Dama s frizurom princa Valianta? Ne, nikako! Kada je riječ o Louise Brooks, stvari treba postaviti obrnutim redoslijedom. Dok je Hal Foster 1937. godine svome princu darovao njegovu znamenitu frizuru, ona je već više od desetljeća nosila crni paž koji je postao jednim od najprepoznatljivijih simbola filmske povijesti. Ne tvrdimo da je Foster frizuru preuzeo upravo od nje, ali ako već moramo govoriti o tome tko je bio prvi, našem će se princu teško svidjeti odgovor.

Foto: Louise Brooks. Prije nego što se počelo govoriti o trendovima, ona ih je već stvarala.

Louise nije čekala da joj netko kaže što je moderno. Njezina kratka, besprijekorno oblikovana crna kosa, oštro odrezane šiške i pogled koji je mogao biti istodobno nevin i izazovan postali su zaštitnim znakom čitave epohe. No bila bi velika nepravda kada bismo je sveli na frizuru. Jer iza tog crnog okvira nalazilo se lice žene koja je imala dovoljno hrabrosti da okrene leđa Hollywoodu, ode u Europu i ondje postane besmrtna.

Rođena 14. studenoga 1906. godine u gradiću Cherryvale u Kansasu, danas bi proslavila 120. rođendan. Umrla je 1985., gotovo pola stoljeća nakon završetka filmske karijere, ali uspjela je ostvariti nešto što mnogim mnogo slavnijim zvijezdama nije pošlo za rukom. Postala je bezvremenska.

A sve je počelo plesom.

Od Kansasa do Broadwaya – djevojka koja nije voljela poslušnost

Mary Louise Brooks odrasla je u obitelji u kojoj su knjige, glazba i umjetnost imali važno mjesto. Majka Myra bila je darovita pijanistica, a kći je rano pokazala zanimanje za ples. Kao tinejdžerica napustila je Kansas i pridružila se znamenitoj plesnoj skupini Denishawn, koju su vodili Ruth St. Denis i Ted Shawn. Ondje je upoznala svijet modernoga plesa, a među njezinim kolegicama nalazila se i Martha Graham, buduća revolucionarka plesne umjetnosti.

Bila je talentirana, inteligentna i vrlo samosvjesna. Posljednja osobina nije joj uvijek donosila sreću. Sukob s Ruth St. Denis završio je otpuštanjem iz skupine 1924. godine, ali mlada plesačica nije osobito dugo žalovala. Ubrzo je nastupala u George White's Scandals, a zatim i u slavnim Ziegfeld Follies, među najraskošnijim broadwayskim revijama dvadesetih godina.

Ondje je postala dio svijeta koji će kasnije tako uvjerljivo prikazati u svojim filmovima. Plesačice, bogati pokrovitelji, noćni klubovi, šampanjac, ljubavne pustolovine i društvo koje je istodobno uživalo u oslobađanju žena i pokušavalo im odrediti granice. Upoznala je sve njegove prednosti i zamke.

A onda se zainteresirao Paramount.

Godine 1925. potpisala je filmski ugovor i pojavila se u ‘The Street of Forgotten Men’ Herberta Brenona, u maloj, nepotpisanoj ulozi. Uslijedili su ‘The American Venus’, ‘It's the Old Army Game’, u kojemu je nastupila s W. C. Fieldsom, i niz drugih komedija u kojima je utjelovljavala tada vrlo popularan tip moderne američke djevojke.

Bile su to godine flapper kulture, kratkih suknji, jazza, plesa i odbacivanja društvenih pravila. Louise je izgledala kao njezino savršeno utjelovljenje. Ipak, dok su druge glumice morale pažljivo graditi takav imidž, ona ga je jednostavno živjela.

Howard Hawks i William Wellman – prije nego što je stigla Lulu

Godine 1928. Howard Hawks snima ‘A Girl in Every Port’, s Victorom McLaglenom i Robertom Armstrongom u glavnim ulogama. Riječ je o pustolovnoj komediji o dvojici mornara, prijateljstvu, ženama i suparništvu. Brooks glumi Marie, djevojku koja dobro zna kako privući pozornost muškaraca i kako njihovim osjećajima okrenuti situaciju u vlastitu korist.

Foto: Djevojka u svakoj luci? Možda, ali u ovoj je jedna sasvim dovoljna da dvojici mornara pomuti račune. Louise Brooks znala je da muškarce ponekad treba držati na pristojnoj udaljenosti. Noga je sasvim dovoljna! Izvor: ‘A Girl in Every Port’ (1928.), redatelj Howard Hawks / Harvard Film Archive.

Hawks je već tada razvijao teme kojima će se vraćati tijekom čitave karijere: muško prijateljstvo, profesionalnu odanost, natjecanje i žene koje se odbijaju ponašati prema očekivanjima svojih muških partnera. Njezina Marie posjeduje onu vrstu samopouzdanja koja muškarcima istodobno predstavlja izazov i privlači ih.

