Jedan od najljepših muškaraca koji su ikada stali pred filmsku kameru imao je tu neobičnu sreću, ili možda nesreću, da su njegove plave oči često stizale prije njegova glumačkog talenta. Paul Newman mogao je mnogo lakše provesti karijeru kao hollywoodski ljepotan. Umjesto toga iza tog gotovo savršenog lica ostali su gubitnici, prevaranti, pijanci, buntovnici, ljudi s pogrešne strane zakona i oni koji jednostavno nisu znali živjeti onako kako se od njih očekivalo. Fast Eddie Felson, Hud Bannon, Luke Jackson, John Russell, Lew Harper, Butch Cassidy, Frank Galvin, Sully Sullivan, John Rooney. Bilo je među njima junaka, ali malo svetaca.

Foto: Paul Newman 1962., u promotivnom portretu za ‘Slatku pticu mladosti’. Izvor: Hulton Archive / Getty Images

Newman je umro 26. rujna 2008., u 83. godini. Osamnaest godina poslije dovoljno je pogledati nekoliko njegovih filmova da postane jasno koliko je teško odvojiti glumca od nečega što se danas mnogo lakše proizvodi nego što se stvara – filmske zvijezde. Newman nije morao ulaziti u kadar kao zvijezda. Dovoljno je bilo da se u njemu pojavi.

Nije trebalo dugo da Hollywood shvati što ima. U ‘Mački na vrućem limenom krovu’ (‘Cat on a Hot Tin Roof’) Richarda Brooksa iz 1958. on je Brick Pollitt, bivši sportaš koji se zatvara u alkohol i šutnju dok Elizabeth Taylor kao Maggie pokušava probiti zid koji je podigao oko sebe. Tennessee Williams dao mu je čovjeka koji izgleda gotovo savršeno, a iznutra se raspada, i za tu izvedbu zaradio je svoju prvu nominaciju za Oscara. Četiri godine poslije ponovno se vratio Williamsu u ‘Slatkoj ptici mladosti’ (‘Sweet Bird of Youth’) kao Chance Wayne, uz Geraldine Page. Već se tada moglo vidjeti nešto što će pratiti velik dio njegove karijere: lice filmske zvijezde vrlo često pripadalo je ljudima kojima život nije ispao onako kako su zamišljali.

U njegovim filmovima i žanrovi su odrastali. Već je s ‘Ljevorukim revolverašem’ (‘The Left Handed Gun’) Arthura Penna iz 1958. počeo širiti zadane granice westerna. Njegov Billy the Kid nije klasični junak Divljeg zapada, nego mlad, nestabilan i impulzivan čovjek koji kao da još nije dorastao mitu u koji će ga povijest pretvoriti. Film prema tekstu Gorea Vidala nastao je u trenutku kada je američki western već počeo sumnjati u vlastite legende, a Newman će se toj sumnji vraćati gotovo dva desetljeća.

Foto: Paul Newman kao Billy the Kid u ‘Ljevorukom revolverašu’ Arthura Penna (1958.). Izvor: Moviepix / Getty Images

Čovjek koji je volio slovo H

Ako je u njegovoj karijeri postojalo nešto iole nalik praznovjerju, onda je to bilo vezano uz slovo H. Nakon ‘Hazardera’ (‘The Hustler’) i ‘Huda’ činilo mu se da naslovi koji počinju tim slovom donose sreću. Kada je Ross Macdonaldov privatni detektiv Lew Archer stigao na film, postao je Lew Harper, a ‘Harper’ je 1966. još jednom potvrdio tu skrivenu teoriju. Promjena imena imala je i praktičnu pozadinu vezanu uz prava, ali je objeručke prihvatio tu promjenu.

Foto: Paul Newman kao Hud Bannon u ‘Hudu’ Martina Ritta (1963.). Izvor: Silver Screen Collection / Getty Images

Harper je zanimljiv i zato što u njemu zalazi u svijet privatnih detektiva koji pripada tradiciji klasičnog noira, ali dolazi u trenutku kada se taj svijet već mijenja. Lauren Bacall kao Elaine Sampson gotovo fizički povezuje film s Bogartom, Marloweom i ‘Dubokim snom’ (‘The Big Sleep’). Devet godina poslije opet će se vratiti Lewu Harperu u ‘Bazenu za utapanje’ (‘The Drowning Pool’), sada u drukčijem vremenu i drukčijem američkom filmu.

