Postoje glumice koje pamtimo po ulogama, postoje one koje pamtimo po ljepoti, a postoji i Veronica Lake, kojoj je bilo dovoljno spustiti nekoliko plavih uvojaka preko jednog oka da bi Hollywood izgubio glavu. Bio je to jedan od najpoznatijih ženskih pogleda u povijesti filma, iako se, strogo uzevši, vidjela tek njegova polovica. A drugu je polovicu publika morala zamisliti. Možda je upravo u tome bila čarolija.
Rođena 14. studenoga u Brooklynu kao Constance Frances Marie Ockelman, Veronica je tijekom četrdesetih godina prošloga stoljeća postala jednim od najprepoznatljivijih lica američkoga filma. Glumila je uz Alana Ladda i Joela McCreu, bila vještica koja je začarala Fredrica Marcha, junakinja Prestona Sturgesa i opasna žena u vesternu Andréa De Totha. Za tako raznoliku filmografiju hollywoodska joj je slava bila neobično kratka. A život koji je uslijedio pokazao se mnogo manje čarobnim od onoga što smo gledali na filmskom platnu.
Foto: Veronica Lake u punom sjaju. Jedno oko skriveno, drugo dovoljno da začara čitav Hollywood. René Clair dobro je znao zašto joj je povjerio ulogu vještice. Čarolija je već bila tu. Izvor: Paramount Pictures / United Artists, promotivna fotografija za ‘Oženio sam se vješticom’ (1942.).
Uvojak koji je osvojio Hollywood
Sve je počelo filmom ‘I Wanted Wings’ (1941.) Mitchella Leisena, u kojemu je nastupila uz Raya Millanda, Williama Holdena i Briana Donlevyja. Veronica je glumila Sally Vaughn, a njezina plava kosa, koja joj je tijekom snimanja padala preko oka, postala je gotovo preko noći modnom senzacijom. Nazvali su je peek-a-boo girl, djevojkom koja se skriva i otkriva iza vlastite kose. Frizura je ubrzo postala popularnija od mnogih filmova u kojima je nastupila.
Popularnost je bila tolika da se tijekom Drugoga svjetskog rata pretvorila u problem. Amerikanke zaposlene u tvornicama ratne industrije oponašale su Veronikin izgled, a duga kosa koja je padala preko oka i lica predstavljala je ozbiljnu opasnost pri radu sa strojevima. Američke vlasti angažirale su samu glumicu u kampanji za sigurnije frizure. Tako je Veronica Lake, nakon što je cijelu zemlju naučila kako sakriti jedno oko, morala pokazati kako se kosa može urediti da oba ostanu slobodna.
Hollywood je, međutim, vrlo brzo otkrio da osim čuvene frizure posjeduje nešto mnogo vrednije. Kameru je privlačila neobičnom kombinacijom nježnosti, hladnoće i samouvjerenosti. U njezinu pogledu uvijek je postojala mogućnost da se iza naizgled sasvim bezazlena osmijeha skriva nešto što će muškarca stajati glave. A kada su je spojili s Alanom Laddom, dobili su jedan od najupečatljivijih filmskih parova četrdesetih.
Sullivanova putovanja – djevojka bez imena koju nitko nije zaboravio
Prije nego što se potpuno nastanila u mračnim ulicama film noira, Veronica je 1941. godine dobila jednu od svojih najljepših uloga u ‘Sullivanovim putovanjima’ (‘Sullivan's Travels’) Prestona Sturgesa. Joel McCrea glumi Johna L. Sullivana, uspješnog hollywoodskog redatelja kojemu su dosadile lagane komedije pa odlučuje snimiti ozbiljno, društveno angažirano djelo o ljudskoj bijedi pod naslovom ‘O Brother, Where Art Thou?’. Problem je samo u tome što Sullivan o bijedi ne zna gotovo ništa. Stoga oblači skitničku odjeću i kreće na put kako bi upoznao život onih o kojima namjerava snimiti film.