Film će imati posljedice kakve nitko u Paramountu nije mogao predvidjeti. Među onima koji su zapazili mladu glumicu bio je austrijski redatelj Georg Wilhelm Pabst, tada već jedno od najvažnijih imena europskoga filma.

Iste godine snimila je ‘Beggars of Life’ Williama A. Wellmana, uz Richarda Arlena i Wallacea Beeryja. Ovdje je njezin svijet bio mnogo manje glamurozan. Glumi Nancy, djevojku koja nakon nasilnog sukoba s očuhom bježi od zakona prerušena u mladića i pridružuje se skitnicama koje putuju američkim željeznicama. Wellman je dobro poznavao ljude s društvenoga ruba, a ona je njegovu filmu podarila izvanrednu prirodnost.

U ‘Beggars of Life’ posebno dolazi do izražaja nešto što će Pabst ubrzo prepoznati kao njezin najveći glumački dar. Pred kamerom je mogla djelovati kao da uopće ne glumi. Pokreti, pogledi, osmijesi i iznenadne promjene raspoloženja pripadali su osobi koju smo gledali, a ne glumici koja nam pokušava demonstrirati svoje umijeće.

Hollywood je imao zvijezdu koju još nije posve razumio. Europa je već bila spremna dočekati je.

Usudujemo li se otvoriti Pandorinu kutiju?

Godine 1928. Louise Brooks odbila je nastaviti suradnju s Paramountom pod ponuđenim uvjetima i otputovala u Berlin kako bi zaigrala u novom filmu Georga Wilhelma Pabsta. Hollywood je ostavila u trenutku kada je zvučni film počeo mijenjati čitavu industriju. U Njemačkoj ju je čekala uloga koja će joj osigurati mjesto među besmrtnima.

‘Pandorina kutija’ (‘Die Büchse der Pandora’, 1929.) nastala je prema dramama Franka Wedekinda o Lulu, djevojci čija ljepota, sloboda i privlačnost izazivaju strasti, ljubomoru, nasilje i tragediju. Pabst je ulogu dugo tražio među europskim glumicama, ali upravo je u Amerikanki iz Kansasa pronašao lice koje mu je nedostajalo.

Foto: Lulu je na njegovim koljenima, ali konce ipak drži u svojim rukama. A taj osmijeh? Dovoljno je opasan da bi na Pandorinu kutiju trebalo staviti upozorenje! Izvor: ‘Pandorina kutija’ (‘Die Büchse der Pandora’, 1929.), redatelj Georg Wilhelm Pabst / Muziekgebouw.

Louise glumi Lulu, plesačicu i ljubavnicu utjecajnoga novinskog izdavača dr. Ludwiga Schöna, kojega igra Fritz Kortner. Schön želi okončati njihovu vezu i oženiti se drugom ženom, ali Lulu ima vlastite zamisli. U njezin život ulaze i Schönov sin Alwa, kojega glumi Francis Lederer, te grofica Augusta Geschwitz, u tumačenju Alice Roberts, čija ljubav prema Lulu predstavlja jedan od najzanimljivijih i za svoje vrijeme najodvažnijih elemenata filma.

Pabst se nije bojao prikazati društvo weimarske Njemačke u kojemu su seksualnost, novac, društveni položaj i ljudska slabost neraskidivo povezani. Njegova glavna glumica unijela je nešto neočekivano. Njezina Lulu mogla je biti zavodljiva i bezobzirna, a već u sljedećem trenutku djelovati gotovo dječje nevino. Osmijeh nije uvijek otkrivao što misli, a pogled često nije tražio odobravanje ni razumijevanje.

Dobro je znao da takvu glumicu treba pustiti da živi pred kamerom. Ona je, međutim, bila dovoljno svojeglava da i redatelju priredi pokoju neugodnost. Berlin ju je očarao svojim noćnim životom, a Pabst je morao voditi računa i o tome koliko je njegova glavna glumica spavala prije dolaska na snimanje.

Foto: Lulu i dr. Schön. On misli da je drži pod kontrolom, a ona mu upravo pokazuje koliko je pogriješio. Pandora još nije ni otvorila kutiju! Izvor: ‘Pandorina kutija’ (‘Die Büchse der Pandora’, 1929.), redatelj Georg Wilhelm Pabst / Viennale.

Film je u svoje vrijeme izazvao oštre reakcije i probleme s cenzurom. Neki su kritičari bili zgroženi njegovom otvorenošću, a pojedine su verzije bile znatno skraćene i izmijenjene. Danas upravo ta otvorenost, zajedno s Pabstovom režijom i glumom Louise Brooks, čini ‘Pandorinu kutiju’ jednim od nezaobilaznih ostvarenja nijemoga filma.

A kada Lulu na svojem putu stigne do londonskih ulica, ondje je čeka još jedan stanovnik filmske i književne povijesti, baš kao i stvarnosti viktorijanskog doba – Jack Trbosjek. Čovjek koji će njezinoj priči dati završetak od kojega je teško pobjeći, čak i nakon gotovo stotinu godina.

