Čudovište u ogledalu

Jednu od najboljih lekcija o tome kako uplašiti filmskog gledatelja možemo pronaći u filmu koji uopće nije horor. U ‘Gradu iluzija’ (‘The Bad and the Beautiful’, 1952.) Vincentea Minnellija Kirk Douglas glumi Jonathana Shieldsa, ambicioznog producenta kojemu zapadne zadatak da snimi jeftin film strave. Problem je jednostavan: nema novca za uvjerljivo čudovište. Rješenje je još jednostavnije: nemoj ga pokazati. Pusti gledatelja da sam zamisli što se krije u mraku. Iza te filmske lekcije prepoznaje se filozofija Vala Lewtona, producenta koji je desetljeće ranije dokazao da se strah ne mora kupovati skupim efektima.

Foto: Lekcija o strahu od tame. Kirk Douglas kao Jonathan Shields u ‘Gradu iluzija’ (‘The Bad and the Beautiful’, 1952.) Vincentea Minnellija. Izvor: MGM.

Ali što ako čudovište ipak postoji? Možda nema očnjake, rogove ni kopita, možda ne leti na metli i ne skriva se u mračnim šumama. Možda ga svakoga jutra možemo vidjeti u odrazu vlastitog ogledala.

Häxan – Vrag pred kamerom

Godine 1922. danski redatelj Benjamin Christensen snimio je ‘Vještice’ (‘Häxan’), jedan od najneobičnijih filmova nijemog razdoblja. Nije to bio ni klasičan dokumentarac ni običan horor, nego mješavina povijesnog predavanja, igranih prizora i groteskne fantazije. Christensen je pred kameru izveo vještice, vragove, sabate, mučenja i inkvizitore, služeći se filmskim trikovima koji i danas imaju nečega uznemirujućeg. Sam je glumio vraga, a demonska iskušenja i vještičja okupljanja izgledala su kao da su sišla s ilustracija starih knjiga o čarobnjaštvu.

Foto: Nema brade, ali tu su glava, rogovi i jezik. Veliki gazda osobno! Benjamin Christensen kao vrag u ‘Vješticama’ (‘Häxan’, 1922.). Izvor: filmski kadar.

No redateljev cilj nije bio dokazati postojanje vještica. Pokušavao je pokazati kako su neznanje, praznovjerje, strah i nerazumijevanje bolesti stvarali uvjerenje da iza ljudske patnje stoje demonske sile. Osobito su potresni prizori u kojima optužene žene pod mučenjem priznaju ono što njihovi progonitelji žele čuti. Christensen pritom povlači i vezu između nekadašnjih optužbi za vještičarenje i načina na koji se u njegovo vrijeme postupalo sa ženama čije se ponašanje proglašavalo histerijom.

Film je izazivao kontroverze zbog golotinje, seksualnih prizora i demonske ikonografije, ali njegova provokativnost nije bila sama sebi svrhom. Christensen je koristio slike iz noćnih mora kako bi govorio o stvarnim ljudskim postupcima.

Dan gnjeva

U ‘Danu gnjeva’ (‘Vredens dag’, 1943.) Carla Theodora Dreyera vještice ne lete na metlama, ne kuhaju čarobne napitke i ne pretvaraju se u životinje. Njihova je sudbina u rukama ljudi koji su već odlučili da one postoje. Radnja je smještena u Dansku 17. stoljeća, gdje optužba za vještičarenje može značiti mučenje, priznanje i lomaču.

Starica Herlofs Marte, optužena za vještičarenje, pokušava pronaći utočište kod mlade Anne, supruge mnogo starijeg pastora Absalona Pederssøna. Anne pritom saznaje da je i njezina majka nekoć bila osumnjičena, ali je izbjegla progon zahvaljujući Absalonovoj zaštiti. Ono što počinje kao priča o jednoj optuženoj ženi postupno postaje priča o braku bez ljubavi, potisnutoj želji i strahu od vlastitih osjećaja.

Foto: Za let na metli nije bilo dokaza, ali kad su dokazi uopće i bili potrebni? ‘Dan gnjeva’ (‘Vredens dag’, 1943.) Carla Theodora Dreyera. Izvor: filmski kadar.

Kada se Anne zaljubi u Absalonova sina Martina, granica između grijeha, želje i navodne čarolije počinje nestajati. Dreyer nikada potpuno ne razrješava pitanje ima li Anne doista nekakvu moć ili je riječ o slučajnostima i osjećaju krivnje. Njegova kamera, s dugim kadrovima, sporim pokretima i gotovo slikarskim odnosom svjetla i sjene, pretvara kuću u prostor u kojem se i najobičniji pogled može protumačiti kao priznanje.

Film je snimljen tijekom njemačke okupacije Danske i često se čitao kao alegorija života pod represijom, premda ga ne treba svoditi samo na političku poruku. Dreyer govori i o društvu u kojem je ženska želja sama po sebi sumnjiva, a ljubav može postati razlog za osudu. Anne ne mora biti vještica da bi bila kažnjena kao vještica. Dovoljno je da poželi život koji joj drugi nisu namijenili.

Vještice iz Salema

Arthur Miller napisao je ‘Vještice iz Salema’ (‘The Crucible’) 1953. godine, vraćajući se suđenjima za vještičarenje u Salemu 1692. kako bi progovorio o vlastitom vremenu, makartizmu i političkim progonima u Sjedinjenim Državama. Njegova drama nije pokušaj doslovne rekonstrukcije povijesti, nego prikaz društva u kojem se osobni sukobi, potisnute želje i strah od javne osude pretvaraju u oružje.

