Odiseja - 3/3

Sad kad definitivno napuštamo područje vesterna, zapitajmo se je li u nas dovoljno hrabrosti kročiti u područje horora. Jer, kakva bi to bila Odiseja bez jednog od najprepoznatljivijih motiva, onog kiklopa Polifema? Nije da neke stvari nisu ovdje kraćene ili u potpunosti izbačene, drugačije presložene. Ali to su kozmetičke izmjene u suštini.

Na feaćanskom dvoru Odisej, nakon što se slomio u suzama slušajući slijepog pjevača i spjev o padu Troje, priznaje tko je on. A za ljubav domaćinima, od kojih još uvijek ovisi, udovoljava im želji i nastavlja priču tamo gdje je pjesnik stao.

Kikonci i divovi ljudožderi, Lestrigonci, obrađeni su u nekoliko rečenica, mada kod Lestrigonaca gubi gotovo cijelu flotu i ljude, ostavši samo s jednim brodom od njih dvanaest. I koji u epu dolaze puno kasnije. Ovako je sigurno bilo lakše dotaći se toga i brže za riješiti. Jedan razlog za to je nesumnjivo i želja da se prištedi na troškovima produkcije, jer i u samom epu to su sporedni i kraći dijelovi. Primjerice i Kikonci i Lestrigonci se spominju u kojih stotinu i deset pjevanja zajedno, a sam Polifem u petstotinjak. Ne manje bitan razlog je vjerojatno onaj, baš kao i s Laokontovim zmijama, da se ne zađe u područje stop-motion animacije. Tako da u dijelu kod Polifema imamo mehaničkih dijelova, ogromna protetička ruka i gumena maska na licu, ali svi ostali efekti plod su ingenioznosti majstora horora, Maria Bave. Čak i u ovom dijelu neskrivenom ostaje želja za "realizmom fantazije".

Foto: Samson Burke, kao kiklop Polifem, 'Odiseja'

Sama špilja napravljena je u interijerima studija Jadran filma, dok je prilaz i ulaz u nju sniman na lokacijama uvale Valdanos u Ulcinju te među okomitim liticama južne strane otoka Hvara.

Mario Bava ('Tri lica straha') uistinu briljira unutar špilje. Inteligencijom kamere i autora postiže se sve ono za što bi danas bilo ubačeno gomile CGI efekata, usudio bih se reći, s ne toliko dojmljivim uspjehom. Prisilna perspektiva, čemu nije "odmogla" ni visina samog Samsona Burkea (stotinu i devedeset šest cm), učinila je svoje. Div od čovjeka u blizini objektiva, svi ostali puno dalje i efekt je tu. Ili konstruirani nesrazmjerno veliki objekti (sjekira, ležaj) spram mornara postižu isti učinak. Vještim poigravanjem i chiaroscuro tehnikom dopuni se ugođaj i vidite točno ono što redatelj želi da vidite, prepuštajući i vašoj mašti da odradi svoj dio posla.

Nepravedno bi bilo zanemariti i predimenzioniranu mehaničku ruku, koju je konstruirao i orkestrirao njenim upravljanjem Carlo Rambaldi. Vrhunac njene primjene, baš kao i vrhunac tv horora s kraja šezdesetih, je scena gdje Polifem lomi jednog od mornara (uz zvuk slamanja kostiju) prije nego li će ga proždrati. Nije ni čudo da će Bava biti posebno potpisan kao redatelj scena s Polifemom. Nepravedno bi bilo reći najjači dio serije, jer nema slabijih dijelova, ali najpamtljiviji, to svakako.

Foto: Mehanička ruka odmah uz objektiv, dok Polifem stoji malo dalje obasjan vatrom za potpuni učinak efekta, 'Odiseja'

Znamo kako je priča išla dalje, ali bih se još jednom vratio na - vino. Ovdje Odisej nosi prave mješine s jakim crnim vinom, poklonom od Apolonovog svećenika Marona. Vinom toliko jakim, da ga se treba dvadeset puta razrijediti da bi ga se pilo. Nije ni čudo da je omamilo "sirotog" Polifema.

Od daljnjih putešestvija zadržao bih se na dvjema, na susretu s bogom vjetrova, Eolom i odlasku u podzemni svijet, Had. Obje smatram iznimno važnim. Nakon izbavljenja s otoka kiklopa (kažu povjesničari, među ostalima i Tukidid sa obala Sicilije podno Etne), stižu do Eolije (moguće među Liparskim otocima u Tirenskome moru) gdje stoluje bog vjetrova, Eol.