Bila je to uloga koja ju je učinila besmrtnom. A njezina europska pustolovina tek je počinjala.

Lulu i Franz Biberkopf – djeca istoga Berlina

Berlin u koji je stigla bio je svijet vrijedan zasebne priče. Grad jazza, kabareta, noćnih lokala, umjetničke slobode i društvenih krajnosti, u kojemu su se raskoš i bijeda susretale na istim ulicama. Iste 1929. godine kada je Pabst snimio ‘Pandorinu kutiju’, Alfred Döblin objavio je ‘Berlin Alexanderplatz’, jedan od najvažnijih romana njemačke književnosti dvadesetoga stoljeća. Njegov Franz Biberkopf pokušava pronaći pošten život u gradu koji ga uporno vraća nasilju, kriminalu i vlastitim slabostima. Pabstova Lulu i Döblinov Biberkopf pripadaju različitim pričama, ali dišu zrak istoga nemirnog vremena.

Pola stoljeća poslije Rainer Werner Fassbinder vratit će se Döblinovu Berlinu u monumentalnoj ‘Berlin Alexanderplatz’ (1980.), televizijskoj ekranizaciji dugoj više od petnaest sati, s Günterom Lamprechtom kao Franzom Biberkopfom, Barbarom Sukowom, Gottfriedom Johnom i Hannom Schygullom. Fassbinder je dobro razumio ljude koje društvo istodobno privlači i odbacuje, njihove strasti, slabosti i pokušaje da pronađu vlastito mjesto pod suncem. Između Pabstove Lulu i Fassbinderova Franza proteže se pola stoljeća njemačke filmske povijesti, ali njihovi svjetovi ostaju neobično bliski. U oba slučaja grad nudi gotovo sve, a naplaćuje mnogo više nego što njegovi stanovnici mogu platiti.

A postoji i poveznica preko filmske glazbe. Peer Raben, Fassbinderov dugogodišnji skladateljski suradnik, napisao je jednu od glazbenih pratnji za restaurirano izdanje ‘Pandorine kutije’. Tako se Pabstov svijet nastavio obraćati novim generacijama gledatelja.

Dnevnik izgubljene djevojke – izgubljene za koga?

Nakon Lulu i njezine ‘Pandorine kutije’, Georg Wilhelm Pabst ponovno je pozvao Louise da 1929. godine zaigra u ‘Dnevniku izgubljene djevojke’ (‘Tagebuch einer Verlorenen’), prema romanu Margarete Böhme iz 1905. godine. Ovoga puta ona je Thymian Henning, mlada kći uglednog ljekarnika koju život odvodi od sigurnosti građanskog doma do popravnog zavoda i bordela. A cijelo to putovanje započinje onoga trenutka kada je očev zaposlenik Meinert, kojega glumi Fritz Rasp, seksualno zlostavlja. Kada Thymian zatrudni, njezina obitelj reagira upravo onako kako bismo mogli očekivati od uglednih čuvara javnoga morala. Umjesto da zaštite djevojku, oni je kažnjavaju. Rađa dijete koje joj oduzimaju, a nju šalju u ustanovu za preodgoj posrnulih djevojaka.

Foto: Thymian između muškaraca koji bi je rado osvojili i društva koje će je zbog toga osuditi. A ona samo gleda ispred sebe. Kao da već zna tko će na kraju platiti cijenu njihove požude. Izvor: ‘Dnevnik izgubljene djevojke’ (‘Tagebuch einer Verlorenen’, 1929.), redatelj Georg Wilhelm Pabst.

I tu Pabst postaje osobito nemilosrdan prema društvu koje prikazuje. Popravnim zavodom upravljaju ravnatelj, kojega glumi Andrews Engelmann, i njegova supruga, u izvedbi izvanredne Valeske Gert. Ona je prava mala filmska studija sadizma, žena koja u kažnjavanju i ponižavanju svojih štićenica pronalazi gotovo erotsko zadovoljstvo. U jednom od najpoznatijih prizora udara u gong dok djevojke mehanički izvode tjelesne vježbe, sve brže i sve iscrpljenije. Gert, velika umjetnica njemačke plesne avangarde i kabareta, pretvara taj prizor u grotesknu predstavu moći. Njezin lik toliko uživa u vlastitoj okrutnosti da nam postaje jasno kakvu je vrstu preodgoja društvo namijenilo nesretnim djevojkama.

Uz pomoć prijateljice Erike, koju glumi Edith Meinhard, i mladog grofa Osdorffa, kojega tumači André Roanne, Thymian uspijeva pobjeći iz ustanove. No izlazak na slobodu ne znači i kraj njezinih muka. Saznaje da joj je dijete umrlo, a put je naposljetku odvodi u bordel, gdje Pabst priprema jedno od svojih najzanimljivijih iznenađenja. Žene koje društvo smatra moralno propalima pokazuju više razumijevanja i ljudske topline od predstavnika građanske pristojnosti. Dok je obiteljski dom bio mjesto izdaje, a popravni zavod svojevrsni zatvor, bordel postaje prostor u kojemu Thymian barem pronalazi prijateljstvo.

