Steve McQueen imao je ono što se ne može naučiti u glumačkoj školi. Pojavu. Nešto zbog čega se kamera na njemu zadržavala čak i kada naizgled nije imao što raditi. A mangup je to itekako znao iskoristiti. Tijekom snimanja ‘Sedmorice veličanstvenih’ (‘The Magnificent Seven’, 1960.), osobito u zajedničkim kadrovima, često bi izveo neku sitnu gestu, poigrao se šeširom, pomaknuo se ili učinio nešto naizgled nevažno, tek toliko da pogled gledatelja odvuče prema sebi. Izdvajao se iz čopora, nerijetko na ljutnju ostalih glumaca, osobito Yula Brynnera, kojemu takvo otimanje pozornosti baš i nije bilo po volji.
Foto: Sedmorica veličanstvenih, ali jedan se pobrinuo da ga svakako primijetite. Obratite pozornost na položaj ruku. Steve McQueen i ostatak družine u ‘Sedmorici veličanstvenih’ (‘The Magnificent Seven’, 1960.) Johna Sturgesa. Izvor: United Artists.
Zvali su ga kraljem coola. I vjerojatno mu nijedan nadimak nije bolje pristajao. Ali problem s kraljevima jest što ih vrlo brzo počnemo poistovjećivati s njihovom krunom, zaboravljajući čovjeka koji je nosi.
A McQueen je bio mnogo više od naočala za sunce, brzih automobila, motocikala i šutljivih junaka. Bio je glumac sposoban pokazati ranjivost, strah, tvrdoglavost, okrutnost, nježnost i onu posebnu vrstu usamljenosti koja prati ljude što nikada nisu naučili pripadati bilo kome ili bilo čemu.
Umro je 7. studenoga 1980., u pedesetoj godini. Četrdeset šest godina poslije još uvijek ga gledamo. Njegove najbolje uloge ne dopuštaju nam da ga svedemo samo na slavni nadimak.
Od dječaka s problemima do čovjeka s pravilima
Djetinjstvo Stevea McQueena nije bilo osobito nalik onome što bismo očekivali od buduće hollywoodske zvijezde. Odrastanje bez stabilne obitelji, sukobi s autoritetima i boravak u odgojnoj ustanovi Boys Republic ostavili su trag na njegovoj osobnosti, ali i na načinu na koji će kasnije oblikovati pojedine uloge.
Ipak, ne radi se o jednostavnoj priči u kojoj teško djetinjstvo automatski proizvodi velikog glumca. McQueen je iz takvog života ponio i nepovjerenje, i tvrdoglavost, i silnu potrebu za dokazivanjem. Neke su mu od tih osobina pomogle izgraditi karijeru, a druge su je ozbiljno otežavale.
Služio je u marincima, radio različite poslove, a potom se posvetio glumi. Nisu ga odmah dočekale glavne uloge i veliki honorari. Televizija mu je pružila priliku da se nametne široj publici, osobito serijom ‘Traži se živ ili mrtav’ (‘Wanted: Dead or Alive’, 1958.–1961.), u kojoj je glumio lovca na ucjene Josha Randalla.
Već je tada pokazivao zanimljivu sposobnost da liku dade vlastiti temperament, a da pritom ne mora slijediti uobičajene obrasce televizijskog junaka. Njegov Randall nije bio čovjek kojemu se sve moglo pročitati s lica, što je publiku samo dodatno privlačilo.
Primus inter seven
U ‘Sedmorici veličanstvenih’ Johna Sturgesa McQueen nije imao najvažniju ulogu. Tu je pripadala Yulu Brynneru, tada najvećoj zvijezdi filma. Ali kao Vin Tanner vrlo brzo pokazuje da se i unutar družine predvođene tako snažnom osobnošću može pronaći vlastito mjesto.
Dok je Brynnerov Chris Adams prirodni vođa, Vin je čovjek koji će mu se pridružiti, prihvatiti opasnost i stati uz njega, ali pritom ne namjerava izgubiti vlastitu osobnost. Između njih postoji zanimljiv odnos dvojice ljudi koji se razumiju bez potrebe da jedan drugome objašnjavaju svoje postupke.
Foto: Već voze jednog mrtvog, ali samo im stanite na put... Yul Brynner i Steve McQueen u ‘Sedmorici veličanstvenih’ (‘The Magnificent Seven’, 1960.) Johna Sturgesa. Izvor: United Artists.
