‘Biti ili ne biti’ Jacka Bennyja – i to ne samo na daskama koje život znače

Nevjerojatno! Eto, napokon se i to dogodilo! To se do tada moglo dogoditi samo drugima, ali ne i njemu, velikom i jedinom Josephu Turi (Jack Benny), najslavnijem varšavskom glumcu – makar on sam niti trenutka nije sumnjao u tu činjenicu. Netko se drznuo napustiti njegovu predstavu, i to baš dok izgovara čuveni Hamletov monolog ‘Biti ili ne biti’. A kako bi tek bio ljut da je samo naslutio što zapravo ta rečenica znači.

Foto: Jack Benny kao Joseph Tura na pozornici u ‘Biti ili ne biti’ (‘To Be or Not to Be’) (1942.) Izvor: United Artists

Ona je bila signal mladom poljskom avijatičaru, poručniku Sobinskom (Robert Stack), da se iskrade iz gledališta i zaputi u odaje također glumice, gospođe Marie Tura (Carole Lombard), kojoj se mladić potajice udvarao, a ni njoj samoj nije bilo mrsko koketirati s njime.

Zastor se spušta nad Poljskom

No ta će predstava ostati upamćena po još nečemu, a ne samo po povrijeđenoj taštini glavnog glumca. Izvedba Hamleta bila je ujedno i posljednja predstava jer su toga dana jedinice nacističke Njemačke s tri strane upale u Poljsku i spustile zastor ne samo u kazalištu nego i nad cijelom zemljom.

Ime Ernsta Lubitscha uvijek je bilo više nego dovoljan jamac da pred sobom imamo vrhunsku komediju, a to još više vrijedi za njegov ponajbolji film ‘Biti ili ne biti’ (‘To Be or Not to Be’). Ponajbolji, ali ujedno i film koji je izazvao brojne polemike. Dio kritike dočekao ga je gotovo na nož jer su se pojavili dežurni dušebrižnici – očito nitko nije imun na njih – koji su smatrali sasvim neprimjerenim raditi komediju o nacistima u vrijeme kada je rat bio na vrhuncu i njegov krajnji ishod još uvijek neizvjestan.

A što je još tužnije, uz kritike filma po novinama se počelo provlačiti i Lubitschevo njemačko podrijetlo. Uzalud je tvrdio, potpuno opravdano, da se zapravo izruguje nacistima, njihovoj pompoznosti, nadutosti i ideologiji. Napadi su ga duboko pogodili.

Nepravda je učinjena kako autoru, kojega su uvrijedili kao čovjeka, tako i samom filmu, a Lubitsch neće doživjeti njegovu potpunu rehabilitaciju. Umro je 30. studenoga 1947. od posljedica srčanog udara. Posljednje godine, znatno narušena zdravlja, proveo je opet uz film, manje režirajući, ali producirajući čitav niz filmova drugih autora. Nakon ‘Biti ili ne biti’ dovršio je još ‘Nebo može čekati’ (‘Heaven Can Wait’) i ‘Cluny Brown’. Smrt ga je zatekla tijekom rada na ‘Dami u hermelinu’ (‘That Lady in Ermine’), koju će dovršiti Otto Preminger.

Čak su i gestapovci kod Lubitscha profinjeni

Film uistinu može ponijeti same superlative. Prije svega odlikuje ga ono što je presudno za svaku komediju: vrckavi i duhoviti dijalozi. Teško da se u samo jednom gledanju može pohvatati sve obilje humora koje nude, a komični i dramatski elementi kombinirani su izrazito vješto. Posebno je to izraženo u sučeljavanju dvojice profesora Siletskyja u sjedištu Gestapoa, od kojih je jedan – mrtav.

Foto: Jedan Siletsky previše, ali koji? Sig Ruman kao pukovnik Ehrhardt, Jack Benny kao Joseph Tura prerušen u profesora Siletskyja i Henry Victor kao kapetan Schultz u ‘Biti ili ne biti’ (‘To Be or Not to Be’) (1942.) Izvor: United Artists

Postoji čitav niz scena u kojima su delikatne situacije izuzetno rafinirano, inteligentno, a nadasve duhovito obrađene. Jedna od takvih ponovno se događa u Gestapovu sjedištu, gdje se odvija dobar dio radnje: prvi susret između pukovnika Ehrhardta (sjajni Sig Ruman), njegova pobočnika kapetana Schultza (Henry Victor) i lažnog profesora Siletskyja.

Ovaj potonji treba podnijeti izvještaj o uspjehu svoje špijunske misije u Londonu i odati imena vođa pokreta otpora, no dok nabraja pažljivo odabrana imena, kapetan Schultz nađe se u nebranom grožđu jer je sve nabrojane već dao strijeljati i time sabotirao profesorovu misiju.

Zadržavanje kamere na Schultzovu licu dok počinje zamuckivati u strahu od bijesa svog pretpostavljenoga maestralno je. Nebrojeno sam puta gledao taj film i uvijek se od srca nasmijem toj sceni, jednako kao i onoj u kojoj ‘profesor’ poentira nad sirotim Schultzem rekavši da će ga predložiti za Victoria Cross, najviše britansko vojno odlikovanje.

Jack Benny i Carole Lombard

Foto: Carole Lombard i Jack Benny u ‘Biti ili ne biti’ (‘To Be or Not to Be’) (1942.) Izvor: United Artists

Ništa manje presudne nisu ni odlične glumačke izvedbe, a za dvoje glavnih glumaca, Jacka Bennyja i Carole Lombard, možemo bez mnogo dvojbi reći da su ovdje ostvarili neke od najboljih, ako ne i najbolje uloge svojih karijera. Lombard je iza sebe već imala nominaciju za Oscara za ‘Moj čovjek Godfrey’ (‘My Man Godfrey’) Gregoryja La Cave.