Pabst se ovdje vraća temama koje je obrađivao još u ‘Ulici bez radosti’ (‘Die freudlose Gasse’, 1925.), sa slavnim Astom Nielsen i Gretom Garbo, gdje su siromaštvo, prostitucija i društvena nejednakost također određivali ženske sudbine.

Glavna glumica i ovdje je izvanredna, ali drukčija nego u ‘Pandorinoj kutiji’. Lulu je svojim ponašanjem često izazivala događaje koji su je naposljetku uništili, dok Thymian pokušava preživjeti posljedice tuđih odluka. Pabst se oslanja na njezinu sposobnost da najmanjom promjenom izraza lica prenese razočaranje, strah ili iznenadnu radost. Mogla je dugo gledati nekoga, a da publika pritom osjeti čitav niz osjećaja.

Sudbina joj naposljetku donosi brak s mladim grofom Osdorffom, ali ni ovdje Pabst ne dopušta da priča završi jednostavnom bajkom o pronađenoj sreći. Kada Thymian novac od nasljedstva daruje maćehi i njezinoj djeci, grof si oduzima život. Njegov imućni stric preuzima brigu o njoj, a novi društveni položaj dovodi je među ugledne dobročiniteljice upravo one ustanove u kojoj je nekoć bila zatočena. Ondje ponovno susreće Eriku i suočava okupljene dame s onime što su godinama podržavale. Djevojka koju su proglasili izgubljenom sada ima dovoljno ugleda da je moraju saslušati. A i dovoljno osobnog iskustva da im može reći ono što nikada nisu željele čuti.

Film je izazvao ozbiljne probleme s njemačkom cenzurom. Pojedini prizori seksualnosti, života u bordelu i okrutnosti odgojne ustanove bili su izrezani, a film je desetljećima kružio u osakaćenim verzijama. Restauratorski napori filmskih arhiva omogućili su da ponovno upoznamo mnogo potpunije Pabstovo ostvarenje.

A nije li već sama činjenica da su Pabst i Louise Brooks 1929. godine uspjeli snimiti takav film vrijedna divljenja? U njemu je mlada žena izložena nasilju, odbačena od obitelji, ponižena u ustanovi koja bi joj trebala pomoći i prisiljena tražiti mjesto među ljudima koje društvo prezire. Kada napokon dobije priliku progovoriti, upravo njezino iskustvo postaje najtežom optužbom protiv onih koji su je osuđivali.

Izgubljena djevojka? Možda. Ali kada pogledamo ljude koji su odlučivali o njezinoj sudbini, teško je reći tko je tu zapravo izgubio put.

Život koji je poznavao Thymian

Postoji jedna bolna poveznica između glumice i njezine Thymian koju ne možemo zaobići. Mnogo godina nakon snimanja ‘Dnevnika izgubljene djevojke’ Louise je priznala da je i sama kao devetogodišnja djevojčica bila žrtva seksualnog zlostavljanja. Kada je o tome govorila majci, umjesto zaštite dočekala ju je optužba da je sama izazvala ono što joj se dogodilo. O tome je 1979. godine otvoreno govorila Kennethu Tynanu, u jednom od najpoznatijih intervjua svoje kasnije životne dobi.

Foto: Thymian među čuvarima reda, rada i morala. Oni stoje nad njom uvjereni da odgajaju izgubljenu djevojku, a Pabst nam već pokazuje tko je u toj prostoriji doista zalutao. Izvor: ‘Dnevnik izgubljene djevojke’ (‘Tagebuch einer Verlorenen’, 1929.), redatelj Georg Wilhelm Pabst.

I sada ponovno pogledajmo Pabstovu Thymian. Djevojku kojoj ugledni odrasli ljudi određuju što je pristojno, što je moralno i tko zaslužuje kaznu. Louise je iz vlastitoga života poznavala okrutnost takve osude, premda koliko je to iskustvo odredilo njezinu glumu teško možemo sa sigurnošću znati.

Još će mnogo puta odbiti prihvatiti ulogu koju su joj drugi namijenili. Izgubit će filmsku karijeru, proći kroz godine siromaštva, alkohola i samoće, a zatim pronaći novi glas. Ovoga puta za pisaćim stolom.

Ali do toga je vodio dug put.

Prix de beauté – ljepota koju je trebalo platiti

Nakon dvaju filmova s Pabstom, Louise odlazi u Francusku i snima ‘Prix de beauté’ (1930.) Augusta Genine. A ovdje nas čeka jedno poznato ime! Prvotnu zamisao napisao je René Clair, redatelj kojega smo upravo susreli u našem portretu Veronice Lake. U prilagodbi scenarija sudjelovao je i Pabst, a od Clairjeve prvotne zamisli posebno je upečatljiv ostao završetak.

