Božićna priča za svijet koji i kad govori „mi“, misli „ja“

Foto: Božićna razglednica koja će vrlo brzo izgubiti svoju idilu – uvodni kadar Mankiewiczeve ‘Pjesme za drugi Božić’ (‘Carol for Another Christmas’). Izvor: kadar iz filma ‘Pjesma za drugi Božić’ (‘Carol for Another Christmas’) (Telsun Foundation, 1964.)

Prvi kadrovi izgledaju gotovo kao božićne razglednice. Snijeg, kuća u zimskoj noći, svjetla koja probijaju tamu i ona poznata slika Božića koja bi trebala obećavati toplinu, obitelj i sigurnost. Joseph L. Mankiewicz kao da nam namjerno pruža najpoznatiju moguću božićnu sliku prije nego što nas pusti unutra. A unutra nema gotovo ničega od onoga što je razglednica obećala. Kuća Daniela Grudgea velika je i hladna, njezin vlasnik osamljen, a Božićem dominira odsutnost sina koji se iz rata nikada nije vratio.

Postoje božićni filmovi koji nas žele ugrijati, postoje oni koji žele izmamiti suzu, a postoje i oni nakon kojih božićno drvce izgleda nekako drugačije. ‘Pjesma za drugi Božić’ (‘Carol for Another Christmas’) Josepha L. Mankiewicza iz 1964. pripada ovoj posljednjoj, vrlo rijetkoj vrsti. Rod Serling uzeo je Dickensovu Božićnu priču, izbacio viktorijanski London, zadržao tri duha i postavio pitanje mnogo veće od sudbine jednog škrtca: što će se dogoditi čovječanstvu ako svatko odluči da ga se drugi čovjek više ne tiče?

Daniel Grudge nije Ebenezer Scrooge. On je bogati američki industrijalac kojem novac nije najveći grijeh. Njegov je grijeh ravnodušnost pretvorena u političku filozofiju. Sin Marley poginuo mu je u Drugom svjetskom ratu i Grudge je iz te tragedije izvukao zaključak da Amerika više nikada ne bi trebala žrtvovati svoje ljude zbog problema ostatka svijeta. Neka se svatko brine za sebe. Neka svaka država ostane iza vlastite ograde. Mir će, vjeruje Grudge, osigurati dovoljno veliki arsenal koji će druge uvjeriti da se Ameriku ne dira.

Serling mu za Božić neće poslati utjehu. Poslat će mu mrtve.

Posljednja epizoda Zone sumraka koja to nikada nije bila

Postoji još jedan način na koji se ovaj neobični film može gledati: kao posljednja epizoda ‘Zone sumraka’ (‘The Twilight Zone’) koja to službeno nikada nije bila.

Zona sumraka završila je u lipnju 1964., a ‘Pjesma za drugi Božić’ prikazana je u prosincu iste godine. Serling je iza sebe ostavio pet sezona u kojima je znanstvenu fantastiku, fantaziju i nadnaravno koristio kako bi govorio o nuklearnom ratu, strahu, rasizmu, totalitarizmu, konformizmu, paranoji i sposobnosti običnog čovjeka da postane dio nečega strašnog.

Šest mjeseci poslije ponovno radi gotovo isto. Samo više nema dvadesetak minuta i Serlinga koji će se pojaviti na početku kadra i upozoriti nas da prelazimo granicu stvarnosti. Sada ima Mankiewicza, izvanrednu glumačku postavu i cijeli televizijski film.

Daniel Grudge mogao bi bez problema biti jedan od Serlingovih protagonista. Uvjeren je da razumije svijet. Ima jednostavno rješenje za složen problem i toliko čvrsto vjeruje u njega da više ne vidi ljude na koje se njegova filozofija odnosi. A onda se jedne noći stvarnost oko njega pomakne samo nekoliko centimetara u stranu.

To je Zona sumraka.

Mankiewicz nakon Kleopatre

Posebnu težinu filmu daje čovjek iza kamere. Joseph L. Mankiewicz upravo je izašao iz iscrpljujućeg iskustva ‘Kleopatre’ (‘Cleopatra’), jednog od najvećih, najskupljih i najproblematičnijih hollywoodskih spektakala svojega vremena. Umjesto još jednog monumentalnog filma vraća se nečemu gotovo suprotnom: televiziji, crno-bijeloj fotografiji, zatvorenim prostorima, licima, dijalogu i idejama.

