Postoje filmska lica koja pamtimo po jednom pogledu, jednom osmijehu ili jednom kadru. A postoje i ona kojima se vraćamo desetljećima, svaki put otkrivajući nešto što nam je prethodno promaknulo. Gene Tierney pripadala je ovoj drugoj skupini, premda bi se na prvi pogled moglo zaključiti upravo suprotno.
Foto: Ljepota koju je kamera mogla uhvatiti. Ono što se iza nje skrivalo bilo je mnogo teže. Gene Tierney. Izvor: arhivska studijska fotografija.
Hollywood je u njoj vidio gotovo nestvarnu ljepotu. Redatelji su, srećom, vidjeli mnogo više. Ili barem oni najbolji među njima. Rođena 19. studenoga 1920. u Brooklynu, Gene Tierney napustila nas je 6. studenoga 1991., nedugo prije 71. rođendana. Ostala je iza nje filmografija u kojoj se susreću noir, melodrama, komedija, romantika, povijesni spektakl i politički triler. Ostala je i životna priča u kojoj se iza blistave vanjštine skrivala bol kakvu ni najbolji scenaristi ne bi poželjeli svojim junakinjama. No nećemo početi od te boli. Počnimo od filmova. Gene Tierney to zaslužuje.
Od Forda i Langa do Lubitscha
Njezini filmski počeci već su nagovještavali neobičnu karijeru. U ‘Povratku Franka Jamesa’ (‘The Return of Frank James’, 1940.) Fritza Langa našla se uz Henryja Fondu, dok ju je John Ford u ‘Duhanskom putu’ (‘Tobacco Road’, 1941.) odveo daleko od profinjene elegancije s kojom će je publika kasnije poistovjećivati. U ‘Šangajskom podzemlju’ (‘The Shanghai Gesture’, 1941.) Josefa von Sternberga pokazala je da može pripadati i svijetu dekadencije, opsesija i moralne neizvjesnosti. Sternberg je, kao malo tko, znao oblikovati žensko lice svjetlom i sjenom. No Gene Tierney nije bila tek površina na kojoj će redatelj demonstrirati svoje umijeće. Njezina sposobnost da istodobno djeluje blisko i nedostižno ubrzo će privući Ernsta Lubitscha, a potom i Otta Premingera.
Foto: Frank James već ima svoju legendu, a Gene Tierney tek počinje stvarati svoju. Henry Fonda i Gene Tierney u ‘Povratku Franka Jamesa’ (‘The Return of Frank James’, 1940.) Fritza Langa. Izvor: 20th Century Fox / Turner Classic Movies.
Lubitsch – kad i pakao ima razumijevanja
U ‘Nebo može čekati’ (‘Heaven Can Wait’, 1943.) Ernsta Lubitscha Gene Tierney glumi Marthu Strabel, ženu koja će postati supruga Henryja Van Clevea, nepopravljivog zavodnika kojega tumači Don Ameche. Film počinje Henryjevim dolaskom pred vrata pakla. Uvjeren da mu je ondje mjesto, odlučuje ispričati vlastiti život i prepustiti nadležnima da prosude zaslužuje li ulazak. Već ta zamisao govori mnogo o Lubitschu. Ondje gdje bi drugi redatelji vidjeli priliku za moralnu propovijed, on pronalazi komediju o ljudskim slabostima, ljubavi, braku i vremenu koje prolazi.
Martha nije tek strpljiva supruga koja oprašta Henryjeve nestašluke. Ima vlastitu volju, ponos i osjećaj za granicu koju njezin suprug povremeno pokušava pomaknuti. Gene Tierney daje joj toplinu, ali nikada ne dopušta da postane bezlična svetica. A Charles Coburn kao Henryjev djed? Pravo malo zadovoljstvo. Njegovo razumijevanje unukovih slabosti pokazuje da se životno iskustvo ne mora nužno pretvoriti u strogoću.
Foto: Ona zna što on smjera. On još uvijek misli da ona ne zna. Gene Tierney i Don Ameche u ‘Nebo može čekati’ (‘Heaven Can Wait’, 1943.) Ernsta Lubitscha. Izvor: 20th Century Fox.
