Raspadom Austro-Ugarske Monarhije 1918. godine Hrvatska se našla u svojevrsnom povijesnom limbu. Mogla je završiti i poput Kurda ili Baska, a u kakvom se povijesnom trenutku našla možda ćemo najbolje razumjeti prisjetimo li se Krleže i njegovih kadraša iz Putovanja u Vučjak. Udruživanje južnih Slavena činilo se kao manje od zala na meniju. Nažalost, samo se činilo…

Godinu dana kasnije, 19. studenoga 1919., u talijanskoj Pisi rodio se čovjek koji će nam filmskim jezikom znati toliko toga reći o slobodi, borbi za nju, ali i o svim zamkama koje vrebaju one koji su je izborili.

Gilberto Pontecorvo. Od milja Gillo.

7381.jpg

Foto: Oružje je zamijenio filmskom kamerom, ali je svojim idealima ostao vjeran. Izvor: Lombardia Beni Culturali

Od borca pokreta otpora do filmskog umjetnika

Rođen u imućnoj židovskoj obitelji, Pontecorvo je studirao kemiju, a nakon uvođenja rasnih zakona u Mussolinijevoj Italiji otišao je u Pariz. Priključit će se Komunističkoj partiji i tijekom Drugoga svjetskog rata postati jedan od sudionika talijanskog pokreta otpora.

S filmom će se zbližiti zahvaljujući jednom od velikana talijanskog neorealizma. Toliko ga se, naime, dojmio Rossellinijev ‘Paisà’ (1946.) da će i sam nabaviti filmsku kameru i početi snimati dokumentarne filmove.

Među njegovim prvim igranofilmskim ostvarenjima naći će se i ‘Giovanna’, priča o štrajku radnica u tekstilnoj industriji, nastala u sklopu međunarodnog filmskog projekta kojim je koordinirao veliki nizozemski dokumentarist Joris Ivens.

Svoj prvi samostalni dugometražni igrani film, ‘La grande strada azzurra’ (1957.), snimit će s Yvesom Montandom i Alidom Valli u glavnim ulogama, a na scenariju filma, priče o ribaru koji za lov koristi eksploziv, surađivat će s čovjekom s kojim će ispisati neke od najljepših stranica povijesti talijanske kinematografije – Francom Solinasom.

Godinu dana ranije, nakon sovjetske intervencije u Mađarskoj, napustio je Komunističku partiju. Svoja politička uvjerenja neće napustiti.

Može li i pokret kamere biti pitanje morala?

U filmu ‘Kapò’ (1960.) Pontecorvo će nas odvesti u nacistički koncentracijski logor. Mlada Židovka Edith, koju igra Susan Strasberg, preuzet će identitet druge zatvorenice, a u nastojanju da preživi postat će i jedna od onih koje će nadzirati druge logorašice.

7383.jpg

Foto: Koliko je ljudskosti moguće sačuvati u svijetu koji je čovjeku oduzeo i pravo na vlastito ime? Izvor: Janus Films

U filmu ćemo vidjeti i Emmanuelle Rivu, glumicu koju je svjetska filmska javnost upoznala zahvaljujući Resnaisovu filmu ‘Hirošima, ljubavi moja’ (Hiroshima mon amour, 1959.). Upravo će jedan kadar u kojemu njezin lik počini samoubojstvo bacivši se na elektrificiranu bodljikavu žicu izazvati jednu od najpoznatijih polemika u povijesti filmske kritike.

Jacques Rivette će u lipnju 1961. godine na stranicama časopisa Cahiers du cinéma, u tekstu naslovljenom De l’abjection, gotovo svu svoju srdžbu usmjeriti na pokret Pontecorvove kamere prema mrtvom tijelu logorašice i na kompoziciju završnog kadra. Učinit će od pitanja filmske estetike pitanje morala.

Pitanje je svakako vrijedno razmatranja, premda sam skloniji prosuđivati filmskog umjetnika na temelju cjeline njegova djela nego na temelju jednoga pokreta kamere. Koliko će Pontecorvu biti stalo do moralne odgovornosti filmskog umjetnika, pokazat će nam već njegov sljedeći film.

Bitka za Alžir

Alžir je 1962. godine, nakon dugog i krvavog rata, izborio neovisnost. Jedan od ljudi koji su sudjelovali u njegovu oslobađanju, Yacef Saadi, uvidio je i mogućnosti koje je filmski medij pružao u upoznavanju svjetske javnosti s poviješću alžirske borbe za neovisnost.