Foto: Veronica Lake i Joel McCrea u ‘Sullivanovim putovanjima’ (‘Sullivan's Travels’, 1941.). On je glumio siromaha da bi upoznao život, a ona ga je poznavala i bez glume. Ponekad je najvažnije putovanje ono na kojemu konačno otvorimo oči. Izvor: Paramount Pictures / Sullivan's Travels (1941.), redatelj Preston Sturges.
Na tom putovanju upoznaje mladu glumicu koja je u Hollywoodu pokušala pronaći sreću, ali je pronašla uglavnom razočaranje. Veronica glumi djevojku koja u filmu nema čak ni ime. Jednostavno je Djevojka (The Girl). A ipak ju je nemoguće zaboraviti.
Njihov susret u zalogajnici jedan je od najljepših trenutaka filma. Ona misli da je Sullivan siromašni skitnica pa mu nudi doručak, iako ni sama nema novca za razbacivanje. Čovjek koji glumi siromaha susreće djevojku koja doista poznaje siromaštvo. Sturges iz toga izvlači čitav niz komičnih situacija, a Veronica se izvrsno snalazi u njegovim brzim dijalozima. S McCreom ostvaruje onu vrstu bliskosti za koju su dovoljni pogled, osmijeh i nekoliko dobro odmjerenih riječi.
Sturges je upravo nju želio za ulogu, unatoč drukčijim prijedlozima studijskih šefova. No snimanje mu je donijelo poprilično iznenađenje. Veronica je tada bila već šest mjeseci trudna, što je redatelju priznala tek nakon početka rada. Sturges nije bio osobito oduševljen otkrićem, a slavna kostimografkinja Edith Head dobila je dodatni zadatak: prikriti trudnoću glumice koja je trebala glumiti skitnicu, trčati, putovati i sudjelovati u brojnim fizički zahtjevnim prizorima. Uspjela je, uz ponešto pomoći široke odjeće i pažljivo odabranih kutova snimanja. Joel McCrea kasnije je govorio i o Veronikinoj nedovoljnoj pripremljenosti, zbog koje su pojedine scene zahtijevale mnogo ponavljanja. Unatoč napetostima na setu, rezultat je bila jedna od njezinih najboljih uloga.
‘Sullivanova putovanja’ postupno mijenjaju raspoloženje. Komedija ustupa mjesto gotovo zastrašujućem prikazu stvarne bijede, a Sullivan završava među zatvorenicima osuđenima na prisilni rad. Jedne večeri odvode ih u crkvu afroameričke zajednice, gdje zajedno gledaju Disneyjev crtani film. Umorni, poniženi ljudi odjednom se počinju smijati. I Sullivan, koji je toliko želio snimiti veliko djelo o ljudskoj patnji, napokon razumije koliko ljudima može značiti običan smijeh.
Sturges je u tom prizoru rekao o vrijednosti komedije više nego što su mnogi ozbiljni filmski traktati uspjeli na stotinama stranica. A Veronica je pokazala toplinu, neposrednost i komičarski talent koje će njezini kasniji noir-filmovi često skrivati iza hladnoga pogleda. Djevojka bez imena znala je ponešto što je njezin slavni suputnik tek morao naučiti.
Alan Ladd – on je znao šutjeti, a ona gledati
Godine 1942. Frank Tuttle snima ‘Plaćenog ubojicu’ (‘This Gun for Hire’), prema romanu Grahama Greenea, i spaja Veronicu Lake s Alanom Laddom. On glumi Philipa Ravena, profesionalnog ubojicu koji se nakon obavljenog posla nađe u bijegu, a ona Ellen Graham, pjevačicu koja se upleće u njegovu opasnu pustolovinu. Ladd je dotad uglavnom igrao manje uloge, ali Raven će ga gotovo preko noći pretvoriti u zvijezdu.
Foto: Alan Ladd i Veronica Lake u ‘Plaćenom ubojici’ (‘This Gun for Hire’, 1942.). On je profesionalni ubojica, ona pjevačica koja mu se našla na putu. A između njih već se rađao jedan od najupečatljivijih parova klasičnog Hollywooda. Izvor: Paramount Pictures / This Gun for Hire (1942.), redatelj Frank Tuttle.
