Postoje knjige koje pročitamo u pravom trenutku i one koje nas godinama strpljivo čekaju. U matuljskoj knjižnici, negdje osamdesetih godina, naišao sam na staro Nolitovo izdanje Tolkienova ‘Hobita’, tiskano ekavicom. Pogledao sam ga, vratio na policu i nisam posudio. Danas mi je pomalo žao zbog toga, ali možda neke priče doista moraju pričekati da im dorastemo. Moj prvi pravi susret s Međuzemljem dogodio se nešto kasnije, jednog sunčanog poslijepodneva, kada sam na televiziji gledao animiranog ‘Gospodara prstenova’ (‘The Lord of the Rings’, 1978.) Ralpha Bakshija.
Zaljubio sam se tada u dvojicu pripovjedača odjednom, u Tolkiena i Bakshija. Osobito su me se dojmili Crni jahači. Njihova potraga za hobitima nakon odlaska iz Shirea, prizori u gostionici u Breeju i napad na Vjetrovrhu imali su nešto istinski zastrašujuće, gotovo opipljivu prisutnost zla. Bakshi je znao kako od sjene, pokreta i neobičnog spoja animacije i snimljenih glumaca stvoriti nelagodu koju nije bilo lako zaboraviti. Utoliko je veća šteta što je film, zbog financijskih ograničenja, u drugoj polovici morao ubrzavati prema završetku koji zapravo nije bio završetak.
Foto: Bez obzira na animaciju, strah ostaje stvaran. Istu kompoziciju kadra zadržat će i Peter Jackson u ‘Prstenovoj družini’ (‘The Fellowship of the Ring’, 2001.), premda Tolkien prizor nije baš tako opisao. Kadar iz Bakshijeva ‘Gospodara prstenova’. Izvor: United Artists.
Tolkienove knjige naposljetku sam kupio u Algoritmovim izdanjima, s prekrasnim naslovnicama Igora Kordeja. A kada je Peter Jackson mnogo godina poslije snimio svoju ‘Prstenovu družinu’, nisam mogao ne primijetiti poneku vizualnu sličnost s Bakshijevim filmom. Ne treba svaku od njih proglašavati posudbom, jer oba redatelja polaze od istog književnog predloška, ali zanimljivo je da je i Jackson poznavao i volio Bakshijevu verziju. Kao da su se dva filmska putovanja, započeta u različitim vremenima, na trenutak susrela na istoj stazi.
Od King Konga do lošeg ukusa
Peter Jackson rođen je 31. listopada 1961. u Wellingtonu. Datum je gotovo predobar za čovjeka koji će se proslaviti filmovima punim krvi, čudovišta i grotesknog humora. No njegovu dječačku maštu nije presudno oblikovao neki horor, nego ‘King Kong’ (1933.). Divovski majmun, minijaturni modeli i trikovi koji su na platnu oživljavali nemoguće svjetove pokazali su mu što se sve može postići filmskom kamerom. Umjesto da čeka da mu netko dopusti snimanje, počeo je izrađivati vlastite efekte i kratke filmove.
Foto: Nije bio loš ukus voljeti ‘King Konga’, ali Peter Jackson imao je i neke znatno neobičnije prijatelje. Izvor: arhivska fotografija.
Radio je kao fotograver u novinama, a vikende provodio snimajući s prijateljima. Iz tog višegodišnjeg pothvata nastao je ‘Loš ukus’ (‘Bad Taste’, 1987.), priča o izvanzemaljcima koji ljudsko meso namjeravaju pretvoriti u proizvod međugalaktičkog lanca brze prehrane. Jackson u filmu igra dvije uloge, a skromni budžet nadoknađuje nevjerojatnom količinom domišljatosti, umjetne krvi i bezobraznog veselja u uništavanju svega što mu se nađe pred kamerom.
Bilo bi lako otpisati ‘Loš ukus’ kao amatersku ludoriju, ali već se tu vidi redatelj koji razumije ritam montaže, komični učinak pretjerivanja i važnost dobro izvedenog filmskog trika. Njegova čudovišta možda nisu uvjerljiva u svakom kadru, ali uvjerenje s kojim ih prikazuje jest. To je razlika između filma koji nema novca i filma koji nema ideja.