Jack Benny bio je Lubitschev izbor za ulogu taštog poljskog glumca. Ponuda je za Bennyja bila iznimno značajna jer, iako je 1941. imao veliki uspjeh s ‘Charleyjevom tetom’ (‘Charley’s Aunt’), filmska mu karijera nije pružala mnogo uloga dostojnih njegova komičarskog talenta. Tada se pojavio Lubitsch, koji je upravo njega želio za Josepha Turu.

Bennyjev komičarski talent počeo se razvijati još tijekom Prvog svjetskog rata, kada je kao pripadnik američke mornarice zabavljao druge mornare. Desetljećima poslije Lubitsch je možda najbolje od svih filmskih redatelja shvatio kako ga iskoristiti.

Carole Lombard u projekt je ušla nakon odlaska Miriam Hopkins, koja s Bennyjem nije uspjela pronaći zajednički jezik. Za Lombard je Lubitschev film bio gotovo prirodno odredište. Tijekom tridesetih postala je jedna od najvećih hollywoodskih komičarki, a suradnja s Lubitschem predstavljala je priliku koju nije željela propustiti.

Njezinoj golemoj popularnosti pridonosio je i brak s Clarkom Gableom, jednim od najvećih hollywoodskih zavodnika, kako na filmu tako i izvan njega.

No glavna glumica nikada nije vidjela gotov film pred publikom. Na povratku iz Indiane, gdje je sudjelovala u velikoj akciji prodaje ratnih obveznica, 16. siječnja 1942. poginula je u avionskoj nesreći. Imala je samo 33 godine. Nekoliko dana poslije trebao je biti održan prvi preview filma.

‘Biti ili ne biti’ tako je postao njezin posljednji film.

Lubitsch protiv Brooksa

Robert Stack, iako je tijekom karijere snimio velik broj filmova, širokoj će publici poslije ostati najpoznatiji kao Eliot Ness iz televizijske serije ‘Nedodirljivi’ (‘The Untouchables’). U Lubitschevu filmu nema jednu od najvećih uloga, ali dobar dio zapleta i komike vrti se upravo oko njega i ljubomornih, srditih ispada gospodina Ture.

Foto: Nominacija za Oscara koju ni danas ne razumijem – Charles Durning kao pukovnik Erhardt i Mel Brooks kao Frederick Bronski u ‘Biti ili ne biti’ (‘To Be or Not to Be’) (1983.) Izvor: 20th Century Fox

Četiri desetljeća poslije u preradi Lubitscheva klasika ogledao se nitko drugi nego Mel Brooks, ovdje producent i glumac, ali i dalje alfa i omega projekta, koji je ostavio značajan trag u komediji filmovima poput ‘Smiješne strane povijesti’ (‘History of the World, Part I’), ‘Mladog Frankensteina’ (‘Young Frankenstein’) i ‘Visoke napetosti’ (‘High Anxiety’).

Sasvim mi je jasno da Brooks nije mogao odoljeti istinskom šarmu originalnog ‘Biti ili ne biti’ i da mu je pokušaj stvaranja vlastite verzije morao predstavljati pravi izazov.

No napravio je grešku u koracima jer napraviti lubitschevsku komediju nije moguće bez Lubitscha.

Zašto?

Zato što nedostaje glavni sastojak – Lubitsch Touch, Dodir Lubitscha.

Ta je uzrečica s vremenom pretvorena u pravu definiciju kojom se pokušavao opisati jedinstveni stil ovog legendarnog autora: sofisticiranost, suptilnost, šarm, elegancija i lakoća. Gotovo sve ono što ne možemo pronaći u Brooksovim filmovima, koji preferiraju sasvim drukčiji tip humora.

Ni dan-danas mi nije jasno čime je Charles Durning, inače sjajan karakterni glumac, zaslužio nominaciju za Oscara za ulogu pukovnika Ehrhardta u Brooksovu filmu, pogotovo jer je meni neusporedivo slabiji od Siga Rumana iz originalne verzije. Jedino je možda fizički više odgovarao stereotipnoj predodžbi gestapovca kao debele ljudeskare željne batinjanja bez ikakva smisla, dok su kod Lubitscha čak i gestapovci bili profinjeniji, a samim time u komičnim situacijama daleko, daleko smješniji.

I, za remake najtužnije, njegove najbolje komične scene upravo su one koje su preuzete iz originalne verzije, dobrim dijelom zato što nas podsjećaju na scene i izvedbe iz izvornika. A kada tako stoje stvari, postavlja se pitanje čemu je onda remake uopće služio. Je li imao ikakvog smisla osim da zadovolji ego jednog drugog slavnog komičara?

Nema više Lubitschevih filmova

Na Lubitschevu sprovodu dvojica velikana filmskog svijeta izrekla su možda najljepši epitaf preminulom kolegi.

Kada je Billy Wilder sa žaljenjem ustvrdio kako Lubitscha više nema, William Wyler nadovezao se riječima:

‘Još je i gore, nema više Lubitschevih filmova.’

Foto: Da bi se došlo do ‘Dodira Lubitscha’, trebalo se probiti kroz dim cigare – Ernst Lubitsch s neizostavnom cigarom Izvor: ullstein bild / Getty Images

Tekst je izvorno nastao 31. siječnja 2005. za rubriku ‘Paučina’ na staroj verziji portala Popcorn.hr. U suštini je ostao neizmijenjen, tek je jezično ispravljen i faktografski dopunjen.