Jeste li za gutljaj ruma? Čak i ako vas nema petnaest...

Jeste li za gutljaj ruma? Ako jeste, pridružite nam se. Ako niste, svejedno ostanite. Jer rum je samo početak, a ono što slijedi moglo bi vas odvesti mnogo dalje nego što ste namjeravali. A moramo i požuriti. Do Hispaniole bilo je još preko nekoliko koraka.

Foto: Pripovjedač koji je zavrijedio priču. Robert Louis Stevenson. Izvor: Los Angeles County Museum of Art (LACMA).

Naša priča počinje u Edinburghu, 13. studenoga 1850. godine, kada se rodio Robert Louis Stevenson. U njegovoj se obitelji već generacijama gradilo nešto što je pomorcima značilo život: svjetionici. Djed Robert, otac Thomas i stričevi pripadali su glasovitoj obitelji škotskih inženjera koja je osvjetljavala opasne obale. Činilo se prirodnim da i dječak jednoga dana nastavi njihov posao. Ali maleni Robert mnogo je više vremena provodio u krevetu nego na morskoj obali. Krhko zdravlje, napadaji kašlja i groznice pratili su ga od djetinjstva, a bolest će mu ostati vjeran, premda nimalo poželjan suputnik do kraja života.

Ondje gdje tijelo nije moglo putovati, mašta je mogla. Njegova dadilja Alison Cunningham, koju je zvao Cummy, pripovijedala mu je priče o škotskoj prošlosti, vjerskim progonima, sablastima i zlokobnim događajima. U dječakovoj su se glavi miješali strahovi, pustolovine i čitavi svjetovi koje još nije imao priliku upoznati. Pomalo je neobično što će jedan od najvećih pripovjedača o putovanjima i pustolovinama toliko vremena provesti zatvoren između četiri zida. Ali Stevenson je rano otkrio da se najdalje ponekad može otputovati ne ustajući iz kreveta.

Godine 1867. upisao je studij inženjerstva na Sveučilištu u Edinburghu, ali svjetionici su ga mnogo više zanimali kao prizorište mogućih priča nego kao građevinski pothvati. S ocem je obilazio škotske obale i upoznavao mjesta na kojima more svakodnevno iskušava ljudsku domišljatost. Na kraju je postignut kompromis: umjesto inženjerstva studirat će pravo. Godine 1875. stekao je pravo baviti se odvjetništvom, ali ga nikada nije privukla pomisao da život provede u sudnici. Želio je pisati. I putovati.

A putovao je, usprkos zdravlju koje ga je često pokušavalo zaustaviti. Rijeke i kanali Francuske i Belgije upoznali su ga kao putnika u kanuu, a francuski Cévennes kao pješaka u društvu magarice Modestine. Iz tih su putovanja nastale knjige ‘An Inland Voyage’ (1878.) i ‘Travels with a Donkey in the Cévennes’ (1879.). Stevenson je već pokazivao da umije pretvoriti putovanje u književnost, ali pred njim je bilo još jedno, mnogo važnije putovanje. Ono zbog kojeg će prijeći Atlantik.

U Francuskoj je upoznao Amerikanku Fanny Osbourne, ženu stariju od njega, s djecom i životom koji nije bio nimalo jednostavan. Kada se vratila u Kaliforniju, Stevenson je krenuo za njom. Put je bio iscrpljujući, zdravlje mu se ozbiljno pogoršalo, ali 1880. godine njih su se dvoje vjenčali u San Franciscu. Robert je tako dobio i obitelj, a među njezinim članovima bio je Fannyin sin Lloyd, dječak čija će uloga u književnoj povijesti biti mnogo veća nego što je itko tada mogao naslutiti.

Godine 1881. obitelj se našla u škotskom Braemaru. Kiša je kvarila planove, a trebalo je nekako zabaviti mladog Lloyda. Dječak i njegov očuh zajedno su crtali i bojili, a iz te igre nastala je karta izmišljenog otoka. Pojavile su se uvale, brda, mjesta za sidrenje i oznake koje su obećavale nešto skriveno. Njihova se kasnija sjećanja ponešto razlikuju oko toga tko je prvi počeo crtati, ali oko najvažnijega nema dvojbe: karta je probudila Stevensonovu maštu. A kada jednom nacrtate otok, nije teško zamisliti da je netko na njemu nešto zakopao. I da bi netko drugi mogao poželjeti to pronaći.