Upoznajte Feeblese – Muppeti nakon zatvaranja kazališta
Jim Henson stvorio je svijet u kojem su čak i najneobičnija čudovišta mogla biti simpatična. Njegovi Muppeti znali su biti zajedljivi, tašti, svadljivi i duhoviti na način koji su odrasli razumjeli bolje od djece, ali iza svega je ipak stajala neka toplina. Čak je i grof koji opsesivno broji stvari u ‘Ulici Sezam’ bio stvorenje koje biste rado pozvali u goste.
U ‘Upoznajte Feeblese’ (‘Meet the Feebles’, 1989.) takva bi vas gostoljubivost mogla stajati glave. Jackson nas vodi iza pozornice lutkarske predstave, među izvođače koji se drogiraju, varaju, ucjenjuju i međusobno uništavaju. Nilski konj Heidi pokušava sačuvati dostojanstvo usred raspadajuće družine, dok morž Bletch upravlja svojim malim carstvom poroka. Umjesto Hensonove nježnosti dobivamo svijet u kojem je gotovo svaka ljudska slabost pronašla vlastitu plišanu ili gumenu životinju.
Ovdje mi se nameće usporedba s Ralphom Bakshijem i njegovim ‘Mačkom Fritzom’ (‘Fritz the Cat’, 1972.). Obojica su uzeli medij koji publika često automatski povezuje s djecom i pretvorili ga u prostor namijenjen odraslima, bez pristojnog upozorenja na vratima. Bakshi je kroz lik Roberta Crumba udarao po društvenom licemjerju i političkim pozama, dok Jackson mnogo radije udara po granicama dobrog ukusa. Ali obojica razumiju istu stvar: nacrtana životinja ili lutka nisu obvezne ponašati se pristojnije od čovjeka.
U nastanku filma sudjelovali su i Richard Taylor te Tania Rodger, čiji će rad poslije postati važan dio priče o Weta Workshopu. Iza sve te prljavštine već se oblikovala radionica sposobna izraditi gotovo sve što redatelj zamisli.
Braindead – Majka svih problema
Ako je ‘Loš ukus’ bio dokaz da se može snimiti film bez novca, ‘Braindead’ (‘Dead Alive’, 1992.) pokazao je koliko se daleko može otići kada se krvavi slapstick pretvori u gotovo savršeno organiziran kaos. Lionel Cosgrove, kojega glumi Timothy Balme, povučen je mladić pod vlašću posesivne majke Vere, u izvedbi Elizabeth Moody. Njegov pokušaj ljubavne veze s Paquitom, koju glumi Diana Peñalver, nailazi na prepreku kakvu ni najgori obiteljski terapeut ne bi poželio: majku ugrize zlokobni štakorski majmun, nakon čega počinje epidemija zombija.
Foto: Peter Jackson i majka svih problema. Obiteljski portret kakav ne biste poželjeli u vlastitom albumu. Čekajte dok ne vidite majku. Sa snimanja ‘Braindeada’ (‘Dead Alive’, 1992.). Izvor: arhivska fotografija.
Vera je strašnija kao živa majka nego kao mrtvo čudovište. Njezina potreba da nadzire Lionelov život toliko je sveobuhvatna da se ni smrt ne pokazuje dovoljnim razlogom za prestanak kontrole. Završni prizori, u kojima se sin doslovno mora izvući iz majčina monstruoznog tijela, gotovo pozivaju na frojdovsko tumačenje. Srećom, redatelj nam ne ostavlja mnogo vremena za ozbiljnu psihoanalizu jer nas istodobno zasipa komadima tijela, crnim humorom i jednom od najluđih uporaba kosilice u povijesti filma.
Iza svega stoji vrlo precizno tempirana komedija. Nasilje je toliko pretjerano da prestaje djelovati realistično i postaje koreografija, nešto između nijemog slapsticka i najneobuzdanijeg horora. Čak se i podrijetlo štakorskog majmuna s Otoka lubanja može shvatiti kao pozdrav ‘King Kongu’. U pisanju scenarija sudjelovali su Fran Walsh i Stephen Sinclair, a suradnja s Walsh postat će jedna od najvažnijih konstanti Jacksonove karijere.