H je opstajalo kao tajni pratitelj. U ‘Tajnom ratu Harryja Frigga’ (‘The Secret War of Harry Frigg’) postaje vojnik koji toliko uspješno bježi iz vojnih zatvora da ga vojska upravo zbog toga šalje u gotovo apsurdnu misiju spašavanja zarobljenih generala. Kasnije će režirati ‘Harryja i sina’ (‘Harry & Son’). A onda će u njegovu najpoznatijem filmskom partnerstvu postojati još jedan Harry, premda ga gotovo nitko nije zvao tim imenom.

Martin Ritt je znao što napraviti s tim očima

Jedan od ljudi koji je najranije shvatio kako koristiti njegovu pojavu bio je Martin Ritt. Njihova suradnja počela je 1958. s ‘Dugim, toplim ljetom’ (‘The Long, Hot Summer’), filmom u kojem je glumio uz Joanne Woodward, ženu s kojom se iste godine vjenčao. Zajedno će napraviti šest filmova: ‘Dugo, toplo ljeto’, ‘Pariški blues’ (‘Paris Blues’), ‘Hemingwayeve pustolovine mladog čovjeka’ (‘Hemingway’s Adventures of a Young Man’), ‘The Outrage’, ‘Hud’ i ‘Hombre’.

Ritt nije pokušavao sakriti Newmanovu ljepotu. Radio je nešto zanimljivije – koristio ju je kao oružje protiv publike. Najbolji primjer je Hud Bannon. U ‘Hudu’ igra sebičnog, okrutnog i moralno praznog čovjeka koji gotovo sve oko sebe promatra u svjetlu vlastitog probitka. Problem je bio u tome što je Paul Newman i dalje izgledao kao Paul Newman. Dio publike vidio je buntovnika ondje gdje su Ritt i Newman pokušavali pokazati čovjeka kojem se ne bi trebalo diviti. I sam je poslije govorio o iznenađenju kada je shvatio koliko mladih muškaraca Huda smatra junakom.

Plavooki Indijanac iz ‘Hombrea’

Četiri godine poslije Ritt će njegovu pojavu okrenuti u gotovo suprotnom smjeru. John Russell u ‘Hombreu’ bijelac je odgojen među Apačima, čovjek koji pripada dvama svjetovima, a zapravo nijednom. Bijelo društvo promatra ga s nepovjerenjem i prezirom, sve dok upravo o njemu ne postane ovisno.

Foto: Paul Newman kao John Russell, bijelac odgojen među Apačima, u ‘Hombreu’ Martina Ritta (1967.). Izvor: kadar iz filma ‘Hombre’ / 20th Century Fox

I sama struktura filma djeluje poput dekonstrukcije jednog od temeljnih mitova klasičnog westerna. ‘Poštanska kočija’ (‘Stagecoach’) Johna Forda 1939. pretvorila je putovanje skupine stranaca kroz opasan prostor u jedan od velikih simbola žanra i njegova trijumfa. Gotovo tri desetljeća poslije Ritt ponovno okuplja različite ljude u kočiji, ali više nema mnogo vjere u civilizaciju koju ona prevozi preko Zapada. Ljudi koji Johna Russella gledaju s visine vrlo brzo ovise upravo o čovjeku kojega smatraju manje civiliziranim od sebe.

Russell malo govori, a šarm koji je u drugim filmovima mogao ispuniti kadar ovdje je gotovo potpuno ugašen. Ako je Hud čovjek kojemu njegovo lice gotovo nepravedno pomaže, John Russell je čovjek kojemu ono ne pomaže nimalo.

