Toga kišnog dana zatvorenik Joe Collins (Burt Lancaster) ponovno je sproveden u svoju ćeliju R17, nakon što je odslužio kaznu u samici. Kapetanu Munseyu (Hume Cronyn) samica je bila omiljena metoda obračunavanja sa zatvorenicima, osobito s onima toliko tvrdoglavima poput Joea.
Foto: Gdje čeljad nije bijesna, ni ćelija ne bi trebala biti tijesna. Ali pogledajte kakva je ovo ekipa i gdje zapravo leži pravi izvor agresije. Burt Lancaster, Hume Cronyn, Howard Duff i Jeff Corey u ‘Gruboj sili’ (‘Brute Force’, 1947.). Izvor: promotivna fotografija filma.
Munsey je okorjeli sadist, čovjek koji vlastite slabosti liječi brutalnim iživljavanjem nad zatvorenicima Westgatea. Upravo je on ucjenama i prijetnjama naveo jednog robijaša da Joeu podmetne nož, što je bilo dovoljno za dugotrajan boravak u samici. No kada se kapetan došao naslađivati njegovim povratkom u ćeliju, jedan dugačak Joeov pogled, bez ijedne izgovorene riječi, jasno mu je dao do znanja da pred sobom nema čovjeka slomljenog psihičkom torturom, nego protivnika koji spremno prihvaća izazov. Munseyu se tada učinilo da igra može postati samo zanimljivija. Krajnji rezultat za njega je bio neupitan. Slomio je već toliko tvrdih oraha, slomit će i ovoga. Ta imao je još toliko aduta u rukavu.
Mark Hellinger i nastanak filma
Mark Hellinger, bivši novinar i pisac pripovjedaka, početkom četrdesetih počeo se baviti producentskim radom, snimivši za Warner Bros. nekoliko iznimno žestokih filmova. Posebno se ističe njegova suradnja s Raoulom Walshom na filmovima ‘Visoka Sierra’ (‘High Sierra’, 1941.) i ‘Oni voze noću’ (‘They Drive by Night’, 1940.), u kojima je glumio Humphrey Bogart. Hellinger je bio među najupornijima u inzistiranju da upravo Bogart dobije glavnu ulogu u ‘Visokoj Sierri’. Pokazalo se da je imao pravo. Film se danas smatra jednim od najvažnijih Bogartovih ranih ostvarenja, koje mu je otvorilo put prema statusu velike zvijezde, a istodobno je učvrstilo i Hellingerov producentski ugled.
Foto: Čovjek koji je i u mraku noira vidio poput mačke. Mark Hellinger, Ann Blyth i Burt Lancaster tijekom snimanja ‘Grube sile’ (‘Brute Force’, 1947.).
Nakon povratka s pacifičkog ratišta, gdje je kao ratni dopisnik proveo dio Drugoga svjetskog rata, Hellinger se osamostalio i počeo raditi za Universal. Među njegovim najvažnijim ostvarenjima nalaze se dva izrazita predstavnika filma noir: ‘Ubojice’ (‘The Killers’, 1946.) i ‘Gruba sila’ (‘Brute Force’, 1947.).
Hellinger je godinama želio snimiti zatvorski film, a potaknuo ga je članak bivšeg zatvorenika. Novinar Robert Patterson razradio je početni predložak priče, iz kojeg će nastati ‘Gruba sila’. Za scenarista je Hellinger odabrao Richarda Brooksa, s kojim je već surađivao na ‘Ubojicama’, gdje je Brooks napisao jednu od ranih verzija scenarija. Konačni scenarij tog filma potpisao je Anthony Veiller, uz nepotpisani doprinos Johna Hustona.
Brooks će se poslije proslaviti i kao redatelj, među ostalim filmovima ‘Elmer Gantry’ (1960.), za koji će Lancaster osvojiti svoj jedini glumački Oscar, te ‘Profesionalci’ (‘The Professionals’, 1966.), izvrsnim akcijskim vesternom s Lancasterom, Lee Marvinom, Robertom Ryanom i Jackom Palanceom.
Brooks je već ovdje pokazao izniman osjećaj za slojevite, proturječne, pa i duboko izopačene likove, što će ostati jedno od važnih obilježja njegova kasnijeg rada.