Nebeska stvorenja – Kada mašta prestane biti utočište
Nakon svega toga uslijedio je zaokret koji je mnoge iznenadio. ‘Nebeska stvorenja’ (‘Heavenly Creatures’, 1994.) temelje se na stvarnom slučaju Pauline Parker i Juliet Hulme, dviju novozelandskih djevojaka koje su 1954. ubile Paulineinu majku Honoru. U glavnim ulogama pojavile su se Melanie Lynskey i Kate Winslet, obje na početku filmskih karijera.
Foto: Kate Winslet i Melanie Lynskey kao Juliet i Pauline. Dvije djevojke, jedan izmišljeni svijet i stvarnost koja će završiti tragedijom. ‘Nebeska stvorenja’ (‘Heavenly Creatures’, 1994.). Izvor: Miramax.
Umjesto da priču svede na kriminalističku rekonstrukciju, redatelj ulazi u svijet koji djevojke zajednički izmišljaju. Njihovo Četvrto kraljevstvo, nastanjeno fantastičnim likovima i figurama od gline, u početku djeluje kao utočište od roditeljskih zabrana i svakodnevice. No granica između mašte i stvarnosti postupno se briše, a ono što je trebalo biti oslobođenje postaje put prema zločinu.
Ovdje se pokazalo da čovjek koji je znao oživjeti groteskna čudovišta jednako uvjerljivo može prikazati unutarnji svijet svojih junakinja. Film je osvojio Srebrnog lava u Veneciji, a Jackson i Walsh dobili su nominaciju za Oscara za originalni scenarij. Juliet Hulme poslije je postala poznata spisateljica kriminalističkih romana pod imenom Anne Perry. Stvarna priča, dakle, nije završila posljednjim kadrom filma.
Strašila – Mrtvi kao poslovni partneri
U ‘Strašilima’ (‘The Frighteners’, 1996.) Michael J. Fox glumi Franka Bannistera, čovjeka koji nakon osobne tragedije može vidjeti mrtve. Umjesto da taj dar iskoristi za kakvu plemenitu svrhu, Frank sa svojim prijateljima duhovima organizira lažna opsjedanja kuća, a zatim naplaćuje njihovo uklanjanje. Posao je sasvim pristojno zamišljen, barem dok se ne pojavi netko tko mrtve počne proizvoditi mnogo ozbiljnije.
Film postupno napušta komičnu prijevaru i pretvara se u mračnu priču o serijskom ubojici. Jeffrey Combs kao ekscentrični agent FBI-ja Milton Dammers gotovo krade svaki prizor u kojem se pojavi, a među glumcima su i Trini Alvarado, Dee Wallace te John Astin. Posebno je zabavna pojava R. Leeja Ermeyja, koji kao sablasni narednik kao da ni nakon smrti nije uspio napustiti vojsku.
Foto: Baš je bio zaguljen taj Vijetnam. R. Lee Ermey ni nakon smrti nije uspio izaći iz uloge narednika. ‘Strašila’ (‘The Frighteners’, 1996.). Izvor: Universal Pictures
Glazbu je napisao Danny Elfman, dok su digitalni efekti predstavljali velik korak u razvoju Weta Digitala. Komercijalni rezultat bio je razočaravajući, ali iskustvo stečeno na filmu pokazalo se dragocjenim. Velike produkcije koje će uslijediti trebale su upravo takvu kombinaciju praktičnih trikova, računalne obrade i ljudi koji su već naučili rješavati naizgled nerješive probleme.
Zaboravljeno srebro – Jer film je umijeće pripovijedanja
Negdje između tih projekata nastao je i ‘Zaboravljeno srebro’ (‘Forgotten Silver’, 1995.), lažni dokumentarac koji je Jackson snimio s Costom Botesom. Film predstavlja nevjerojatna otkrića o navodnom novozelandskom filmskom pioniru Colinu McKenzieju, čovjeku kojemu se pripisuju postignuća što bi, kada bi bila stvarna, zahtijevala pisanje sasvim nove povijesti kinematografije. U toj izmišljenoj povijesti sudjeluju i poznata lica, među njima filmski kritičar Leonard Maltin, što cijeloj podvali daje dodatnu uvjerljivost.