Njihovo prijateljstvo ne počiva na velikim izjavama odanosti nego na povjerenju koje se gradi u zajedničkoj opasnosti. Chris je čovjek koji vodi, a Vin onaj za kojega znamo da će biti uz njega kada stvari pođu po zlu.
Ako i ne bira heroje, pakao ih lako skupi
Don Siegel pružio mu je jednu od najzanimljivijih ranih uloga u ‘Paklu je za heroje’ (‘Hell Is for Heroes’, 1962.). John Reese nije konvencionalni ratni junak koji ulijeva povjerenje suborcima i hrabri ih velikim riječima. Neugodan je, povučen, često na rubu sukoba s vlastitima i gotovo nesposoban živjeti u skladu s očekivanjima okoline.
Ali kada nastupi borba, upravo takav čovjek postaje dragocjen.
Siegel ne pokušava od Reesea stvoriti uzor. Naprotiv, kao da nas stalno podsjeća da osobine koje čovjeka čine nepodnošljivim u svakodnevnom životu mogu postati korisne u okolnostima u kojima je sve ionako pošlo po zlu.
Reese pritom ne uživa u herojskoj slavi. Djeluje kao da mu je rat jedino mjesto na kojem više ne mora objašnjavati svoje ponašanje.
A to baš i nije kompliment ni njemu ni svijetu koji takve ljude treba.
Samica kao druga adresa
Godinu poslije, ponovno pod Sturgesovim vodstvom, u ‘Velikom bijegu’ (‘The Great Escape’, 1963.) postaje Virgil Hilts, čovjek kojega njemački čuvari već dobro poznaju, a samica mu gotovo postaje druga adresa.
Kralj samica, odnosno The Cooler King, nadimak je koji Hilts nosi zbog svojega upornog završavanja u samici. Ali ni zatvorski zidovi ni bodljikava žica ne mogu ga spriječiti da pokušava pobjeći. Svaki neuspjeh samo je priprema za sljedeći pokušaj. Iskustvo koje će McQueen ponoviti deset godina poslije u ‘Leptiru’ (‘Papillon’, 1973.), samo što će ondje samica biti mnogo strašnija od one u kojoj je Hilts vrijeme prekraćivao bejzbolskom lopticom.
A onda dolazi motocikl.
Foto: Neki se bijegovi pamte po planu, neki po upornosti, a ovaj po motociklu koji je postao legenda. Steve McQueen kao Virgil Hilts u ‘Velikom bijegu’ (‘The Great Escape’, 1963.). Završni skok izveo je kaskader Bud Ekins. Izvor: United Artists.
Slavni prizor bijega postao je gotovo neodvojiv od njegove filmske legende, premda je opasni završni skok preko ograde izveo kaskader Bud Ekins. No McQueenova ljubav prema motociklima bila je stvarna, a njegove vozačke sposobnosti mnogo veće od onoga što se obično očekuje od filmske zvijezde.
Zanimljivo je koliko se razlikuju Siegelov Reese i Sturgesov Hilts. Prvi svoju neprilagođenost gotovo pretvara u oružje, dok drugi ustrajnost i domišljatost koristi za bijeg iz zarobljeništva. I jedan i drugi daleko su od idealiziranih junaka, ali na posve različite načine.
Osveta kao škola odrastanja
Henry Hathaway u ‘Nevadi Smithu’ (‘Nevada Smith’, 1966.) vodi nas kroz odrastanje Maxa Sanda, mladića kojemu ubojstvo roditelja određuje daljnji život. Potraga za njihovim ubojicama pretvara se u putovanje na kojem uči vještine potrebne da bi ostvario osvetu, ali ne nužno i kako živjeti nakon nje.
Foto: Nije teško naučiti pucati. Pravo pitanje je što nakon. Steve McQueen kao Max Sand i Brian Keith kao Jonas Cord u ‘Nevadi Smithu’ (1966.) Henryja Hathawaya. Izvor: Paramount Pictures.
Brian Keith kao Jonas Cord postaje njegov učitelj, uvodeći ga u svijet oružja i preživljavanja. Na drugoj strani čekaju ga Arthur Kennedy, Martin Landau i Karl Malden.
Osveta u westernima često djeluje kao jednostavan zadatak: pronađi krivce i kazni ih. Hathaway je ipak dovoljno mudar da pokaže koliko taj zadatak može promijeniti onoga tko ga izvršava.