Francusko-istočnonjemačke ‘Vještice iz Salema’ (‘Les Sorcières de Salem’, 1957.) Raymonda Rouleaua nastale su prema scenarističkoj adaptaciji Jean-Paula Sartrea. Yves Montand glumi Johna Proctora, Simone Signoret njegovu suprugu Elizabeth, a Mylène Demongeot Abigail Williams. Sartreova verzija osobito naglašava društvene odnose i političku pozadinu progona, dok glumački trojac daje ljudska lica zajednici koja se raspada pod pritiskom vlastitih optužbi.

Foto: U Salemu je bilo dovoljno uprijeti prstom. Ostalo je odrađivao sud. Yves Montand i Simone Signoret u ‘Vješticama iz Salema’ (‘Les Sorcières de Salem’, 1957.) Raymonda Rouleaua. Izvor: filmski kadar.

Gotovo četiri desetljeća poslije Nicholas Hytner snimio je ‘Vještice iz Salema’ (‘The Crucible’, 1996.), za koje je scenarij napisao sam Miller. Daniel Day-Lewis glumi Johna Proctora, Winona Ryder Abigail, a Joan Allen Elizabeth. Hytnerov film snažnije približava gledatelju osobnu tragediju Proctorovih, osobito Johnovu borbu između krivnje koju doista nosi i lažnog priznanja koje se od njega zahtijeva.

Dvije ekranizacije ne treba promatrati kao natjecanje. Jedna je nastala u sjeni hladnoratovskih ideoloških sukoba, druga u vremenu koje je moglo vjerovati da su takvi progoni ostali u prošlosti. Obje pokazuju koliko je malo potrebno da zajednica počne kažnjavati ljude ne zbog onoga što su učinili, nego zbog onoga što je netko spreman o njima izjaviti.

Foto: Svugdje je opasno imati neprijatelje. U Salemu prijatelje još više. Daniel Day-Lewis i Winona Ryder u ‘Vješticama iz Salema’ (‘The Crucible’, 1996.) Nicholasa Hytnera. Izvor: 20th Century Fox.

Čekić za vještice

U ‘Čekiću za vještice’ (‘Kladivo na čarodějnice’, 1970.) Otakara Vávre nema čarobnih letova, začaranih princeza ni zlih čarobnjaka čija se moć skriva u bradi. Umjesto njih imamo inkvizitora Heinricha Franza Bobliga, čovjeka kojemu su za proizvodnju užasa dovoljni optužba, zapisnik i sprave za mučenje. Film se temelji na stvarnim progonima vještica u Moravskoj krajem 17. stoljeća, a pokazuje kako se od jednog naizgled beznačajnog prijestupa može izgraditi čitav sustav terora.

Foto: Samo je priznanje važno. Kako doći do njega, puki su detalji. ‘Čekić za vještice’ (‘Kladivo na čarodějnice’, 1970.) Otakara Vávre. Izvor: filmski kadar.

Boblig, kojega glumi Vladimír Šmeral, ne traži istinu nego priznanja. A kada se priznanje iznuđuje mučenjem, pitanje krivnje postaje besmisleno. Optuženi počinju imenovati druge, ti drugi treće, a krug se širi dok više nitko nije siguran. Na putu inkvizitoru nađe se i dekan Kryštof Alois Lautner, kojega glumi Elo Romančík. Njegova razumnost i protivljenje postupcima progona postaju opasniji od bilo kakve navodne čarolije.

Vávra je film snimio u zemlji koja je već poznavala montirane političke procese, prisilna priznanja i javna poniženja. Zato se priča o inkviziciji mogla čitati i kao priča o mnogo novijoj povijesti Čehoslovačke. Mehanizam je ostao isti: najprije se odredi krivac, a zatim se pronađe način da sam potvrdi vlastitu krivnju.

Grička vještica

Na našim prostorima priča o vješticama ima i vlastitu filmsku povijest. ‘Grička vještica’ Marije Jurić Zagorke ekranizirana je još 1920. godine, u nijemom filmu prema scenariju same autorice. Kao redatelj navodi se Hinko Nučić, a snimalo se, među ostalim, u dvorcu Opeka kraj Vinice. Filmska vrpca nije sačuvana; preostalo je tek nekoliko fotografija, pa o izgledu filma možemo govoriti samo posredno.

Foto: Vještica je preživjela stoljeća, ali filmska vrpca nije. Melita Polak-Bohinec kao Nera Keglević u ‘Gričkoj vještici’ (1920.) Hinka Nučića. Izvor: sačuvani filmski prospekt i promotivne fotografije.

Zagorkina Nera Keglević nije vještica koja priziva demone, nego junakinja koja se suočava s društvom spremnim proglasiti opasnom ženu koja odbija prihvatiti namijenjenu joj ulogu. Povijesni roman pritom se služi pustolovinom, ljubavlju i intrigom kako bi progovorio o položaju žena i zloupotrebi vlasti.

Mnogo desetljeća poslije HRT i Jadran film najavili su ambicioznu televizijsku ekranizaciju ‘Gričke vještice’. Projekt je godinama prolazio kroz pregovore i promjene planova, a 2017. objavljen je i početak snimanja. Međutim, HRT je u listopadu iste godine raskinuo koprodukcijski ugovor zbog neizvršavanja ugovornih obveza. Najavljena serija nije stigla do televizijskih gledatelja.