Foto: Colin McKenzie, jedan od najvećih pionira filmske umjetnosti. Jedina mu je mana što nikada nije postojao. ‘Zaboravljeno srebro’ (‘Forgotten Silver’, 1995.). Izvor: WingNut Films.
Teško je pritom ne sjetiti se Orsona Wellesa i njegove radijske adaptacije ‘Rata svjetova’ (‘The War of the Worlds’, 1938.). Welles je upotrijebio oblik izvanrednih radijskih vijesti, a Jackson televizijskog dokumentarca. Obojica su razumjela da publika ne vjeruje samo onome što joj se govori nego i načinu na koji joj se govori. Priče o masovnoj panici izazvanoj Wellesovom emisijom s vremenom su pretjerane, ali snaga njegova postupka nije zbog toga ništa manja.
Jer film je, prije svega, umijeće pripovijedanja. Ponekad je dovoljno da nam netko dovoljno uvjerljivo pokaže požutjelu fotografiju, oštećenu filmsku vrpcu i ozbiljno lice stručnjaka pa da povjerujemo u čovjeka koji nikada nije postojao.
Gospodar prstenova – Nemoguća pustolovina
Tolkienov roman desetljećima je odolijevao pokušajima da ga se prenese na veliko platno. Jedan od najzanimljivijih pripadao je Johnu Boormanu, koji je početkom sedamdesetih s Rospom Pallenbergom radio na zamisli da se cijeli ‘Gospodar prstenova’ smjesti u jedan film, dug otprilike dva i pol sata. Projekt je propao, ali zanimljivo je usporediti ga s Boormanovim kasnijim ‘Excaliburom’ (1981.). Taj film, s veličanstvenim Nicolom Williamsonom kao Merlinom, traje oko 140 minuta. Dakle, za čitav Tolkienov roman Boorman bi imao jedva desetak minuta više nego za svoju arturijansku priču. A čak bi i Williamsonovu Merlinu trebalo ozbiljno čudo da u toliko vremena ugura sve što se događa između Shirea i Mordora.
Jackson je isprva razvijao adaptaciju za Miramax, gdje se razmišljalo o dva filma, a zatim se pojavila mogućnost da se priča svede na samo jedan. Presudan preokret dogodio se prelaskom u New Line Cinema, gdje je Bob Shaye predložio tri filma. Bio je to prijedlog koji danas djeluje očigledno, ali tada je značio ogroman financijski rizik. Sve tri cjeline snimane su povezano na Novom Zelandu, uz organizacijski pothvat kakav dotad nije bio uobičajen za filmsku fantastiku.
‘Prstenova družina’ (‘The Fellowship of the Ring’, 2001.) najprije je morala riješiti nešto naizgled jednostavno: uvjeriti nas da Međuzemlje postoji i prije nego što počne velika pustolovina. Shire je zato toliko važan. Njegova toplina, zelenilo i svakodnevni život daju smisao svemu što će poslije biti ugroženo. Elijah Wood kao Frodo, Ian McKellen kao Gandalf i Viggo Mortensen kao Aragorn postupno nas uvode u svijet u kojem se sudbine kraljevstava prelamaju preko ramena nekoliko malih, naizgled nevažnih bića.
Foto: Sean Bean kao Boromir. Čovjek koji je podlegao iskušenju, ali je pronašao snagu da se iskupi. ‘Prstenova družina’ (‘The Fellowship of the Ring’, 2001.). Izvor: New Line Cinema.