Bio je to njegov jedini televizijski film, snimljen prema Serlingovu tekstu kao dio projekta kojim se željelo približiti ideju Ujedinjenih naroda američkoj publici. Nakon spektakla čija se veličina mjerila tisućama statista, golemim scenografijama i milijunima dolara, Mankiewicz se vratio onome u čemu je uvijek bio najopasniji: ljudima koji razgovaraju i riječima iza kojih se skrivaju njihove slabosti, strahovi i uvjerenja.

Sterling Hayden – čovjek koji je već jednom izabrao umiješanost

Izbor Sterlinga Haydena za Daniela Grudgea gotovo je nevjerojatno prikladan. Hayden je u Drugom svjetskom ratu služio u OSS-u pod imenom John Hamilton. Djelovao je na Mediteranu, plovio prema dalmatinskim otocima, sudjelovao u operacijama kojima su pomagani Titovi partizani i za ratnu službu dobio Silver Star. Čovjek koji glumi izolacionista zapravo je prešao ocean kako bi se uključio u rat daleko od vlastitog doma.

Zato njegove Grudgeove riječi dobivaju dodatnu težinu. Hayden zna kako izgleda odluka da tuđi rat više nije samo tuđi. Nakon rata kratko je bio član Komunističke partije, a zatim je pred HUAC-om imenovao druge ljude, zbog čega je poslije izražavao duboko kajanje. Bio je čovjek proturječja, idealizma, pogrešaka i grižnje savjesti. Grudge zato u njegovim rukama nije karikatura bogatog izolacionista, nego čovjek koji je vlastitu bol pretvorio u zid.

Ben Gazzara – čovjek na početku i kraju

Ben Gazzara kao Grudgeov nećak Fred naizgled ima nezahvalnu funkciju bookenda. Dolazi na početku, sukobljava se sa stricem i vraća se na kraju. Ali bez njega priča ne bi imala kome doći kući.

Foto: Daniel Grudge (Sterling Hayden) i njegov nećak Fred (Ben Gazzara) – razgovor iz kojeg će krenuti Grudgeovo božićno putovanje kroz posljedice vlastitih uvjerenja. Izvor: kadar iz filma ‘Pjesma za drugi Božić’ (‘Carol for Another Christmas’) (1964.)

Fred vjeruje u međunarodnu suradnju i pomoć drugima, dok Grudge takve institucije prezire kao beskonačne debatne klubove. Njihova početna rasprava postavlja sve što će duhovi poslije pretvoriti u slike. Gazzara ne mora biti prisutan kroz Grudgeovo putovanje jer predstavlja njegovu krajnju točku: živog čovjeka kojem se nakon svih mrtvih, duhova i ruševina treba ponovno obratiti.

A već tada iza Gazzare stoji ‘Anatomija jednog ubojstva’ (‘Anatomy of a Murder’) Otta Premingera. Cassavetes i neke od njegovih najzanimljivijih uloga tek će doći.

Steve Lawrence i brod koji je već jednom plovio Zonom sumraka

Ako postoji trenutak u kojem film gotovo prelazi u Zonu sumraka, onda je to dolazak prvog duha.

Foto: Daniel Grudge (Sterling Hayden) i Duh prošlog Božića (Steve Lawrence) na sablasnom putovanju među mrtvima ratova koje čovječanstvo ne prestaje voditi. Izvor: kadar iz filma ‘Pjesma za drugi Božić’ (‘Carol for Another Christmas’) (1964.)

Steve Lawrence kao Duh prošlog Božića pojavljuje se u uniformi vojnika iz Prvog svjetskog rata i odvodi Grudgea na brod koji plovi noću. Njegov teret nisu živi vojnici nego mrtvi. I nije jedini. Oko njega je čitava flota brodova natovarenih mrtvima iz ratova koje je čovječanstvo vodilo i nastavlja voditi. Serling ne dopušta Grudgeu da rat promatra kroz karte, zastave i političke ciljeve. Oduzima mu sve osim konačnog rezultata: tijela.

Prizor gotovo neizbježno priziva Serlingovu ‘Noć presude’ (‘Judgment Night’) iz 1959. Carl Lanser nalazi se na britanskom putničkom brodu tijekom Drugog svjetskog rata i postupno shvaća da zna što će se dogoditi. Njemačka podmornica napast će brod, a onda otkrivamo zašto mu je sve poznato: Lanser je njezin zapovjednik, osuđen beskonačno proživljavati posljedice vlastitog čina.