7384.jpg

Foto: Povijest su jednom ispisivali oružjem, a sada su je uz Pontecorvovu pomoć ispisivali i filmskom kamerom. Izvor: KPBS

Pontecorvo će odbaciti njegov prvotni scenarij i sa Solinasom napisati novi. Saadi će sudjelovati u produkciji filma, ali će u njemu i zaigrati ulogu uvelike utemeljenu na vlastitoj osobnosti i životnim iskustvima.

U filmu ‘Bitka za Alžir’ (La battaglia di Algeri, 1966.) jednog od središnjih likova, Alija La Pointea, povjerit će Brahimu Hadjadju, a za ulogu malog kradljivca koji će postati jedan od simbola alžirske revolucije nije mu bio potreban profesionalni glumac.

Profesionalnog će glumca angažirati za ulogu čovjeka čija je zadaća bila ugušiti revoluciju.

Jean Martin – s obje strane sprava za mučenje

Pukovnik Mathieu jedan je od meni najzanimljivijih likova Pontecorvova filmskog opusa. Obrazovan, inteligentan, duhovit i nerijetko rafinirano ironičan, posve je svjestan i prirode zadatka koji mu je povjeren i metoda kojima će morati pribjeći da bi ga izvršio.

I Mathieu je nekoć bio pripadnik pokreta otpora.

Kada ga novinari suoče s pitanjem metoda kojima se služe njegovi ljudi, Mathieu će pitanje zapravo vratiti francuskom društvu. Želi li ono da Francuska ostane u Alžiru, morat će prihvatiti i posljedice takve političke odluke.

7380.jpg

Foto: I nekoć se borio za slobodu. Sada je njegov zadatak bio spriječiti druge da je izbore. Izvor: TCM

Izvrsni Jean Martin, koji mu je podario lice i glas, i sam je bio pripadnik francuskog pokreta otpora, a zbog potpisa na Manifestu 121, kojim su brojni francuski intelektualci ustali protiv rata u Alžiru, imao je u domovini i nemalih neugodnosti.

Sedam godina kasnije Martin će zaigrati u još jednom izvanrednom filmu koji na neki način možemo doživjeti i kao epilog Pontecorvove priče.

U ‘Operaciji Šakal’ (The Day of the Jackal, 1973.) Freda Zinnemanna, snimljenoj prema romanu Fredericka Forsytha, pripadnici OAS-a angažirat će profesionalnog ubojicu, kojega igra Edward Fox, da ubije francuskog predsjednika Charlesa de Gaullea. Nisu mu mogli oprostiti gubitak Alžira.

Jean Martin zaigrat će ulogu Wolenskog, pripadnika OAS-a kojega će se domoći francuska tajna služba i od njega mučenjem pokušati dobiti informacije o pripremanom atentatu.

Čovjek koji nam je u jednom filmu tako rječito obrazlagao nužnost pribjegavanja torturi u drugom će postati njezinom žrtvom.

7385.jpg

Foto: Jean Martin i Fred Zinnemann pred snimanje scene. Kako li se samo mijenja rakurs opravdavanja torture ovisno o tome primjenjujemo li je ili smo joj sami izloženi! Izvor: Universal Pictures / WalterFilm

Dječak koji nije smio nestati

U arhivskoj ostavštini Gilla Pontecorva sačuvan je i telegram koji mu je Yacef Saadi uputio uoči prikazivanja filma na Venecijanskom filmskom festivalu. Tražio je od Pontecorva da iz filma izbaci kadar dječaka koji jede sladoled u kafiću u kojemu će nekoliko trenutaka kasnije eksplodirati bomba koju su postavili pripadnici alžirskog pokreta otpora.

7387.webp

Foto: Usrdno vas molimo da prije prikazivanja filma na festivalu uklonite kadar dječaka iz scene u kafiću. Yacef Saadi – Casbah Film Izvor: Arhivski izvor – Archivissima

Pontecorvo taj kadar nije izbacio.

Bez obzira na svu ljevičarsku retoriku i učestalu uporabu sintagme o naprednim snagama, i te su snage svoju prljavštinu, institucionalno i na sve druge načine, nastojale pomesti pod tepih. Samo je protivnik smio biti crni vrag. Ne kažem da u danim povijesnim okolnostima pribjegavanje takvim metodama borbe možda nije bilo i jedino što im je preostalo, ali naknadno uljepšavanje vlastite povijesti nikome nije na čast.