Brooks glumi Lucienne Garnier, mladu daktilografkinju koja se prijavljuje na natjecanje ljepote i osvaja naslov Miss Europe. Njezin zaručnik André, kojega tumači Georges Charlia, nije oduševljen njezinim uspjehom. Ljubomora i potreba da upravlja njezinim životom postaju sve snažnije. Lucienne mora birati između ljubavi i mogućnosti da ostvari vlastite želje, a Genina kroz tu naizgled jednostavnu priču otvara pitanje koliko slobode žena zapravo ima kada se njezin uspjeh pretvori u prijetnju muškom ponosu.

No završnica filma zaslužuje posebno mjesto. Lucienne dobiva priliku nastupiti na filmu i promatra snimku vlastite izvedbe u projekcijskoj dvorani. Dok njezina slika na platnu pjeva i smiješi se, ljubomorni André ulazi i puca u nju. Lucienne umire, ali projekcija se nastavlja. Na platnu njezin lik i dalje živi, pjeva i smiješi se, potpuno nesvjestan tragedije koja se upravo dogodila nekoliko metara dalje.

Teško je zamisliti snažniju sliku filmske besmrtnosti. Čovjek može nestati, ali njegova slika ostaje. A kada znamo kakva je sudbina čekala glumičinu karijeru, taj prizor dobiva gotovo proročansku snagu.

Film je nastao upravo tijekom prijelaza s nijemoga na zvučni film. Izvorno zamišljen i snimljen kao nijemi, naknadno je ozvučen, a njezin glas sinkronizirala je Hélène Regelly. Još jedna neobična ironija filmske povijesti! Glumica čiji su lice i pokreti mogli izraziti gotovo sve odjednom je morala progovoriti tuđim glasom.

A upravo se oko njezina odbijanja da naknadno snimi dijaloge za jedan hollywoodski film već bila rasplamsala svađa s Paramountom.

Hollywood – kada neposlušnost postane neoprostiv grijeh

Još tijekom boravka u Europi odbila je vratiti se u Hollywood kako bi naknadno snimila govorene dijaloge za ‘The Canary Murder Case’ (1929.), film koji je prvotno snimljen kao nijemi kriminalistički misterij. Paramount je odlučio prilagoditi ga novoj eri zvučnoga filma i zatražio njezin povratak. Louise je smatrala da su njezine ugovorne obveze završene, a studio je problem riješio angažiranjem Margaret Livingston, koja je posudila glas njezinu liku.

No posljedice odbijanja bile su mnogo ozbiljnije. Paramount je počeo širiti tvrdnje da nije sposobna uspješno prijeći na zvučni film. Kasnije je tvrdila da su joj upravo takve glasine gotovo potpuno uništile izglede za nastavak hollywoodske karijere. U industriji u kojoj su producenti odlučivali o sudbinama glumaca neposlušnost se teško opraštala.

Po povratku u Ameriku čekale su je uloge daleko od onih koje je ostvarila s Pabstom. Nastupila je u nekoliko danas uglavnom zaboravljenih ostvarenja, a među njima i kratkom filmu ‘Windy Riley Goes Hollywood’ (1931.), u kojemu ju je čekao jedan od najtragičnijih ljudi ranoga Hollywooda.

Dvoje odbačenih ljudi u odbačenom filmu

Roscoe „Fatty” Arbuckle bio je jedan od najvećih komičara nijemoga filma, čovjek izvanredna talenta, čije je golemo tijelo posjedovalo gotovo nevjerojatnu lakoću pokreta. Nekada je zarađivao goleme svote novca i uživao popularnost usporedivu s najvećim filmskim zvijezdama svojega vremena. A onda je 1921. godine njegov život gotovo preko noći postao javnom noćnom morom.

Foto: Louise Brooks u ‘Windy Riley Goes Hollywood’. Ona je napokon mogla govoriti vlastitim glasom, a redatelj Roscoe Arbuckle morao je skrivati vlastito ime. Dvoje odbačenih ljudi u odbačenom filmu. Hollywood je znao biti okrutan čak i kada je snimao komedije. Izvor: ‘Windy Riley Goes Hollywood’ (1931.), redatelj Roscoe „Fatty” Arbuckle (potpisan kao William Goodrich) / Educational Pictures.

Nakon zabave u hotelu St. Francis u San Franciscu umrla je mlada glumica Virginia Rappe. Arbuckle je optužen u slučaju povezanom s njezinom smrću, a novine su se utrkivale u objavljivanju sve senzacionalnijih priča o navodnom seksualnom nasilju. Prvo i drugo suđenje završili su bez presude zbog neslaganja porote, a na trećem je 1922. godine Arbuckle oslobođen. Porota mu je čak uputila posebnu izjavu u kojoj je izrazila žaljenje zbog nepravde koja mu je nanesena.