Grička je vještica preživjela lomače, inkviziciju i stoljeća zaborava. Hoće li preživjeti i televizijsku produkciju, još ćemo vidjeti.

Japanske sablasti

U japanskom filmu vještice ne moraju letjeti na metlama. Ponekad se vraćaju iz mrtvih kako bi naplatile nepravdu koju su pretrpjele za života. U ‘Kuroneku’ (1968.) Kaneta Shindōa majku i snahu siluju i ubijaju samuraji, a njihov dom spaljuju. Dvije žene vraćaju se kao osvetnički duhovi, povezani s likom crne mačke, i zavode samuraje kako bi ih ubile. No njihova osveta postaje tragedija kada se iz rata vrati čovjek koji je jednoj sin, a drugoj suprug. I sam je postao samuraj, a dobiva zadatak uništiti upravo one koje je izgubio.

Shindō je već u ‘Onibabi’ (1964.) pokazao kako se ljudska okrutnost može sakriti iza demonske maske. Dvije žene u ratom opustošenom Japanu preživljavaju ubijajući zalutale samuraje i prodajući njihovu opremu. Kada se pojavi maska demona, ona postaje sredstvo zastrašivanja, ali i kazna za onu koja je upotrijebi. Ovdje nije lako razlučiti gdje završava ljudska zloba, a počinje nadnaravno.

Masaki Kobayashi u ‘Kwaidanu’ (1964.) ekranizira četiri priče iz japanske tradicije koju je zapisivao Lafcadio Hearn, stvarajući jedan od vizualno najraskošnijih filmova strave. Njegove oslikane pozadine, neprirodne boje i glazba Tōrua Takemitsua pretvaraju svaku priču u zaseban svijet. Posebno mjesto pripada ‘Snježnoj ženi’ (‘Yuki-onna’), u kojoj Keiko Kishi glumi prekrasno, ali smrtonosno biće koje se pojavljuje tijekom snježne oluje. Mladom drvosječi Minokichiju poštedi život pod uvjetom da nikome ne ispriča što je vidio.

Foto: Neke žene nikada ne zaboravljaju obećanja. A ova je osobito hladnokrvna kad ih prekršite. Keiko Kishi kao Snježna žena u ‘Kwaidanu’ (1964.) Masakija Kobayashija. Izvor: Toho / filmski kadar.

Godinama poslije Minokichi se oženi lijepom ženom i s njom dobije djecu. Jedne večeri ispriča joj događaj iz mladosti, ne sluteći da je upravo ona Snježna žena. Prekršeno obećanje trebalo bi ga stajati života, ali Yuki-onna sada je i majka njegove djece. Zato ga poštedi i odlazi, zaprijetivši mu da će se vratiti ako djeci nanese zlo. Kobayashi tako od bića koje je moglo ostati tek ledena prikaza stvara tragičan lik: ženu koja je upoznala ljudsku ljubav, ali zbog vlastite prirode ne može ostati uz obitelj koju je stvorila.

Tri vještice i Macbeth

Shakespeareove tri vještice iz ‘Macbetha’ među najutjecajnijim su prikazima čarobnjaštva u svjetskoj književnosti, a film im je dao nekoliko izrazito različitih oblika. Kod Orsona Wellesa u ‘Macbethu’ (1948.) one pripadaju svijetu magle, blata i gotovo iskonskog praznovjerja. Njihovo proročanstvo djeluje kao glas nekakve drevne sile, ali ne oslobađa Macbetha odgovornosti za ono što će učiniti.

Akira Kurosawa u ‘Krvavom prijestolju’ (‘Kumonosu-jō’, 1957.) preselio je Shakespeareova ‘Macbetha’ u feudalni Japan i pritom tri vještice zamijenio jednim sablasnim bićem koje ratnici Washizu i Miki susreću u maglovitoj šumi. Dok sjedi za kolovratom, ono im proriče budućnost, a njegova jeziva smirenost djeluje mnogo zlokobnije od bilo kakvog demonskog urlanja. Toshirō Mifune kao Washizu i Isuzu Yamada kao njegova supruga Asaji preuzimaju uloge Macbetha i Lady Macbeth, ali Kurosawa njihovu tragediju oblikuje estetikom japanskoga kazališta nō. Osobito je dojmljiva Yamada, čije lice nalik maski i gotovo bešumni pokreti stvaraju dojam da je sama Asaji opasnija od šumskog priviđenja. A kada se na kraju šuma doista pokrene, Washizua ne čekaju čarobne sile, nego strijele vlastitih vojnika.

Foto: Nije ih moralo biti tri niti mu je rekla što mora učiniti. Samo što će se dogoditi. Ostalo je Macbeth obavio sam. Chieko Naniwa kao šumska prikaza u ‘Krvavom prijestolju’ (‘Throne of Blood’, 1957.) Akire Kurosawe. Izvor: Toho / filmski kadar.

Roman Polanski u svojem ‘Macbethu’ (1971.) otvara film prizorom vještica na pustoj obali, dajući im opipljivu, gotovo prljavu tjelesnost. Njegova je Škotska okrutno mjesto u kojem se nadnaravno i ljudska brutalnost neprestano dodiruju. U ‘Tragediji Macbetha’ (‘The Tragedy of Macbeth’, 2021.) Joela Coena sve tri vještice utjelovljuje Kathryn Hunter, čiji neprirodni pokreti i glasovi stvaraju biće koje kao da ne pripada nijednom poznatom svijetu.