Ovaj dvojac već je prije toga pokušao još jedan neobičan western. ‘The Outrage’ bio je američka prerada Kurosawina ‘Rašomona’ (‘Rashomon’), gdje je Newman kao meksički razbojnik Juan Carrasco bio daleko od slike klasičnog američkog junaka. Hollywood je tada već otvoreno posezao za japanskim filmom – nekoliko godina ranije ‘Sedmorica veličanstvenih’ (‘The Magnificent Seven’) pretvorila su Kurosawinih ‘Sedam samuraja’ (‘Seven Samurai’) u western. Ovi su otišli drugim putem: nisu preuzeli samo priču, nego i samu nesigurnost oko toga postoji li uopće jedna istina.

I za Fast Eddiea vrijeme izmiče u skladu s njegovim nadimkom

U ‘Hazarderu’ Roberta Rossena iz 1961. postaje Fast Eddie Felson, igrač biljara koji zna da je dobar i još više želi dokazati da je najbolji. Jackie Gleason kao Minnesota Fats gotovo je njegova suprotnost: miran, discipliniran, čovjek koji ne mora nikome objašnjavati koliko vrijedi. Eddie ima talent, ali nema ono što film naziva karakterom.

Moglo je tu sve završiti.

Nije.

Foto: Paul Newman kao Fast Eddie Felson i Jackie Gleason kao Minnesota Fats u ‘Hazarderu’ Roberta Rossena (1961.). Izvor: 20th Century-Fox / Moviepix / Getty Images

Dvadeset i pet godina poslije Martin Scorsese snimio je ‘Boju novca’ (‘The Color of Money’) i vratio Fast Eddieja Felsona. Samo što Eddie više nije mladić koji želi pobijediti svijet. Sada je čovjek koji misli da ga poznaje. Tom Cruise kao Vincent Lauria ima ono što je Eddie nekada imao – talent, drskost, mladost i uvjerenje da je stol napravljen upravo za njega.

A mi gledamo Newmana.

Scorsese nije dobio samo istog lika 25 godina poslije. Dobio je stvarnih 25 godina na Newmanovu licu. Godinu prije filma Akademija mu je dodijelila počasnog Oscara. Za ‘Boju novca’ konačno je dobio natjecateljskog Oscara za najboljeg glumca. Fast Eddie je konačno pobijedio. Samo mu je trebalo 25 godina, da bi na kraju propustio vlastiti slavodobitni trenutak ne pojavivši se na dodjeli.

Foto: Tom Cruise kao Vincent Lauria i Paul Newman kao Fast Eddie Felson u ‘Boji novca’ Martina Scorsesea (1986.). Izvor: Touchstone Pictures / Moviepix / Getty Images

Kod Lukea nema predaje

Ako Fast Eddie mora naučiti kako pobijediti, Luke Jackson kao da nikada nije naučio kako izgubiti. U ‘Hladnokrvnom kažnjeniku’ (‘Cool Hand Luke’) Stuarta Rosenberga iz 1967. završava u zatvorskom radnom logoru nakon gotovo besmislenog čina uništavanja parkirnih automata. Luke nema veliki politički program ni revolucionarnu ideologiju. Jednostavno ne podnosi da mu netko govori kada mora spustiti glavu.

Video: Lucille pere automobil, a Luke, Dragline i ostatak zatvorske družine zaboravljaju na posao. Izvor: Movieclips / Warner Bros.

George Kennedy kao Dragline, odnosno Tegljač, isprva mu je protivnik, a zatim najveći štovatelj. Kennedy je za ulogu dobio Oscara. Film je pun prizora koji su postali dio filmske ikonografije: Luke koji pojede pedeset jaja, Luke nakon batina, Luke raširenih ruku u gotovo kristovskoj pozi.

A onda Strother Martin izgovori jednu od najpoznatijih rečenica američkog filma: “What we’ve got here is failure to communicate.”

Rečenica je nastavila živjeti daleko izvan filma. Guns N’ Roses desetljećima poslije otvorit će “Civil War” upravo glasom Strothera Martina. Luke vrlo dobro razumije što mu govore. Samo ne pristaje.

Video: Guns 'n' Roses, 'Civil war'

Butch, Sundance i još jedno H koje ni ovaj put nije pripalo Newmanu

Foto: Paul Newman kao Butch Cassidy i Robert Redford kao Sundance Kid u ‘Butchu Cassidyju i Sundance Kidu’ Georgea Roya Hilla (1969.). Izvor: 20th Century Fox / IMDb

Dvije godine poslije Lukea došao je ‘Butch Cassidy i Sundance Kid’ (‘Butch Cassidy and the Sundance Kid’) Georgea Roya Hilla. Newman je tada već bio velika zvijezda. Robert Redford tek je postajao jedna.