Veronica i Ladd savršeno su odgovarali jedno drugome. Oboje su bili neobično niski za hollywoodske zvijezde, što je studijima olakšavalo zajedničko kadriranje, a njihove su se glumačke osobnosti izvrsno nadopunjavale. On je posjedovao hladnu, gotovo nepomičnu izražajnost, a ona je mogla promijeniti značenje čitava prizora jednim pogledom. Između njih postojala je kemija koja nije zahtijevala velike ljubavne izjave.
On je znao šutjeti, a ona gledati. I to je bilo dovoljno. Čak i profesionalnom ubojici.
Foto: Veronica Lake i Alan Ladd u ‘Staklenom ključu’ (‘The Glass Key’, 1942.). U svijetu Dashiella Hammetta nikad ne znamo vodi li stakleni ključ možda do malteškog sokola. Izvor: Paramount Pictures / Turner Classic Movies.
Uslijedio je ‘Stakleni ključ’ (‘The Glass Key’, 1942.) Stuarta Heislera, snimljen prema romanu Dashiella Hammetta. Ladd je Ed Beaumont, odani suradnik političkog moćnika kojega glumi Brian Donlevy, a Veronica Janet Henry, žena oko koje se pletu političke spletke, korupcija i ubojstvo. Veronica se ovdje još snažnije približila klasičnoj noir-junakinji, ženi za koju nikada nismo sasvim sigurni govori li istinu, skriva li nešto ili je jednostavno pametnija od svih muškaraca koji je okružuju.
Četiri godine poslije ponovno su zajedno u ‘Plavoj daliji’ (‘The Blue Dahlia’, 1946.) Georgea Marshalla, prema scenariju Raymonda Chandlera. Ladd glumi ratnog veterana Johnnyja Morrisona, osumnjičenog za ubojstvo vlastite supruge, dok je Veronica Joyce Harwood, tajanstvena žena koja mu pomaže u pokušaju da otkrije istinu. Chandlerov svijet alkohola, nevjere, razočaranih ratnih veterana i moralno dvojbenih ljudi kao da je stvoren za ovaj par.
Njihova posljednja zajednička glavna uloga dolazi u ‘Saigonu’ (‘Saigon’, 1948.) Leslieja Fentona, pustolovno-kriminalističkom filmu koji nije dosegnuo slavu prethodnih suradnji. Njihovo je filmsko partnerstvo ipak već bilo dovoljno snažno da ih trajno smjesti među najprepoznatljivije parove klasičnog Hollywooda.
Od Philipa Ravena do Jefa Costella
A Laddov Philip Raven iz ‘Plaćenog ubojice’ ostavio je trag koji je sezao mnogo dalje od Hollywooda. Dvadeset pet godina poslije Jean-Pierre Melville stvorit će ‘Samuraja’ (‘Le Samouraï’, 1967.), s Alainom Delonom u ulozi profesionalnog ubojice Jefa Costella.
Foto: Mačka i kanarinac. Alan Ladd kao Philip Raven u ‘Plaćenom ubojici’ (1942.) i Alain Delon kao Jef Costello u ‘Samuraju’ (1967.). Jedan je volio mačke, drugi čuvao kanarinca. Obojica su, međutim, bili mnogo opasniji za ljude nego za životinje. Izvor: This Gun for Hire (1942.) / Le Samouraï (1967.).
Sličnost dvojice likova teško je previdjeti. Ista samoća, ista hladnokrvnost, isti baloner i šešir, ista šutnja iza koje se skriva mnogo više nego što lice odaje. Melvilleov nekadašnji asistent Volker Schlöndorff izričito je naveo ‘Plaćenog ubojicu’ kao jedno od nadahnuća za ‘Samuraja’, upozorivši i na jednu gotovo nježnu poveznicu: Raven je volio mačke, a Costello u svojoj osamljenoj sobi čuva kanarinca.
Ladd je Melvilleu pokazao put, a Delon njime krenuo prema vlastitoj filmskoj besmrtnosti. Redatelj će s Delonom nastaviti surađivati, a o njihovu ‘Crvenom krugu’ (‘Le Cercle rouge’, 1970.) već smo opširnije pisali na Popcornu.