Najzanimljivije je ipak ono što se ne mijenja. Vještice Macbethovu budućnost nagovješćuju, ali mu ne naređuju da ubije kralja Duncana. Proročanstvo postaje opasno tek kada ga čovjek odluči pretvoriti u vlastiti plan.

Jabuka, šešir i metla

Disneyjeva ‘Snjeguljica i sedam patuljaka’ (‘Snow White and the Seven Dwarfs’, 1937.) dala je Grimmovoj zloj kraljici jedan od najstrašnijih prizora u povijesti animacije. Njezina preobrazba u pogrbljenu staricu gotovo je mali horor unutar bajke, a otrovna jabuka postala je predmet od kojega se generacije djece nisu mogle sasvim bezbrižno odvojiti. Kraljica pritom nije rođena kao ružna vještica. Ona sama bira taj lik kako bi ostvarila svoju zavist.

Foto: Nacrt prototipa. Zla kraljica u obličju vještice u ‘Snjeguljici i sedam patuljaka’ (‘Snow White and the Seven Dwarfs’, 1937.). Izvor: Walt Disney Productions.

Samo dvije godine poslije ‘Čarobnjak iz Oza’ (‘The Wizard of Oz’, 1939.) Victora Fleminga donio je Margaret Hamilton kao Zlu vješticu Zapada, lik koji će praktički odrediti kako zamišljamo filmske vještice. Zelena koža, šiljasti šešir, metla, prodoran glas i smijeh koji se nije mogao zamijeniti ni s jednim drugim postali su dio filmske povijesti. A Hamilton nas počinje plašiti još u Kansasu, kao zlovoljna gospođica Gulch. Kada tornado ponese Dorothyinu kuću, ona kroz prozor ugleda Gulch kako prolazi na biciklu, da bi se bicikl pretvorio u metlu, a njegova vlasnica u vješticu. I tada se začuje onaj smijeh. Jedan od najljepših filmskih prijelaza iz svakodnevice u bajku, ali i upozorenje da bajka neće biti sasvim bezazlena.

Foto: Žena koja je utjelovila samo poimanje vještice. Margaret Hamilton kao Zla vještica sa Zapada u ‘Čarobnjaku iz Oza’ (‘The Wizard of Oz’, 1939.) Victora Fleminga. Izvor: MGM / filmski kadar.

Žena iza svega toga bila je nekadašnja odgojiteljica u dječjem vrtiću, kojoj je bilo osobito stalo do djece. Ironija je gotovo savršena: jedna od najstrašnijih vještica filmskog platna bila je osoba koja je najmanje željela plašiti djecu. Snimanje joj je pritom donijelo stvarnu opasnost. Tijekom prizora nestajanja u plamenu pirotehnički je efekt aktiviran prerano i Hamilton je zadobila ozbiljne opekline lica i ruke. Nakon oporavka vratila se snimanju, ali više nije pristajala na opasne prizore s vatrom. Godinama poslije pojavila se u dječjoj emisiji ‘Mister Rogers’ Neighborhood’ kako bi mališanima objasnila da je strašna vještica samo glumačka uloga. Žena koja je prestrašila milijune djece pokušavala im je pokazati da se iza zelenog lica ne skriva nikakvo čudovište.

Disney će poslije u ‘Trnoružici’ (‘Sleeping Beauty’, 1959.) stvoriti Zluradu, vješticu čija elegancija i hladna prijetnja kulminiraju preobrazbom u zmaja.

Nicolas Roeg – Djevojčica na slici

Na prvi pogled ‘Vještice’ (‘The Witches’, 1990.) Nicolasa Roega dječji su film prema knjizi Roalda Dahla, s raskošnim maskama, izvanrednim efektima radionice Jima Hensona i Anjelicom Huston kao Velikom vrhovnom vješticom. Ali već nakon nekoliko minuta postaje jasno da se iza te naizgled bezazlene pustolovine krije nešto mnogo neugodnije. Roeg, redatelj ‘Ne okreći se’ (‘Don't Look Now’, 1973.), nije zaboravio kako se stvara istinski strah samo zato što mu je publika ovaj put bila mlađa.

Foto: Kada vještice crtaju, tuga bude još i dublja. Erica, djevojčica zarobljena u slici, u ‘Vješticama’ (‘The Witches’, 1990.) Nicolasa Roega. Izvor: Warner Bros. / filmski kadar.

Mai Zetterling glumi baku Helgu, koja unuku Lukeu pripovijeda o stvarnim vješticama. Ne žive one u kućicama od slatkiša, nego među običnim ljudima, a upravo ih je zato teško prepoznati. Zatim mu ispriča priču o svojoj prijateljici Erici, djevojčici koju je odvela vještica iz susjedstva. Erica je nestala, ali se šest tjedana poslije njezin lik pojavio na slici koju je naslikao njezin otac i koja je visjela u roditeljskom domu. Katkad je stajala na jednom mjestu, katkad na drugom. Godine su prolazile, a djevojčica je na slici rasla i starjela. Jednoga dana jednostavno je nestala i s nje.