7388.png

Foto: Srećom, Pontecorvo je smatrao da i žrtve njegovih istomišljenika imaju pravo na lice. Izvor: Kadar iz filma ‘Bitka za Alžir’ (1966.)

Kada je Alžir progovorio filmskim jezikom, svijet ga je saslušao i razumio

Koliko su Pontecorvo i njegov direktor fotografije Marcello Gatti bili uspješni u realizaciji svoje zamisli možda najbolje ilustrira činjenica da su američki distributeri smatrali potrebnim upozoriti gledatelje kako u filmu nije korišten ni centimetar dokumentarne filmske vrpce. Povijest je rekonstruirana na ulicama na kojima se doista i odvijala, a lica brojnih sudionika te rekonstrukcije pripadala su ljudima koji su tu povijest i proživjeli.

Zlatni lav u Veneciji 1966. godine i tri nominacije za Oscara bili su tek početak neobičnog života jednog filma. Dok su ga u Francuskoj godinama pratili opstrukcije i prijetnje, pripadnici američkih Crnih pantera i irske IRA-e proučavali su ga s jednakim zanimanjem kao i pripadnici pojedinih vojnih struktura kojima je zadaća bila gušenje revolucionarnih pokreta. Prikazan će biti i u Pentagonu 2003. godine, nakon američke invazije na Irak.

Tri godine nakon Pontecorva još će jedan redatelj, Grk Costa-Gavras, pokazati kolika je snaga političkog filma. Njegov ‘Z’ (1969.), uz izvanrednu glazbu Mikisa Theodorakisa, postat će svojevrsni filmski optužni akt protiv grčke vojne hunte.

Politički film tih je godina doživljavao svoje zlatno doba, a europska kinematografija ispisivala neke od svojih najljepših stranica.

Anatomija preoblikovanog ropstva

Tri godine nakon ‘Bitke za Alžir’ Pontecorvo će nas odvesti na jedan izmišljeni karipski otok i na njegovoj nam mikrorazini dočarati povijest velikoga dijela svijeta. Na scenariju njegova novog filma, ‘Queimada – Otok u plamenu’ (Queimada, 1969.), uz Franca Solinasa radio je i Giorgio Arlorio, a glavnu ulogu povjerio je Marlonu Brandu.

7389.jpg

Foto: Jedan od najvećih glumaca dvadesetog stoljeća i kolumbijski stočar koji se prvi put našao pred filmskom kamerom. A tako dostojni partneri! Izvor: Escola de Contas – TCM/SP

Sir William Walker, engleski agent, dolazi sredinom devetnaestog stoljeća na otok pod portugalskom kolonijalnom vlašću sa zadatkom da razbije portugalski monopol nad trgovinom šećerom. U tu će svrhu potaknuti pobunu robova, a u Joséu Doloresu, kojega igra kolumbijski naturščik Evaristo Márquez, pronaći čovjeka sposobnog predvoditi tu pobunu.

Jedna je od meni najzanimljivijih scena u filmu ona u kojoj Walker lokalnim uglednicima objašnjava gospodarske prednosti slobodne radne snage nad robovskom. Čitavu će im stvar približiti usporedbom troškova uzdržavanja supruge i plaćanja usluga prostitutke. Roba valja hraniti i onda kada nije sposoban za rad, brinuti se o njemu i njegovu potomstvu, dok se slobodnom radniku plaća samo njegov rad, a sve ostalo postaje njegova briga.

Koliko se samo toga o ljudskoj slobodi može reći razgovorom o poslovnoj rentabilnosti!

Robovi će dobiti formalnu slobodu, otok će steći neovisnost, a proizvodnja šećera i dalje će donositi profit nekome drugome. Na čelu nove države naći će se Teddy Sanchez, kojega igra izvrsni Renato Salvatori, još jedno poznato lice talijanskog političkog filma.

Deset godina kasnije Walker će se vratiti na otok. Ovoga puta sa zadatkom da uguši pobunu čovjeka kojega je nekoć sam potaknuo na pobunu. José Dolores u međuvremenu je sazrio kao revolucionar i postao politički protivnik svojega nekadašnjeg učitelja.

Između te dvojice ljudi tijekom godina razvio se i neobičan odnos međusobnog uvažavanja. Brando je izvrsno znao prenijeti na filmsko platno svu složenost toga odnosa, a njegov partner, kolumbijski stočar kojemu je to bila prva filmska uloga, bio mu je dostojan sugovornik.