Iz dječje igre i nekoliko poteza olovkom počela se rađati pustolovina. Stevenson joj je isprva namijenio naslov ‘The Sea-Cook’, a mi ćemo je upoznati kao ‘Otok s blagom’ (‘Treasure Island’, 1883.).

Još samo treba pronaći brod. I paziti kome ćemo povjeriti kuhinju.

Jer brodski kuhar na velikom jedrenjaku nije bio čovjek čija je jedina briga hoće li ručak biti ukusan. O njemu je dobrim dijelom ovisilo zdravlje i raspoloženje čitave posade. Trebalo je mjesecima pripremati obroke od namirnica koje su često bile daleko od svježih, paziti na zalihe, održavati čistoću i kuhati na brodu koji se neprestano ljulja, dok u njegovoj drvenoj utrobi gori vatra. Skorbut je bio strašna prijetnja, ali pokvarena hrana, glad i nezadovoljstvo također su mogli ugroziti čitavo putovanje. Dobar kuhar zato je vrijedio mnogo više od običnog znalca za kotlove i lonce.

Vlastelin Trelawney pronašao je čovjeka koji je, činilo se, imao sve potrebne osobine. Iskusnog pomorca, ugodna u razgovoru, koji je poznavao gotovo svakog mornara u Bristolu i još mu pomogao okupiti posadu. Imao je, doduše, samo jednu nogu.

Zvao se Long John Silver.

Otok s blagom – svi putovi vode do Hispaniole

Foto: Arrr, me mateys! Kapetan Flint na ramenu, osmijeh na licu, a vragolije u glavi. Robert Newton kao Long John Silver, gusar prema kojemu su se ravnali svi koji su došli poslije njega. Izvor: ‘Otok s blagom’ (‘Treasure Island’, 1950.), Byron Haskin / Disney. Fotografija: Alamy.

Znam da bih trebao početi s Robertom Newtonom i njegovim rastegnutim „Arrr, me mateys!”, jer njegov Long John Silver iz prekrasne Disneyjeve ekranizacije ‘Otoka s blagom’ (‘Treasure Island’, 1950.) Byrona Haskina ostaje jednim od najnezaboravnijih gusara filmske povijesti. Zapravo, kad danas netko pokuša govoriti kao gusar, vrlo je vjerojatno da nesvjesno oponaša upravo Newtona. Njegovo rastezanje samoglasnika, grleno režanje, kolutanje očima i onaj nezaustavljivi „Arrr!” postali su gotovo obveznom opremom svakog filmskog gusara. A sve je počelo s glumcem koji je svoj zapadnoengleski naglasak pretvorio u nešto što danas prepoznaju i oni koji nikada nisu gledali film.

Newtonov Silver pravi je užitak. U jednom trenutku čovjek bi mu povjerio vlastiti novčanik, a već u sljedećem počeo provjeravati je li još uvijek u džepu. Njegova dobroćudnost traje upravo onoliko koliko mu je potrebna, ali u odnosu s Jimom Hawkinsom povremeno se pojavi i nešto što nije lako svesti na puku računicu. Stevenson mu je podario karakter koji ne pristaje jednostavnim podjelama, a Newton ga je odigrao s toliko životnog veselja da je ponovno navukao gusarsku odjeću u ‘Long John Silver’ (1954.), a zatim i u televizijskoj seriji ‘The Adventures of Long John Silver’.

Ali koliko god volio tu Disneyjevu pustolovinu, nešto joj nedostaje. Ili, bolje rečeno, netko. Christopher Lee.

Foto: Nije ga trebalo vidjeti da biste ga se bojali. Christopher Lee kao slijepi Pew, gusar koji je donio crnu točku, a s njom i smrtni strah. Izvor: ‘Otok s blagom’ (‘Treasure Island’, 1990.), Fraser C. Heston / kadar iz filma, Vimeo.

