Odiseja - 1/3

Dakle, tko god iole prati filmske vijesti, makar bili i oni koji ih prate tek ovlaš, teško da su mogli pobjeći vijestima o Nolanovoj 'Odiseji'. Uz sve te fanfare i navlakuše, teško je bilo za očekivati da i zarada neće biti adekvatna. No pitanje je, zašto najčešće nasjednemo na uvijek iste fore. U trenutku pisanja ovoga, ni sam ne znam znam li bolje, jer nisam vidio Nolanov film, ali ovdje pišem za što vjerujem da znam bolje barem o ovom...

Davnih osamdesetih, što morate shvatiti isključivo uvjetno jer memorija je prilično varljiva stvar, pogotovo kako starite, ali ono što sigurno znam je da je na tv-u išla puna verzija 'Odiseje' Franca Rossija i da sam je pratio tada. Puna verzija, u smislu da je imala i uvodne dijelove gdje je narator (Giuseppe Ungaretti, pjesnik) objašnjavao pojedine dijelove Homerovih stihova koji su imali uslijediti u nadolazećoj epizodi. Nebitan, ali simpatičan detalj kojem je osnovni smisao bio da još više istakne vjerodostojnost životnog remek-djela Dina De Laurentiisa.

Gotovo dekadu i pol ranije pamtimo njegov prvi pokušaj, u filmu iz 1954. godine s Kirk Douglasom kao Odisejem i Laurentiisovom tadašnjom suprugom Silvanom Mangano u dvostrukoj ulozi Kirke i Penelope.

Foto: Kirk Douglas, Silvana Mangano, 'Odisej'

Film uistinu ima svojih momenata, prije svega, za doba nastanka prilično upečatljive scene s kiklopom Polifemom. Ali tu su i poneke "nelogičnosti" da ne upotrijebimo koju težu riječ. Recimo, način kako su u filmu napravili vino da omame Polifema, nema veze ni sa čim. Tipična Holywoodska površnost, koja se nije javila kod Homera tisućama godina prije, pa ni kod Rossija. Ljudi su znali kako teče proces pravljenja vina. Međutim, ono što je tada najviše razočaralo De Laurentiisa, bila je obaveza da film bude kraći trajanjem nego je želio, a sve poradi većeg broja dnevnih prikazivanja u kino dvoranama. Priča, sabijena u nešto ispod 105 minuta, mogla je proći kod publike, ali je u producenta ostao veliki žal za nedovoljno iskorištenom prilikom.

U razdoblju koje je uslijedilo dogodio se čitav niz stvari. Primjerice, televizija. Tv studiji postali su financijski toliko moćni da su mogli početi razmišljati o upuštanju u različite vidove ekstravagancija. A onda je u proljeće 1967. u Cannesu osvanuo Beli Bora i kultni film Aleksandra Petrovića 'Skupljači perja', koji osvaja Grand Prix žirija. U publici je i De Laurentiis koji vidi još nešto što nitko ne vidi. Vidi Odiseja...

Foto: Beli Bora, Bekim Fehmiu, 'Skupljači perja', uskoro na HR blu ray izdanju novog boutique izdavača 'FILMOKAZ'

U istom tom Cannesu odmah će ponuditi ugovor, i još bitnije, dobiti potpis, čovjeka čiju će međunarodnu karijeru dalje gurati. I nakon toliko godina i svih promjena, teško mi se pomiriti s činjenicom da stvarno više za njega ne bih trebao upotrebljavati posvojni pridjev - naš: Bekim Fehmiu.

Gotovo svi detalji su počeli napokon sjedati na mjesto. Glavni junak je tu, atipičan u odnosu na sve ustaljene studijske standarde, netko tko je mogao savršeno utjeloviti osobu koja se godinama potucala od nemila do nedraga, ali koja ni u takvim uvjetima, ispod svih slojeva znoja, muke i prolivene krvi, nije izgubila muževnost, niti privlačnost. Možda i ključan faktor da se ostvari ona suštinska želja: kako jednu legendu omeđiti koliko-toliko stvarnim okvirima. Možda ne i u potpunosti, ali svakako u najvećoj mogućoj mjeri. Ok, zadržao je kiklopa, ali kakav bi to mit o Odiseju bio bez Polifema? S druge strane, sve što je bilo moguće prikazati što bliže stvarnosti, trebalo je tako napraviti. Od oružja, do brodovlja, pa čak i nastambi mikenskoga razdoblja. A za to je bio potreban isto tako kvalitetan suorganizator, poput televizije RAI koja se odvažila na ovako veliki projekt. Isti je i pronađen u najbližem susjedstvu: Jadran filmu iz Zagreba.