Butch govori, planira, šarmira i gotovo uvijek vjeruje da će smisliti izlaz. Sundance šuti i puca. Njihovo prijateljstvo funkcionira upravo zato što film nikada ne pokušava od njih napraviti istog čovjeka. A Sundance je zapravo Harry Longabaugh. Još jedno H u Newmanovoj karijeri, samo ovaj put nije pripadalo njemu.

Četiri godine poslije Hill ih je ponovno spojio u ‘Žalcu’ (‘The Sting’). Sada je odnos drukčiji. Henry Gondorff više nije Butchev partner jednakog statusa, nego majstor koji Redfordova Johnnyja Hookera uvodi u veliku prijevaru. Film je osvojio sedam Oscara, uključujući najbolji film, a Redford je dobio svoju jedinu glumačku nominaciju za Oscara.

Foto: Robert Shaw kao Doyle Lonnegan, Robert Redford kao Johnny Hooker i Paul Newman kao Henry Gondorff u ‘Žalcu’ Georgea Roya Hilla (1973.). Izvor: Sunset Boulevard / Corbis via Getty Images

Hill će s njim otići još dalje u ‘Silovitom udarcu’ (‘Slap Shot’) iz 1977. Reggie Dunlop vulgaran je, manipulativan i očajan trener i igrač propadajuće hokejaške momčadi, a Hanson Brothers pretvaraju film u gotovo anarhističku komediju nasilja. Malo je tadašnjih hollywoodskih zvijezda koje bi u toj fazi karijere tako spremno razmontirale vlastiti imidž.

Newman i Redford zajedno su pred kamerom bili samo dvaput. Bilo je dovoljno.

S Robertom Redfordom mogao je dijeliti kadar bez vidljive borbe oko toga kome pripada. Sa Steveom McQueenom stvari su bile malo kompliciranije. U ‘Paklenom tornju’ (‘The Towering Inferno’) iz 1974. dvije najveće hollywoodske zvijezde morale su imati gotovo matematički izjednačen status. McQueen, koji se u filmu pojavljuje znatno poslije Newmana, inzistirao je na ravnoteži njihovih replika, a problem čije će ime biti prvo riješen je jednom od najslavnijih hollywoodskih dosjetki: McQueenovo ime stavljeno je prvo slijeva, Newmanovo nešto više. Nitko nije bio prvi, a obojica su bila prva. Teško je zamisliti bolju malu ilustraciju vremena u kojem ime iznad naslova još nije bilo samo ime glumca nego valuta Hollywooda.

Foto: 'Ravnoteža slave', Originalni plakat za ‘Pakleni toranj’ (1974.) – imena Stevea McQueena i Paula Newmana postavljena su dijagonalno kako bi obje zvijezde dobile ravnopravan billing. Izvor: 20th Century Fox / Warner Bros.

Sudac Roy Bean i Zapad koji izmišlja samoga sebe

John Huston odveo ga je u drukčiju vrstu westerna. U ‘Životu i dobu suca Roya Beana’ (‘The Life and Times of Judge Roy Bean’) iz 1972., prema scenariju Johna Miliusa, postaje samozvani sudac Roy Bean, čovjek koji usred ničega stvara vlastiti zakon, vlastiti grad i na kraju vlastitu legendu.

Oko njega se pojavljuje čitava galerija likova: Victoria Principal, Anthony Perkins, Ned Beatty, Stacy Keach, Roddy McDowall, Jacqueline Bisset, golemi medvjed i naposljetku Ava Gardner kao Lillie Langtry, žena koju Bean pretvara u gotovo religijski predmet obožavanja prije nego što je uopće upozna.