Teško je zamisliti okrutniju čaroliju. Erica nije jednostavno nestala. Ostala je pred očima svojih roditelja, zarobljena u slici na zidu njihove kuće. Morali su gledati kako njihova djevojčica odrasta, kako se mijenja i stari, a nisu je mogli dotaknuti, zagrliti ni osloboditi. Nisu mogli čak ni prestati pratiti njezinu sudbinu, jer kako okrenuti pogled od vlastitog djeteta? Bili su osuđeni na ulogu bespomoćnih promatrača. I onda je jednoga dana Erica nestala čak i sa slike. Roeg nam nije morao pokazati ni kap krvi. Pokazao nam je nešto mnogo strašnije: roditelje kojima je dopušteno gledati život vlastitog djeteta, ali ne i sudjelovati u njemu.

A tek potom dolaze vještice sa svojim perikama, rukavicama, kandžama i planom da svu djecu Engleske pretvore u miševe. Anjelica Huston uživa u ulozi Velike vrhovne vještice, a njezina preobrazba ostaje jedan od velikih trijumfa filmske maske. Ipak, nakon priče o Erici teško je povjerovati da je najstrašnije što nam Roeg može pokazati lice ispod perike.

Vještice koje su znale zavesti

U ‘Oženih se vješticom’ (‘I Married a Witch’, 1942.) Renéa Claira Veronica Lake glumi Jennifer, vješticu koja se nakon nekoliko stoljeća vraća kako bi se osvetila potomku čovjeka odgovornog za njezinu smrt na lomači. Nesretnog potomka glumi Fredric March, a Jenniferina zamisao o osveti počinje se raspadati kada se ljubavna čarolija okrene protiv nje same. Clair tako priču o progonu pretvara u romantičnu komediju u kojoj je najopasnije oružje možda upravo zaljubljivanje.

Foto: Pogledaš Veronicu Lake i čarolija postaje nepotrebna. E, baš tu leži prava opasnost. Veronica Lake i Fredric March u ‘Oženih se vješticom’ (‘I Married a Witch’, 1942.) Renéa Claira. Izvor: Paramount Pictures / filmski kadar.

U ‘Zvonu, knjizi i svijeći’ (‘Bell, Book and Candle’, 1958.) Richarda Quinea Kim Novak glumi Gillian Holroyd, modernu njujoršku vješticu koja se zaljubljuje u izdavača kojega glumi James Stewart. Njezina mačka Pyewacket možda je jedan od najšarmantnijih pomagača u povijesti filmske magije, a sam film postavlja pitanje može li netko tko raspolaže čarolijama doista slobodno voljeti.

Gotovo tri desetljeća poslije George Miller u ‘Vješticama iz Eastwicka’ (‘The Witches of Eastwick’, 1987.) okuplja Cher, Susan Sarandon i Michelle Pfeiffer, a u njihovu sredinu dovodi Jacka Nicholsona kao Daryla Van Hornea. Ovdje čarobnjaštvo postaje priča o željama, seksualnosti i moći, uz dovoljno ironije da ni sam vrag ne može biti siguran tko zapravo upravlja događajima.

Foto: Muc... muc... muc... Kim Novak i Pyewacket u ‘Zvonu, knjizi i svijeći’ (‘Bell, Book and Candle’, 1958.) Richarda Quinea. Izvor: Columbia Pictures / filmski kadar.

Slavenske čarolije

Ukrajinski redatelj Aleksandar Ptuško, kojega Rusi svojataju kao i mnogo toga drugoga, u raskošnoj filmskoj bajci ‘Ruslan i Ljudmila’ (‘Руслан и Людмила’, 1972.) oživio je svijet Puškinove poeme, zadržavši pritom njezinu stihovanu formu. Vještica Naina, zli čarobnjak Černomor, dragulji, čarolije i fantastična bića činili su svijet u kojem je sve bilo moguće. Pa čak i to da gledatelj ostane bez završetka priče.

Jedne davne nedjelje film je prikazan na televiziji, poslijepodne, u dva dijela, upravo onako kako je i snimljen. Prvi sam pogledao. A onda smo otputovali u Dalmaciju, gdje smo ostali mjesec dana. Imali smo more, sunce i sve ono zbog čega se obično odlazi na ljetovanje, ali nismo imali televizor. Nismo imali čak ni televizijski signal. Sljedeće nedjelje drugi je dio prošao bez mene. I nikada ga više nisam uspio uhvatiti na televiziji. Vještica Naina, zli Černomor, dragulji i sve njihove čarolije ostali su visjeti negdje u zraku, zajedno sa sudbinom Ruslana i Ljudmile. Jedino što nije ostalo nedovršeno bila je moja ljubav prema Ptušku i tvrdoglava odluka da jednoga dana ispravim propušteno. Uspio sam tek mnogo godina poslije, kada sam kupio DVD.

Foto: Nije svaka starica koja živi sama u šumi vještica. Ionako znamo da vještice ne postoje. Ali ako joj kućica hoda na kokošjim nogama, valjalo bi se ipak zamisliti. Baba Jaga u ‘Vasilisi Prekrasnoj’ (1939.) Aleksandra Ptuška. Izvor: filmski kadar.

Ptuško je već u ‘Vasilisi Prekrasnoj’ (‘Василиса Прекрасная’, 1939.) posegnuo za slavenskom bajkovitom tradicijom i Babom Jagom, jednom od njezinih najprepoznatljivijih vještica. U tim filmovima čarobnjaštvo nije samo prijetnja nego i čitav sustav pravila, iskušenja i pustolovina, a filmski trikovi služe stvaranju svijeta koji se ne mora ispričavati što je nemoguć.