Snimanje filma u Kolumbiji obilježili su brojni sukobi između Branda i Pontecorva. Pa ipak, Brando će u svojoj autobiografiji Songs My Mother Taught Me, objavljenoj 1994. godine, uz Eliju Kazana i Bernarda Bertoluccija, upravo Pontecorva izdvojiti među najbolje redatelje s kojima je surađivao, premda su zamalo ubili jedan drugoga.

Kada na kraju filma Walker pokuša spasiti Doloresov život, ovaj će odbiti njegovu pomoć. Čovjek kojega je nekoć podučavao političkoj abecedi sada mu drži posljednju i najvažniju lekciju o slobodi.

A Pontecorvo će nam i sam kraj filma povezati s njegovim početkom. Pri Walkerovu dolasku na otok jedan će mu crnac ponuditi da ponese njegovu prtljagu. Pri odlasku s otoka dočekat će ga ista ponuda, ali ovoga puta s posve drukčijim ishodom.

Walker je dobro poznavao cijenu šećera. Cijenu ljudske slobode ipak nije znao izračunati.

I sloboda filmskog umjetnika ima svojih gospodara

Zanimljivo je da je i sam Pontecorvo tijekom realizacije filma imao prilike uvjeriti se u snagu gospodarskih interesa o kojima je progovarao. Otok se u prvotnom scenariju nalazio pod španjolskom kolonijalnom vlašću, a film se trebao zvati Quemada. Nakon pritisaka Francova režima producenti su odlučili Španjolce zamijeniti Portugalcima. Španjolsko je filmsko tržište, naime, bilo gospodarski znatno zanimljivije od portugalskoga.

Jedno slovo u naslovu filma bilo je dovoljno da se promijeni i povijest jednoga izmišljenog otoka.

Sličnih je iskustava nekoliko godina ranije imao i Fred Zinnemann, čiji je film ‘I dođe dan osvete’ (Behold a Pale Horse, 1964.), s Gregoryjem Peckom, Anthonyjem Quinnom i Omarom Sharifom, bio zabranjen u Francovoj Španjolskoj. Španjolske su vlasti na nekoliko godina zabranile i uvoz filmova kompanije Columbia Pictures, koja je sudjelovala u njegovoj produkciji.

Dok su se Zinnemann i Pontecorvo s Francovim režimom sukobljavali izvan granica Španjolske, jedan se veliki španjolski filmski umjetnik morao s njime nositi unutar njezinih granica. O Carlosu Sauri i njegovim metodama borbe s Francovom cenzurom već smo pisali na stranicama Popcorna u tekstu ‘Uzgoji gavrane’ ili kako snimiti politički film kada to ne smiješ.

Pontecorvov film danas možemo pogledati u dvije verzije. Cjelovita talijanska verzija traje 132 minute, dok je ona koja se 1970. godine pojavila na američkom tržištu pod naslovom ‘Burn!’ kraća za dvadeset minuta. U kraćoj verziji imamo prilike uživati u izvornom Brandovu glasu, dok nam je u duljoj verziji uskraćeno to zadovoljstvo, ali nam je barem omogućeno vidjeti cjelinu Pontecorvova djela.

Španjolskoj će se Pontecorvo ipak vratiti deset godina kasnije. Ovoga puta Franco više neće biti među živima.

Treba znati i kada odložiti oružje

Deset godina dijeli ‘Queimadu’ od posljednjeg Pontecorvova dugometražnog igranog filma, ‘Operacije Ogro’ (Ogro, 1979.). Ovoga puta glavnu je ulogu povjerio jednom od najvećih glumaca europskog političkog filma, Gian Mariji Volontéu, a na scenariju su uz Pontecorva radili Ugo Pirro i Giorgio Arlorio.

7390.jpg

Foto: Gian Maria Volonté u ulozi revolucionara kojemu će trebati hrabrosti i da se suprotstavi vlastitim suborcima. Izvor: MUBI

U Madridu je 20. prosinca 1973. godine u atentatu koji su izveli pripadnici baskijske separatističke organizacije ETA ubijen predsjednik španjolske vlade, admiral Luis Carrero Blanco, čovjek u kojemu je Franco vidio jamstvo opstanka svojega političkog sustava i nakon vlastite smrti. Prvotna je zamisao bila oteti admirala i u zamjenu za njegov život ishoditi puštanje političkih zatvorenika.

Pontecorvo će minuciozno rekonstruirati pripreme i samo izvršenje atentata, ali će ga ovoga puta podjednako zanimati i ono što se s njegovim protagonistima događalo nakon pada diktature.