Pet godina poslije Serling se vraća moru. Ne treba tvrditi da je svjesno ponavljao ‘Noć presude’ da bi sličnost bila fascinantna. U oba slučaja brod postaje svojevrsno čistilište, a rat prestaje biti velika povijesna pripovijest i postaje beskonačno ponavljanje smrti.

Razlika je možda još zanimljivija. Lanser je osuđen jer je već počinio svoj zločin. Grudge još uvijek može birati.

Steve Lawrence zato nije tek vodič prema sljedećem prizoru. Njegov duh prvi ruši iluziju na kojoj počiva Grudgeova filozofija. Kada razgovor prestane, ljudi počinju pucati. A kada pucanje završi, bez obzira na zastave pod kojima su krenuli u rat, svi završavaju na istim brodovima.

Eva Marie Saint, James Shigeta i djeca bez lica

Grudge se vraća u vlastitu prošlost, u rujan 1945. Kao američki mornarički časnik dolazi u razorenu Hirošimu. Uz njega je WAVE poručnica Gibson, koju igra Eva Marie Saint.

Foto: Sterling Hayden kao Daniel Grudge i Eva Marie Saint kao poručnica Gibson u Grudgeovu povratku u razorenu Hirošimu 1945. godine. Izvor: kadar iz filma ‘Pjesma za drugi Božić’ (‘Carol for Another Christmas’) (1964.)

Desetljeće ranije bila je Edie Doyle uz Marlona Branda u ‘Na dokovima New Yorka’ (‘On the Waterfront’), a Hitchcock ju je u ‘Sjever-sjeverozapad’ (‘North by Northwest’) pretvorio u jednu od svojih najelegantnijih i najzagonetnijih junakinja. Ovdje nema glamura. Ona Grudgea vodi kroz posljedice atomske bombe.

U improviziranoj bolnici čeka ih japanski liječnik kojeg glumi James Shigeta i djeca sa zavojima preko lica. Shigeta je posebno zanimljiv izbor. Nekoliko godina ranije Samuel Fuller dao mu je glavnu ulogu u ‘Grimiznom kimonu’ (‘The Crimson Kimono’), neobičnom hollywoodskom filmu svojega vremena u kojem japansko-američki detektiv nije egzotični dodatak nego romantični protagonist. Kod Mankiewicza Shigeta ponovno dobiva lice čovjeka kojeg američka publika mora gledati kao ravnopravnog čovjeka, a ne kao apstraktnog pripadnika nekadašnjeg neprijatelja.

Hirošima je mjesto na kojem Serling Grudgeovu filozofiju razbija o konkretno ljudsko tijelo. Rat se lako objašnjava riječima poput strategije, odvraćanja, pobjede i nužnosti dok njegove posljedice ostaju apstraktne. Film zato ne pita samo tko je pobijedio rat, nego što pobjeda znači čovjeku koji stoji pokraj bolničkog kreveta.

Pat Hingle jede, drugi gledaju

Ako je prošlost sablasna, sadašnjost je groteskna.

Foto: Pat Hingle kao Duh sadašnjeg Božića – domaćin obilja pred svijetom u kojem drugi gladuju. Izvor: kadar iz filma ‘Pjesma za drugi Božić’ (‘Carol for Another Christmas’) (1964.)

Pat Hingle kao Duh sadašnjeg Božića sjedi za stolom zatrpanim hranom. Jede, pije, uživa, a nekoliko metara dalje, iza žice, nalaze se raseljeni ljudi različitih nacionalnosti. Gladni su, promrzli i traže ostatke hrane.

Grudge ne može jesti dok ga gladni ljudi gledaju. I upravo ga tu Serling hvata u zamku. Nije problem u tome što su ljudi gladni. Problem je što ih Grudge sada vidi. Dok su bili tisućama kilometara daleko, njegova večera nije imala okus njihove gladi. Sada su iza žice i svaki zalogaj postaje moralna odluka.

Hingle svojeg Duha ne igra kao dobroćudno božićno biće. Proždrljiv je, neugodan, gotovo odbojan – Grudgeova filozofija pretvorena u čovjeka: imam svoje, ti se snađi sa svojim.