Valja pritom razjasniti jednu čestu zabunu. Lubitschev ‘Nebo može čekati’ (1943.) nema nikakve pripovjedne veze s istoimenim filmom Warrena Beattyja iz 1978. godine. Beattyjev film zapravo je nova verzija ‘Here Comes Mr. Jordan’ (1941.) Alexandera Halla, s Robertom Montgomeryjem i Claudeom Rainsom, priče o čovjeku koji prerano završava na onome svijetu pa mu se pruža prilika za povratak među žive. Kod Lubitscha je upravo obrnuto: Henry Van Cleve dolazi nakon smrti pred vrata pakla i pokušava dokazati da ondje pripada, pripovijedajući svoj život. Jedan film govori o drugoj prilici za život, a drugi o životu koji tek nakon smrti treba razumjeti. I premda oba imaju nebesku administraciju, Lubitsch nas, kao i obično, podsjeća da se najzanimljivije stvari ipak događaju na Zemlji.
Kralj Otto – iza fasade lica
Ako je netko znao i razotkriti i skriti ono iza fasade lica, bio je to kralj Otto. Preminger je znao da kamera može otkriti mnogo više nego što glumac izgovori, ali i da je ponekad najvažnije upravo ono što nam odluči uskratiti. U Gene Tierney pronašao je glumicu koja je tu igru mogla voditi bez velikih gesta. Njezino lice moglo je biti otvorena knjiga i nerješiva zagonetka, katkad u istom kadru. Surađivali su u četiri filma, a svaki od njih otkriva drukčiju stranu tog odnosa.
U ‘Lauri’ (1944.) Preminger najprije stvara gotovo nemoguć filmski paradoks: ženu koja dominira pričom premda je velikim dijelom odsutna. Detektiv Mark McPherson, kojega glumi Dana Andrews, istražuje njezino navodno ubojstvo. No što više upoznaje ljude iz Laurina života, to se više približava nečemu što nalikuje zaljubljivanju u sliku, uspomenu, možda čak i vlastitu predodžbu žene koju nikada nije upoznao. Tu je i Clifton Webb kao Waldo Lydecker, jedan od onih filmskih likova kojima je vlastita duhovitost toliko važna da gotovo ne primjećuju koliko mogu biti okrutni. Vincent Price pojavljuje se kao Shelby Carpenter, šarmantni udvarač kojemu šarm ne jamči i pouzdanost.
Foto: Ako se danas možemo zaljubljivati preko društvenih mreža, je li čudno da je nekad bio dostatan portret? Ali kakav portret...!!! Dana Andrews kao detektiv Mark McPherson pred portretom Gene Tierney u ‘Lauri’ (1944.) Otta Premingera. Izvor: 20th Century Fox.
‘Laura’ nije samo izvanredan noir. To je film o posjedovanju tuđe slike, o ljubavi koja lako može postati opsesija i o razlici između stvarne osobe i one koju smo sami stvorili u svojoj glavi. A Gene Tierney? Ona uspijeva opravdati sve što drugi govore o Lauri, ali istodobno pokazati koliko su njihove predodžbe nepotpune.
U ‘Vrtlogu’ (‘Whirlpool’, 1949.) Preminger je smješta u sasvim drukčiju zamku. Kao Ann Sutton, supruga uglednog psihoanalitičara, postaje žrtvom manipulacije samozvanog terapeuta i hipnotizera kojega glumi José Ferrer. Ovdje više nije riječ o muškarcima koji pokušavaju prisvojiti sliku idealne žene. Sada netko pokušava preuzeti kontrolu nad njezinim postupcima, pamćenjem i vjerodostojnošću. Richard Conte, u ulozi supruga, dio je svijeta koji bi trebao pružati sigurnost, ali pokazuje se da ni ugled ni stručnost nisu dovoljni da bi se nekome doista vjerovalo.
Foto: Nije svaki vrtlog u vodi. Neki počinju pogledom, a završavaju gubitkom vlastite volje. Gene Tierney i José Ferrer u ‘Vrtlogu’ (‘Whirlpool’, 1949.) Otta Premingera. Izvor: 20th Century Fox.
