5 prstiju - operacija Ciceron - 1/3

1. DIO — CICERO: OD STVARNE ŠPIJUNSKE AFERE DO HOLLYWOODSKOG FILMA

Uvodna scena vodi nas u godinu 1950. Poslanik u Donjem domu parlamenta Ernest Bevin žustro maše jednom netom objavljenom knjigom i traži odgovore u svezi s tvrdnjama u njoj iznesenim.

Već idući kadar fokusira se i na samu knjigu i krupnim slovima ispisan naslov „Five Fingers – The Story of Operation Cicero“ („Pet prstiju – priča o operaciji Ciceron“) autora Ludwiga Carla Moyzicha. Ne nedostaje ni narator koji nam navješćuje kako je sve što slijedi istinita priča koja se odigrala šest godina ranije u glavnom gradu Turske, zemlje sa svih strana okružene zaraćenim blokovima. U sasvim nezavidnoj situaciji neophodno je bilo uprijeti sve snage da se očuva status nezaraćene države.

Ankaru toga doba vrlo si lako možemo predočiti mjestom poput Bogartove 'Casablance'! Prepuna stranaca, od kojih gotovo da nema niti jednoga koji se tu nije našao s kakvim skrivenim namjerama, upetljan u neku zavjeru, intrigu, tajnu misiju. Položaj Turske bio je iznimno važan svim učesnicima sukoba, pretenzije da je se privuče u jedan od tabora na ovaj ili onaj način bile su očite.

Za potpunu istovjetnost sa 'Casablancom' nedostaje nam nezamjenjivi Rick's Café, jer nemamo jedno centralno mjesto gdje se odvijaju gotovo sve mutne radnje, već se to događa diljem grada. No od brojnih lokacija najprominentniju ulogu preuzima britanska ambasada.

No zato su svi ostali neophodni sastojci tu sadržani!

Pridodamo li njima i Diella (James Mason), poduzetnog kavasa – slugu britanskog ambasadora – imamo recept za jednu od najvećih špijunskih afera…

[FOTO: James Mason kao Elyesa Bazna – Cicero, '5 prstiju']

No što uopće može povezati velikog rimskog oratora s jednim špijunom modernog doba?

Film će nam otkriti kako je tajno kodno ime špijunu odabrao sam ministar vanjskih poslova Trećeg Reicha Joachim von Ribbentrop, izazvavši neskriveno čuđenje svog ambasadora Franza von Papena (John Wengraf) što „je Herr Ribbentrop uopće i čuo za Cicerona“.

No čuđenju mjesta nije bilo jer odabir imena, kako tvrdi Moyzich, ipak nije bio ministrov, već je to učinio sam ambasador. Nadimak „Pierre“, koji je rabio sam špijun pri svojim javljanjima, učinio mu se tako nemaštovitim. Uvidjevši koliko je „pričljiv“ već prvi set dobavljenih tajnih dokumenata, von Papen ga je definitivno prozvao Ciceronom.

Time smo dobili Cicera. No put od stvarne špijunske afere do filma koji će od nje napraviti legendu bio je gotovo jednako zanimljiv kao i sama priča.

Iako je svaka sumnja izlišna da mu se žurilo odraditi svoj zadnji film za producenta Darryla F. Zanucka i time ispuniti svoje obveze iz ugovora koji nije imao više namjere obnavljati, Josephu Leu Mankiewiczu zapeo je za oko scenarij Michaela Wilsona naslovljen neobičnim naslovom 'Five Fingers'. Pripremne radnje za ekranizaciju već su bile u punome tijeku, a obavljao ih je iskusni veteran Henry Hathaway.

Naslov filma nema veze s imenom Moyzicheve knjige koja je u svom prvom američkom izdanju – vjerojatno i u kasnijima, ali za prvo mogu zasigurno tvrditi pošto je dijelom moje biblioteke – išla kao „Operacija Ciceron“. Upravo pod tim naslovom film će se prikazivati u gotovo svim europskim zemljama.

No producent Zanuck inzistirao je da film u naslovu mora sadržavati brojku.