Joe Collins – između brutalnosti i romantike
Osim s Brooksom, Hellinger ponovno surađuje i s Lancasterom, koji je svoj impresivan filmski debi ostvario godinu dana ranije u ‘Ubojicama’ Roberta Siodmaka. ‘Gruba sila’ dodatno će učvrstiti njegov status nove hollywoodske zvijezde, i to zvijezde trajna sjaja.
Lik čovjeka koji ne popušta ni pred najsurovijim oblicima fizičke i psihičke prisile, spremnog boriti se do kraja unatoč gotovo nemogućim izgledima, Lancasteru je nevjerojatno dobro pristajao. Fizički je potpuno odgovarao ulozi. Nekadašnji cirkuski akrobat, koji je tijekom Drugoga svjetskog rata služio u vojnoj zabavnoj jedinici, bio je u naponu snage i djelovao kao čovjek koji bi se i u stvarnosti mogao suprotstaviti takvom protivniku.
No Collinsa, osim neslomljivosti, određuju još dvije naizgled proturječne osobine: brutalnost i romantičnost.
Brutalnost osobito dolazi do izražaja prilikom osvete zatvoreniku koji mu je podmetnuo nož i prijavio ga čuvarima. Iako Collins osobno ne sudjeluje u ubojstvu, jasno je da ga je organizirao. A riječ je o nezamislivo okrutnom prizoru, gotovo nevjerojatnom za vrijeme nastanka filma. Zatvorenika svjetiljkama tjeraju prema mehaničkoj preši, u koju će upasti i biti zdrobljen. Collins za to vrijeme neobavezno razgovara sa zatvorskim liječnikom u njegovoj ordinaciji, osiguravajući sebi alibi, i nijednom gestom ne pokazuje da sumnja u ispravnost onoga što je učinjeno.
S druge strane, isti taj čovjek prikazan je i kao romantičar.
U ćeliji koju dijeli s još petoricom zatvorenika nalazi se slika crnokose djevojke. Naslikao ju je John Decker, spojivši crte lica triju glumica: Yvonne De Carlo, Ann Blyth i Elle Raines. Svaki od zatvorenika u njoj vidi neku svoju ženu, djevojku ili ljubav, uspomenu na život koji je ostao izvan zatvorskih zidova. To su trenuci u kojima film poseže za retrospekcijama i otkriva njihove osobne tragedije.
Foto: Tri žene, jedno lice i šest zatvorenika koji u njemu vide šest različitih uspomena. Portret Johna Deckera iz ‘Grube sile’ (‘Brute Force’, 1947.), nastao spajanjem crta lica Yvonne De Carlo, Ann Blyth i Elle Raines. Izvor: Heritage Auctions, arhiv Marka Hellingera. I Decker i Hellinger preminuti će 1947. godine, iste godine kad je film prikazan.
Collins je, primjerice, prije pljačke zbog koje će završiti u Westgateu posjetio svoju djevojku, koja je u invalidskim kolicima i kojoj želi pribaviti novac za operaciju. Pljačka je trebala biti posljednja, ona koja će im omogućiti pristojan zajednički život. Dakle, pljačkaš koji živi za svoju ljubav, ali istodobno ne preza ni od najokrutnijeg ubojstva.
Moglo bi se reći da je u zatvoru otvrdnuo, no zanimljivo je da pritom nije izgubio sposobnost da sanja o svojoj ljubavi. Želi pobjeći upravo zato da bi ponovno bio s njom.
Ni ostale priče nisu lišene romantičarskih klišeja. Tu je računovođa koji je pronevjerio novac kako bi ženi kupio bundu o kojoj je sanjala, a možda je najzabavnija priča o varalici kojega je zgodna plavuša ostavila bez novca i automobila, dok on u zatvoru još uvijek sanja o njoj.
Sve te epizode djeluju pomalo suvišno, ali ipak funkcioniraju. Retrospekcije su jedno od temeljnih obilježja filma noir, a čežnja za minulim vremenom, koje postaje sve nedohvatljivije, pridonosi osjećaju beznađa. Zatvorenici na neki način znaju da se prošlost više neće vratiti.