Četrdeset godina poslije Fraser C. Heston režirao je novu ekranizaciju ‘Otoka s blagom’ (‘Treasure Island’, 1990.), a za njezinu je posadu okupio glumačku družinu koju bi teško bilo nadmašiti. Njegov otac Charlton Heston preuzeo je ulogu Long Johna Silvera, Christian Bale postao je Jim Hawkins, Oliver Reed Billy Bones, Richard Johnson vlastelin Trelawney, Julian Glover doktor Livesey, a Christopher Lee – slijepi Pew.

I upravo taj Pew! Čovjek koji ne vidi, ali čija je pojava dovoljna da nam utjera strah u kosti. Lee je imao glas koji je mogao zapovijedati i bez povišenog tona. U ulozi slijepog gusara svaku riječ pretvara u prijetnju, a njegov štap zvuči kao odbrojavanje do nesreće. Kada se pojavi s crnom točkom za Billyja Bonesa, znamo da se približava nešto što ni sva hrabrost ni sav rum ovoga svijeta neće moći zaustaviti.

Charlton Heston donosi drukčijeg Silvera. Glumio je kraljeve, vojskovođe i proroke, pa mu nije trebalo mnogo da i brodski kuhar počne djelovati kao čovjek koji je navikao zapovijedati. Dok Newton osvaja bučnošću i neodoljivim pretjerivanjem, Heston pažljivije odmjerava ljude oko sebe. Posebno Jima, u kojemu vidi i opasnost i priliku. Obojica su razumjela da se Stevensonov Silver ne može svesti na običnog gusarskog zlikovca. Njegova odanost može se promijeniti u trenu, ali čak ni on nije uvijek siguran hoće li u njemu prevladati pohlepa ili nešto što je odavno smatrao izgubljenim.

Teško je zamisliti pisca koji je snažnije od Roberta Louisa Stevensona oblikovao našu predodžbu o gusarima. Jednonogi pomorac s papigom na ramenu, crna točka, škrinje pune zlatnika, zakopano blago i karta na kojoj X označava mjesto gdje ga treba tražiti – sve su to slike koje su zahvaljujući ‘Otoku s blagom’ postale gotovo neizbrisivim dijelom naše kolektivne mašte. Gusari su postojali mnogo prije Stevensona, ali on im je podario književno lice koje će film, strip i čitava popularna kultura nastaviti oblikovati više od stoljeća. A tko od nas ne bi poželio pronaći kartu koja je zalutala među stare papire i na kojoj se, negdje daleko, iza jednog X skriva čitavo bogatstvo?

Stevenson se, međutim, nije zaustavio na gusarima. Najopasnijeg neprijatelja ponekad ne treba tražiti među pobunjenom posadom. Čovjek ga može nositi u sebi. A kada mu jednom dopusti da iziđe na površinu, pitanje je tko će se od njih dvojice vratiti.

S palube Hispaniole prelazimo u maglovite londonske ulice, gdje nas čekaju doktor Henry Jekyll i gospodin Edward Hyde.

Dr. Jekyll i gospodin Hyde – kada čovjek postane vlastiti neprijatelj

Godine 1886. Stevenson je objavio ‘Neobični slučaj doktora Jekylla i gospodina Hydea’ (‘Strange Case of Dr Jekyll and Mr Hyde’), pripovijest koja će njegovo ime učiniti besmrtnim i među ljudima koji nikada nisu pročitali nijednu njegovu knjigu. Ugledni londonski liječnik Henry Jekyll pronalazi način da oslobodi dio vlastite osobnosti koji je dotad skrivao od svijeta, ali i od samoga sebe. Taj drugi čovjek, Edward Hyde, nema Jekyllove društvene obveze ni njegove moralne kočnice. U početku se čini da će liječnik moći po volji prelaziti iz jednog identiteta u drugi. No Hyde ubrzo počinje živjeti prema vlastitim pravilima.