Svi mi imamo neka svoja, makar i skrivena, praznovjerja, a u ovom je slučaju čovjek jednostavno bio uvjeren kako je otkrio nepogrešivo pravilo po kojemu film gotovo pa sigurno postaje hitom.

Aksiom nadasve jednostavan, vjerojatno i dokaziv ako sam sebe uvjeriš u ispravnost vlastitih argumenata: 'House on 92nd Street', '13 Rue Madeleine', 'Call Northside 777' – bili su sve hit do hita.

Tako je iznjedren naslov 'Pet prstiju', što je prema Zanucku trebala biti neskrivena asocijacija na pohlepu. Nije mu čak bilo teško izmijeniti ni korice knjige kojom je poslanik mahao u parlamentu, a sve to da bi odgovaralo novom naslovu.

Neki su kritičari ipak isticali kako je pronicavi Zanuck želio izbjeći povezivanje filma 'Cicero' s rasnim neredima koji su se tada odvijali u mjestu Cicero u Illinoisu.

Ako kod Zanucka i postoji dvojba je li u pitanju bila predrasuda ili domišljatost, na drugoj strani zasigurno ne možemo naići ni na najmanji trunak praznovjerja – Mankiewicz je odmah uočio kakav istinski dragulj pred sobom ima.

Doduše, trebalo bi ga još scenaristički ispolirati, a pozvanijeg čovjeka za takvo što od glavnog tvorca filma 'Sve o Evi' u Hollywoodu nije bilo.

Upravo će njegova nepotpisana prerada scenarija – to je bio Zanuckov uvjet – izazvati dosta ogorčenja kod autora originalnog scenarija. Wilson će godinama kasnije tvrditi da se scenaristička intervencija Mankiewicza svodi na kakvih 25 do 30 redaka sveukupno.

Međutim, istina je ipak drukčije zborila.

Iako je pustio redoslijed scena kako su bile nanizane u originalnoj verziji, nije bilo stranice teksta, štoviše, nije bilo rečenice ili odlomka koji su ostali lišeni Mankiewiczeve intervencije, donoseći im upravo suštinske izmjene i obogaćujući ih obilatim dozama profinjena humora.

No nipošto se nije želio zaustaviti samo na tome. Morao je stupiti i iza kamere pa sirota Hathawaya nije spasio ni izniman uspjeh koji je postigao prethodne godine režirajući upravo Masona u Foxovu hitu 'The Desert Fox' ('Pustinjska lisica').

„Dragi Darryle“ – Mankiewicz tu još postupa u rukavicama, iako je poznato da su bili u gadnom sukobu jer je Zanuck imao zadnju riječ pri završnoj montaži filmova, što je nepogrešivo vodilo do gloženja ove dvojice stvaralaca.

Njihov vjerojatno najopjevaniji razlaz je onaj definitivni na 'Cleopatri'.

Mankiewicz, iscrpljen i iznuren napornim radom nakon što je danju snimao, a noću prerađivao scenarij, zgrožen onim što je naslijedio od Rubena Mamouliana, usporedio je Zanucka s Hruščovom i njegovim slavnim lupanjem vlastitom cipelom po stolu tijekom sjednice UN-a.

Da čitava stvar bude bolja – samo je gorkom ironijom sudbine 'Cleopatra' potpala pod Zanuckovu ingerenciju nakon njegova povratka u Fox 1962. godine, kada je na čelu kompanije zamijenio Spyrosa Skourasa. Buddy Adler, koji je svojedobno naslijedio Zanucka kao šef produkcije, umro je dvije godine ranije.

To je bio na neki način i njegov povratak jer se niz godina u Europi uglavnom neuspješno okušavao kao samostalni producent. Naravno, samostalnost je lijepa kada kao jedan od vodećih dioničara u džepu imate ugovornu obvezu Foxa da preuzima i distribuira takve uratke.

No na ovaj mu je način ponovno dopao šaka Mankiewicz – koga je od „milja“ nazivao „to arogantno kopile“ – ali nažalost i njegov ep, koji je morao biti srezan na ispod četiri sata.