Paul Newman kao sudac Roy Bean sa svojim neobičnim prijateljem Brunom u ‘Životu i dobu suca Roya Beana’ Johna Hustona (1972.) Izvor: First Artists / National General Pictures / IMDb

Hustona manje zanima povijesna točnost nego način na koji nasilni, samostvoreni čovjek postaje legenda. Zapad ovdje više nije mjesto na kojem mit tek postoji. To je mjesto na kojem gledamo kako se mit proizvodi. Više saznajte ovdje.

S Hustonom je ponovno radio već sljedeće godine u ‘Čovjeku iz Australije’ (‘The Mackintosh Man’). Umjesto prašine Zapada dobili su hladni špijunski film s Dominique Sandom i Jamesom Masonom, ali ponovno je riječ o čovjeku koji ulazi u svijet u kojem nitko nije sasvim ono što tvrdi da jest.

Buffalo Bill prodaje legendu

Ako Huston u Royu Beanu pokazuje kako legenda nastaje, Robert Altman nekoliko godina poslije pokazuje što se dogodi kada legenda postane industrija.

U ‘Buffalo Billu i Indijancima’ (‘Buffalo Bill and the Indians, or Sitting Bull’s History Lesson’) iz 1976. William F. Cody više nije čovjek Zapada nego zvijezda vlastitog Wild West Showa. Povijest se pred publikom pretvara u predstavu, nasilje u koreografiju, a prošlost u proizvod koji se može prodati uz ulaznicu.

Foto: Paul Newman kao Buffalo Bill Cody i Frank Kaquitts kao Sitting Bull u ‘Buffalo Billu i Indijancima’ Roberta Altmana (1976.). Izvor: kadar iz filma / Harvard Film Archive via MoMA

Dolazak Sitting Bulla poremeti savršeno organiziranu legendu jer se stvarni čovjek ne ponaša onako kako bi mit trebao. Buffalo Bill mora održavati vlastitu sliku o sebi čak i kada stvarnost pred njim govori nešto drugo.

Gotovo deset godina nakon Johna Russella iz ‘Hombrea’, čovjeka kojega bijelo društvo ne želi prihvatiti jer je odrastao među Apačima, Newman igra čovjeka koji indijansku povijest pretvara u predstavu za bijelu publiku. Teško je zamisliti bolji luk kroz američki western.

Altmanov film osvojio je Zlatnog medvjeda u Berlinu 1976.

Što plave oči vide s druge strane kamere

Newman nije ostao samo ispred kamere. Njegov redateljski prvijenac ‘Rachel, Rachel’ iz 1968. bio je gotovo suprotnost filmovima koji su od njega napravili zvijezdu. Joanne Woodward glumi usamljenu učiteljicu Rachel Cameron, a film je tih, intiman i gotovo potpuno nezainteresiran za spektakl. Dobio je četiri nominacije za Oscara, uključujući najbolji film i najbolju glumicu.

Foto: Ono što plave oči vide iza kamere oku je ugodno: Joanne Woodward i Paul Newman na snimanju njegova redateljskog prvijenca ‘Rachel, Rachel’ (1968.). Izvor: Warner Bros.-Seven Arts / arhivska fotografija sa snimanja

U ‘Katkada dobroj zamisli’ (‘Sometimes a Great Notion’) iz 1971., prema romanu Kena Keseyja, istodobno je redatelj i glumac. Uz njega su Henry Fonda, Lee Remick, Michael Sarrazin i Richard Jaeckel. Prizor u kojem Jaeckelov Joe Ben ostaje prikliješten ispod trupca dok voda raste jedan je od najokrutnijih trenutaka koje je Newman ikada režirao. Jaeckel je za ulogu dobio nominaciju za Oscara.

Ponovno je režirao Woodward u ‘Utjecaju gama zraka na čudesne nevene’ (‘The Effect of Gamma Rays on Man-in-the-Moon Marigolds’), za koji je ona osvojila nagradu za najbolju glumicu u Cannesu, zatim u ‘The Shadow Box’ i ‘Staklenom zvjerinjaku’ (‘The Glass Menagerie’). Režirao je i ‘Harryja i sina’, u kojem je ponovno stao pred kameru.

Ti filmovi prilično su udaljeni od slike Paula Newmana kao filmske zvijezde. U središtu su obitelji, roditelji i djeca, samoća, ljudi koji ne znaju razgovarati jedni s drugima i oni koji prekasno shvate što su trebali reći.