Ako za nečim u prvoj trilogiji iskreno žalim, onda je to činjenica da smo tako brzo ostali bez fascinantnog Seana Beana. Njegov Boromir jedno je od najljudskijih bića cijele priče, sa svim svojim manama i vrlinama, ponosom, slabostima, hrabrošću i očajničkom željom da spasi svoj narod. Bean mu daje tragičnu veličinu upravo zato što ga ne prikazuje kao nepogrešivog junaka, nego kao čovjeka koji posrne, ali u presudnom trenutku pronalazi snagu da se iskupi. Njegov posljednji otpor Uruk-haijima jedan je od emocionalno najsnažnijih prizora trilogije. Znam da je Tolkien odredio Boromirovu sudbinu mnogo prije Jacksona, ali ponekad se ipak zapitam kako bi trilogija izgledala da je Sean Bean, primjerice, glumio Aragorna. Ne zato što Viggo Mortensen nije bio izvrstan, nego zato što bih volio da je Bean ostao s nama do samoga kraja.
‘Dvije kule’ (‘The Two Towers’, 2002.) proširuju svijet Rohana, donose bitku za Helmovu klisuru i, možda najvažnije, Golluma. Andy Serkis nije samo posudio glas liku koji je računalno oblikovan. Njegova gluma, pokreti i izraz lica postali su temelj izvedbe koja je pokazala koliko se granica između glumca i digitalnog lika može pomaknuti. Gollum je istodobno odbojan, smiješan, jadan i zastrašujući, a njegovi unutarnji razgovori među najboljim su prizorima cijele trilogije.
U ‘Povratku kralja’ (‘The Return of the King’, 2003.) sve dolazi do vrhunca: od Pelennorskih polja do Orodruina, gdje Frodo, iscrpljen teretom Prstena, na kraju ipak nije sposoban dobrovoljno ga uništiti. Upravo je ta slabost važna za Tolkienovu priču. Pobjeda ne dolazi zato što su junaci nepogrešivi, nego zahvaljujući čitavom nizu odluka, milosti, slučajnosti i žrtava. Film je osvojio svih jedanaest Oscara za koje je bio nominiran, izjednačivši rekord koji su dotad držali ‘Ben-Hur’ i ‘Titanic’. A što se tiče njegovih brojnih završetaka, meni nikada nisu predstavljali osobit problem. Nakon tolikog putovanja nije se trebalo žuriti s rastankom.
Kada redatelj odluči popravljati Tolkiena
Koliko god se divio filmskoj trilogiji, ne mogu se praviti da su mi se svi Jacksonovi zahvati svidjeli. Ponekad njegov smisao za humor sklizne u nepotrebnu lakrdiju, poput Legolasova spuštanja niz stube Helmove klisure na štitu. Prizor je možda zamišljen kao trenutak zabave usred bitke, ali meni je uvijek djelovao kao da je netko nakratko zamijenio Tolkienov svijet računalnom igrom.
Mnogo mi više smetaju promjene koje zadiru u karakterizaciju likova. Faramir u romanu pokazuje ono što Boromir nije uspio: razumije opasnost Prstena i odbija iskušenje. U filmu ga se pretvara u čovjeka koji Froda i Sama vodi prema Osgiliathu, kao da je i njemu potreban dodatni dramatični preokret da bi na kraju učinio ispravnu stvar. Time se slabi upravo ona moralna razlika između dvojice braće koju je Tolkien tako pažljivo izgradio.
Slično je s Entima. U knjizi oni raspravljaju, odlučuju i sami kreću protiv Sarumana. Na filmu ih Pippin mora gotovo prevarom dovesti pred prizor uništene šume kako bi shvatili što se dogodilo. Još mi je teže prihvatiti trenutak u kojem Frodo, pod Gollumovim utjecajem, tjera Sama od sebe na stubama Cirith Ungola. Tolkienovi hobiti prolaze kroz dovoljno strašnih kušnji i bez takvog izmišljenog raskola.
Naravno da književna adaptacija mora mijenjati i sažimati. Ali postoji razlika između promjene koja priču čini filmski razumljivijom i one koja stvara sukob ondje gdje ga pisac namjerno nije postavio. Jackson je u najboljim trenucima razumio Tolkienovu veličinu. U ponekim drugima kao da mu nije dovoljno vjerovao.
Howard Shore – Glazba koja je pronašla Međuzemlje
Velik dio onoga što osjećamo dok gledamo trilogiju dugujemo Howardu Shoreu. Njegova glazba nije tek pratnja prizorima, nego sustav tema koje povezuju mjesta, narode, likove i njihove sudbine. Shire ima vlastitu melodijsku toplinu, Rohan svoju plemenitu tugu, Gondor veličanstvenost koja u sebi nosi i svijest o propadanju, dok se oko Prstena stalno vraća glazbena prijetnja koju nije moguće jednostavno otjerati.