I to iz prozaična razloga – da bi kina mogla imati više dnevnih prikazivanja!

Lišivši nas zauvijek mogućnosti da ga pogledamo onako kako je zamišljen: u dva trosatna dijela.

Budućnost je to koja tek treba uslijediti. Doba na koje se mi fokusiramo jeste doba kada Mankiewicz još uvijek ima snage nasloviti pismo Zanucku s „Dragi“.

Takvim sukobima u pravilu kumuju osobne taštine, a rekao bih da je presudna u ovom slučaju bila ona Zanuckova. Nije mogao uspostaviti dobar odnos ni s kim tko prijeti da preuzme primat u „njegovu“ filmu.

Tako je dao i riječ Mankiewiczu da više neće potpisivati kao producent njegove filmove jer ne želi biti druga violina nikome – tko se uopće sjeti Zanucka kao producenta 'Sve o Evi' kada je tu proslavljeni redatelj-scenarist?

Riječ je prekršena već na filmu 'People Will Talk' ('Ljudi će pričati'), no to je ujedno i zadnji Mankiewiczev film kojemu je on naveden kao producent.

Na 'Ciceru' u toj ulozi figurira Otto Lang, Zanuckov prijatelj i učitelj skijanja – u nekoj vrsti „quid pro quo“ aranžmana. Lang upija spoznaje o filmskom zanatu dok zauzvrat prijatelja upućuje u tajne skijanja.

No ustupak redatelju Mankiewiczu Zanuck je dobro naplatio: uskratio mu je pravo da se potpiše i kao koautor scenarija na 'Pet prstiju'.

Znao je kako je ovaj u dvostrukoj ulozi iznimno opasan. Prisvoji nerazmjeran komad slave i sjaja reflektora – lekcija koju je dobro naučio u dvjema uzastopnim godinama, godinama 'Pisma trima ženama' i 'Sve o Evi'.

Dakle:

„Dragi Darryle,

U skladu sa našim razgovorom od pred neki dan, naišao sam na scenarij od kojeg imam velika očekivanja. Ne samo da ima potencijala – na granici je da postane fantastičan. OPERACIJA CICERON.

Svjestan sam da ga ni ti ne podcjenjuješ. Na tako se dobar materijal ne nailazi baš često. Strukturno je sasvim dobar, najviše što zahtijeva su koja dopuna i tu i tamo kakva domišljatost. Priča o CICERU i GROFICI je upravo očaravajuća. Zadivljujući, tako svjež i uzbuđujući par ljubavnika, protivnika, ljudi sa puno strasti i još više sklonosti prevarama…. završni je čin jedan od najboljih koje znam.

Dijalog treba doraditi. Nedostaje humora, strasti, uzbuđenja. Čini mi se kako bih to mogao brzo odraditi. Sama pozadinska priča me uistinu ponijela, a likovi me oduševljavaju. Nisu to blijede kopije iz otrcanih sapunica, nisu to karikature, već uznemireni, provokativni likovi.

Podjela uloga mogla bi biti preprekom, no nikako ne nesavladivom. Ponad svega, trebalo bi to IZNIMNO odglumiti. U ovome slučaju, cijeli mi ovaj projekt – a ne glavne zvijezde – odaje veliki hit.

Ovo je jedna od onih stvari koju bih rado izbrusio, ali i režirao. A s kratkim periodom do isteka mog ugovora, sumnjam da će moji troškovi biti prepreka. Što ti misliš?

J.L.M.“

I bio je u pravu.

Ako je scenarij zahtijevao upravo onu vrstu glumaca sposobnih izvući maksimum iz njegovih dijaloga, Mankiewicz nije morao dugo čekati da dobije potvrdu. Podjela uloga, koje se pribojavao, pokazat će se jednim od najvećih aduta filma.

A iznad svih stajat će jedan čovjek.

James Mason.

Odlazak na 2. dio: https://popcorn.hr/reviews/5-prstiju-operacija-ciceron-2-3

Odlazak na 3. dio: https://popcorn.hr/reviews/5-prstiju-operacija-ciceron-3-3