A u središtu velikog dijela te druge karijere ponovno je bila Joanne Woodward.

Joanne

Joanne Woodward dobila je Oscara za ‘Tri Evina lica’ (‘The Three Faces of Eve’) prije nego što je Newman osvojio svoj glumački Oscar. Vjenčali su se 1958. i ostali zajedno pedeset godina, sve do njegove smrti.

Njihova nije bila savršena hollywoodska ljubavna priča, ali izdržala je ono što malo hollywoodskih brakova uspije. Zajedno su glumili u ‘Dugom, toplom ljetu’, ‘Rally ’Round the Flag, Boys!’, ‘S terase’ (‘From the Terrace’), ‘Pariškom bluesu’, ‘Novoj vrsti ljubavi’ (‘A New Kind of Love’), ‘WUSA’ i ‘Gospodinu i gospođi Bridge’ (‘Mr. & Mrs. Bridge’). Pred njegovom kamerom nastupala je u ‘Rachel, Rachel’, ‘Utjecaju gama zraka na čudesne nevene’, ‘The Shadow Boxu’ i ‘Staklenom zvjerinjaku’.

Woodward je 2007. dijagnosticirana Alzheimerova bolest i postupno se povukla iz javnosti. Newman je umro godinu poslije.

Foto: Paul Newman i Joanne Woodward u svom domu u Greenwich Villageu, oko 1961. Izvor: A. Louis Goldman / Photo Researchers History / Getty Images

Newman više ne mora biti lijep, mada to i dalje jest

Početkom osamdesetih više nije morao dokazivati da može biti filmska zvijezda. Mogao je početi koristiti ono što je vrijeme napravilo njegovu licu.

U ‘Fort Apache, Bronx’ (‘Fort Apache, The Bronx’) Daniela Petrieja iz 1981. igra Murphyja, policajca koji radi u dijelu New Yorka u kojem se granica između održavanja reda i sudjelovanja u raspadu sustava neprestano pomiče.

Foto: Paul Newman kao policajac Murphy u ‘Fort Apache, Bronx’ Daniela Petrieja (1981.). Izvor: 20th Century Fox / Moviepix

Iste godine Sydney Pollack dao mu je ‘Bez zlobe’ (‘Absence of Malice’). Michael Gallagher postaje žrtva novinarske priče koja možda formalno ne krši pravila, ali uništava život. Uz Sally Field i Wilforda Brimleyja film postavlja pitanje koliko vrijedi istina ako je način na koji je objavljena neodgovoran.

A onda je Sidney Lumet snimio ‘Presudu’ (‘The Verdict’).

Frank Galvin je alkoholičar, propali odvjetnik i čovjek kojega gotovo nitko više ne shvaća ozbiljno. Slučaj koji bi trebao jednostavno riješiti nagodbom postaje posljednja prilika da učini nešto ispravno. Newman ovdje više ne igra protiv vlastite ljepote. Vrijeme je već obavilo dio posla. Umor je u očima, lice je teže, pokreti sporiji.

Za Franka Galvina dobio je još jednu nominaciju za Oscara, ali s pedeset i sedam godina njegovo lice kamera više nije morala uljepšavati.

Trebala ga je samo gledati.

Foto: Paul Newman kao Frank Galvin u ‘Presudi’ Sidneyja Lumeta (1982.). Izvor: Silver Screen Collection / Moviepix / Getty Images

Ničija budala

Dvanaest godina poslije Robert Benton dao mu je Sullyja Sullivana u ‘Ničijoj budali’ (‘Nobody’s Fool’). Sully je čovjek koji je velik dio života proveo izbjegavajući odgovornost i sada živi u malom gradu u kojem ga svi poznaju dovoljno dobro da više nikoga ne može impresionirati.

Uz njega su Jessica Tandy u svojoj posljednjoj filmskoj ulozi, Bruce Willis, Melanie Griffith i mladi Philip Seymour Hoffman. Howard Shore napisao je glazbu koja nema gotovo ništa od monumentalnosti koju će poslije povezivati s ‘Gospodarom prstenova’ (‘The Lord of the Rings’). Ovdje je sve manje, toplije i tiše.

