‘U 3:10 za Yumu’ (‘3:10 to Yuma’) gledao sam mnogo prije nego što sam počeo obraćati pozornost na ime Elmorea Leonarda. Bio mi je izvrstan vestern. I danas je. Ali tek me jedan plavooki Apaš, John Russell u interpretaciji Paula Newmana, u filmu ‘Hombre’ natjerao da zastanem i zapitam se tko je napisao priču koja me toliko zaokupila. Tako je počelo moje poznanstvo s Elmoreom Leonardom, piscem koji me otad nije prestao iznenađivati.

Foto: I vlak ima svoj vozni red, a na Divljem zapadu i nekoliko revolvera koji bi ga mogli poremetiti. Naslovnica zbirke ‘Kaubojske priče’ Elmorea Leonarda, ilustracija Julesa Radilovića. Izvor: Šareni dućan / Sretni slon.

Zanimljivo je da me Leonard osvojio čovjekom koji nije volio govoriti. Poslije ću ga upoznati kao majstora dijaloga, pisca čiji kriminalci, prevaranti i sitni lopovi često govore više nego što bi za njih bilo pametno. Ali John Russell nije bio jedan od njih. Njemu je nekoliko riječi bilo sasvim dovoljno da kaže više nego što su drugi uspijevali čitavim govorima.

Vlak koji nije smio zakasniti

U filmu Delmera Davesa iz 1957. godine običan rančer Dan Evans, kojega glumi Van Heflin, prihvaća gotovo samoubilački zadatak: otpratiti opasnog odmetnika Bena Wadea, u izvedbi Glenna Forda, do vlaka koji će ga odvesti u zatvor. Vlak polazi u određeno vrijeme, a do njegova dolaska svaki trenutak postaje sve dulji. Leonard je od jednostavne situacije stvorio priču u kojoj napetost ne proizlazi samo iz mogućnosti da netko potegne revolver nego i iz razgovora dvojice muškaraca koji jedan drugoga pokušavaju pročitati.

Foto: Jedan ima pušku, drugi lisice. A do polaska vlaka još treba preživjeti. Van Heflin i Glenn Ford u ‘U 3:10 za Yumu’ (‘3:10 to Yuma’) (1957.). Izvor: Columbia Pictures / Criterion Collection.

Wade nije običan negativac, kao što ni Evans nije junak bez straha. Jedan ima šarm i opasnu sposobnost uvjeravanja, drugi sve više razloga da odustane, ali ipak ostaje. Između njih neprestano se mijenja odnos snaga. Dovoljna je jedna rečenica, jedan pogled ili trenutak oklijevanja da se učini kako je sve odlučeno, samo da bi se već u sljedećem trenutku pokazalo kako ništa nije sigurno.

Priča je 2007. dobila i novu filmsku verziju. James Mangold okupio je Christiana Balea kao Dana Evansa i Russella Crowea kao Bena Wadea, a rezultat je vestern kojemu se teško može mnogo toga prigovoriti. U pojedinim nijansama čak mi se čini uglađenijim od Davesova originala, razrađenijim i raskošnijim, ali ipak za nijansu slabijim. Možda upravo zato što original ne pokušava biti ništa više od onoga što jest. Njegova jednostavnost nije nedostatak koji treba ispraviti, nego jedna od njegovih najvećih vrlina. Mangoldov vlak možda vozi uglađenije, ali Davesov ipak ostavlja nešto dublji trag.

A kad već govorimo o originalu, ne smijemo zaboraviti ni njegovu glazbu. Naslovnu pjesmu ‘The 3:10 to Yuma’ pjeva Frankie Laine, glas koji kao da je stvoren za vesterne. U njegovoj interpretaciji čak i običan vozni red dobiva prizvuk sudbine. Vlak još nije stigao, a već osjećamo da nekome vrijeme neumoljivo istječe.

Video: Frankie Laine – ‘The 3:10 to Yuma’ (1957.), naslovna pjesma Davesova vesterna. Glazba: George Duning, stihovi: Ned Washington. Izvor: YouTube / The45Prof.

Apaš s Newmanovim očima

Deset godina poslije Martin Ritt snimio je ‘Hombre’ prema Leonardovu romanu i Paulu Newmanu povjerio Johna Russella, bijelca odraslog među Apašima. Russell pripada dvama svjetovima, ali ga nijedan ne prihvaća bez zadrške. Ljudi koji ga promatraju s nepovjerenjem vrlo brzo će se naći u situaciji u kojoj će upravo o njemu ovisiti njihovi životi.

Foto: Odrastao među Apašima, naučio je da se neke stvari ne moraju objašnjavati. Paul Newman kao John Russell u ‘Hombre’ (1967.). Izvor: 20th Century Fox.

Leonard ovdje okreće poznatu vesternsku podjelu na civilizirane i divlje naglavce. Oni koji se pozivaju na pristojnost, ugled i društveni položaj nisu nužno spremni pokazati ni minimum ljudskosti. Russell, kojega smatraju gotovo divljakom, ne pokušava nikoga uvjeriti da je bolji od njih. On jednostavno vidi stvari onakvima kakve jesu, bez uljepšavanja i bez potrebe da se nekome svidi.