Max odrasta, ali svaka nova lekcija nosi i novi gubitak nevinosti. Kako se približava cilju, sve se teže oteti dojmu da je postao zarobljenik vlastite odluke.
Nije teško naučiti pucati. Mnogo je teže naučiti kada prestati.
Kad strojevi slušaju, a ljudi pucaju
Godine 1966. McQueen je ostvario jednu od svojih najzahtjevnijih uloga, onu brodskog mehaničara Jakea Holmana u ‘Misiji u Kini’ (‘The Sand Pebbles’, 1966.) Roberta Wisea. Za tu je izvedbu dobio svoju jedinu nominaciju za Oscara za najboljeg glumca.
Foto: Kad strojevi slušaju, a puške pucaju... Samo, i puška je stroj. Steve McQueen kao Jake Holman u ‘Misiji u Kini’ (‘The Sand Pebbles’, 1966.) Roberta Wisea. Izvor: 20th Century Fox.
Radnja nas vodi u Kinu 1926. godine, na američku topovnjaču San Pablo, u vrijeme političkih previranja i sve većeg neprijateljstva prema stranoj prisutnosti. Holman je čovjek koji strojeve razumije bolje od ljudi. U strojarnici može pronaći kvar, rastaviti mehanizam i ponovno ga sastaviti. Ali ljudske odnose, osobito one zasnovane na hijerarhiji, predrasudama i političkim interesima, mnogo je teže popraviti.
Jakeov odnos prema kineskim radnicima dovodi ga u sukob s ustaljenim pravilima brodskog života. On želi da ljudi nauče svoj posao i razumiju strojeve kojima upravljaju, ali njegova praktična logika ne uklapa se uvijek u odnose između američkih mornara i lokalnog stanovništva.
Richard Attenborough kao Frenchy, Mako kao Po-han, Richard Crenna kao kapetan Collins i Candice Bergen kao Shirley Eckert daju priči dodatne dimenzije. Svatko od njih na drukčiji se način suočava s pravilima svijeta u kojem je osobna sudbina sve manje važna od politike i vojne moći.
Wise ne snima jednostavnu pustolovinu o američkim mornarima u egzotičnoj zemlji. Naprotiv, postavlja neugodno pitanje što se događa kada ljudi koji vjeruju da donose red postanu dio nereda koji više ne mogu kontrolirati.
Posebnu vrijednost filmu daje glazba Jerryja Goldsmitha, također nominirana za Oscara. Njegova partitura ne pokušava samo naglasiti veličinu prizora nego i tragediju ljudi zarobljenih između dužnosti, savjesti i povijesnih okolnosti.
A Jake Holman? Čovjek koji može popraviti gotovo svaki stroj postupno otkriva da ne postoji alat kojim bi se popravilo ono što ljudi čine jedni drugima.
Čovjek koji je imao sve, osim mira u vlastitoj glavi
‘Afera Thomasa Crowna’ (‘The Thomas Crown Affair’, 1968.) Normana Jewisona donosi gotovo potpunu promjenu McQueenova dotadašnjeg filmskog svijeta.
Thomas Crown bogat je, obrazovan, uglađen čovjek kojemu materijalno ne nedostaje ništa. Ali upravo zato može sebi dopustiti luksuz da riskira sve, organizirajući pljačku banke ne iz nužde, nego iz potrebe da pobjegne od dosade.
A onda se pojavljuje Vicki Anderson, koju glumi Faye Dunaway.
Njihova igra nadmudrivanja, zavođenja i međusobnog iskušavanja kulminira čuvenom šahovskom partijom, prizorom u kojem su potezi na ploči gotovo manje važni od pogleda koji ih prate.
Ali za mene je jedan od najvažnijih autora filma Michel Legrand.
Njegova glazba daje Crownu ono što mu bogatstvo ne može osigurati: unutarnji život koji nije moguće kontrolirati. ‘The Windmills of Your Mind’, koju pjeva Noel Harrison, uz Legrandovu glazbu i stihove Alana i Marilyn Bergman, gotovo je glazbeni portret čovjeka čije se misli vrte u krug, premda izvana izgleda kao da savršeno vlada svakom situacijom.
Pjesma je osvojila Oscara, ali njezina vrijednost ne može se svesti na nagradu. Ona ostaje u glavi i kada film odavno završi.