‘Na rubu zakona’ (‘Where the Sidewalk Ends’, 1950.) ponovno spaja Gene Tierney i Danu Andrewsa. Ali koliko je samo taj susret drukčiji od ‘Laure’! Andrewsov detektiv Mark Dixon nije McPherson. Njegova nasilnost i nesposobnost da obuzda vlastite nagone dovode ga do postupka koji mora prikriti. Gene Tierney, kao Morgan Taylor, nalazi se u središtu njegove moralne krize, ali film ne dopušta da se problem jednostavno riješi ljubavnom pričom. Preminger nas tjera da se zapitamo koliko se policajac koji pokušava sakriti vlastiti zločin razlikuje od ljudi koje progoni. A to je pitanje koje nikada nije izgubilo aktualnost.
Posljednji zajednički film, ‘Prijedlog i usvajanje’ (‘Advise & Consent’, 1962.), dolazi nakon godina u kojima se Gene Tierney borila s ozbiljnim osobnim i zdravstvenim teškoćama. Preminger joj daje ulogu Dolly Harrison u političkoj drami o zakulisnim borbama američkog Senata. Nije to velika uloga, ali njezina prisutnost ima posebnu težinu. Nakon dugog izbivanja ponovno je pred kamerom redatelja koji je među prvima razumio njezine mogućnosti. Kralj Otto nije zaboravio svoju Lauru.
Rajske boje, paklene namjere
Ako je ‘Laura’ pokazala kako se može zaljubiti u predodžbu žene, ‘Prepustite je nebu’ (‘Leave Her to Heaven’, 1945.) Johna M. Stahla pokazuje što se događa kada ljubav postane zahtjev za potpunim posjedovanjem. Gene Tierney glumi Ellen Berent, koja se zaljubljuje u pisca Richarda Harlanda, kojega tumači Cornel Wilde. Njezina privrženost isprva može djelovati romantično, gotovo bajkovito. No Ellen ne želi dijeliti Richardovu pažnju ni s kim. Ni s njegovom obitelji, ni s njegovim obvezama, ni s njegovim uspomenama. I upravo tu film postaje zastrašujući.
Jedan od njegovih najslavnijih prizora, onaj na jezeru, nećemo previše opisivati zbog onih koji film još nisu gledali. Dovoljno je reći da Gene Tierney uspijeva postići nešto iznimno: gledatelja užasnuti gotovo potpunim izostankom izraza. A pritom je sve okupano suncem.
Foto: Sunce sja, voda je mirna, a iza tamnih naočala skriva se nešto mnogo hladnije. Gene Tierney kao Ellen Berent u ‘Prepustite je nebu’ (‘Leave Her to Heaven’, 1945.) Johna M. Stahla. Izvor: 20th Century Fox.
‘Prepustite je nebu’ jedan je od najupečatljivijih ranih primjera filma noir snimljenog u boji. Snimatelj Leon Shamroy koristi raskošni Technicolor kako bi nam ponudio krajolike i interijere koji djeluju gotovo nestvarno privlačno. Ali boja ovdje ne ublažava tamu. Naprotiv, čini je još neugodnijom. U crno-bijelom noiru očekujemo sjene. Stahl nas upozorava da se najstrašnije stvari mogu dogoditi i usred savršeno osvijetljenog dana.
Posebnu pažnju zaslužuje i Vincent Price kao Russell Quinton, državni odvjetnik i Ellenin bivši zaručnik. U završnici dobiva priliku pokazati onu autoritativnost i uglađenu prijetnju koju će publika kasnije povezivati s njegovim sasvim drukčijim filmskim ulogama. Price još nije kralj horora, a Gene Tierney nije nikakvo nadnaravno čudovište. Pa ipak, njihova zajednička priča izaziva nelagodu kakvu mnogi horori ne uspijevaju postići.