Foto: Zvuci Međuzemlja na gostovanju u Londonu. Howard Shore dirigira Londonskom filharmonijom, 23. svibnja 2004. Izvor: Henry Burrows / Flickr.
Shore je prije toga već izgradio impresivnu karijeru, među ostalim surađujući s Davidom Cronenbergom i Jonathanom Demmeom, ali ovdje je dobio priliku oblikovati glazbeni svijet razmjera kakvi se rijetko pružaju filmskom skladatelju. Osvojio je Oscare za glazbu ‘Prstenove družine’ i ‘Povratka kralja’, a treći za pjesmu ‘Into the West’, koju je napisao s Fran Walsh i Annie Lennox.
Njegove teme mogu se slušati i izvan filma, ali čim se oglase, pred očima nam se ponovno pojavljuju krajolici, lica i prizori koje smo zavoljeli. To je možda najljepše što filmska glazba može postići: da nas vrati na mjesto koje nikada nije postojalo, a ipak ga prepoznajemo.
Video: Glazba Howarda Shorea iz filmskog svijeta ‘Gospodara prstenova’. Izvor: YouTube.
King Kong – Dječak je napokon dobio svoj film
Postoje filmovi koje redatelji žele snimiti i oni zbog kojih uopće postanu redatelji. Za Petera Jacksona ‘King Kong’ (1933.) Meriana C. Coopera i Ernesta B. Schoedsacka pripadao je ovoj drugoj skupini. Nakon uspjeha Tolkienove trilogije dobio je priliku vratiti se svojoj prvoj velikoj filmskoj ljubavi, ovaj put s budžetom o kakvom dječak koji je izrađivao vlastite modele nije mogao ni sanjati.
Foto: Na trenutak je čak i New York prestao biti neprijateljsko mjesto. Kong i Ann Darrow (Naomi Watts) na zaleđenom jezeru u ‘King Kongu’ (2005.). Izvor: Universal Pictures.
‘King Kong’ (2005.) vraća radnju u 1933. godinu. Jack Black glumi Carla Denhama, Naomi Watts Ann Darrow, a Andy Serkis svojim pokretima i glumom daje život Kongu. Otok lubanja nastanjen je čudovištima koja bi i najhrabrijeg istraživača natjerala da preispita izbor zanimanja, dok se borba s tiranosaurima pretvara u pravu malu demonstraciju digitalne moći.
Ipak, film traje više od tri sata i povremeno se osjeća da redatelj nije znao što bi od svega što voli trebao izostaviti. Stampedo dinosaura i pojedine akcijske epizode djeluju razvučeno, kao da svaka nova mogućnost računalne animacije automatski zaslužuje mjesto u filmu. Ali onda dođu prizori Konga i Ann na zaleđenom jezeru u Central Parku, pa se sve to pretjerivanje na trenutak povuče pred jednostavnom nježnošću. A završetak na Empire State Buildingu podsjeća nas zašto priča o divovskoj gorili traje toliko dugo.
Fay Wray, nezaboravna Ann Darrow iz originala, trebala je imati kratko pojavljivanje u novoj verziji, ali umrla je prije snimanja. Film je posvećen njezinoj uspomeni. Osvojio je tri Oscara za tehnička postignuća, no njegov najveći uspjeh možda je ipak u tome što je čovjek koji je odrastao uz Kongovu tragediju uspio ispričati vlastitu verziju te priče.
Ljupke kosti – Kada slika postane prepreka
U ‘Ljupkim kostima’ (‘The Lovely Bones’, 2009.), adaptaciji romana Alice Sebold, Saoirse Ronan glumi Susie Salmon, djevojčicu koju ubija susjed George Harvey, u zastrašujuće suzdržanoj izvedbi Stanleyja Tuccija. Njezina obitelj, među čijim su članovima likovi Marka Wahlberga, Rachel Weisz i Susan Sarandon, pokušava živjeti s gubitkom, dok Susie iz prostora između života i smrti promatra ono što je ostavila iza sebe.