Thomas Crown može organizirati savršenu pljačku. Ali može li zaustaviti vlastite misli?
Video: Vjetrenjače u mislima Thomasa Crowna. ‘The Windmills of Your Mind’ u izvedbi Noela Harrisona. Glazba: Michel Legrand; stihovi: Alan i Marilyn Bergman. Izvor: YouTube.
Neki glume brzinu, neki je žive
Iste 1968. postaje Frank Bullitt u ‘Bullitu’ (‘Bullitt’, 1968.) Petera Yatesa. Potjera ulicama San Francisca jedna je od najslavnijih automobilskih sekvenci u povijesti filma, ali ‘Bullit’ nije samo automobil s moćnim motorom i vozač koji zna pritisnuti gas.
Njegov policajac pokušava voditi istragu u kojoj se interesi političara, policije i kriminalaca isprepliću do te mjere da više nije jednostavno razlučiti tko koga štiti. Bullitt ne može računati na to da će svi njegovi nadređeni biti zadovoljni onime što otkrije, a još manje načinom na koji dolazi do odgovora.
Ali ljubav prema brzini nije mogla završiti jednom filmskom potjerom.
Foto: Bullit bez Mustanga kao pištolj bez municije. Steve McQueen kao Frank Bullitt u ‘Bullitu’ (‘Bullitt’, 1968.) Petera Yatesa. Izvor: Warner Bros.
U ‘24 sata Le Mansa’ (‘Le Mans’, 1971.) Leeja H. Katzina McQueen je želio postići nešto gotovo suprotno pravilima hollywoodskog spektakla: snimiti film o automobilističkoj utrci u kojem će sama utrka biti važnija od izmišljene drame koja je okružuje.
Njegov Michael Delaney nije čovjek dugih monologa. Mnogo govori pogledima, pokretima, načinom na koji sjeda za upravljač i usredotočenošću koja prethodi startu. Automobili, zvukovi motora i opasnost iza svakog zavoja preuzimaju glavnu ulogu.
Nije slučajno da je i glazbu napisao Michel Legrand. Ali ondje gdje je u ‘Aferi Thomasa Crowna’ otkrivala misli koje junak skriva, ovdje često mora ustuknuti pred zvukom motora.
Snimanje nije proteklo bez problema. John Sturges napustio je projekt, a McQueen se morao odreći želje da se natječe u službenoj utrci. Ipak, nastao je film koji je možda najjasnije pokazao koliko je automobilizam bio važan dio njegova života.
Neki glumci vole glumiti ljude koji jure. McQueen je jurio i kada bi se kamere ugasile.
Biti kralj coola u svijetu koji traži nešto drugo
Sam Peckinpah, redatelj kojega najčešće povezujemo s nasiljem, krvoprolićima i ljudima koji svoj kraj dočekuju s oružjem u rukama, snimio je ‘Šampiona rodea’ (‘Junior Bonner’, 1972.).
Foto: Posljednji gladijator pred jedan od posljednjih silazaka u arenu. Steve McQueen kao Junior Bonner u ‘Šampionu rodea’ (‘Junior Bonner’, 1972.). Izvor: First Artists / 20th Century Fox.
McQueenov Junior rodeo-jahač je čiji najbolji dani polako prolaze. Tijelo više ne podnosi sve što je nekoć moglo, ali ponos ne dopušta da jednostavno odustane. Njegov svijet još postoji, samo što se oko njega gradi neki drugi, u kojem za stare običaje, snove i načine života ostaje sve manje mjesta.
Robert Preston kao njegov otac Ace daje priči posebnu toplinu i melankoliju. Ali zanimljivo je da su uloge oca i sina gotovo zamijenjene. Ace je nepopravljivi sanjar, čovjek koji i dalje vjeruje da ga negdje čeka prilika za novi početak, dok Junior, premda se drži rodea kao posljednjeg utočišta vlastite slobode, mnogo bolje razumije granice stvarnosti.
Foto: S godinama braka čak i trenuci nježnosti postaju pomalo nezgrapni. Ida Lupino i Robert Preston kao Elvira i Ace Bonner u ‘Šampionu rodea’ (‘Junior Bonner’, 1972.) Sama Peckinpaha. Izvor: National General Pictures.
