Odiseja - 2/3

Kada spominjemo vjerodostojnost treba imati u vidu da to nije samo pitanje tehničkih detalja, već i relativno vjerno praćenje Homerovih pjevanja. Zato odmah i odlazimo na dvor na Itaki gdje pratimo bakanalije prosaca i mučan suživot s njima Odisejeva sina Telemaha i žene Penelope (Irene Papas, kao jedina Grkinja u ekipi). I tu ću, na neviđeno, uzeti možda i jedini put, Nolana u obranu. Digla se kuka i motika kako se ne govori grčki i nema Grka. Ni Rossiju nisu bili toliko neophodni pa je napravio fenomenalnu stvar, svaki dalji komentar je izlišan. Uz napomenu dodatno da se ni sami Grci nisu libili baviti tim dijelom svoje povijesti. Mikis Cacoyannis u svojoj Euripidovoj trilogiji radi 'Ifigeniju', 'Trojanske žene' i 'Elektru'. Naveo sam ih po kronologiji događanja, ali su zapravo nastajali obrnuto, od zadnjeg navedenog prema prvom.

Ifigenija je Agamemnonova kći, koju, pod lažnom izlikom da se ima udati za najvećeg ahejskog junaka Ahileja, dovode u Aulidu gdje su grčke trupe zaglavile jer je stao vjetar. A vjetar je stao jer je oskvrnjeno Artemidino svetište nedopuštenim lovom. Da bi se nastavio put prema Troji, Ifigeniju treba žrtvovati...

Trojanske žene govore o tragičnoj sudbini žena poraženih, koje su smatrane plijenom osvajača, a Elektra, o osveti kćeri majci Klitemnestri i njenom ljubavniku, radi ubojstva oca, Agamemnona, kojem se pak Klitemnestra osvetila radi Ifigenije. Nisu bili nimalo nježni ti grčki mitovi, ali možda su si upravo time i kupili vječnost. U sva tri filma briljira već spomenuta Irene Papas.

Foto: Irene Papas kao Penelopa, 'Odiseja'

Vratimo se sad na Itaku. Prosci rastaču Odisejevu imovinu i žele zasjesti na njegov tron, a ništa manje i zaposjednuti njegovu postelju, onu čuvenu, kojoj je dio osovine istesan iz živog stabla masline. Jasno je da su morali biti prikazani kao gamad. Naš glumački veteran Ilija Ivezić jedan je među njima. Čest negativac u Winnetou filmovima, ovdje je prosac Ktesip, savršeno zao i arogantan. Ni većina sluškinja nije bila bolja, no zla je Melanta zaslužila poseban pomen radi imena Jasmina Sanader mada nema veze s nekim drugim, originalnim zlikovcima. Moj osobni favorit ipak je Karl-Otto Alberty kao Eurimah. Naravno da ga znamo, iz još jedne produkcije snimane u našim krajevima, 'Zlato za odvažne' kao njemačkog zapovjednika tenka Tigar 1 (zanimljiv spoj nadgrađa originalnog Tigra i podvozja T-34 korišten i u 'Spašavanju vojnika Ryana'), koji pokazuje dovoljno razuma da se pridruži ekipi Clinta Eastwooda u pljački banke.

Foto:Karl-Otto Alberty, 'Odiseja'

Zanimljivo je da Odiseja ne srećemo uopće negdje do 43. minute (sam kraj prve epizode) , ali to je bezbolno moguće kad imate predviđene sate materijala. Vidimo ga po prvi puta kad zaglavi kao brodolomac sa splavi kod Feačana na otoku Šeriji (to bi trebao biti današnji Krf, a scene su snimane u okolici Ulcinja) te susretne kraljevu kćer Nausikaju (prekrasna mlada Barbara Bach, kasnija Bondova djevojka u 'Špijunu koji me volio'). Neznanca odvedu na dvor gdje ga po zakonu gostoprimstva (ksenia, Zeus ksenios - Zeus zaštitnik gostiju), ali i jer je njegov dolazak bio najavljen u Nausikajinom snu, prihvaćaju. No, na dvoru se pojavljuje i slijepi pjesnik Demodok. Veliki dokaz koliko je Homer bio - moderan. Uveo je svoj vlastiti lik u 8. pjevanju koje i u seriji i u epu kod glavnog lika izaziva katarzu, jer pjeva o drvenom konju i padu Troje.