Foto: Dva lica ljudske prirode u istom čovjeku. Fredric March kao ugledni doktor Jekyll i njegov zastrašujući dvojnik gospodin Hyde. A obojica stanuju na istoj adresi. Izvor: ‘Dr. Jekyll and Mr. Hyde’ (1931.), Rouben Mamoulian / Paramount Pictures, Getty Images

A malo je nedostajalo da svijet nikada ne upozna tu priču u obliku u kojem je danas poznajemo. Stevenson je dio zamisli dobio u snu, a prvu verziju napisao zapanjujućom brzinom. Kada ju je pročitala njegova supruga Fanny, bila je zgrožena. Prema poznatom obiteljskom svjedočanstvu, smatrala je da je Robert propustio iskoristiti ono najvažnije u vlastitoj zamisli. Ondje gdje je ona vidjela alegoriju o dvojnosti ljudske prirode, on se previše oslonio na stravične događaje. Uslijedila je žestoka rasprava, a prvi je rukopis završio u vatri. Dugo se vjerovalo da ga je spalio sam Stevenson, no Fannyino pismo otkriveno mnogo godina poslije pokazuje da je i ona namjeravala učiniti upravo to. Povijest nije sasvim razriješila tko je prinio papir plamenu, ali pouzdano znamo da je pisac prionuo novoj verziji, a njegova supruga bila mnogo više od dobronamjerne čitateljice.

Stevenson je pogodio u nešto što nas i danas uznemiruje. Koliko dobro poznajemo sami sebe? Što sve skrivamo iza pristojnosti, ugleda i svakodnevnih navika? I što bi se dogodilo kada bismo mogli postupati bez straha da ćemo za vlastite postupke snositi posljedice? Filmskim je autorima njegova priča podarila i osobit izazov: trebalo je pred očima gledatelja jednog čovjeka pretvoriti u drugoga.

John Barrymore okušao se u tome još 1920. godine, a Rouben Mamoulian 1931. povjerio je oba lica Fredricu Marchu. Njegova preobrazba ostala je jednim od velikih trenutaka ranog zvučnog filma, a glumcu je donijela Oscara. Deset godina poslije Victor Fleming ponudio je vlastitu verziju sa Spencerom Tracyjem, Ingrid Bergman i Lanom Turner. Svaki je od tih filmova tražio drukčiji odgovor na isto pitanje: koliko je Hyde zapravo skriven u Jekyllu?

Foto: Spencer Tracy kao gospodin Hyde. Osmijeh je tu, ali teško biste poželjeli doznati što ga je izazvalo. Ugledni doktor Jekyll očito ima razloga za zabrinutost. Izvor: ‘Dr. Jekyll and Mr. Hyde’ (1941.), Victor Fleming / MGM. Fotografija: Indiana University, Establishing Shot.

Posebno mjesto pripada Jeanu Renoiru, koji je 1959. snimio ‘Oporuku doktora Cordeliera’ (‘Le Testament du docteur Cordelier’), a široj publici predstavio je 1961. godine. Stevensonovu priču preselio je u suvremeni Pariz, Jekylla pretvorio u uglednog psihijatra Cordeliera, a Hydea u odbojnog i okrutnog Opalea. Oba lika igra Jean-Louis Barrault, glumac čije je umijeće fizičke preobrazbe Renoiru omogućilo da se osloni na tijelo, pokret i izraz lica jednako koliko i na filmsku tehniku. Redatelj je pritom eksperimentirao s televizijskim načinom snimanja i uporabom više kamera, dajući glumcima priliku da duže prizore odigraju gotovo bez prekidanja.

A onda je Hammer odlučio otići korak dalje. U ‘Doktoru Jekyllu i sestri Hyde’ (‘Dr. Jekyll and Sister Hyde’, 1971.) Roya Warda Bakera liječnikova druga osobnost više nije muškarac. Ralph Bates igra doktora Jekylla, koji u potrazi za eliksirom mladosti eksperimentira sa ženskim hormonima, a rezultat njegovih pokusa postaje Martine Beswick, prelijepa i smrtonosna gospođa Hyde. Scenarist Brian Clemens nije se zadovoljio tom zamjenom, nego je u priču uveo Jacka Trbosjeka te zloglasne pljačkaše grobova Burkea i Harea. Zvuči kao poprilična zbrka, ali Baker je imao dovoljno redateljskog umijeća da je pretvori u uzbudljivu mješavinu viktorijanske strave i crnog humora. Bates i Beswick pritom su iznenađujuće uvjerljivi kao dva lica iste osobe.