Ida Lupino kao Elvira i Joe Don Baker kao brat Curly upotpunjuju obitelj u kojoj svatko na svoj način pokušava preživjeti promjene. Curly je okrenut poslovima, novcu i budućnosti koju može izgraditi. Lako bismo ga mogli proglasiti bezosjećajnim predstavnikom novog Zapada, ali on je ujedno čovjek koji preuzima odgovornosti od kojih njegov otac uporno bježi. I upravo zato nije ništa manje zanimljiv od ostalih.
Peckinpah ne ismijava te ljude niti ih pretvara u romantične spomenike prošlosti. Dopušta im da budu tvrdoglavi, sebični, smiješni, ponekad i nepodnošljivi, ali nikada im ne oduzima ljudskost. Sukob braće daje priči dramatičnost, no njezino je srce odnos Juniora i Acea. Dvojice muškaraca koji možda nikada neće naučiti živjeti onako kako bi drugi željeli, ali još uvijek mogu pronaći zajednički jezik.
A jedan od najljepših trenutaka dolazi upravo kada otac i sin zajedno sudjeluju u rodejskoj paradi. Nema potrebe za velikim pomirenjem, svečanim obećanjima ili obiteljskim zagrljajem pred kamerom. Dovoljno je što su zajedno, makar samo nakratko.
I možda je upravo zato riječ o jednom od McQueenovih najljepših filmova. Peckinpah je ovdje pokazao da se o ljudima koji gube bitku s vremenom može govoriti i bez ispaljenog metka.
Foto: Nakon crno-bijele prošlosti, malo boje. Jer Curly ne predstavlja vrijeme koje dolazi, nego ono koje je već tu. Joe Don Baker kao Curly Bonner u ‘Šampionu rodea’ (‘Junior Bonner’, 1972.) Sama Peckinpaha. Izvor: National General Pictures.
Od svih se može pobjeći, osim od sebe
S Peckinpahom je iste godine snimio i ‘Bijeg’ (‘The Getaway’, 1972.), priču potpuno drukčijeg raspoloženja. Doc McCoy nakon izlaska iz zatvora ponovno se upušta u kriminalni posao koji će se ubrzo pretvoriti u borbu za opstanak.
Uz njega je Ali MacGraw kao Carol, supruga s kojom dijeli ljubav, ali i nepovjerenje koje njihovu vezu čini mnogo složenijom od jednostavne priče o zaljubljenom paru u bijegu.
Nije teško razumjeti zašto je njihov odnos privukao toliku pozornost. Filmska veza pretvorila se u stvarnu, a McQueen i MacGraw vjenčali su se 1973. Njihov brak, međutim, nije imao jednostavnost romantičnog završetka kakav Hollywood rado nudi publici.
Foto: Ona je platila cijenu njegove slobode. On joj to nije mogao oprostiti. Steve McQueen i Ali MacGraw u ‘Bijegu’ (‘The Getaway’, 1972.) Sama Peckinpaha. Izvor: National General Pictures.
Scenarist Walter Hill prilagodio je roman Jima Thompsona, ublaživši njegov izrazito mračan završetak. Ali Peckinpah nije sasvim odustao od Thompsonova svijeta, onoga u kojem novac određuje vrijednost gotovo svega, a povjerenje je roba koja najbrže gubi cijenu.
Posebno je upečatljiv prizor u kojem Doc i Carol završavaju u smetlarskom kamionu, doslovno među otpadom, dok pokušavaju pobjeći progoniteljima. Peckinpah od tog trenutka stvara gotovo grotesknu sliku društva koje ljude vrlo lako odbacuje čim mu prestanu biti korisni. A istodobno uspijeva biti i duhovit, premda njegov humor nije osobito nježan.
Ni Doc nije čovjek kojega bismo trebali bezrezervno opravdavati. Njegova grubost prema Carol, uključujući trenutak kada je udara, pokazuje koliko je tanka granica između čovjeka koji se bori za slobodu i onoga koji vlastitu nemoć pretvara u nasilje nad najbližima. McQueen pritom ne pokušava učiniti Doca simpatičnim pod svaku cijenu.
Foto: Kad ponestane argumenata, uvijek ostaje nešto krupnijeg kalibra. Steve McQueen kao Doc McCoy u ‘Bijegu’ (‘The Getaway’, 1972.) Sama Peckinpaha. Izvor: National General Pictures.