Iza žice ljudi pjevaju. Božićne pjesme dolaze na različitim jezicima, a oni kojima Božić nije blagdan pjevaju svoje pjesme nade. Različiti jezici, različite vjere, različite zemlje – i ista glad.

Robert Shaw – kada budućnost više nema lice

A onda dolazi Robert Shaw.

Prije Quinta iz ‘Ralja’ (‘Jaws’), prije nego što će njegova fizička prisutnost postati jedno od najprepoznatljivijih oružja njegove glume, Shaw ovdje igra Duha budućeg Božića.

Foto: Daniel Grudge (Sterling Hayden) suočen s Duhom budućeg Božića (Robert Shaw) i svijetom koji je Grudgeovu filozofiju doveo do krajnjih posljedica. Izvor: kadar iz filma ‘Pjesma za drugi Božić’ (‘Carol for Another Christmas’) (1964.)

Grudge više nije u svijetu kojem prijeti katastrofa. Katastrofa se već dogodila. Grad je ruševina, civilizacija je nestala, ostali su preživjeli. Shawov Duh govori kao čovjek kojemu je čak i užas već postao povijest. Bombe su pale jer je netko mislio da je netko drugi bacio bombu. Svaka država željela je vlastito sredstvo apsolutne sigurnosti sve dok apsolutna sigurnost nije proizvela apsolutno uništenje.

Shaw je možda najstrašniji upravo zato što ne mora vikati. Njegova budućnost više nije upozorenje. Ona je gotov rezultat.

A u toj budućnosti čeka Peter Sellers.

Imperial Me

Ako smo do tada gledali političku božićnu parabolu, s Peterom Sellersom ulazimo u ludnicu. I možda u najneobičniju Sellersovu ulogu u cijelom filmu.

Njegov Imperial Me isprva gotovo poziva na smijeh. Sellers govori, gestikulira i izvodi jednu od svojih prepoznatljivih transformacija, ali smijeh vrlo brzo postaje neugodan. Ispod ekscentričnosti nema dobrodušnosti. Imperial Me je pomalo zao, a što ga dulje slušamo postaje jasno da ta zloća nije slučajna osobina nego konačni proizvod svijeta koji je prihvatio Grudgeovu logiku.

Foto: Peter Sellers kao Imperial Me, groteskno utjelovljenje svijeta u kojem je „mi“ konačno postalo samo „ja“. Izvor: kadar iz filma ‘Pjesma za drugi Božić’ (‘Carol for Another Christmas’) (1964.)

Društvo je napokon ostvarilo ideju „svatko za sebe“. Nema zajednice ni odgovornosti prema drugome. Postoji pojedinac i njegovo pravo da preživi na račun svih ostalih. Imperial Me zato ne govori „mi“ čak ni kada stoji pred skupinom ljudi. Njegova jedina stvarna politička zajednica sadržana je u njegovu imenu: Ja.

Slabi nemaju pravo na opstanak, suradnja je slabost, suosjećanje teret. Serlingova poanta postaje gotovo matematička: ako je svaki čovjek samo sebi najvažniji, ni zajednica sebičnih pojedinaca ne može trajati. Svako „mi“ prije ili poslije ponovno postaje „ja“.

Upravo zato je Sellersov izbor toliko dobar. Gledamo glumca čiji nas instinkt tjera da očekujemo šalu, a on nam je daje samo da bi je polako pretvorio u nešto ružno. Imperial Me možda jest karikatura, ali ideja koju zastupa nije smiješna. On je Grudgeova početna rečenica nakon što joj Serling oduzme sve pristojne riječi kojima se dotad skrivala.

Sellers i Hayden iste su godine zajedno snimili ‘Dr. Strangelove ili: Kako sam naučio ne brinuti i zavolio bombu’ (‘Dr. Strangelove or: How I Learned to Stop Worrying and Love the Bomb’). U oba filma Sellersov humor raste na rubu nuklearnog uništenja, ali ovdje je osjećaj drukčiji. Imperial Me nije čovjek koji pokušava upravljati apsurdnim sustavom. On je čovjek koji se u svijetu nakon njegova raspada osjeća kao kod kuće.

I možda je upravo zato najstrašniji čovjek u filmu.

Henry Mancini i Božić koji ne zvuči veselo

Sve to prati Henry Mancini.