Virginia Rappe bila je mrtva, a Arbuckleova karijera uništena. Filmska industrija, uznemirena skandalom i pritiskom javnosti, povukla je njegove filmove i onemogućila mu povratak pred kamere. Čovjek koji je nasmijavao milijune sada je teško pronalazio posao. A novinske naslovnice koje su ga uništile nisu pokazivale osobitu želju da objave jednako glasnu vijest o njegovu oslobađanju.

Kada je 1931. godine režirao ‘Windy Riley Goes Hollywood’, morao se potpisati pseudonimom William Goodrich. Njegova glavna glumica bila je Louise Brooks, žena čije su najbolje uloge već bile iza nje. Arbuckle je sada režirao skromnu kratkometražnu komediju o čovjeku koji dolazi u Hollywood i pokušava se snaći u svijetu filmske promidžbe.

Kasnije se prisjećala Arbucklea kao čovjeka iz kojega je gotovo iščeznula nekadašnja životna radost. Divila se njegovu komičarskom talentu, poznavala njegove filmove i dobro razumjela koliko je bolno gledati nekoga tko je nekoć mogao sve, a sada se mora zadovoljiti onime što mu drugi dopuste.

I kakve li ironije! Upravo je ‘Windy Riley Goes Hollywood’ bio prvi film u kojemu je publika mogla čuti pravi glas Louise Brooks, nakon što su je u ranijim zvučnim verzijama filmova sinkronizirale druge glumice. Arbuckle je morao skrivati vlastito ime, a ona je napokon smjela govoriti vlastitim glasom.

Dvoje odbačenih ljudi u odbačenom filmu. A oboje su filmskoj povijesti ostavili mnogo više nego mnogi čija su imena tada krasila najveće plakate.

Posljednji vestern i kraj jedne karijere

Nakon kratkog povratka Hollywoodu još je nekoliko godina povremeno nastupala na filmu, ali nekadašnje glavne uloge više nisu dolazile. Godine 1938. pojavila se u ‘Overland Stage Raiders’, skromnom vesternu s mladim Johnom Wayneom. Bila je to godina prije nego što će Wayne u Fordovoj ‘Poštanskoj kočiji’ (‘Stagecoach’, 1939.) postati velika zvijezda. Za nju je, međutim, to bio posljednji filmski nastup.

Foto: Paketi su spremni za put, ali filmske sudbine idu u različitim smjerovima. Louise Brooks stigla je do posljednje postaje, a Johna Waynea već sljedeće godine čeka ‘Poštanska kočija’. Kakva neobična primopredaja filmske slave! Izvor: ‘Overland Stage Raiders’ (1938.), redatelj George Sherman / Republic Pictures.

Zamislimo samo taj prizor filmske povijesti: na jednom je platnu žena koja je stvorila Lulu i mladić koji će uskoro postati simbolom američkoga vesterna. Njemu je karijera tek počinjala, a njezina se bližila kraju.

Pokušala se vratiti plesu, živjela je u New Yorku, radila različite poslove i postupno nestajala iz javnosti. Financijske teškoće, alkohol i razočaranja pratili su je tijekom sljedećih desetljeća. Neko vrijeme radila je i u robnoj kući Saks Fifth Avenue, a kasnije je otvoreno pisala o tome kako je preživljavala zahvaljujući odnosima s imućnim muškarcima.

Njezini filmovi postajali su sve teže dostupni, a ime se sve rjeđe spominjalo. Ipak, negdje u filmskim arhivima čekali su Lulu, Thymian i Lucienne. A neki su ljudi još uvijek znali koliko vrijede.

Kad su drugi zaboravili Lulu, dvojica ljudi još su je pamtila

Među njima posebno mjesto pripada Jamesu Cardu, kustosu filmske zbirke George Eastman Housea u Rochesteru, i Henriju Langloisu, osnivaču i neumornom čuvaru Francuske kinoteke.

Card je poticao obnovljeno zanimanje za Pabstove filmove s Louise Brooks, a Langlois je postao jednim od najstrastvenijih zagovornika njezina glumačkog umijeća. Kada je 1955. godine priredio veliku izložbu posvećenu filmskoj povijesti, među velikim portretima koji su dočekivali posjetitelje nalazila se i Louise, uz Renée Falconetti, nezaboravnu Ivanu Orleansku iz Dreyerova filma.

Zamislimo samo tu ironiju. Dok je u New Yorku pokušavala sastaviti kraj s krajem, u Parizu su njezinu sliku postavljali među najveća lica filmske umjetnosti.

Card ju je potaknuo da se preseli u Rochester, što je učinila 1956. godine. Ondje je dobila priliku ponovno gledati stare filmove, proučavati vlastitu prošlost i zapisivati sjećanja na ljude s kojima je radila.

Posebno je zanimljivo što je godinama izbjegavala gledati vlastite filmove. Kennethu Tynanu kasnije je priznala da čak ni ‘Pandorinu kutiju’ nije uspjela pogledati od početka do kraja. Dvaput je prisustvovala projekciji, ali je oba puta bila toliko pijana da se samoga filma gotovo nije sjećala. O tome je govorila posve otvoreno.