Za Ellen Berent Gene Tierney zasluženo je nominirana za Oscara za najbolju glavnu glumicu. Ali važnije od same nominacije jest ono što je dokazala: iza lica koje je Hollywood tako rado pokazivao postojala je glumica spremna odvesti gledatelja na mjesta na koja se ovaj možda nije želio zaputiti.
Duh koji nije došao plašiti – Duh i gospođa Muir
U ‘Duhu i gospođi Muir’ (‘The Ghost and Mrs. Muir’, 1947.) Josepha L. Mankiewicza Gene Tierney glumi Lucy Muir, mladu udovicu koja se odlučuje osamostaliti i nastaniti u kući na obali, premda ondje već stanuje netko tko nema namjeru plaćati stanarinu. Problem je samo u tome što je kapetan Daniel Gregg, kojega glumi Rex Harrison, već mrtav. No Lucy se ne da lako zastrašiti, a kapetan postupno otkriva da ni njegova zapovjednička narav nije dovoljna da je otjera.
Foto: Dva pogleda u daljinu. Jedan vremena, drugi prostora. Oba povezuje čežnja za sadašnjim trenutkom. Gene Tierney i Rex Harrison u ‘Duhu i gospođi Muir’ (‘The Ghost and Mrs. Muir’, 1947.) Josepha L. Mankiewicza. Izvor: 20th Century Fox.
Njihovi prvi susreti imaju nešto od najbolje romantične komedije. Gregg je grub, nestrpljiv i naviknut zapovijedati, a Lucy dovoljno odlučna da mu ne dopusti preuzeti kontrolu nad njezinim životom. Upravo se iz tog nadmetanja rađa odnos koji će s vremenom postati mnogo nježniji nego što bi ijedno od njih u početku priznalo.
Zanimljivo je usporediti film s ‘Nepozvanima’ (‘The Uninvited’, 1944.) Lewisa Allena, u kojem Ray Milland i Ruth Hussey dolaze u kuću čija prošlost odbija ostati pokopana. I ondje imamo kuću, duhove i tajne. Ali dok Allen od nadnaravnoga stvara horor, Mankiewicz ga pretvara u romansu. U jednom filmu prisutnost mrtvih izaziva strah, u drugome duh pokazuje više razumijevanja i osjećaja od ponekih živih udvarača. U oba filma prošlost odbija nestati, ali ne iz istih razloga. Kod Allena treba razotkriti ono što je skriveno. Kod Mankiewicza treba prihvatiti ono što se ne može promijeniti.
Ipak, ‘Duh i gospođa Muir’ nije tek ljupka fantazija o ljubavi između žene i duha. To je i priča o samostalnosti, prolaznosti i cijeni koju plaćamo za vlastite izbore. Lucy ne provodi život čekajući čudo. Ona ga živi, sa svim razočaranjima i kompromisima koje vrijeme donosi. Upravo zato završetak ima toliku snagu: ne poništava godine koje su prošle, nego im daje drukčije značenje.
A Bernard Herrmann? Njegova glazba gotovo je još jedan stanovnik kuće. More, vjetar, čežnja i neizgovorene riječi dobivaju vlastiti glas. Malo je filmskih partitura koje tako potpuno pripadaju svijetu svojega filma.
Video: Bernard Herrmann – glavna glazbena tema filma ‘Duh i gospođa Muir’ (‘The Ghost and Mrs. Muir’, 1947.). Izvor: YouTube / GreatPerformers1.
Gene Tierney ovdje ne mora biti ni nedostižna Laura ni opasna Ellen Berent. Dovoljno je da bude Lucy, žena koja se usudila živjeti po vlastitim pravilima, čak i kada joj je najbliži saveznik bio netko s druge strane života.
Noć i grad – ljubav u svijetu koji za nju nema vremena
U ‘Noći i gradu’ (‘Night and the City’, 1950.) Julesa Dassina Gene Tierney glumi Mary Bristol, djevojku Harryja Fabiana, sitnog londonskog prevaranta s ambicijama mnogo većima od vlastitih mogućnosti. Harryja glumi Richard Widmark, i teško je zamisliti boljeg glumca za ulogu nekoga tko neprestano trči prema uspjehu, a zapravo bježi od vlastite propasti.