A iza kamera vodio se još jedan sukob, ovaj put oko glazbe. Peckinpahov dugogodišnji suradnik Jerry Fielding već je skladao i snimio partituru, ali McQueenu se nije svidjela pa je iskoristio svoj utjecaj da ga zamijeni Quincy Jonesom. Peckinpah nije mogao spriječiti odluku, ali nije želio ni prijeći preko nje. Dana 17. studenoga 1972. vlastitim je novcem zakupio cijelu stranicu u Daily Varietyju kako bi se javno ispričao Fieldingu i zahvalio mu na njegovu radu. McQueen je odlučio čija će se glazba čuti u filmu, ali Peckinpah je barem mogao pokazati na čijoj je strani.
Od policije, kriminalaca i neprijatelja možda se i može pobjeći. Od vlastitih pogrešaka mnogo teže.
Sloboda nije ono što ti dopuštaju
Franklin J. Schaffner u ‘Leptiru’ prati Henrija Charrièrea, zatvorenika koji ne pristaje prihvatiti da će ostatak života provesti iza rešetaka.
Foto: Oni su trenirali Cooler Kinga. Na veliku žalost Hannesa Messemera. Steve McQueen kao Henri Charrière u ‘Leptiru’ (‘Papillon’, 1973.) Franklina J. Schaffnera. Izvor: Allied Artists.
Uz McQueena je Dustin Hoffman kao Louis Dega, čovjek potpuno drukčije naravi, obrazovanja i životnog iskustva. Njihovo prijateljstvo razvija se u okolnostima u kojima povjerenje nije samo pitanje osjećaja nego i preživljavanja.
Papillon je tvrdoglav gotovo do samouništenja. Svaki neuspjeli pokušaj bijega ostavlja posljedice, a kazne ga postupno lišavaju snage. U samici mu smanjuju obroke, ostavljaju ga u mraku i samoći, pokušavajući ga prisiliti da oda tko mu je prokrijumčario hranu. On odbija, iako zbog gladi i iscrpljenosti počinje halucinirati. Njegova borba više nije samo pokušaj da napusti zatvor nego nastojanje da sačuva vlastiti razum i čovječnost.
Schaffner ne prikazuje slobodu kao jednostavnu nagradu za upornost. Cijena koju njegov junak plaća golema je i priča nas prisiljava pitati se koliko čovjek može izgubiti, a ipak sačuvati ono po čemu ostaje čovjek.
Ovdje nestaje gotovo sve ono što obično povezujemo s McQueenovom zvjezdanom pojavom. Njegov lik stari, slabi, pati i ponekad izgleda kao da više ne može izdržati. Ništa nije uljepšano, a fizičko propadanje postaje jednako važno kao i psihološka borba.
Ali još ne pristaje.
Kako na vrhu nema mjesta za dvoje, spalimo vrh!
Kada su se Steve McQueen i Paul Newman našli zajedno u ‘Paklenom tornju’ (‘The Towering Inferno’, 1974.) Johna Guillermina, Hollywood je dobio ono što najviše voli: dvije velike zvijezde u istom filmu, golem produkcijski pothvat i katastrofu dovoljno spektakularnu da opravda sve troškove.
Foto: Više mu nije trebalo ostalih šest za nadmetanje... Dosta je bio i jedan. Pogotovo ako je taj jedan Paul Newman. Steve McQueen i Paul Newman u ‘Paklenom tornju’ (‘The Towering Inferno’, 1974.) Johna Guillermina. Izvor: 20th Century Fox / Warner Bros.
Samo što se odmah pojavilo gotovo nerješivo pitanje. Tko će biti prvi?
Rješenje je pronađeno u neobičnom rasporedu njihovih imena na plakatu i špici, tako da je Newmanovo stajalo više, a McQueenovo lijevo. Obojica su tako mogla smatrati da su dobila prednost.
Da bi se postigao mir među zvijezdama, trebalo je malo hollywoodske diplomacije.
Newman glumi arhitekta Douga Robertsa, a McQueen zapovjednika vatrogasaca Michaela O’Hallorhana. Dok Roberts sve više shvaća da su propusti i pohlepa ugrozili sigurnost ljudi, O’Hallorhan mora pronaći način da ih izvuče iz tornja pretvorenog u vatrenu zamku.