Foto: Armand Assante kao Richard Mansfield, glumac koji je na pozornici oživio Stevensonova Jekylla i Hydea, u miniseriji ‘Jack the Ripper’ (1988.). Izvor: IMDb.

Televizija je također pronašla vlastite putove do Stevensonova doktora. David Wickes 1988. režirao je miniseriju ‘Jack Trbosjek’ (‘Jack the Ripper’), u kojoj Michael Caine glumi inspektora Fredericka Abberlinea, a Armand Assante američkog glumca Richarda Mansfielda. Upravo je Mansfield u vrijeme londonskih ubojstava na pozornici igrao Jekylla i Hydea, a Assanteova zastrašujuće uvjerljiva preobrazba u seriji dovodi ga među osumnjičene. Dvije godine poslije Wickes je ponovno surađivao s Michaelom Caineom, ovoga puta u televizijskom ‘Jekyllu i Hydeu’ (‘Jekyll & Hyde’, 1990.), u kojem je Caine odigrao obje naslovne uloge, uz Cheryl Ladd i Jossa Acklanda. Tako je glumac koji je istraživao londonska ubojstva u jednoj priči već u sljedećoj sam postao čovjek kojega bi njegov inspektor imao dovoljno razloga istraživati.

Godine 1999. Alan Moore i crtač Kevin O’Neill pozvali su Jekylla i Hydea u ‘Ligu izuzetnih džentlmena’ (‘The League of Extraordinary Gentlemen’), stripovsku družinu sastavljenu od nezaboravnih likova pustolovne i fantastične književnosti. Kapetan Nemo, Allan Quatermain, Mina Murray, Nevidljivi čovjek i Stevensonov liječnik s opasnim dvojnikom našli su se u istome svijetu. Moore je njihovim susretom otvorio prostor za novu pustolovinu, ali i za igru s njihovim književnim nasljeđem. Hyde je pritom postao zastrašujuće snažna, gotovo divovska pojava, kojoj je O’Neillov crtež dao dodatnu uvjerljivost.

Strip je 2003. dobio slobodnu filmsku ekranizaciju ‘Liga izuzetnih džentlmena’ (‘The League of Extraordinary Gentlemen’) Stephena Norringtona, sa Seanom Conneryjem kao Allanom Quatermainom. Jason Flemyng preuzeo je ulogu Jekylla i Hydea, a društvo su mu pravili Naseeruddin Shah kao kapetan Nemo, Peta Wilson kao Mina Harker i Stuart Townsend kao Dorian Gray. Film se znatno udaljio od Mooreova i O’Neillova predloška, ali je sačuvao ideju družine sastavljene od junaka različitih književnih svjetova.

I tu mi se ponovno javlja čovjek od kojega smo se tek oprostili, Rossellinijev Bardone. On je glumio generala Della Roverea i postupno postao dostojan njegova imena. Jekyll je pokušao osloboditi čovjeka kakav se nikada nije usuđivao biti i na kraju mu prepustio vlastiti život. Jedan je u tuđem identitetu pronašao svoju bolju stranu, a drugi je u vlastitoj potražio onu najgoru.

Bardone je, glumeći generala, postao bolji čovjek. Jekyll je, oslobađajući Hydea, izgubio onoga koji je dotad bio.