Naš studio nije bio puki ponuđač već postojećih, bogomdanih, lokacija već su tu kreirani čitavi interijeri, poput unutrašnjosti kraljevske palače na Itaki kamo će se odigrasti obračun s proscima ili Penelopine sobe s razbojem, gdje se tkalo ono čuveno tkanje koje bi se noću rasplitalo. Vjerojatno je da su u našim ljevaonicama izrađene i čuvene "epsilon" sjekire, da onih 12, kroz koje je imala proći Odisejeva strijela, da "ponovno" stekne Penelopu. Volio bih se vratiti još jednom na Douglasov film koji ima jedan genijalan detalj. Kada je molio prosce da njemu, sirotom prosjaku, dopuste da se oproba u natjecanju gdje su svi "vrli" Itačani nikom ponikli doslovce im je rekao:"Ja vam nisam konkurencija, već sam oženjen!"

Foto: Rasplitanje pokrova za Laerta kako bi se dobilo na vremenu, 'Odiseja - 1 dio'

Vrhunske reprodukcije oružja posebno se ističu kada mladi Feačani izazovu Odiseja na boj. Vidimo mačeve s rupama na sječivu. To su bile rupe za zakovice kojima se organska drška spajala s lijevanom broncom, ali i prorezi koji su služili za bolji balans i baratanje mačem, budući da bi oštrica od pune bronce bila jako teška za rukovanje.

Brodovi, od malog, akatosa, kojim Telemah odlazi do Nestora iz Pila, kasnije i kod Menelaja u Spartu, pa do Odisejevog broda, daleko većeg kojemu su ucrtana dva oka, plod su ruku i montaže naših majstora kalafata. Sve to ukazuje koliko se pozornosti pridavalo i najsitnijim detaljima, jer su, primjerice ta dva oka (oftalmoji) predstavljala zaštitu od uroka kao i da brod "vidi" put ispred sebe. Sličan primjer oftalmoja može se vidjeti i u početnim scenama broda u filmu 'Bagdadski lopov', sir Alexandera Korde.

Foto: Oftalmoji na Odisejevu brodu, 'Odiseja - 2. dio'

Uvijek su se postavljali na pramcu, ovdje je učinjena iznimka. Vjerojatno radi potreba snimanja, jer su češći kadrovi veslača s leđa, pa ih je bilo moguće i češće uhvatiti u kadar. Ima čak i neke logike, naši junaci uglavnom bježe, pa su im "oči" potrebnije na leđima.

Uz sve navedeno, bilo je jasno da niti jedna produkcijska kuća tada u Europi ne bi mogla iznijeti sama takav kolosalni projekt. Riječ je o planiranih preko 7h igranog materijala, s brojnim setovima, brojnom ekipom i snimanju na lokacijama. To, nažalost, nije uspio ni Mankiewicz s 'Kleopatrom' a znamo da je Hollywood po pitanjima takvog tipa produkcija bio neizmjerno jači. Ujedno je ovo bila prva produkcija tog obima u Europi. Ali i prva koja je donijela takvo objedinjavanje snaga: RAI i De Laurentiis na čelu, njima uz bok njemački ZDF, francuski ORTF i već spomenuti hrvatski Jadran film. U zajedničkom učešću da prikažu povijest, dobili smo povijest i na drugi način: mini seriju Franca Rossija 'L'Odissea'.

Foto: Moguća Skejska vrata po Heinrichu Schliemanu, najvažnija kapija Troje, koja je gledala prema moru i Grcima. "Skejska" - dolaze od keja. Druga su Dardanska vrata, okrenuta prema Dardanelima.

Serija započinje kratkim uvodom, kojim obilazimo zidine i ostatke građevina smještenih na 9 razina, onog što je nekad bila Troja ili Ilij. Početni okvir da se priči doda još jedan štih realizma.

Odlazak na drugi dio : https://popcorn.hr/reviews/odiseja-2-dio

Odlazak na treći dio: https://popcorn.hr/reviews/odiseja-3-3