A četrdeset godina nakon njihova prvog zajedničkog filma Veronica i Alan ponovno će se naći na platnu, zahvaljujući Carlu Reineru i Steveu Martinu u ‘Mrtvaci ne nose karirano’ (‘Dead Men Don't Wear Plaid’, 1982.). Ladd je ondje ponovno stigao iz ‘Plaćenog ubojice’, a Veronica iz ‘Staklenog ključa’. Reiner je starim filmskim kadrovima udahnuo novi život i spojio ih sa scenama snimljenima sa Steveom Martinom.
Mrtvaci možda ne nose karirano, ali filmske čarobnice očito ne priznaju ni samu smrt.
René Clair – čarolija kojoj je bilo teško odoljeti
Iste 1942. godine Veronica je zaigrala Jennifer, vješticu koja se nakon nekoliko stoljeća vraća osvetiti potomcima čovjeka odgovornog za njezinu smrt, u ‘Oženio sam se vješticom’ (‘I Married a Witch’) Renéa Claira. Njezin je protivnik Fredric March, a uz njih nastupaju Cecil Kellaway kao Veronikin otac Daniel, Robert Benchley i mlada Susan Hayward.
Foto: Veronica Lake i Fredric March u ‘Oženio sam se vješticom’ (‘I Married a Witch’, 1942.) Renéa Claira. Vještice obično lete na metli, ali Veronica je očito pronašla mnogo udobniji prijevoz. Izvor: The Criterion Collection / I Married a Witch (1942.).
Clair je bio upravo onakav redatelj kakav je toj priči bio potreban. Francuski majstor filmske komedije, zaljubljen u nadnaravno, snove i fantastične situacije, pustio je Veronicu da svojim šarmom i zločestim osmijehom poremeti sve planove jednoga uglednog američkog političara. Jennifer namjerava osvojiti svojega protivnika kako bi ga uništila, ali njezina se čarolija okreće protiv nje same.
A mi smo već u našem tekstu o filmskim vješticama zaključili da je dovoljno pogledati Veronicu Lake pa da čarolija postane nepotrebna. I baš tu leži njezina najveća prednost pred svim čarobnim napitcima i vještičjim zaklinjanjima.
René Clair bio je redatelj kojemu su čarolije, duhovi i nadnaravno predstavljali sasvim prirodne stanovnike filmskoga svijeta. Još je u ‘The Ghost Goes West’ (1935.) pustio škotskog duha da otputuje u Ameriku, a u ‘Dogodilo se sutra’ (‘It Happened Tomorrow’, 1944.) novinaru Dicku Powellu omogućio da čita sutrašnje novine i tako unaprijed sazna što će se dogoditi.
No posebno mjesto pripada ‘Ljepoti đavla’ (‘La Beauté du diable’, 1950.), njegovoj prekrasnoj varijaciji na Goetheova Fausta, s Gérardom Philipeom i Michelom Simonom. Priča o prodaji duše za mladost i znanje u Clairovim rukama postaje raskošna fantazija u kojoj dvojica velikih glumaca s užitkom mijenjaju lica i uloge. Dvije godine poslije u ‘Ljepoticama noći’ (‘Les Belles de nuit’, 1952.) ponovno će surađivati s Philipeom, ovoga puta odvodeći ga u svijet snova, gdje su ljubav, povijest i mašta oslobođeni svakodnevnih ograničenja.
Zato Veronikina vještica nije bila slučajan izlet u fantastiku. Clair je u njoj prepoznao upravo ono što je toliko volio – mogućnost da nemoguće postane stvarno, barem dok traje filmska projekcija. A kada je nemoguće izgledalo kao Veronica Lake, tko bi se uopće usudio posumnjati u čaroliju?
Ratne godine – i drugačije lice Veronice Lake
Među filmovima koji su pokazali njezin glumački raspon treba spomenuti i ‘So Proudly We Hail!’ (1943.) Marka Sandricha, ratnu dramu u kojoj nastupa uz Claudette Colbert i Paulette Goddard. Radnja prati američke vojne medicinske sestre na Filipinima tijekom Drugoga svjetskog rata. Veronica glumi Oliviju D'Arcy, medicinsku sestru čiju su osobnost obilježili ratni gubitak i želja za osvetom.