Jackson se ovdje našao pred osobito osjetljivim zadatkom. Trebalo je prikazati djevojčičinu maštu i zagrobni prostor, a da pritom ne nestane težina stvarnog zločina. Vizualni prizori često su dojmljivi, ali upravo njihova raskoš povremeno odvlači pozornost od intimne tragedije. Ondje gdje bi tišina možda bila snažnija, film poseže za još jednom fantastičnom slikom.
Tuccijeva izvedba donijela mu je nominaciju za Oscara, a glazbu je skladao Brian Eno. Film je ostao podijeljeno prihvaćen, što nije teško razumjeti. Riječ je o priči u kojoj je redateljeva sposobnost da prikaže nemoguće katkad manje važna od njegove spremnosti da nešto ostavi neizrečenim.
Hobit – Jedna knjiga, tri filma
Kada je došao red na ‘Hobita’, činilo se da je povratak Međuzemlju gotovo zajamčen uspjeh. Projekt je isprva trebao režirati Guillermo del Toro, ali nakon dugih odgađanja odustao je, a Jackson ponovno preuzeo redateljsku palicu. Od jedne razmjerno kratke knjige nastala su tri filma: ‘Hobit: Neočekivano putovanje’ (‘The Hobbit: An Unexpected Journey’, 2012.), ‘Hobit: Smaugova pustoš’ (‘The Hobbit: The Desolation of Smaug’, 2013.) i ‘Hobit: Bitka pet vojski’ (‘The Hobbit: The Battle of the Five Armies’, 2014.).
Već je ta odluka otvorila problem koji se nije mogao riješiti samo povećanjem broja prizora. Bilbova pustolovina ima drukčiji ritam i ton od ‘Gospodara prstenova’. To je priča o hobitu koji nevoljko napušta udobnost doma i postupno otkriva vlastitu hrabrost, a ne još jedan ratni ep o sudbini čitavog svijeta. Martin Freeman izvrstan je Bilbo, ali filmovi mu često ne dopuštaju da ostane u središtu vlastite priče.
Foto: Ian McKellen kao Gandalf, sa štapom u jednoj i Glamdringom u drugoj ruci. Čarobnjak koji je znao da protiv nekih neprijatelja nije dovoljno samo izgovoriti čaroliju. ‘Hobit: Smaugova pustoš’ (‘The Hobbit: The Desolation of Smaug’, 2013.). Izvor: Warner Bros. Pictures / New Line Cinema.
Ipak, jedno proširenje posebno mi se sviđa: Dol Guldur. Tolkien je Gandalfove poslove s Nekromantom i djelovanje Bijelog vijeća uglavnom ostavio izvan glavne radnje ‘Hobita’, uz dodatne podatke u drugim tekstovima. Filmska verzija daje nam priliku vidjeti Gandalfa kako se suočava s prijetnjom koja će poslije zahvatiti cijelo Međuzemlje, a na scenu dovodi Galadriel, Elronda i Sarumana. Događaji su vremenski sažeti i prilagođeni, ali ovdje proširenje ima smisla: otvara pogled na ono što se zbivalo izvan Bilbova vidokruga.
Nažalost, nije svako proširenje bilo jednako uspješno. Ono što je u Dol Gulduru obogatilo Tolkienov svijet, u ‘Bitci pet vojski’ povremeno se pretvara u natjecanje tko će na ekran dovesti više ratnika, čudovišta i računalno stvorenih katastrofa. U jednom trenutku imao sam dojam da u bitci sudjeluje i šesta vojska, samo što se nikada nije pojavila. Možda je zapela negdje na putu prema Ereboru, a možda joj je jednostavno ponestalo mjesta u kadru.
Bitka koja u knjizi zauzima relativno malo prostora postaje središnji spektakl gotovo cijelog filma, a pojedinačni sukobi i digitalne akrobacije sve više potiskuju emocionalnu jezgru Bilbove pustolovine. Ni uključivanje Legolasa, kojega u Tolkienovu ‘Hobitu’ uopće nema, nije mi se činilo potrebnim. Povezivanje dviju filmskih trilogija samo po sebi nije dovoljan razlog da svaki poznati lik ponovno dobije mjesto pred kamerom.