John Russell nije bio čovjek od velikih riječi. Uostalom, odrastao je među Apašima, a ne na pozornici Royal Shakespeare Companyja. Za razliku od Richarda Harrisa u ‘Čovjeku zvanom Konj’ (‘A Man Called Horse’), Newmanov plavooki Apaš nije imao ni temperament ni potrebu za velikim monolozima. Šutnja mu nije bila nedostatak rječitosti, nego način da svijetu jasno pokaže koliko malo drži do njegovih objašnjenja. A Leonard je dobro znao da je katkad ono što lik prešuti važnije od svega što izgovori.

A Newman? Njegove plave oči, koje su toliko puta bile prednost romantičnog filmskog junaka, ovdje kao da promatraju svijet s nepremostive udaljenosti. Russell nije čovjek kojega ćemo lako zavoljeti, ali je čovjek kojega ne možemo prestati promatrati. I možda je baš u tome bila Leonardova najveća vještina: nije tražio od nas da volimo njegove likove. Tražio je da ih upoznamo.

Kad su kriminalci napokon progovorili

Elmore Leonard nije napustio vestern zato što je u njemu iscrpio sve priče. Promijenio je pozornicu, ali ne i zanimanje za ljude koji žive po vlastitim pravilima, često u sukobu sa zakonom, a još češće sa zdravim razumom. Umjesto revolvera pojavili su se pištolji, umjesto konja automobili, a umjesto prašnjavih gradića ulice Detroita, Miamija i Los Angelesa. Jedino što je ostalo gotovo nepromijenjeno bila je Leonardova sposobnost da u nekoliko rečenica otkrije kakav je čovjek pred nama.

Mali koji je Hollywoodu očitao lekciju

Ako postoji Leonardova priča koja je gotovo morala završiti na filmu, onda je to ‘Uhvatite maloga’ (‘Get Shorty’). Barry Sonnenfeld 1995. snimio je ekranizaciju u kojoj John Travolta glumi Chilija Palmera, utjerivača dugova koji otkriva da se posao filmskog producenta možda i ne razlikuje toliko od njegova dotadašnjeg zanimanja. U oba slučaja treba znati s kim razgovaraš, kome prijetiš, kome laskaš i kada je najbolje ostaviti dojam da sve držiš pod kontrolom.

Foto: U Hollywood je došao utjerati dug, a otkrio da ondje ima mnogo većih kriminalaca od njega. John Travolta kao Chili Palmer u ‘Uhvatite maloga’ (‘Get Shorty’) (1995.). Izvor: MGM.

Leonardova dosjetka pritom nije samo u tome što kriminalac ulazi u Hollywood, nego što se ondje snalazi gotovo prirodnije od ljudi koji od filmskog posla žive. Chili razumije odnose moći, prepoznaje blef i zna da je dobra priča često vrednija od pune aktovke novca. Hollywood, koji voli vjerovati da prodaje snove, u njegovim očima postaje još jedan posao u kojemu svatko nekome pokušava nešto prodati.

Travolta je Chiliju dao onu vrstu samopouzdanja koja ne zahtijeva povišen glas. Njegov junak može biti opasan i duhovit u istoj rečenici, a da pritom ne promijeni izraz lica. I upravo je zato bio toliko leonardovski. Nakon Newmana, koji je znao kada šutjeti, stigao je Travolta, koji je znao kada progovoriti. A između njih stajao je pisac koji je savršeno razumio obojicu.

Kad Tarantino susretne majstora dijaloga

Quentin Tarantino već je bio proslavljen kao redatelj koji može pretvoriti običan razgovor u filmski događaj kada je 1997. snimio ‘Jackie Brown’ prema Leonardovu romanu ‘Rum Punch’. Bio je to zanimljiv susret dvojice pripovjedača kojima razgovor nikada nije služio samo za prenošenje informacija. Kod obojice likovi pričaju o svemu i svačemu, ali ono najvažnije često ostaje skriveno između riječi.

Pam Grier kao Jackie Brown nije ni bespomoćna žrtva ni nepobjediva junakinja. Ona je žena koja se našla između kriminalaca i zakona, a izlaz pokušava pronaći ondje gdje ga drugi ne vide. Tarantino joj daje vremena da razmišlja, promatra i procjenjuje ljude oko sebe. Leonard joj je dao nešto još važnije: dovoljno pameti da shvati kako je podcjenjivanje drugih ponekad njihova najveća slabost.

Foto: Svi su imali planove s njom. Problem je bio što je Jackie imala svoj. Pam Grier u ‘Jackie Brown’ (1997.). Izvor: Miramax.

A oko nje okupljena je galerija likova kakvu je Leonard volio stvarati. Samuel L. Jackson kao Ordell Robbie opasan je upravo zato što njegova pričljivost nikada ne dopušta da budemo sigurni kada će razgovor prestati biti razgovor. Robert De Niro kao Louis Gara, s druge strane, gotovo je njegova suprotnost. Ne govori mnogo, ali ni njegova šutnja ne ulijeva osobito povjerenje. Tu je i Robert Forster kao Max Cherry, čovjek čija pristojnost i suzdržanost u tom društvu djeluju gotovo neobično.