Foto: Vladimir Leib, kao Eol, daruje štavljenu kožnu vreću sa zatočenim vjetrovima, osim Zefira, koji ga ima odvesti doma, 'Odiseja'

Ovdje Odisej ostaje dosljedan sebi i pribjegava 'mêtisu' (snalažljivost, proračunata obmana, laž ili lukavstvo) govoreči da niti jedan bog ne sprečava njegov povratak, posebice da se nije zamjerio Posejdonu, bogu mora, kome se Eol pokorava. U laži su kratke noge. Nakon što ugledaju znane obale Itake, umornog Odiseja shrva san, a posada radoznala kakva blaga krije vreća koju je dobio od Eola, raspore je i ispuste sve vjetrove. Serija propušta dio o ponovnom vraćanju kod Eola, koji im ovaj put otkazuje gostoprimstvo jer je grijeh i nesreća pružiti utočište onima od bogova prokletih... Nedostaje mi taj dio i ponovni susret s Vladimirom Leibom (Eolom) i cijelim zvukovno i prostorno nadrealnim okruženjem Eolije, već odmah stižemo do Kirke.

Nakon što je jedan dio posade, koju je vodio njegov pouzdani Euriloh (Ivica Pajer), pretvoren u svinje, Odisej kreće za njima ali susretne putem glasnika bogova, Hermesa (Peter Hinwood). Kao i uvijek do sada, nadrealno se prikazuje što je moguće realnijim. Imamo mladića kojem sunčev sjaj i sjene krošnje pokazuju da nije običan čovjek. Nisu bile potrebne ni aureola niti krila. Glasnik bogova pokazuje Odiseju biljku moli (jedna od opcija je da se radi o visibabi), koja ga ima zaštititi od Kirkinih čarolija.

Foto: Juliette Mayniel kao Kirka, 'Odiseja'

Zahvaljujući imunitetu na Kirkine čarolije, osim one najosnovnije, ali i najučinkovitije - ženske ljepote, uspijeva se zaštititi i spasiti svoju posadu. Od nje uspije saznati i kako kročiti u podzemni svijet da bi od slijepog proroka Tiresije saznao kako se najsigurnije vratiti kući. Možda i najtužniji dio serije, jer da bi komunicirao s mrtvima, mora prinijeti im žrtvu ljevanicu, krv netom zaklane crne ovce i ovna, da bi mrtve duše, napivši se krvi, nakratko povratile svijest i mogle komunicirati. Mora uskratiti prilaz i vlastitoj majci, Antikleji, za koju nije ni znao da je umrla. Jer je dvije dekade bio odsutan. No, sad mu treba Tiresija.

Efekti podzemlja su sjajni. Potpuno zamračena prostorija, zastori od crnog baršuna nauljeno staklo po bočnim dijelovima od kuda dolaze aveti, sasvim čisto ispred Odiseja. Tako bi pojedini prizori postajali mutni i sablasni, neki bi bili normalni. Svijet mrtvih u susretu sa svijetom živih. Jednostavno a tako genijalno. Ali, genijalnost najčešće i je raspakirana iz jednostavnosti.

Foto: Odisej i majka, 'Odiseja'

Serija dalje obrađuje povratak na Itaku, obračun s proscima, na kraju i s Itačanima, doduše s manjim odstupanjima, opet nebitnim. Ne vidimo vješanje dvanaest zlih sluškinja, a obračun s mještanima sprečava Atena, prije nego li se dodatno prolila krv. Zanemarive razlike koje ne mogu umanjiti kvalitetu ove adaptacije.

Ovo sad je samo digresija, takozvano izgubljeno Homerovo pjevanje, Telegonija. U suštini nije Homerova, pripisuje se pjesniku Eugamonu iz Kirene i predstavlja završni ep cijelog Trojanskog ciklusa. Telegon ('Udaljen') ime je sina kojeg je Kirka dobila s Odisejem. Oluja ga je bacila kao mladića na obale Itake. Gladni brodolomci počeli su krasti stoku da utaže glad, a Odisej i Telemah s ljudima kreću im se suprotstaviti, pri čemu Telegon ubije Odiseja. Ispunilo se proročanstvo Tiresijino: 'Smrt će ti stići iz mora, blaga i tiha, i usmrtit će te u dubokoj starosti, dok će tvoji ljudi oko tebe živjeti u miru.' Kaže se dalje da su Telegon i Telemah postali prijatelji te je čak Telemah oženio Kirku, a Telegon Penelopu, ali to više nije ova naša priča.

Povratak na prvi dio: https://popcorn.hr/reviews/odiseja

Povratak na drugi dio: https://popcorn.hr/reviews/odiseja-2-dio