Saxana i Arabela

Čehoslovački redatelj Václav Vorlíček u ‘Djevojci na metli’ (‘Dívka na koštěti’, 1971.) predstavlja Saxanu, mladu vješticu koju glumi Petra Černocká. Umjesto da marljivo uči čarobnjaštvo, Saxana bježi među obične ljude, gdje otkriva da njihov svijet nije ništa manje neobičan od njezina. Film se poigrava školskim pravilima, generacijskim sukobima i željom mladih da sami odlučuju o vlastitoj budućnosti.

Vorlíček će se poslije vratiti svijetu bajki u televizijskoj ‘Arabeli’ (1979.–1981.), s Janom Nagyovom kao naslovnom princezom i Jiříjem Lábusom kao Rumburakom. Među čarobnim likovima nalazi se i Ježibaba, dok se svijet bajki neprestano sudara sa svakodnevicom obične obitelji.

Foto: Za čaroliju joj nije trebala metla. Bio je dovoljan prsten. Ali nije manjkalo ni vještica. Jana Nagyová kao Arabela u ‘Arabeli’ (1980.) Václava Vorlíčeka. Izvor: Čehoslovačka televizija / kadar iz serije.

A onda je tu i Karel Zeman, čiji ‘Čarobnjakov učenik’ (‘Čarodějův učeň’, 1977.) prema priči o Krabatu pokazuje mnogo mračnije lice srednjoeuropske magije. Animirani svijet crnog mlina, tajanstvenog majstora i opasnog učenja nema bezbrižnost Saxaninih školskih nestašluka. Čarolija ovdje traži cijenu, a odrastanje znači naučiti koliko je opasno prepustiti vlastitu volju drugome.

Jedna starija gospođa traži suputnika

Nisu sve filmske vještice nastale da bi nas prestrašile. Neke su tu da bi nas nasmijale, a među njima posebno mjesto pripada crtiću ‘The Flying Sorceress’ (1956.) Williama Hanne i Josepha Barbere. Tom nailazi na oglas: „Wanted: Intelligent cat to act as traveling companion for elderly lady.” Starija gospođa traži inteligentnog mačka kao društvo za putovanje. Ništa sumnjivo, barem dok se ne pokaže da je riječ o vještici i da putovanje uključuje metlu.

Foto: Tražila je inteligentnog mačka. Po Tomovu izrazu lica vidi se da je dobila upravo ono što je tražila. ‘The Flying Sorceress’ (1956.). Izvor: MGM.

Tom, naravno, nije mogao znati u što se upušta. Ali gledatelj vrlo brzo shvaća da su u svijetu Hanne i Barbere i najobičniji oglasi potencijalno opasni. Ono što bi u hororu bio susret sa zlom ovdje postaje niz komičnih katastrofa, a metla od simbola nadnaravne moći postaje prijevozno sredstvo koje nije prošlo nikakvu ozbiljnu sigurnosnu provjeru.

Barbara Steele

Mario Bava u ‘Maski demona’ (‘La maschera del demonio’, 1960.) vraća vješticu njezinu gotičkom podrijetlu. Barbara Steele glumi Asu Vajdu, pogubljenu zbog vještičarenja, čiji povratak iz groba donosi osvetu potomcima onih koji su je osudili. Bava koristi crno-bijelu fotografiju, maglu, grobnice i izrazito stilizirano nasilje kako bi stvorio svijet u kojem je nadnaravno zlo opipljivo.

U ‘Tri lica straha’ (‘I tre volti della paura’ / ‘Black Sabbath’, 1963.) Bava se vraća natprirodnom užasu kroz tri odvojene priče. Posebno je uznemirujuća epizoda ‘Kap vode’ (‘The Drop of Water’), s mrtvom staricom za koju se vjeruje da je bila medij i prstenom koji nikako nije trebalo uzeti. Ovdje ne treba cijela vojska demona. Dovoljni su jedno lice, jedan zvuk i osjećaj da se nešto nepomično ipak pomaknulo.

Od Lewtona do Karswella

Val Lewton je u ‘Sedmoj žrtvi’ (‘The Seventh Victim’, 1943.), koju je režirao Mark Robson, istraživao svijet tajnog sotonističkog društva skrivenog iza svakodnevnog života. Nije riječ o vješticama iz narodnih predaja, ali jest o važnom koraku prema modernom hororu u kojem prijetnja ne dolazi iz udaljenog dvorca nego iz poznatog grada.

Jacques Tourneur, koji je s Lewtonom snimio ‘Ljude mačke’ (‘Cat People’, 1942.), u ‘Noći demona’ (‘Night of the Demon’, 1957.) stvara jednoga od najneobičnijih filmskih čarobnjaka. Julian Karswell, kojega glumi Niall MacGinnis, obrazovan je i uglađen gospodin, ljubazan domaćin koji zna prirediti dječju zabavu, ali i prizvati sile s kojima se nije mudro igrati. Nasuprot njemu stoji Dana Andrews kao američki psiholog John Holden, čovjek uvjeren da se sve može objasniti razumom.

Foto: Znam da je krajnje nepristojno, ali od veseljaka pod maskom ne primajte vizitke. Ni pod koju cijenu. Humor mu je malo čudan. Niall MacGinnis kao Julian Karswell, Dana Andrews kao John Holden i Peggy Cummins kao Joanna Harrington u ‘Noći demona’ (‘Night of the Demon’, 1957.) Jacquesa Tourneura. Izvor: filmski kadar.