A u Parizu ju je čekalo veliko iznenađenje. Langlois je 1958. godine organizirao hommage i projekcije njezinih filmova te je pozvao kao počasnu gošću Francuske kinoteke. Doputovala je u grad koji je njezine filmske uspjehe pamtio mnogo bolje od Hollywooda. Susretala se s filmskim povjesničarima, kritičarima i ljudima koji su je smatrali jednom od najvećih glumica nijemoga filma.

Langloisu je kasnije poslala dirljivo pismo zahvalnosti. Čovjek koji je njezine filmove čuvao od zaborava omogućio joj je da ponovno doživi priznanje kakvo joj je desetljećima izmicalo.

Bio je to povratak kakav se ne mjeri novim filmskim ugovorima ni zaradom na blagajnama. Vrijednost njezina rada napokon su potvrđivali ljudi koji su ga poznavali i razumjeli.

Lulu u Hollywoodu – kada glumica uzme pero

Louise Brooks imala je izvanredno pamćenje i još izvanredniju sposobnost da vlastita sjećanja pretvori u literaturu. Pisala je o Williamu Wellmanu, W. C. Fieldsu, Humphreyju Bogartu, Greti Garbo, Lillian Gish i Georgu Wilhelmu Pabstu. Njezini eseji počeli su izlaziti u filmskim časopisima, među njima Sight and Sound, Film Culture i Positif. Čitatelji su otkrili da iza slavne frizure postoji pronicljiva, načitana i često vrlo zajedljiva žena.

Osobito je zanimljiv njezin esej o Lillian Gish i Greti Garbo, u kojemu razmatra odnos velikih glumica i studijskih moćnika. Dobro je poznavala cijenu neposlušnosti, pa je njezin pogled na hollywoodsku industriju bio oslobođen uobičajenog divljenja producentima koji su stvarali zvijezde. U tekstovima o W. C. Fieldsu i Humphreyju Bogartu otkrivala je ljude iza njihovih javnih osobnosti, s njihovim slabostima, neobičnim navikama i trenucima koji se nisu mogli pronaći u službenim biografijama.

Godine 1979. Kenneth Tynan objavio je u The New Yorkeru znameniti portret ‘The Girl in the Black Helmet’. Naslov je, naravno, bio posveta njezinoj crnoj frizuri, koja je izgledala gotovo poput savršeno oblikovane kacige. Ali Tynan je upoznao ženu koja je imala mnogo više za ponuditi od vlastite legende. Razgovarali su o ljubavima, prijateljstvima, slavi, seksualnosti, razočaranjima i ljudima koje je poznavala. Govorila je otvoreno, a njezina ironija često je bila jednako oštra kao i njezina sjećanja.

Tri godine poslije pojavila se ‘Lulu u Hollywoodu’ (‘Lulu in Hollywood’, 1982.), zbirka sedam autobiografskih eseja. Bila je to knjiga koju filmski zaljubljenici nisu smjeli propustiti. Napokon je sama opisala svijet u kojemu je živjela, redatelje s kojima je radila i studio koji ju je pretvorio u zvijezdu. A pisala je s tolikom jasnoćom i književnim talentom da je njezina druga umjetnička karijera postala gotovo jednako zanimljiva kao prva.

Posebno mi se sviđa jedan naizgled paradoksalan detalj. Napisala je i esej naslovljen ‘Why I Will Never Write My Memoirs’, koji je kasnije uvršten u prošireno izdanje njezine knjige. Žena koja nam je ostavila neke od najzanimljivijih uspomena na stari Hollywood objašnjava zašto nikada neće napisati memoare! U tome ima nečega tako karakteristično njezina. Čak i kada je odlučila progovoriti, nije namjeravala igrati prema pravilima koja su drugi sastavili.

Njezin život tako je dobio neobičan nastavak. Djevojka koja je u nijemome filmu mogla toliko toga reći pogledom naposljetku je pronašla vlastite riječi.

Od Lulu do Valentine – još jedna besmrtna junakinja

Njezina umjetnost pronašla je i neobičan nastavak u svijetu stripa. Godine 1965. Guido Crepax predstavio je čitateljima časopisa Linus junakinju koja će postati jednim od najprepoznatljivijih likova europskog autorskog stripa. Zvala se Valentina Rosselli, a njezino lice, pogled i čuveni crni paž bili su izravno nadahnuti Louise Brooks.

Foto: Guido Crepax i njegova Valentina. Louise je izašla iz filmskog kadra, a Crepax joj je otvorio čitav novi svijet. Izvor: Guido Crepax, Valentina; reprodukcije objavljene na Meeru i Hyperallergicu.