Tarantino je promijenio neke stvari iz Leonardova romana, uključujući i ime glavne junakinje, ali je sačuvao ono najvažnije: osjećaj da likovi imaju vlastite živote i izvan priče koju upravo gledamo. Nije ih pokušao učiniti zanimljivijima nego što jesu. Dovoljno je bilo slušati ih.

Tarantino je, naravno, oduvijek besramno posuđivao od filmova koje je volio, a u ‘Jackie Brown’ jedan od njegovih najsretnijih izbora bila je pjesma ‘Across 110th Street’ Bobbyja Womacka. Izvorno je nastala za istoimeni kriminalistički film iz 1972. s Anthonyjem Quinnom i Yaphetom Kottom, ali Tarantino ju je smjestio na početak i kraj svoje priče. I dok Womack pjeva o preživljavanju na surovoj strani grada, Pam Grier prolazi kroz svijet u kojemu se i sama pokušava izboriti za priliku da konačno živi po vlastitim pravilima. Tarantino je možda posudio pjesmu, ali teško je zamisliti bolju glazbenu pratnju Leonardovoj junakinji.

Video: Bobby Womack – ‘Across 110th Street’, naslovna pjesma istoimenog filma iz 1972., koju je Quentin Tarantino ponovno upotrijebio u ‘Jackie Brown’. Izvor: YouTube / Bobby Womack.

Ljubav na pogrešnoj strani zakona

Godinu poslije Steven Soderbergh snimio je ‘Daleko od očiju’ (‘Out of Sight’), s Georgeom Clooneyjem kao pljačkašem banaka Jackom Foleyjem i Jennifer Lopez kao saveznom maršalicom Karen Sisco. Njihov susret počinje u okolnostima koje teško obećavaju romansu, ali Leonardu upravo takve situacije najbolje odgovaraju. Dvoje ljudi na suprotnim stranama zakona otkriva da ih privlači netko s kim zapravo ne bi smjeli imati ništa zajedničko.

Soderbergh je razumio da privlačnost između Foleyja i Karen ne treba objašnjavati velikim ljubavnim izjavama. Dovoljan je razgovor, pogled ili trenutak u kojemu oboje zaborave što bi trebali predstavljati jedno drugome. Leonardovi likovi ovdje nisu zanimljivi zato što krše zakon ili ga provode, nego zato što se ispod tih uloga kriju ljudi koji se prepoznaju u najnezgodnijem mogućem trenutku.

Clooneyjev šarm i Lopezina odlučnost savršeno se nadopunjuju, ali film ne počiva samo na njima. Don Cheadle, Ving Rhames, Steve Zahn i Albert Brooks dio su svijeta u kojemu gotovo svatko ima vlastiti plan, a malo tko dovoljno sreće ili pameti da ga provede onako kako je zamislio. Leonard je znao da se kriminalistička priča ne mora stalno kretati prema pucnjavi. Ponekad je mnogo zanimljivije promatrati kako se ljudi približavaju pogrešnoj odluci, uvjereni da upravo čine pravu.

Pisac koji je znao što treba izbaciti

Foto: Prije nego što bi njegovi likovi progovorili, netko ih je morao dobro saslušati. Elmore Leonard za pisaćim stolom. Izvor: The Paris Review / Criterion Collection.

Elmore Leonard rođen je 11. listopada 1925. godine. Pisao je vesterne, kriminalističke romane i priče koje su filmski redatelji rado pretvarali u svoje svjetove, ali pritom nikada nije izgubio vlastiti glas. Nije volio razmetljive opise, nepotrebna objašnjenja ni pisce koji svojim likovima ne dopuštaju da sami ispričaju priču. Čak je sastavio deset pravila pisanja, među kojima je možda najpoznatije ono koje savjetuje izbacivanje dijelova koje čitatelji obično preskaču. Zvuči jednostavno. Ali da je doista tako jednostavno, književnost bi bila puna Elmorea Leonarda.

Njegova je najveća vještina bila u tome što se gotovo nije primjećivala. Nije nas upozoravao kada trebamo obratiti pozornost, nije nam objašnjavao tko je junak, a tko nitkov. Pustio bi ljude da razgovaraju, pogriješe, pokušaju se izvući i pritom otkriju mnogo više nego što su namjeravali. Neki bi preživjeli zahvaljujući pameti, drugi bi nastradali zbog vlastite gluposti. A ponekad bi razlika između jednoga i drugoga bila tek u jednoj pogrešno izgovorenoj rečenici.

I što onda povezuje plavookog Apaša, vozni red, crnkinju u bijegu i Maloga? Odgovor smo, naravno, otkrili već u naslovu. Ali Elmore Leonard vjerojatno bi nas upozorio da smo postavili pogrešno pitanje. Nije najzanimljivije što ih povezuje, nego koliko se međusobno razlikuju, a ipak nepogrešivo pripadaju istom piscu.

Jer Leonard nije morao napisati svoje ime na kraju priče. Njegovi likovi već su ga odali.