Harry uvijek ima plan. Ili barem misli da ga ima. Svaka nova zamisao trebala bi biti ona koja će ga konačno izvući iz bijede i učiniti važnim. Ali svaki njegov pokušaj zahtijeva još jednu laž, još jednu izdaju ili još jedan dug koji neće moći vratiti. Dassinov London nije grad razglednica. To je splet mračnih ulica, zadimljenih klubova, skladišta i prostora u kojima se novac mijenja iz ruke u ruku, ali gotovo nikada pošteno.
U tom svijetu Harry pokušava organizirati hrvačke priredbe i preuzeti dio unosnog posla kojim vlada Kristo, kojega glumi Herbert Lom. Ključ njegova plana postaje Gregorius, ostarjeli majstor grčko-rimskog hrvanja kojega igra Stanislaus Zbyszko. Gregorius vjeruje u dostojanstvo sporta, u tradiciju i pravila. Njegov sin Kristo, naprotiv, razumije da publika često želi nešto mnogo sirovije. Tu se pojavljuje Strangler, kojega glumi Mike Mazurki, hrvač čija snaga i brutalnost pripadaju drukčijem svijetu od Gregoriusova. Njihov sukob nije tek atrakcija unutar radnje. On sažima gotovo sve što Dassin želi reći o svijetu u kojem stara pravila više ne vrijede, a nova se određuju prema tome tko ima više novca i manje skrupula.
Jednako važan dio te mreže čine Phil i Helen Nosseross, koje glume Francis L. Sullivan i Googie Withers. Phil posjeduje noćni klub, novac i određenu moć. Helen želi pobjeći iz braka koji joj je postao zatvor. Harry u njezinoj želji vidi priliku, a ona u njegovim obećanjima mogući izlaz. Nitko nikome ne vjeruje dovoljno, ali svi se ipak nadaju da će upravo oni uspjeti iskoristiti nekoga drugog.
A Mary Bristol? U svijetu u kojem se sve prodaje, ona je jedna od rijetkih koja ne pokušava ništa kupiti. Mary voli Harryja, premda predobro poznaje njegove slabosti. Ne traži od njega da postane bogat ili važan. Želi samo da prestane uništavati vlastiti život. Gene Tierney igra je bez velikih izljeva osjećaja. Mary nije naivna djevojka koja ne razumije s kim živi. Upravo je njezina svijest o Harryjevim manama ono što njezinu privrženost čini bolnom.
Foto: Kad imaš sve što ti treba, ali ne shvaćaš što imaš, to je kao da i nemaš. Gene Tierney i Richard Widmark u ‘Noći i gradu’ (‘Night and the City’, 1950.) Julesa Dassina. Izvor: 20th Century Fox.
Harry ima mogućnost drukčijeg života, ali je ne prepoznaje. Ili, još gore, prepoznaje je i smatra nedovoljnom. Harry Fabian ne propada zato što nema izlaza, nego zato što svaki izlaz koji mu se ponudi smatra premalenim za svoje ambicije.
A Dassin? Njegova osobna situacija tijekom nastanka filma, u vrijeme kada je zbog političkih progona u Hollywoodu njegova američka karijera bila ugrožena, daje dodatnu težinu priči o progonjenom pojedincu. Ipak, bilo bi prejednostavno Harryja proglasiti redateljevim alter egom. Harry nije nevina žrtva sustava. On aktivno sudjeluje u njegovim pravilima, uvjeren da će ih jednoga dana okrenuti u svoju korist.
Upravo zato završnica toliko boli. ‘Noć i grad’ jedan je od velikih filmova noir, ali i jedan od najnemilosrdnijih prikaza ambicije koja je izgubila svaki dodir sa stvarnošću. Gene Tierney u njemu nema najviše prostora, no bez Mary Bristol Harryjeva tragedija izgubila bi važnu dimenziju. Jer tek kada vidimo što je mogao imati, razumijemo koliko je izgubio.