Film je nastao prema priči M. R. Jamesa ‘Casting the Runes’. Njegova je središnja prijetnja prokletstvo koje se prenosi zapisanim runama. Karswell ne mora vikati ni prijetiti. Dovoljno je da žrtva zna koliko joj je vremena preostalo. U jednome trenutku Karswell se čak pojavljuje kao klaun na dječjoj zabavi. Gledatelj zna tko se skriva iza nasmiješenog lica, dok djeca vide samo zabavljača.

Mnogo prije nego što je Stephen King stvorio Pennywisea u ‘Ono’ (‘It’), Karswell je pokazao koliko nelagode može izazvati klaun koji nije ono za što se izdaje. Kod Tourneura klaun je maska čovjeka koji poznaje crnu magiju, dok će kod Kinga klaun postati maska samoga nadnaravnog zla. Ne treba izmišljati izravnu vezu između tih djela da bi usporedba bila zanimljiva.

Posebna je priča sam demon. Tourneur je bio sklon neizrečenom, ali producent Hal E. Chester želio je da publika čudovište vidi. Demon je zato prikazan, iako najveći dio napetosti filma počiva na neizvjesnosti, tajanstvenim znakovima i Karswellovoj gotovo nepodnošljivoj smirenosti.

Gavran

Roger Corman u ‘Gavranu’ (‘The Raven’, 1963.) okuplja Vincenta Pricea, Borisa Karloffa i Petera Lorrea u neobičnoj komediji strave koja s Poeovom pjesmom dijeli naslov i početnu zamisao, ali zatim odlazi svojim putem. Price glumi čarobnjaka Erasmusa Cravena, Karloff njegova suparnika Scarabusa, a Lorre Bedloa, čarobnjaka koji se pojavljuje u obliku gavrana. Njihovo nadmetanje, osobito završni dvoboj čarolijama, pretvara magiju u svojevrsno natjecanje u znanju i domišljatosti.

Foto: Kad se dva čarobnjaka posvađaju, bolje se držati podalje. Vincent Price u ‘Gavranu’ (‘The Raven’, 1963.) Rogera Cormana. Izvor: American International Pictures / filmski kadar.

Cormanova ironija ne znači da njegovi čarobnjaci ne znaju što rade. Svaki od njih raspolaže umijećem koje drugi moraju priznati, čak i kada ga pokušavaju nadmašiti. Film se može smijati njihovoj taštini, ali u svijetu ‘Gavrana’ magija još uvijek zahtijeva trud, iskustvo i vještinu. Nije dovoljno samo poželjeti nekome zlo.

Rosemaryna beba

Roman Polanski u ‘Rosemarynoj bebi’ (‘Rosemary’s Baby’, 1968.), prema romanu Ire Levina, smješta sotonistički kult u njujoršku stambenu zgradu. Rosemary, koju glumi Mia Farrow, živi sa suprugom Guyem, kojega glumi John Cassavetes, a njihovi naizgled ljubazni susjedi Minnie i Roman Castevet, koje glume Ruth Gordon i Sidney Blackmer, postupno postaju mnogo više od napornih stanara koji ne znaju kada treba ostaviti mladi bračni par na miru.

Foto: Dobri susjedi zlata vrijede, ali nije zlato sve što sja. Ruth Gordon kao Minnie Castevet i Mia Farrow kao Rosemary u ‘Rosemarynoj bebi’ (‘Rosemary’s Baby’, 1968.) Romana Polanskog. Izvor: Paramount Pictures / filmski kadar.

Polanski ne gradi užas samo na sotonistima, nego i na činjenici da Rosemary nitko ne želi ozbiljno saslušati. Njezino tijelo, trudnoća i zdravlje postaju predmet odluka drugih ljudi, dok se svaka njezina sumnja proglašava pretjerivanjem. Čak je i stan, mjesto na kojem bi se trebala osjećati sigurnom, pretvoren u prostor iz kojega nema pravog izlaza.

Nekada su vještice živjele u šumama, a šezdesetih su se preselile u njujorške stanove. Neke su čak putovale u Dubrovnik. Ili su barem tako tvrdile. Rosemary je, u svakom slučaju, znala da je ponekad najbolje praviti se da susjeda ne čuješ. „Shut up. You're in Dubrovnik, I don't hear you.”

Vještice bez metle

Dario Argento u ‘Suspiriji’ (1977.) pretvara baletnu akademiju u Freiburgu u mjesto iza čijih se zidova skriva vještičji kult. Njegove boje, glazba grupe Goblin i gotovo nadrealna scenografija ne pokušavaju stvoriti svakodnevni svijet. Naprotiv, sve izgleda kao da je gledatelj zakoračio u noćnu moru iz koje se ne može probuditi. ‘Inferno’ (1980.) proširuje mitologiju Triju Majki i premješta dio užasa u New York.

U ‘Night of the Demons’ (1988.) Kevina S. Tenneyja imamo demonsku opsjednutost, a ne klasične vještice, ali film pripada istom širem svijetu okultnog horora koji je posebno dobro pristajao videokazetama i kasnonoćnim projekcijama. Kuća, zabava i skupina mladih postaju sastojci recepta u kojem se pravila ponašanja vrlo brzo zamjenjuju pravilima preživljavanja.