Izarra, kojega igra Gian Maria Volonté, i Txabi, kojega igra Eusebio Poncela, prijatelji su još od djetinjstva. Zajedno su odrastali, zajedno se pobunili protiv nametanja španjolskog jezika i zajedno uzeli oružje u ruke. Francova će ih diktatura ujediniti, a njezin će ih kraj razdvojiti.

Izarra će u demokratizaciji Španjolske vidjeti mogućnost ostvarenja političkih ciljeva drugim sredstvima, dok će njegov prijatelj ustrajati u oružanoj borbi. A čovjeku koji se godinama izlagao životnoj opasnosti suprotstavljajući se Francovu režimu sada će trebati jedna druga vrsta hrabrosti. Morat će se suprotstaviti vlastitim suborcima.

Dok je Pontecorvo radio na filmu, u njegovoj su domovini pripadnici Crvenih brigada oteli i u svibnju 1978. godine ubili Alda Mora. Pitanja koja je postavljao svojim filmskim junacima bila su i te kako aktualna i na ulicama talijanskih gradova.

Volim što je upravo tim filmom Pontecorvo zaokružio svoj igranofilmski opus. Čovjek koji je i sam sudjelovao u oružanom pokretu otpora, koji je filmskim jezikom toliko toga rekao o pravu na pobunu, posljednjim će nam svojim igranim filmom progovoriti i o odgovornosti onih koji su se pobunili.

Za slobodu ponekad treba uzeti oružje u ruke. Za tu istu slobodu ponekad ga treba i odložiti. Pokazali su nam to na kraju i pripadnici Privremene IRA-e koji će 2005. godine oružanu borbu zamijeniti političkim djelovanjem.

Pontecorvo je doživio i taj trenutak.

Iza velikih filmova i velika prijateljstva

Dvojicu ljudi čija smo imena u ovoj priči već nekoliko puta spomenuli valja izdvojiti i zbog njihova doprinosa cjelokupnom talijanskom političkom filmu. Franco Solinas nije samo s Pontecorvom ispisivao povijest toga filma. Činio je to i s Francescom Rosijem, Costom-Gavrasom i Damianom Damianijem, a njegovo političko opredjeljenje prepoznat ćemo i u nekim od najboljih ostvarenja talijanskog vesterna.

Kada je Solinas 1982. godine preminuo, Pontecorvo će sudjelovati u osnivanju nagrade koja nosi ime njegova prijatelja i koja će brojnim mladim scenaristima omogućiti da i njihove priče jednom zažive na filmskom platnu.

Drugi je njegov veliki prijatelj bio Ennio Morricone. Koliko je Pontecorvo volio glazbu možda najbolje svjedoči i podatak da ćemo na filmskoj špici ‘Bitke za Alžir’ kao autore glazbe pronaći potpisanu obojicu. Na glazbenom motivu koji je osmislio sam Pontecorvo Morricone će izgraditi jednu od najljepših glazbenih tema toga filma – Tema di Alì.

Neke se bitke vode čitavoga života

Pontecorvo će se 1992. godine, više od četvrt stoljeća nakon što je u Veneciji osvojio Zlatnog lava, na Lido vratiti kao čelni čovjek filmskog festivala. Tu će dužnost obnašati do 1996. godine, a naći će se i na čelu institucije koja je upravljala Cinecittàom.

Vratit će se i dokumentarnom filmu, kojemu duguje svoje filmske početke. Godine 2001. sudjelovat će u realizaciji dokumentarnog filma ‘Un altro mondo è possibile’ (Drukčiji je svijet moguć), posvećenog zbivanjima tijekom summita skupine G8 u Genovi.

Preminuo je u Rimu 12. listopada 2006. godine.

U rujnu ove godine, u povodu dvadesete godišnjice njegove smrti i šezdesete godišnjice osvajanja Zlatnog lava, Nacionalni muzej filma u Torinu otvorio je izložbu posvećenu njegovoj arhivskoj ostavštini.

A ja bih ovu priču o Gillu Pontecorvu ipak završio glazbom. Toliko smo toga rekli o ljudima koji su drugima određivali cijenu i granice njihove slobode. Poslušajmo sada glazbenu temu koju su dvojica prijatelja podarila jednome od onih koji na takvu trgovinu nisu pristali.

Gledaj na YouTubeu

Video: I sloboda ima svoju muziku. Izvor: Ennio Morricone, Tema di Ali