Foto: Claudette Colbert, Paulette Goddard i Veronica Lake u ‘So Proudly We Hail!’ (1943.). Tri hollywoodske zvijezde u uniformama vojnih medicinskih sestara. Ovoga puta prave junakinje bile su žene čiju su hrabrost donijele na filmsko platno. Izvor: Paramount Pictures / Vague Visages.
Film je nastao u vrijeme kada je rat još uvijek bjesnio na Pacifiku, a njegova je priča snažno odjekivala među američkom publikom. Za Veronicu je to bila prilika da se odmakne od zavodljivih junakinja i pokaže ozbiljniju, tragičniju stranu svojega talenta. Iako su Claudette Colbert i Paulette Goddard bile afirmiranije glumice, Veronica se među njima nije izgubila.
Iste godine u privatnom životu doživjela je jedan od najtežih udaraca. Njezin sin William rođen je prerano i umro nakon samo nekoliko dana. Takva tragedija teško je pogodila mladu ženu koja je pred kamerama i dalje trebala biti nasmiješena hollywoodska zvijezda. Ubrzo je završio i njezin prvi brak, sa scenografom Johnom Detliejem.
Hollywood je nastavio proizvoditi filmove i stvarati nove zvijezde. Veronica je morala nastaviti živjeti.
Ramrod – otkrila je i drugo oko
Godine 1947. Veronica ponovno susreće Joela McCreu, svojega partnera iz ‘Sullivanovih putovanja’. Ovoga puta mjesto radnje nije Hollywood i njegova okolica, nego Divlji zapad, a film nosi naslov ‘Ramrod’. Režira ga André De Toth, tadašnji Veronikin suprug, koji je dobro poznavao i vesterne i mračnije strane ljudske prirode.
Foto: Veronica Lake i Joel McCrea. Ona gleda, on šuti, a između njih opet titra ona kemija zbog koje su postali jedan od najupečatljivijih parova klasičnog Hollywooda. Izvor: Privatna arhiva / promotivna fotografija filma 'Ramrod' (1947.).
McCrea glumi Davea Nasha, čovjeka koji se upleće u sukob oko ranča, a Veronica Connie Dickason, odlučnu ženu spremnu suprotstaviti se moćnom ocu i njegovim ljudima. Connie je daleko od bespomoćne djevojke koja čeka da je netko spasi. Ona započinje sukobe, manipulira ljudima i pritom se služi svim raspoloživim sredstvima.
‘Ramrod’ pripada onoj zanimljivoj skupini vesterna koji su nakon Drugoga svjetskog rata počeli preuzimati sve više elemenata film noira. Njegovi likovi rijetko su jednostavno dobri ili zli, a nasilje ostavlja posljedice koje se ne mogu izbrisati posljednjim revolveraškim obračunom. De Toth se oslanja na odličnu crno-bijelu fotografiju Russella Harlana, a Veronica u ulozi Connie pokazuje da se fatalna žena jednako dobro snalazi i među revolverašima.
Šest godina poslije ‘Sullivanovih putovanja’ ponovno se, dakle, susrela s Joelom McCreom. Ovoga puta nije mu trebala pokazivati kako izgleda siromaštvo. Trebao joj je čovjek koji zna rukovati revolverom.
A ona je, za svaki slučaj, otkrila i drugo oko. Možda da bolje gađa.
Veronica bez zaklona – život s oba otvorena oka
Hollywood je od Constance Frances Marie Ockelman napravio Veronicu Lake, darovao joj novo ime i čitavu njezinu osobnost gotovo sveo na jedan plavi uvojak. A ona je bila mnogo više od frizure koju su oponašale milijunske obožavateljice. Bila je djevojka koja se voljela suprotstavljati autoritetima, imala vlastitu volju i prilično nezgodnu naviku da kaže što misli. Njezina majka snažno je utjecala na početak filmske karijere, ali njihov odnos s vremenom postao je toliko loš da je majka vlastitu kćer tužila tražeći financijsko uzdržavanje. Veronica se rano naučila braniti, ponekad i onda kada je možda trebalo pružiti ruku. U Hollywoodu su je smatrali teškom suradnicom, a ona je hollywoodske običaje često smatrala jednako teškima za podnošenje.