Vjerojatno su ti romantični elementi bili i svojevrstan kompromis s tadašnjim Hollywoodom, ustupak koji je trebalo učiniti kako bi film uopće ugledao svjetlo dana. Poznato je da Jules Dassin nije bio osobito sklon tim dijelovima priče.
Kapetan Munsey – čovjek kojemu uniforma daje pravo na sve
Kapetan Munsey druga je središnja ličnost filma. Psihopat, perfidni spletkaroš i sadist kojemu uniforma omogućuje iživljavanje nad zatvorenicima, a istodobno predstavlja gotovo jedinu suštinsku razliku između njega i njih.
Foto: Sadizam prikriven službenom odorom ne ostaje dugo suzdržan. Hume Cronyn kao kapetan Munsey u ‘Gruboj sili’ (‘Brute Force’, 1947.).
Čezne za položajem upravitelja zatvora, koji će naposljetku i dobiti, nedugo prije izbijanja najveće i najkrvavije pobune u Westgateu. I prije toga, iako nije formalno upravitelj, Munsey ima stvarnu vlast nad kaznionicom jer mu stari upravitelj gotovo u svemu popušta.
Jedini koji otvoreno prigovara njegovim metodama jest zatvorski liječnik dr. Walters, kojega glumi Art Smith. Alkoholičar, star i duboko razočaran čovjek, predstavlja ono malo preostale savjesti unutar zatvorskih zidova. No Munsey se na njegove primjedbe ne obazire. Naprotiv, cinično ih ismijava.
Hume Cronyn u ulozi kapetana Munseyja ostvario je jednu od svojih najdojmljivijih filmskih kreacija. Glumac kojega pamtimo i kao Sosigena, savjetnika egipatske kraljice u Mankiewiczevoj ‘Kleopatri’ (‘Cleopatra’, 1963.), ovdje je gotovo sama inkarnacija zla.
Posebno je potresna scena u kojoj brutalno premlaćuje zatvorenika dok u pozadini svira uvertira Wagnerova ‘Tannhäusera’. Izgleda da filmski psihopati imaju osobitu sklonost Wagneru. Sjetimo se samo potpukovnika Kilgorea iz ‘Apokalipse danas’ (‘Apocalypse Now’, 1979.).
Munsey već preko doušnika zna sve o planiranom bijegu, pa je premlaćivanje zapravo potpuno nepotrebno. Čini to isključivo zato što u tome uživa. A kada pred kraj filma mitraljezom s kapije počne ubijati zatvorenike u dvorištu, izraz njegova lica otkriva koliko mu zadovoljstva pruža vlastita moć nad tuđim životima.
Pobuna bez pobjednika
U konačnom obračunu Collins se napokon uspijeva dočepati Munseyja, ali pobjeda dolazi prekasno. Uspijeva ga ubiti, no i sam gubi život.
Foto: Na grubost vratiti istom mjerom. Burt Lancaster kao Joe Collins u ‘Gruboj sili’ (‘Brute Force’, 1947.). Izvor: Jay's Classic Movie Blog.
Zanimljivo je da je scenarij predvidio kako Collins prije fizičkog obračuna mora biti teško ranjen. Razlog je bio jednostavan: nitko ne bi povjerovao da Hume Cronyn u ravnopravnoj borbi može predstavljati ozbiljnu prijetnju Lancasteru.
Cronyn je to i sam objasnio u memoarima. Lancaster, nekadašnji cirkuski akrobat, bio je u izvanrednoj fizičkoj kondiciji i težio oko 91 kilogram. U stvarnosti bi ga, kako je Cronyn duhovito priznao, mogao srediti malim prstom. Zato je bilo nužno raniti ga prije završnog sukoba.
Bijeg se pokazuje potpunim promašajem, ponajprije zbog izdaje. Jedan od zatvorenika iz Joeove ćelije cijelo je vrijeme obavještavao Munseyja o planovima. Collins naposljetku saznaje da je sve otkriveno i da bi trebalo odustati, ali za njega više nema povratka.
Odlučio je nastaviti do kraja.