Foto: Nisu svi čarobnjaci starci sa sijedom bradom. Neki izgledaju sasvim pristojno. Dok ne saznate čime se bave. A ja bih i skrenuo pogled. Julian Sands u ‘Warlocku’ (1989.) Stevea Minera. Izvor: New World Pictures / filmski kadar.

Steve Miner u ‘Warlocku’ (1989.) daje Julianu Sandsu ulogu vješca koji iz 17. stoljeća dospijeva u suvremenu Ameriku, dok ga progoni lovac na vještice Redferne, kojega glumi Richard E. Grant. Nakon svih filmova u kojima su nedužne ljude progonili zbog navodnog vještičarenja, ovdje napokon imamo čovjeka koji doista raspolaže nadnaravnim moćima i doista je opasan. A Hollywood je, naravno, odlučio da pritom mora izgledati kao Julian Sands.

Projekt vještica iz Blaira

Krajem stoljeća ‘Projekt vještica iz Blaira’ (‘The Blair Witch Project’, 1999.) Daniela Myricka i Eduarda Sáncheza vratio je horor gotovo na početnu lekciju o strahu. Troje mladih filmaša odlazi u šumu istraživati lokalnu legendu, a njihova kamera postupno prestaje biti sredstvo bilježenja i postaje jedini svjedok događaja koje više ne razumiju.

Film je iskoristio estetiku pronađenih snimki i tada još razmjerno novu mogućnost internetskog širenja priče kako bi zamaglio granicu između fikcije i navodnog dokumenta. Gledatelji su mogli raspravljati o tome što se dogodilo, ali nisu imali čvrstu sliku bića koje je možda odgovorno za sve.

Foto: Zatvaramo krug. Možda i nema ničega, ali naše bojazni i strahovi dopune sliku. ‘Projekt: Vještica iz Blaira’ (‘The Blair Witch Project’, 1999.) Daniela Myricka i Eduarda Sáncheza. Izvor: filmski kadar.

Šuma, noćni zvukovi, kamenje, grančice i osjećaj da se netko nalazi neposredno izvan kadra postali su dovoljni za strah. Nije bilo potrebno pokazati vješticu. Bilo je dovoljno uvjeriti gledatelja da se nalazi negdje u blizini.

Vještica

Robert Eggers u ‘Vještici’ (‘The Witch’, 2015.) vraća radnju u puritansku Novu Englesku 17. stoljeća. Obitelj protjerana iz svoje zajednice pokušava živjeti uz rub šume, a njezino se raspadanje odvija između vjerskog fanatizma, straha, krivnje i stvarnih nadnaravnih pojava. Thomasin, koju glumi Anya Taylor-Joy, postaje središte sumnji koje njezina obitelj više ne zna obuzdati.

Foto: Neka pitanja bolje da ostanu neizrečena. Crni Filip u ‘Vještici’ (‘The Witch’, 2015.) Roberta Eggersa. Izvor: A24 / filmski kadar.

Eggers pritom ne prikazuje vještičarenje samo kao praznovjerje. Njegov film dopušta da nadnaravno doista postoji, ali time ne opravdava okrutnost ljudi koji u svakom nesretnom događaju traže krivca. Za razliku od mnogih ranijih filmova o progonima, ‘Vještica’ ne mora birati između ljudske i demonske prijetnje. Obje mogu postojati istodobno.

A kada Thomasin na kraju dobije pitanje želi li živjeti slasno, ono zvuči gotovo kao ponuda koju je cijeloga života čekala. Samo što cijenu takve slobode više nitko ne može nazvati bezazlenom.

John Carpenter

U ‘U raljama ludila’ (‘In the Mouth of Madness’, 1994.) John Carpenter približava se svijetu H. P. Lovecrafta. Sam Neill glumi istražitelja osiguranja Johna Trenta, koji pokušava pronaći nestalog pisca horora Suttera Canea, kojega glumi Jürgen Prochnow. Potraga ga vodi u Hobb's End, gradić koji kao da je izišao iz Caneovih knjiga, a ondje se postupno raspada razlika između onoga što je napisano i onoga što postoji. Carpenterova čudovišta pripadaju stvarnosti toliko stranoj ljudskom razumu da samo njezino otkrivanje može uništiti čovjekovu sposobnost razlikovanja istine od ludila.

Ali Carpenter je mnogo ranije, u ‘Noći vještica’ (‘Halloween’, 1978.), pokazao da zlo ne mora dolaziti iz drugih dimenzija. Michael Myers ne posjeduje nikakvo tajno znanje, ne poznaje drevne knjige i ne mora izgovoriti ni jednu čarobnu formulu. Donald Pleasence, kao doktor Sam Loomis, pokušava objasniti ono što je vidio u Myersovim očima, ali što ga više opisuje, to Myers manje nalikuje običnom čovjeku. Carpenterova glazba čini i praznu ulicu prijetećom, a bijela maska skriva lice koje nam ništa ne želi objasniti.

Foto: Nema metle. Nema čarolije. Nema ni potrebe za njima. Michael Myers u ‘Noći vještica’ (‘Halloween’, 1978.) Johna Carpentera. Izvor: Compass International Pictures / filmski kadar.

Nekada su čarobnjaci poput Karswella morali proučavati tajne zapise, a Cormanovi su se čarobnjaci nadmetali u znanju i vještini. Carpenter je pokazao koliko je zlo u svojoj suštini banalno. Ne trebaju mu ni hokus-pokus ni čarobni štapić. Dovoljan je običan kuhinjski nož.