Crepax je dobro poznavao njezine filmove i divio se osobnosti koju je stvorila pred kamerama. Valentina je, međutim, bila mnogo više od stripovske kopije neke filmske zvijezde. Fotografkinja, moderna žena složena unutarnjeg života, živjela je u pričama u kojima su se erotika, snovi, psihologija, nadrealizam i svakodnevica neprestano isprepletali. Crepaxov grafički jezik, njegove montaže, krupni planovi, promjene ritma i neuobičajeni rasporedi kadrova činili su Valentinu pravom filmskom junakinjom na stripovskim stranicama.

A glumica i crtač doista su se dopisivali! Talijanski autor kasnije se prisjećao kako joj je poslao jednu Valentininu priču, a ona mu odgovorila prilično oštro da priča nema veze s njezinim životom. Crepax joj je objasnio da je riječ o njegovoj vlastitoj mašti. Njihova je prepiska nakon toga postala srdačnija, a pisma su završavali riječju Love.

To mi je posebno drago. Već je bila proživjela jednu filmsku karijeru, izgubila slavu i ponovno je stekla, a sada je otkrivala kako njezin lik nastavlja živjeti u umjetnosti čovjeka koji pripada sasvim drugoj generaciji.

Foto: Od Lulu do Valentine. Louise Brooks i njezina stripovska nasljednica Valentina Rosselli, koju je Guido Crepax oblikovao prema slavnoj glumici. Gotovo četiri desetljeća razlike, isti pogled i ista frizura. Louise je stvarala trendove, a Crepax ih je pretvorio u stripovsku umjetnost. Izvor: Fotografija Louise Brooks / Guido Crepax, Valentina.

Hugo Pratt, Louise Brookszowyc i jedna mala ljubomora

A Guido Crepax nije bio jedini veliki talijanski stripovski autor koji je pronašao nadahnuće u Louise Brooks. Hugo Pratt još je 1977. godine u ‘Bajci o Veneciji’ (‘Favola di Venezia’) uveo Louise Brookszowyc, tajanstvenu djevojku iz Varšave koja ulazi u život Corta Maltesea. Njezina frizura, oči i osmijeh jasno otkrivaju kome je Pratt želio odati počast. Louise je tako dobila još jednu stripovsku nasljednicu, premda je Cortov svijet bio poprilično drukčiji od Valentinina.

Foto: „Ah… ja sam Louise…” Nakon trodnevne groznice Corto se budi pred djevojkom koja se predstavlja kao Louise Brookszowyc iz Varšave. Jedan pogled na crni paž dovoljan je da prepoznamo njezinu mnogo slavniju imenjakinju. Izvor: Hugo Pratt, ‘Bajka o Veneciji’ (‘Favola di Venezia’, 1977.), str. 88 / fotografija iz osobne zbirke.

A onda je 1983. godine Pratt otišao korak dalje. U pratnji talijanskog novinara Vincenza Mollice posjetio je Louise Brooks u njezinu domu u Rochesteru. Bilo je to šest godina nakon što ju je nacrtao, pa je stvarna Louise napokon upoznala čovjeka koji ju je već uveo u Cortove pustolovine.

I tu dolazimo do jedne osobito zabavne anegdote. Crepax je, naime, bio vrlo ponosan na svoje poznanstvo i dugogodišnju prepisku s glumicom. Kada je doznao da ju je Pratt posjetio bez njegova znanja, navodno se toliko naljutio da neko vrijeme nisu razgovarali. Crepax joj je godinama pisao, a Pratt je jednostavno otišao u Rochester i pokucao na vrata!

Foto: Louise Brooks i Hugo Pratt u Rochesteru 1983. godine. Crepax je imao njezina pisma, Pratt je dobio susret. A koliko je ta mala prednost uznemirila njegova prijatelja, najbolje govori anegdota o njihovoj ljubomornoj šutnji. Izvor: Fotografija pripisana Vincenzu Mollici, Rochester, 1983.

Zamislimo samo! Žena koja je nekoć izazivala ljubomoru među hollywoodskim glumcima i producentima uspjela je desetljećima poslije, prema toj anegdoti, posvađati i dvojicu velikana europskog stripa.

A za sve je opet bila kriva Lulu.

Žena koja je nadživjela vlastitu filmsku legendu

Louise Brooks umrla je 8. kolovoza 1985. godine u Rochesteru, u dobi od 78 godina. Posljednjih godina života mučili su je artritis i emfizem, ali dočekala je priznanje koje joj je nekoć bilo uskraćeno. Njezini su filmovi ponovno prikazivani, a njezina knjiga pronašla je čitatelje koji su u njoj otkrili i darovitu spisateljicu.

Crni paž ostao je njezin najprepoznatljiviji znak, ali iza njega se nalazila žena koja je nekoliko puta morala započinjati iznova. Plesačica, glumica, zvijezda nijemoga filma, zaboravljena umjetnica i naposljetku autorica koja je samu sebe vratila u povijest.

Njezina priča započela je u vremenu kada glumci na platnu nisu govorili. Završila je knjigom u kojoj je sama ispričala ono što je smatrala važnim.

Louise Brooks uvijek je imala što reći. Sa zvukom ili bez.