedija, uz krijumčarenje, prevare i sukobe s njemačkim vlastima, no postupno prerasta u mnogo ozbiljniju priču. Hunt, koji je prethodno režirao ‘U službi Njezina Veličanstva’ (‘On Her Majesty's Secret Service’), znao je kako iskoristiti Mooreovu eleganciju, ali i Marvinovu sposobnost da iza grubosti i razuzdanosti otkrije nešto znatno mračnije. Film pritom ne štedi svoje junake, a rat koji se isprva čini tek dalekom prijetnjom naposljetku ih sustiže.

Marvin je bio jedan od onih glumaca zbog kojih se film gledao bez obzira na to tko je još u njemu nastupao. Njegova nepredvidljivost i Mooreova odmjerenost stvarale su odnos u kojemu nijedan nije morao oponašati drugoga. I upravo je u tome ležao najveći užitak njihova zajedničkog nastupa.

U društvu starih vukova

Foto: Dva britanska gospodina na grčkom otoku. Roger Moore i David Niven u filmu ‘Bijeg u Atenu’ (‘Escape to Athena’, 1979.). Izvor: promotivni materijal filma

U ‘Bijegu u Atenu’ (‘Escape to Athena’, 1979.) Roger Moore našao se u društvu Davida Nivena, Tellyja Savalasa, Claudije Cardinale, Richarda Roundtreeja, Stefanie Powers i Elliotta Goulda. Redatelj George P. Cosmatos okupio je doista šaroliko društvo u ratnoj pustolovini smještenoj na grčki otok pod njemačkom okupacijom. Moore glumi Otta Hechta, njemačkog časnika kojemu su umjetnine i osobna korist mnogo važnije od ideologije kojoj formalno služi. Savalas predvodi grčki otpor, a Niven, kao i obično, donosi onu vrstu gospodske elegancije koju nije morao posebno glumiti.

U ‘Morskim vukovima’ (‘The Sea Wolves’, 1980.) društvo je još zanimljivije. Gregory Peck, David Niven, Trevor Howard i Patrick Macnee pridružuju se Mooreu u ratnoj pustolovini Andrewa V. McLaglena, temeljenoj na stvarnoj britanskoj operaciji protiv njemačkih brodova u neutralnoj Goi tijekom Drugoga svjetskog rata. Peckov pukovnik Pugh predvodi skupinu umirovljenih časnika, ljudi čije su najbolje godine možda prošle, ali koji još nisu spremni priznati da su postali suvišni. Mooreov Gavin Stewart pripada nešto mlađoj generaciji, no u društvu tih veterana snalazi se kao da je oduvijek bio jedan od njih.

Foto: Neka Treći Reich drhti, morski vukovi stižu! Roger Moore, Gregory Peck i David Niven u filmu ‘Morski vukovi’ (‘The Sea Wolves’, 1980.). Izvor: Paramount Pictures / IMDb

Posebno je zanimljiv David Niven, koji povezuje oba filma, ali i nekoliko drugih niti ove priče. Bio je filmski James Bond u parodiji ‘Casino Royale’ (1967.), a u ‘Topovima s Navaronea’ (‘The Guns of Navarone’, 1961.) igrao je Millera, kojega je u nastavku ‘Povratak na Navarone’ naslijedio Edward Fox. Niven je pripadao generaciji glumaca koji su eleganciju nosili kao drugu kožu, a Moore je u tom pogledu bio njegov dostojan nasljednik.

U ovakvim filmovima glumačka postava često je bila važnija od same priče. Nije trebalo mnogo više od nekoliko poznatih lica, dobre pustolovine i osjećaja da se pred kamerama okupilo društvo koje zna svoj posao. A Roger Moore među njima nikada nije djelovao kao gost.

Golo lice, poznato lice

U ‘Golom licu’ (‘The Naked Face’, 1984.), ekranizaciji romana Sidneyja Sheldona, Moore glumi psihijatra Judda Stevensa, čovjeka koji se nakon niza tajanstvenih ubojstava nađe u središtu opasne kriminalističke spletke. Uz njega nastupaju Rod Steiger, Elliott Gould i Art Carney, a film je režirao Bryan Forbes. Umjesto egzotičnih pustolovina i obračuna s megalomanima, Moore se našao u psihološkom trileru u kojemu njegov junak nema ni posebne naprave ni podršku tajne službe. Štoviše, jedva uspijeva shvatiti što se oko njega događa.

U toj sam dobi otišao u kino očekujući Bonda, a dobio Rogera Moorea. Trebalo mi je još nekoliko godina da shvatim kako bih isto dobio i da sam gledao neki od Bondovih filmova.

Foto: Iza ogoljelog lica ponovno nije bio Bond. Trebalo mi je vremena da shvatim razliku. Roger Moore u filmu ‘Golo lice’ (‘The Naked Face’, 1984.). Izvor: arhivska fotografija filma

Riječ je riječ, a Bond je Bond

Nakon Bonda Moore je nastavio povremeno glumiti, ali sve se više posvećivao humanitarnom radu. Od 1991. bio je UNICEF-ov ambasador dobre volje, a za svoj je angažman dobio brojna priznanja. Umro je 23. svibnja 2017., u 89. godini, ostavivši iza sebe Sveca, Bretta Sinclaira, sedam Bondovih filmova i čitavu galeriju pustolovina koje je dijelio s nekima od najvećih glumačkih imena svojega vremena.

I dan-danas mučim se mišlju da bih možda mogao prevesti njegove memoare ‘My Word Is My Bond’, samo kad bih uspio pronaći hrvatski ekvivalent dosjetki iz naslova. Za čovjeka koji se deklarirao kao ne baš pretjerani ljubitelj dotičnog gospodina, možda se ipak malo previše bavim njime. Ili su ti naši naizgled slučajni susreti bili znakovito dublji nego što se čak i meni činilo.