Foto: Čuvaj se Danajaca i kad darove nose, možda ponajviše tada, drveni konj pred Skejskim vratima, 'Odiseja'

Već tu vidimo fascinantnu kompleksnost strukture i serije i epa, jer nas baca s lokacije na lokaciju, s osobe na osobu, uz puno dugih flashbackova. Ali zadržimo se još malo na ovoj sceni, meni bitnoj iz barem dva razloga, a tiče se Laokonta, svećenika, koji je upozoravao sve da konja treba uništiti, da ništa dobro neće doći s njime. Njega, naime, kod Homera uopće nema. U Homeru proročica Kasandra (jedna od Prijamovih kćeri) upozorava na prijetnju, ali je bila prokleta na način da se njenim preciznim proricanjima ne vjeruje. S druge strane znamo za skulpturu Laokonta i sinova koje dave morske zmije kako bi ugušili glas upozorenja. Izrađen vjerojatno oko 40 ili 30 god. pr. Kr., urezao mi se u pamćenje iz udžbenika povijesti još iz osnovne škole, a sama priča još od Gustava Schwaba i "Najljepših priča klasične starine". Ovo bi mi baš nedostajalo.

Mada je to Vergilijeva dopuna, Rossi ju je zadržao i imamo Laokonta koji baca koplje u konja. Nemamo zmije, jer bi onda završili u nečem poput Harryhausenovih 'Jazona i argonauta' , koje obožavam bez daljnjega, ali ovdje bi to narušilo sav trud oko naturalizma. No, Laokont kojeg smo dobili, je drugi razlog zašto toliko inzistiram na njemu: glumi ga Gérard Herter.

Foto: Gerard Herter kao Laokont, 'Odiseja'

Gérard Herter, njemački glumac koji je najčešće glumio Austrijance, velika je pojava u jednom drugom žanru koji je žario i palio u isto to vrijeme: u žanru špageti-westerna, posebno nezaboravan, kao barun u vrhunskom političkom špagetiju 'Sokolov plijen' Sergia Sollime.

Ali to nije jedina poveznica. Carlo Rustichelli, kompozitor sve je, samo ne stranac u žanru, između ostalog potpisuje 'Nemilosrdnu četvorku' ili 'Čovjek, konj i pištolj'. Ovdje u temi prinošenja žrtve Posejdonu, u scenama kad Telemah stiže Nestoru u posjet, koristi i usluge zbora 'I Cantori Moderni di Alessandro Alessandroni'. Alessandroni, školski drug Sergia Leonea i jedan od zaštitnih znakova Dolarske trilogije (čuveni zvižduk u temama, npr.), kod prinošenja žrtve čuje se zbor, a ono što izvode vrlo je nalik tradicionalnom dalmatinskom pjevanju.

Sam Bekim Fehmiu snimio je vrlo dobrog 'Dezertera' koji se diči možda i najposebnijom postavom, jer tu nastupa i veliki John Huston, uz Chucka Connorsa, Slima Pickensa, Iana Bannena, Woodyja Strodea, Ricarda Montalbana i Brandona de Wildea, onog malog dečkića iz 'Shanea'. To je neobična i vrlo gruba kombinacija 'Dvanaestorice žigosanih' Roberta Aldricha i možda još više ''Prljave igre' Andréa de Totha (scene dizanja mazge s teretom na vrh brda). Sjajan film koji vapi za dobrim remasterom.

Zadnjeg našeg aduta po ovoj temi, Iliju Ivezića smo već spominjali i zbog filmova po Karl Mayu. Koji nisu baš špageti-westerni ali jesu podgrupa euro-westerna. Što nam daje pravo za uočiti da su svi producenti imali iskustva u žanru: Nijemci s navedenim, Francuzi s Robertom Hosseinom i njegovim 'Grobljem bez križeva' ili 'Okusom nasilja' (sniman u Dubrovniku i jedan od rodonačelnika političkih špagetija, ali i cijelog žanra, prvi je ipak Aldrichev 'Vera Cruz'). Ne smijemo previdjeti niti područje bivše Jugoslavije sa tadašnjim 'partizanskim' filmovima, pogotovo onima Hajrudina Šibe Krvavca, poput 'Mosta' ili 'Diverzanata', ili možda žanrovski i najbližu 'Malu pljačku vlaka' Dejana Šorka.

Reklo bi se da su se ovdje spojile dvije sretne okolnosti, jer svega dekadu prije, Talijani su bili veterani 'Pepluma': kvazi povijesnih filmova, tipa Herkul ili Samson, pa je sigurno i to iskustvo pripomoglo postavljanju ove velike priče.

Povratak na prvi dio: https://popcorn.hr/reviews/odiseja

Odlazak na treći dio: https://popcorn.hr/reviews/odiseja-3-3