Gospodar Ballantraea – dva brata, dva lica iste tragedije

U ‘Gospodaru Ballantraea’ (‘The Master of Ballantrae’, 1889.) Stevenson nas vraća u Škotsku, u vrijeme jakobitskog ustanka 1745. godine. Obitelj Durie odlučuje osigurati svoju budućnost tako da jedan sin pristane uz pobunjenike, a drugi ostane vjeran kralju. Stariji James odlazi u rat, a mlađi Henry ostaje kod kuće. James je šarmantan pustolov, kockar i čovjek kojemu se mnogo toga oprašta, dok Henryju pripadaju odgovornost, dužnost i nezahvalan položaj onoga koji mora popravljati posljedice bratovih postupaka. S godinama Jamesova okrutnost počinje nagrizati i Henryjev karakter.

Stevenson kao da je svoju priču o Jekyllu i Hydeu razdvojio na dvojicu braće. James ima gotovo sve osobine čovjeka kojega bismo trebali osuđivati, ali neprestano osvaja ljude. Henry nastoji postupati ispravno, a zauzvrat često dobiva nepovjerenje i prezir. Njihova međusobna mržnja postupno postaje toliko snažna da na kraju više nije jednostavno razlučiti tko koga uništava.

William Keighley ekranizirao je roman 1953. godine s Errolom Flynnom u naslovnoj ulozi, Anthonyjem Steelom kao Henryjem i Rogerom Liveseyjem kao pukovnikom Burkeom. Flynn je bio gotovo idealan izbor za Stevensonova šarmantnog pustolova, ali Hollywood je književnog Jamesa Durieja pretvorio u mnogo prihvatljivijeg junaka. Mačevanje, gusari i egzotične pustolovine dobili su prednost pred mračnom obiteljskom tragedijom. Film ima svoju privlačnost, osobito za nas koji volimo Flynna, ali postoji i jedna rjeđa televizijska verzija koja mi je osobno draža.

Foto: Stevensonov svijet pustolovina, odanosti i izdaje oživio je i u televizijskoj ekranizaciji ‘Gospodara Ballantraea’ iz 1984. godine, s Michaelom Yorkom i Timothyjem Daltonom u glavnim ulogama.

Godine 1984. Douglas Hickox režirao je ‘Gospodara Ballantraea’ za televiziju, s Michaelom Yorkom kao Jamesom, Richardom Thomasom kao Henryjem i Timothyjem Daltonom kao pukovnikom Francisom Burkeom. Tu su još John Gielgud kao otac dvojice braće, Ian Richardson kao upravitelj Mackellar, Finola Hughes kao Alison Graeme i Brian Blessed kao kapetan Teach. Glumačka postava koja bi bez problema mogla nositi i mnogo raskošniji kinofilm.

Michael York ima upravo onu uglađenost i privlačnost zbog kojih je James Durie toliko opasan. Može biti ljubazan, zavodljiv i šarmantan, a zatim bez osobita napora pokazati koliko ga malo zanimaju posljedice vlastitih postupaka. Richard Thomas njegovu je bratu dao drukčiju vrstu snage, ali i ranjivosti. Posebno je zanimljivo promatrati kako godine poniženja mijenjaju Henryja, dok Dalton kao pustolov Burke unosi dodatnu energiju u priču. Gielgud i Richardson njezinu obiteljskom sukobu daju težinu.

Hickoxova verzija ima i prednost duljeg trajanja. Dopušta odnosima da se razvijaju, a Stevensonovim likovima da pokažu svoje proturječnosti. Flynnova pustolovina može nas zabaviti, ali televizijski ‘Gospodar Ballantraea’ mnogo jasnije pokazuje kako se iz ljubavi i dužnosti može roditi neprijateljstvo koje će razoriti čitavu obitelj.

Oteti – škotska pustolovina i Michael Caine

Tri godine prije ‘Gospodara Ballantraea’, iste 1886. kada je objavio priču o Jekyllu i Hydeu, Stevenson je čitatelje poveo u još jednu škotsku pustolovinu. U ‘Otetima’ (‘Kidnapped’) mladi David Balfour otkriva da njegov stric Ebenezer nije čovjek kojemu bi bilo mudro povjeriti vlastitu budućnost. Uskoro se nalazi na brodu, otet i namijenjen prodaji preko oceana, a zatim upoznaje Alana Brecka Stewarta, jakobitskog borca čija je odanost poraženoj stvari ostala čvrsta kao i njegovo uvjerenje da se s mačem zna služiti bolje od većine ljudi. Stevenson nas vodi kroz Škotsku nakon sloma jakobitskog ustanka, među ljude čije su obiteljske i političke odanosti vrijedile više od vlastite sigurnosti. Davidova pustolovina nastavila se u romanu ‘Catriona’ (1893.).