Video: Howard Shore, 'Ničija budala', glavna tema

Za Sullyja je ponovno nominiran za Oscara. Četiri godine poslije ponovno će raditi s Bentonom u ‘Sumraku’ (‘Twilight’).

Hanks, klavir i put bez povratka

U ‘Putu bez povratka’ (‘Road to Perdition’) Sama Mendesa iz 2002., snimljenom prema grafičkom romanu Maxa Allana Collinsa i Richarda Piersa Raynera, John Rooney je irski mafijaški patrijarh i gotovo očinska figura Michaelu Sullivanu Toma Hanksa. Problem je Rooneyjev pravi sin Connor, čiji postupci pokreću tragediju iz koje više nema povratka.

Rooney i Sullivan imaju jedan od najljepših trenutaka filma kada zajedno sjednu za klavir. Ne trebaju razgovarati. Nekoliko odsviranih nota govori dovoljno o odnosu dvojice ljudi koji znaju da će ih okolnosti uskoro pretvoriti u neprijatelje.

Za Johna Rooneyja dobio je posljednju nominaciju za Oscara. Bio je to i njegov posljednji veliki igrani film pred kamerom.

Samo ovaj put nije imao ljudsko lice.

Doc Hudson nije mogao imati bolji glas

Kada je Pixar 2006. snimio ‘Aute’ (‘Cars’), glas Docu Hudsonu posudio je čovjek kojem utrke nisu bile nepoznate. Automobili za njega nisu bili hollywoodski hobi kojim se bavio između filmova. Postali su ozbiljan drugi život.

Sve je počelo tijekom snimanja ‘Winning’ 1969. Pripremajući se za ulogu vozača Franka Capue prošao je obuku kod Boba Bonduranta, a nekoliko godina poslije počeo se ozbiljno natjecati. Imao je četrdeset i sedam godina.

Sedam godina poslije, s pedeset i četiri, završio je drugi ukupno na 24 sata Le Mansa 1979. Vozeći Porsche 935 s Rolfom Stommelenom i Dickom Barbourom stigao je do rezultata koji bi bio impresivan za profesionalnog vozača bilo koje biografije.

Ne drugi među glumcima, celebrityjima ili amaterima. Drugi na Le Mansu.

Zato Doc Hudson nije samo simpatična završna fusnota Newmanove karijere. Stari prvak koji više ne mora dokazivati koliko je brz dobio je glas čovjeka koji je vrlo dobro znao što znači sjediti za volanom trkaćeg automobila.

Nakon Johna Rooneyja pred filmskom se publikom pretvorio u automobil. Da je taj automobil bio bilo tko drugi osim Doca Hudsona, možda bi to bio neobičan završetak.

Od preljeva za salatu do nečega mnogo većeg

Početkom osamdesetih s prijateljem i piscem A. E. Hotchnerom počeo je puniti boce domaćim preljevom za salatu i dijeliti ih prijateljima. Šala je 1982. prerasla u Newman’s Own, tvrtku s neobičnim pravilom: dobit namijenjena vlasnicima odlazit će u dobrotvorne svrhe.

Ono što je počelo kao preljev za salatu s vremenom je preraslo u posao koji je u dobrotvorne svrhe usmjerio stotine milijuna dolara. Godine 1988. osnovao je i Hole in the Wall Gang Camp, kamp za teško bolesnu djecu, nazvan prema bandi iz ‘Butcha Cassidyja i Sundance Kida’.

Hollywood mu je za humanitarni rad dodijelio nagradu Jean Hersholt. Bila je to možda najlogičnija od svih nagrada koje je tijekom života dobio: priznanje za ono što je napravio kada kamera nije bila uključena.

Možda mu se pripisivalo da je upravo on pogreška u komunikaciji, ali to je bila očita pogreška druge strane. Da je Paul Newman besprijekorno iskomunicirao sve što je trebao, najbolje dokazuje činjenica da i danas pišemo o njemu. I to ne kao o plavookom ljepotanu, što je svakako bio, nego kao o onome što je bio još i više.

Kao Paulu Newmanu.