Dragonwyck, Oštrica brijača i egipatski dvor
Između tih velikih uloga nalaze se i filmovi koji zaslužuju više od usputnog spomena. U ‘Dragonwyck’ (1946.) Josepha L. Mankiewicza Gene Tierney glumi Mirandu Wells, djevojku koja dolazi na raskošno imanje dalekog rođaka Nicholasa Van Ryna, kojega glumi Vincent Price. Isprva se čini da je zakoračila u svijet kakav je mogla samo sanjati. No raskoš imanja postupno otkriva svoju drugu stranu: društvenu okrutnost, opsesiju podrijetlom i uvjerenje da bogatstvo vlasniku daje pravo raspolagati tuđim životima. Mankiewicz gotičku atmosferu koristi kako bi govorio i o klasnim odnosima. Van Ryn nije zastrašujući samo zbog svojih tajni, nego i zbog uvjerenja da je njegova volja iznad svih drugih.
U ‘Oštrici brijača’ (‘The Razor’s Edge’, 1946.) Edmunda Gouldinga, prema romanu W. Somerseta Maughama, Gene Tierney glumi Isabel Bradley, ženu koja voli Larryja Darrella, kojega tumači Tyrone Power, ali ne može prihvatiti život kakav on želi. Larry nakon ratnog iskustva traga za duhovnim smislom, dok Isabel pripada svijetu društvenog položaja i materijalne sigurnosti. Nije teško razumjeti njezine želje. Upravo zato njezini postupci postaju zanimljiviji, a ponekad i bolniji. Gene Tierney ponovno igra ženu čiji se osjećaji sudaraju s potrebom da zadrži kontrolu nad vlastitom budućnošću.
U ‘Egipćaninu’ (‘The Egyptian’, 1954.) Michaela Curtiza, raskošnom povijesnom spektaklu smještenom u drevni Egipat, pojavljuje se kao princeza Baketamon. Film okuplja veliku glumačku postavu i ambicioznu produkciju, a Gene Tierney dobiva priliku nastupiti u svijetu palača, političkih spletki i vjerskih previranja. Nije to najvažnija uloga njezine karijere, ali lijepo pokazuje koliko je Hollywood volio njezinu aristokratsku pojavu. Samo što smo do tada već dobro znali da je mogla ponuditi mnogo više od aristokratskog držanja.
Kad život odbije slijediti scenarij
Privatni život Gene Tierney nije bio ni približno nalik na skladne slike kojima ju je Hollywood predstavljao. Udala se za modnog dizajnera Olega Cassinija, s kojim je dobila dvije kćeri, Dariju i Christinu. Tijekom trudnoće s Darijom 1943. oboljela je od rubeole. Djevojčica je rođena s teškim zdravstvenim i razvojnim poteškoćama koje su joj obilježile život.
Gene je kasnije opisala susret sa ženom koja joj je priznala da je, unatoč zaraznoj bolesti, prekršila karantenu kako bi je vidjela tijekom njezina nastupa u Hollywood Canteenu. Teško je i zamisliti što je takvo priznanje moglo značiti majci koja je godinama živjela s posljedicama bolesti svojega djeteta. Nema potrebe dodatno dramatizirati tu priču. Dovoljno je ono što se dogodilo.
Njezin brak s Cassinijem prolazio je kroz prekide i pomirenja, a završio je razvodom. U njezinu su životu postojale i druge ljubavi, među njima veza s Alyjem Khanom, ali ni osobni odnosi ni profesionalni uspjesi nisu mogli ukloniti teret koji je nosila.
Foto: Kirk Douglas nije morao izmišljati priče za svoju autobiografiju. Dovoljno je bilo prisjetiti se kako se penjao kroz prozor Gene Tierney. Naslovnica knjige ‘The Ragman’s Son’ (1988.). Izvor: osobna biblioteka autora.