Njezin drugi brak, s redateljem Andréom De Tothom, donio joj je još dvoje djece, ali i sve veće bračne i financijske probleme. Početkom pedesetih supružnici su proglasili bankrot, a ubrzo su se i razveli. Filmske ponude postajale su sve rjeđe, a Veronica se postupno udaljavala od Hollywooda. Slijedila su još dva braka, oba neuspješna. Alkohol, koji se sve snažnije uvlačio u njezinu svakodnevicu, postao je jedan od njezinih najupornijih protivnika.
A onda je 1962. godine jedan novinar pronašao nekadašnju hollywoodsku zvijezdu kako radi u koktel-baru njujorškog hotela Martha Washington. Vijest je odjeknula Amerikom. Veronica Lake, nekoć jedan od najvećih filmskih seks-simbola, sada poslužuje pića! Novine su dobile priču kakvu su voljele, onu o zvijezdi koja je pala s neba. Samo što se Veronica s takvim opisom nikako nije slagala. Tvrdila je da nije bila toliko siromašna koliko su novinari prikazivali, da joj posao odgovara i da voli razgovarati s ljudima. Kada su joj dirnuti obožavatelji počeli slati novac, vraćala ga je. Ponos joj je očito ostao i onda kada je od nekadašnjeg bogatstva preostalo vrlo malo.
I doista, zbog čega bismo morali smatrati poniženjem to što je jedna slavna glumica radila u baru? Je li čovjek manje vrijedan kada prestane biti slavan? Veronica je imala ozbiljnih problema, a alkohol joj je nanosio sve veću štetu. To su činjenice koje ne treba skrivati. Ali posao kojim je zarađivala za život teško bi se mogao ubrojiti među njezine poraze. Prije bi se moglo zapitati što govori o društvu kojemu je žena dostojna naslovnica dok glumi u filmovima, a predmet sažaljenja kada počne posluživati goste.
Ipak, glumi se povremeno vraćala. Nastupala je u kazalištu, gostovala na televiziji, a potkraj šezdesetih napisala je, u suradnji s Donaldom Bainom, autobiografiju ‘Veronica’, objavljenu 1970. godine. U njoj je govorila o slavi, brakovima, djeci, alkoholu i vlastitim pogreškama, ne štedeći ni Hollywood ni samu sebe. U Engleskoj je nastupila i kao Blanche DuBois u Williamsovu ‘Tramvaju zvanom žudnja’. Posljednji filmski pokušaj bio je neobični, niskobudžetni horor ‘Flesh Feast’ (1970.), koji je i sama pomogla producirati. Teško ga je zamisliti kao dostojan završetak karijere žene koja je glumila kod Prestona Sturgesa i Renéa Claira, ali Veronica se još uvijek željela baviti filmom.
Umrla je 7. srpnja 1973. godine u Burlingtonu u Vermontu, od akutnog hepatitisa, nakon godina teškog pijenja. Njezin posljednji životni čin nije bio sretan, ali ne bih volio da upravo on određuje sve što ćemo o njoj pamtiti.
Godine 1971. fotografkinja Kathleen Ballard snimila ju je ispred ulaza u Paramount Pictures, studio u kojemu je proživjela svoje najslavnije dane. Na fotografiji stoji jednostavno odjevena, bez znamenite frizure i raskošne hollywoodske rasvjete. Iza nje nalaze se velika studijska vrata i natpis Paramount Pictures. Fotografija kojoj ne treba dodavati ni glamur ni tragediju. Dovoljna je sama Veronica.
Foto: Kad su se vrata Hollywooda zatvorila, Veronica je imala snage pronaći druga. Manje glamurozna, možda, ali nipošto manje važna. Izvor: Kathleen Ballard / Los Angeles Times Photographic Collection / UCLA Library, 1971.
Hollywoodu je bilo dovoljno samo jedno njezino oko.
Nama bi trebala biti dovoljna oba.