Njihovi likovi ne funkcioniraju kao suparnici, nego kao ljudi koji moraju surađivati. Vatrogasni zapovjednik pritom nema vremena za pretjerano dramatiziranje. Njegov posao zahtijeva brze odluke i hladnu glavu, a takav je autoritet McQueen mogao prikazati gotovo bez napora.
Uostalom, što vrijedi biti najveća zvijezda na plakatu ako vam iznad glave gori nekoliko desetaka katova?
Kad se stari Zapad rješava balasta vlastite prošlosti
Povratak westernu u ‘Tomu Hornu’ (‘Tom Horn’, 1980.) Williama Wiarda više nema mnogo zajedničkog s energijom Vina Tannera iz ‘Sedmorice veličanstvenih’.
Foto: U ruci glavni argument rješavanja otvorenih pitanja. Dok i sam ne postaneš pitanje. Steve McQueen kao Tom Horn u ‘Tom Horn’ (1980.) Williama Wiarda. Izvor: Warner Bros.
Tom Horn čovjek je staroga Zapada, lovac na ljude, tragač i revolveraš koji je dugo radio poslove od kojih su drugi zazirali. Stočari ga angažiraju da riješi problem krađa stoke, ali ubrzo postaje jasno kako ljudi spremni koristiti nasilje nisu nužno spremni prihvatiti odgovornost za njega.
Horn je koristan dok rješava tuđe probleme. Kada sam postane problem, njegovi dotadašnji poslodavci lako pronalaze razloge da ga se odreknu.
Optužba za ubojstvo dječaka vodi ga prema tragičnom završetku, a McQueen u lik unosi umor čovjeka koji polako shvaća da se pravila svijeta mijenjaju brže nego što se on može prilagoditi.
Tu se vrijedi prisjetiti Juniora Bonnera. Obojica pripadaju vremenu koje odlazi, ali Junior još može pokušati pronaći svoje mjesto u novom svijetu. Tom Horn više nema takvu mogućnost.
Novi Zapad ne želi gledati lice vlastite prošlosti. Osobito ne kada ga ono podsjeća na načine kojima je izgrađen.
Lovac kojega je vrijeme uhvatilo
Posljednji McQueenov film bio je ‘Lovac na ucjene’ (‘The Hunter’, 1980.) Buzza Kulika. Glumio je Ralpha „Papu” Thorsona, lovca na bjegunce koji se oslanja na iskustvo, tvrdoglavost i instinkt, premda svijet oko njega već koristi drukčija sredstva.
A tu se krije i zanimljiva ironija njegove karijere. Televizijsku slavu stekao je kao Josh Randall, lovac na ucjene u seriji ‘Traži se živ ili mrtav’, a posljednji put na filmskom platnu pojavio se kao Ralph „Papa” Thorson, također lovac na ucjene. Između te dvojice lovaca prošla su više od dva desetljeća, nastali su neki od najpoznatijih filmova američke kinematografije, a McQueen se na kraju gotovo vratio ondje gdje je započeo.
Foto: Krug se zatvorio. Ponovno lovac na ucjene, ali i Calvera je tu! Steve McQueen i Eli Wallach, nekadašnji protivnici iz ‘Sedmorice veličanstvenih’, ponovno zajedno u ‘Lovcu na ucjene’ (‘The Hunter’, 1980.) Buzza Kulika. Izvor: Paramount Pictures.
Papa nije čovjek koji se lako prilagođava modernim pravilima. Njegovi postupci znaju biti nespretni, osobito kada se suoči s problemima koji nemaju nikakve veze s hvatanjem kriminalaca.
Sada mora razmišljati i o obitelji, odgovornosti i budućnosti koju više ne može promatrati samo kao nešto što se događa drugima. A jedan od onih koje je nekoć lovio pretvara se u prijetnju njemu samome.
Filmska zvijezda toliko povezana s brzinom, opasnošću i pustolovinom sada glumi čovjeka koji otkriva kako mu iskustvo ne može dati odgovor na baš svako pitanje.
Ni sam McQueen nije imao još mnogo vremena. Bolovao je od raka, a umro je 7. studenoga 1980., nekoliko mjeseci nakon premijere svojega posljednjeg filma.
Možda i nije uvijek lovio. Znao je biti lovljen, a naposljetku i ulovljen. Baš poput svih nas. Tu mu ni sav cool nije mogao pomoći.
No, bez obzira na sve, moralo je biti zgodno biti cool.
I to onako, kraljevski.