U njezinu je životu svoje mjesto imao i Kirk Douglas, koji se njihove ljubavne veze prisjetio u autobiografiji ‘The Ragman’s Son’. Obožavao ju je, a njihova je romansa imala i pomalo komičnu stranu: Gene mu nije dopuštala da noću zvoni na ulazna vrata, nego je ostavljala otvoren prozor spavaće sobe kroz koji se morao popeti. Veza je, prema Douglasovu priznanju, završila nakon što joj je neoprezno rekao kako je divno što se tako dobro slažu jer se nijedno ne želi vjenčati. Godinama poslije prisjetio se i njezinih teških depresija i hospitalizacija, s tugom koja njegovoj nekadašnjoj zaigranoj priči daje sasvim drukčiji prizvuk.
Posebno mjesto u njezinu životu zaslužuje i Humphrey Bogart, s kojim je 1955. snimila ‘The Left Hand of God’ Edwarda Dmytryka. Tijekom snimanja Bogart je primijetio da se Gene suočava s ozbiljnim psihičkim teškoćama. Umjesto da njezino ponašanje pripiše glumačkim hirovima, pokazao je strpljenje i razumijevanje te nastojao pomoći da dobije potrebnu podršku. U Hollywoodu, gdje se od zvijezda očekivalo da njihove osobne nevolje nestanu čim se upale reflektori, takav odnos nije bio nešto što se moglo uzeti zdravo za gotovo.
Foto: Oboje ozbiljno načeti bolešću, ali i dalje ostaju snaga i želja za pomoći. Gene Tierney i Humphrey Bogart u ‘Lijevoj ruci Božjoj’ (‘The Left Hand of God’, 1955.) Edwarda Dmytryka. Izvor: 20th Century Fox.
Tijekom pedesetih godina njezino se psihičko zdravlje ozbiljno pogoršalo. Slijedila su liječenja, hospitalizacije i razdoblja u kojima je povratak svakodnevnom životu bio mnogo važniji od povratka na filmsko platno. U svojoj autobiografiji ‘Self-Portrait’ kasnije je otvoreno govorila o tim iskustvima, uključujući i teške strane psihijatrijskog liječenja, ali i o ljudima koji su joj u teškim trenucima pokazali razumijevanje, među njima i Bogartu.
Ovdje je važno izbjeći jednu zamku: Gene Tierney nije bila velika glumica zato što je patila. Bila je velika glumica zbog onoga što je znala učiniti pred kamerom. Njezina bolest ne objašnjava naknadno Ellen Berent, Lauru Hunt ili Lucy Muir. To su bile uloge koje je stvarala umjetničkom inteligencijom i glumačkom disciplinom, a ne predosjećajem vlastite nesreće.
Nakon godina teškoća uspjela je ponovno uspostaviti stabilniji život. Godine 1960. udala se za naftnog poduzetnika W. Howarda Leeja i preselila u Teksas. Povremeno se vraćala glumi, među ostalim u Premingerovu ‘Prijedlog i usvajanje’, zatim u ‘Igračke na tavanu’ (‘Toys in the Attic’, 1963.) i ‘The Pleasure Seekers’ (1964.). Ali njezina budućnost više nije morala ovisiti o Hollywoodu.
Ono što ostaje nakon posljednjeg kadra
Gene Tierney često se spominje među najljepšim glumicama zlatnog doba Hollywooda. I nema razloga pretvarati se da njezina ljepota nije bila iznimna. Bila je. No problem nastaje kada nam ona postane početak i kraj razgovora.
Različiti redatelji pokazali su nam različitu Gene. Od zastrašujuće do tople i duhovite, od gotovo ukočeno mirne do dostojanstvene i nježne. A to što nitko od njih nije bio u krivu ponajviše govori o njezinoj višeslojnosti, kako glumice, tako još više i osobe. Jer ona je u sebi nosila sve te mogućnosti. Što, naravno, ne znači da je morala biti i sve ono najmračnije što je tako uvjerljivo odigrala.
Možda je najveća nepravda koju joj možemo učiniti upravo to da je pamtimo samo po onome što je bilo najlakše primijetiti. Jer kada ponovno pogledamo ‘Lauru’, ‘Prepustite je nebu’, ‘Duha i gospođu Muir’ ili ‘Noć i grad’, ne vraćamo se samo njezinu licu. Vraćamo se glumici. A ona nas još uvijek ima čime iznenaditi.