Oni neće ostarjeti – Lica koja je vrijeme gotovo izbrisalo
Nakon svih izmišljenih ratova, Jackson se okrenuo ljudima koji su sudjelovali u jednom stvarnom. U dokumentarcu ‘Oni neće ostarjeti’ (‘They Shall Not Grow Old’, 2018.) posegnuo je za arhivskim snimkama britanskih vojnika iz Prvog svjetskog rata i približio ih gledatelju na dotad neuobičajen način. Oštećene i trzave crno-bijele snimke restaurirane su, prilagođena im je brzina, dodana boja, a uz pomoć čitanja s usana i zvučne obrade rekonstruirani su dijelovi svijeta koji je dotad postojao uglavnom u nijemim slikama.
No najveće postignuće filma nije tehničko. Umjesto povjesničara i generala slušamo sačuvane iskaze samih vojnika. Govore o novačenju, hrani, blatu, ušima, strahu i svakodnevnim apsurdima rovovskog života. Rat tako prestaje biti niz datuma i velikih bitaka. Postaje iskustvo običnih ljudi, od kojih mnogi nisu stigli ni pošteno odrasti prije nego što su se našli usred najveće klaonice koju je dotad upoznao svijet.
Jacksonov djed William sudjelovao je u tom ratu, što projektu daje i osobnu dimenziju. Moglo bi se raspravljati o tome mijenja li koloriranje povijesnih snimaka njihov izvorni karakter, ali teško je osporiti učinak trenutka u kojem se vojnik sa stoljetne filmske vrpce iznenada nasmiješi i pogleda ravno prema nama.
The Beatles: Get Back – Povijest koja je čekala drukčijeg pripovjedača
U dokumentarnoj seriji ‘The Beatles: Get Back’ (2021.) ponovno je zaronio u arhivsku građu, ali ovaj put umjesto rovova Prvog svjetskog rata našao se usred proba Beatlesa u siječnju 1969. Materijal koji je Michael Lindsay-Hogg snimio za film ‘Let It Be’ (1970.) desetljećima je uglavnom bio povezan sa slikom skupine koja se raspada. Iz mnoštva sati snimki nastao je znatno složeniji portret četvorice glazbenika.
Foto: Beatlesi na krovu zgrade Apple Corpsa, 30. siječnja 1969. Samo što ne kažu: „Made it, Ma! Top of the world!” ‘The Beatles: Get Back’ (2021.). Izvor: Apple Corps / Disney+.
Naravno da među njima ima napetosti, zamora i nesporazuma, ali ima i smijeha, zadirkivanja te onih gotovo nevjerojatnih trenutaka u kojima pjesma nastaje pred kamerom. Posebno je fascinantno promatrati Paula McCartneyja kako iz naizgled usputnog sviranja postupno oblikuje ‘Get Back’. Umjesto da nam netko objašnjava kako nastaje glazba, dopušteno nam je da tome prisustvujemo. A kada Beatlesi napokon izađu na krov zgrade Apple Corpsa i zasviraju, teško je ne osjetiti žaljenje što je takvih trenutaka bilo premalo.
The Road Goes Ever On…
I tako dolazimo do mjesta na kojem se put ponovno račva prema Međuzemlju. Peter Jackson vraća se Tolkienovu svijetu, ovaj put kao producent ‘The Lord of the Rings: The Hunt for Gollum’, filma koji režira Andy Serkis. Hoće li taj povratak donijeti novu veliku pustolovinu ili pokazati da neke priče ipak treba ostaviti ondje gdje smo se od njih oprostili, tek ćemo vidjeti.
Video: ‘The Lord of the Rings: The Hunt for Gollum’ – službena najava početka snimanja. Izvor: Warner Bros. Pictures / YouTube.
A možda je upravo u tome čarolija Tolkienova svijeta. Put ne završava ondje gdje smo mislili da završava. Iza sljedećeg zavoja uvijek može čekati nešto što još nismo vidjeli.
The road goes ever on and on…