Foto: Michael Caine kao Alan Breck Stewart u ‘Oteti’ (1971.). Stevensonovu pustolovu podario je lice, mač i onu drskost bez koje se u škotskim visoravnima teško preživljavalo. Izvor: Kidnapped (1971.), redatelj Delbert Mann.

Delbert Mann 1971. godine spojio je dijelove obaju romana u ‘Otete’ (‘Kidnapped’), s Michaelom Caineom kao Alanom Breckom i Lawrenceom Douglasom kao Davidom Balfourom. A kakvo su samo društvo dobili! Donald Pleasence igra podmuklog strica Ebenezera, Jack Hawkins kapetana Hoseasona, Trevor Howard pojavljuje se kao lord advocate Grant, a Vivien Heilbron kao Catriona. Glazbu je napisao Roy Budd, čije teme dodatno naglašavaju pustolovni karakter filma. Caineovu Alanu Brecku možda nedostaje nešto od škotskog izgovora, ali teško mu je osporiti držanje čovjeka koji je izgubio rat, a nije izgubio ponos. Njegovo prijateljstvo s mladim Davidom daje filmu onu vrstu pustolovnog zanosa zbog koje se na putovanje isplati krenuti čak i kada unaprijed znamo koliko će biti opasno.

Tusitala – pripovjedač na drugom kraju svijeta

A sam Stevenson? Čovjek koji je toliko puta svojim junacima omogućio da otputuju preko oceana na kraju je i sam pronašao dom daleko od rodne Škotske. Nakon dugih putovanja Tihim oceanom stigao je 1889. godine na Samou, a sljedeće se godine sa svojom obitelji nastanio na otoku Upolu, na imanju Vailima, nedaleko od Apije. Vjerovao je da mu tropska klima pogoduje više od europskih zima, a među otočanima je pronašao ljude čiji su ga običaji, pripovijesti i sudbina duboko zainteresirali.

Foto: Vailima, Stevensonov posljednji dom na Samoi, danas muzej. Dom u kojem je škotski pisac postao Tusitala, Pripovjedač. Izvor: LocationScout

Samoanci su ga prozvali Tusitala – pripovjedač priča. Iza tog imena stajao je čovjek koji se nije zadovoljio promatranjem života oko sebe. Upoznao je složene odnose među otočnim poglavarima i upleo se u političke sukobe u kojima su svoje interese imali Njemačka, Britanija i Sjedinjene Američke Države. Podržavao je samoanske vođe kojima je prijetilo strano upletanje, a o zloupotrebama kolonijalne politike pisao je i britanskom Timesu. Svoja iskustva pretočio je u ‘A Footnote to History: Eight Years of Trouble in Samoa’ (1892.). Njegova bliskost s dijelom samoanskog stanovništva nije ostala samo na riječima: ljudi kojima je pomogao sagradili su mu put do Vailime kao znak zahvalnosti, poznat pod imenom Road of the Loving Heart.

Na Samoi je nastavio pisati, a među njegovim posljednjim djelima našli su se ‘The Beach of Falesá’, ‘The Ebb-Tide’ i nedovršeni ‘Weir of Hermiston’. Susret otočana sa zapadnim svijetom dao je njegovim pripovijestima drukčiju težinu, a Stevenson je svojom književnošću odavno nadmašio granice gusarskog romana.