Dassin završnu pobunu režira iznimnom žestinom. Zatvorenici pokušavaju probiti izlaz, čuvari pucaju, a kamera Williama H. Danielsa hvata nasilje gotovo dokumentarističkom neposrednošću. Osobito su upečatljivi prizori čovjeka privezanog za čelo vagona, čije tijelo postaje živi štit pred mecima.
Nitko neće uspjeti pobjeći. Pokušaj probijanja kapije kamionom završava tako da je izlaz dodatno blokiran. Čak i kada Collins posljednjim snagama pokrene mehanizam za otvaranje, kapija ostaje nepomična.
Snage reda ubrzo ponovno uspostavljaju kontrolu nad zatvorom. Preživjeli zatvorenici vraćaju se u ćelije.
Samo ćelija R17 ostaje sablasno prazna.
Nitko od njezinih nekadašnjih stanara nije preživio, a upražnjeno je i mjesto novog upravitelja, koji očito nije dugo uživao u svojoj novoj ulozi.
Jules Dassin i svijet bez izlaza
‘Gruba sila’ ostat će zapamćena kao jedan od najvažnijih filmova Julesa Dassina, redatelja koji će se početkom pedesetih naći na udaru američke antikomunističke histerije. Nakon što su ga 1951. pred Odborom za neameričke aktivnosti prokazali kolege Edward Dmytryk i Frank Tuttle, Dassin se našao na crnoj listi i bio prisiljen nastaviti karijeru izvan Sjedinjenih Država.
Foto: Još jedan noir mačak, uz već ranije spomenutog. Jules Dassin i Mark Hellinger tijekom snimanja ‘Gologa grada’ (‘The Naked City’, 1948.). Izvor: Criterion Collection.
Još 1949. u Velikoj Britaniji snimio je ‘Noć i grad’ (‘Night and the City’), koji je u kina stigao 1950., s Richardom Widmarkom u glavnoj ulozi. Riječ je o jednom od vrhunaca filma noir, u kojem Dassin dodatno razvija gotovo dokumentaristički pristup vidljiv već u ‘Gruboj sili’.
Veliki međunarodni uspjeh postiže filmom ‘Rififi’ (‘Du rififi chez les hommes’, 1955.), za koji je napisao i scenarij te nastupio u ulozi Cesara. Riječ je o zanatski besprijekornom ostvarenju, premda mi se svojedobno činilo da mu nedostaje dio one oštrine i beskompromisnosti koje obilježavaju ‘Grubu silu’ i ‘Noć i grad’.
U vrijeme kada sam prvi put pisao o ovom filmu, ‘Gruba sila’ imala je prednost među Dassinovim ostvarenjima, ponajprije zbog vrhunskog Lancastera, sirove žestine i gotovo nepodnošljivog pesimizma.
Uz ‘Rupu’ (‘Le Trou’, 1960.) Jacquesa Beckera, i danas je smatram jednim od najboljih zatvorskih filmova, a oba ostvarenja povezuje i rijetka, gotovo okrutna dosljednost: u pričama o bijegu, u kojima gledatelj gotovo instinktivno očekuje barem nečiji spas, ovdje ga nema.
Autorska napomena, 2026.
Dvadeset i dvije godine poslije ipak bih prednost dao ‘Rififiju’. Ne zato što je ‘Gruba sila’ izgubila išta od svoje snage, nego zato što sam u međuvremenu naučio još više cijeniti Dassinovu redateljsku preciznost.
A ‘Noć i grad’? Teško je biti potpuno objektivan kada u njemu glumi Richard Widmark. U suštini, sve je to traženje prvoga među jednakima. Primus inter pares. Danas je redoslijed takav, sutra će možda biti drukčiji. Ali to je redoslijed prvaka. I to se nije promijenilo. Kako onda, tako ni danas.
Foto: A što kad se gradska noć protegne duboko u dan? Richard Widmark kao Harry Fabian u ‘Noći i gradu’ (‘Night and the City’, 1950.). Izvor: Turner Classic Movies (TCM).
Tekst izvorno objavljen na starom Popcorn.hr 14. lipnja 2004. Jezično uređen i dopunjen za ponovno objavljivanje.