Već početak s ratnom pjesmom „Don't Sit Under the Apple Tree“ postavlja ironiju cijelog filma. Pjesma obećava povratak vojnika kući, dok Grudgeov Marley nikada nije došao kući.

Na kraju se vraćaju božićne pjesme. „God Rest Ye Merry, Gentlemen“, francusko pjevanje s „Gloria in excelsis Deo“, „O Come, All Ye Faithful“. Nakon filma u kojem ljudi govore o ogradama, nacijama, bombama i samodostatnosti, različiti glasovi počinju se spajati.

Mancini ne daje filmu samo glazbu. Daje mu posljednji argument.

Čovjek koji ponovno otvara vrata

Grudge se vraća Fredovu svijetu. Nema velikog Dickensova obraćenja, skakanja po sobi i božićne euforije. Hayden je previše težak glumac, a Mankiewicz previše inteligentan redatelj za tako jednostavan završetak.

Grudge priznaje mogućnost da je pogriješio. Dok god postoje djeca, postoje mogućnosti. Čovjek nije otok. Smrt drugog čovjeka umanjuje i njega. Postoji trenutak u kojem više nema luksuza neuplitanja.

I zato je Gazzara važan. Fred je bio ondje prije duhova i ondje je poslije njih. Duhovi mogu pokazati Grudgeu svijet, ali samo se živom čovjeku može vratiti.

Mankiewicz nam je na početku pokazao božićnu razglednicu i zatim nas pustio unutra. Na kraju je kuća ista, Božić je isti, mrtvi se nisu vratili, a svijet izvan nje nije postao ništa sigurniji. Promijenio se samo čovjek koji kroz njezina vrata gleda prema njemu.

Ujedinjeni narodi i nada koju Serling nije precijenio

Bilo bi nepravedno iz današnje perspektive reći da je Rod Serling precijenio Ujedinjene narode. Godine 1964. oni nisu bili tek zgrada, administracija, rezolucije i beskrajne rasprave. Bili su nada u trenutku kada nade nije bilo mnogo, a očajno je nedostajala. Dvadeseto stoljeće već je dvaput pokazalo koliko daleko čovječanstvo može otići kada razgovor prestane, atomske bombe pale su na Hirošimu i Nagasaki, a dvije nuklearne supersile upravo su preživjele Kubansku raketnu krizu. Ideja da postoji mjesto na kojem neprijatelji još uvijek moraju razgovarati nije bila naivna. Bila je gotovo nužna.

Ono što Serling možda nije mogao predvidjeti jest degradacija te ideje. Nijedna institucija koju su stvorili ljudi nije imuna na ljudske slabosti. Moć, novac, strah i nacionalni interesi ne ostaju pred vratima dvorane samo zato što iznad njih stoji znak Ujedinjenih naroda.

Rusija je danas jedan od najočitijih primjera tog paradoksa. Stalna članica Vijeća sigurnosti napala je susjednu Ukrajinu i istodobno zadržala pravo veta unutar sustava koji bi na takvu agresiju trebao reagirati. Ni glasovanja u Generalnoj skupštini ne odvijaju se u političkom vakuumu: pomoć, oružje, gospodarske veze i politička ovisnost dio su diplomacije velikih sila. Rusija tu praksu nije izmislila, ali upravo zato pokazuje koliko se ideal međunarodne suradnje može udaljiti od institucije koja ga treba štititi.

To ipak ne znači da je Serling pogriješio. ‘Pjesma za drugi Božić’ ne govori da će Ujedinjeni narodi spasiti čovječanstvo. Govori da čovječanstvo mora pronaći način da razgovara prije nego što počne pucati. Degradacija institucije ne poništava potrebu zbog koje je nastala.

Jer sve što ovisi o ljudima podložno je istoj degradaciji kojoj su podložni i ljudi. Institucije ne postaju bolje od onih koji ih čine samo zato što smo im dali plemenito ime. Moramo ih neprestano prisiljavati da budu bolje.

Možda je Serling samo zaboravio koliko ćemo se jako morati boriti da to takvo i ostane.

Tek sam nedavno otkrio ovaj film. Netko strpljiviji od mene vjerojatno bi pričekao Božić da o njemu piše. Nažalost, ja nisam takav.

A Božić? Ima vremena još do Božića.

Bio bi grijeh ne podijeliti ovo odmah s vama.