No postoji još jedan pripovjedač kojemu je Stevensonova Samoa postala nadahnućem. Španjolski strip-autor Alfonso Font, čovjek kojega iznimno cijenim, u serijalu ‘Jon Rohner’ stvorio je mornara i pustolova s kraja devetnaestog stoljeća koji upoznaje Roberta Louisa Stevensona i postaje njegov prijatelj. A Stevenson nije tek ime koje se usput spominje. On je punopravni lik tih priča, čovjek koji razgovara s Rohnerom, sluša njegove doživljaje i uvlači ga u otočne događaje. Fontov crtež, osjećaj za pustolovinu i poznavanje svijeta kojim su plovili veliki književni pripovjedači pretvaraju stvarnu povijest u strip koji joj nimalo ne oduzima na zanimljivosti.

Jedna od tih priča nosi naslov ‘Moj prijatelj Tusi-Tala’ (‘Mi amigo Tusi-Tala’). Sviđa mi se što je Font odlučio Stevensona predstaviti upravo ondje gdje ga obično ostavljaju na miru oni koji se bave isključivo njegovim najpoznatijim knjigama. Daleko od gusarskog blaga, u stvarnom svijetu u kojemu su postojale nepravde i ljudi kojima je trebalo pomoći.

Robert Louis Stevenson umro je iznenada 3. prosinca 1894. godine, u dobi od samo 44 godine, od moždanog krvarenja. Njegovi samoanski prijatelji odnijeli su ga na vrh planine Vaea, iznad Vailime, gdje je pokopan. Na nadgrobnom spomeniku uklesani su stihovi koje je sam napisao, među njima i oni o mornaru koji se napokon vratio kući s mora.

Ali naša priča još nije završena.

Susret dvojice pripovjedača

Godine 1907. Jack London, još jedan čovjek kojemu su more i pustolovina bili nerazdvojni od književnosti, isplovio je iz San Francisca na jedrenjaku Snark. Sa suprugom Charmian namjeravao je obići svijet, upoznati daleke obale i vlastitim očima vidjeti mjesta o kojima je toliko čitao. Među piscima koji su ga nadahnjivali bio je i Robert Louis Stevenson. London je na putovanju čitao njegove knjige, a na Markižanskom otočju boravio je i u kući u kojoj je Stevenson nekoć odsjedao.

U proljeće 1908. Snark je stigao na Samou. London je želio posjetiti Stevensonovu kuću i njegov grob. Vailima je tada bila rezidencija njemačkog guvernera, a grob se nalazio visoko na planini Vaea. Jack i Charmian krenuli su kroz tropsko raslinje, uspinjući se prema mjestu na kojem su Samoanci pokopali čovjeka kojega su toliko voljeli.

Dana 9. svibnja 1908. stajali su pred njegovim grobom. Prema sačuvanom prikazu tog posjeta, London je rekao da ni zbog čijeg drugog groba ne bi posebno skrenuo s puta. Ali zbog Stevensonova jest.

Zamislim ta dva čovjeka i njihovo neostvareno poznanstvo. Stevenson je umro prije nego što je Jack London postao slavan pisac. Nikada nisu zajedno sjedili za stolom, raspravljali o književnosti ni uspoređivali svoje plovidbe. Pa ipak, jedan je drugoga itekako poznavao. London je čitao Stevensonove knjige, dijelio njegovu ljubav prema pustolovini i naposljetku doplovio do otoka na kojem je ovaj proveo posljednje godine.

A sada je stajao pred njegovim grobom.

Volio bih misliti da je Stevenson bio zadovoljan svojim posjetiteljem. Jack London poznavao je snagu mora, radost pustolovine i cijenu koju čovjek ponekad plaća za vlastitu slobodu. Možda bi se njih dvojica prepirala oko neke priče, možda uspoređivala daleke luke ili razgovarala o ljudima koje su srela na svojim putovanjima.

A možda bi samo sjedila i slušala more.

Jer jedan je pripovjedač naposljetku došao pozdraviti drugoga. Na otok koji se nije nalazio ni na kakvoj izmišljenoj karti i na kojemu nije trebalo tražiti zakopano blago.

Blago je ondje već bilo pronađeno.

Foto: Home is the sailor, home from sea, and the hunter home from the hill. Posljednje počivalište Roberta Louisa Stevensona na vrhu planine Vaea na Samoi, s njegovim vlastitim stihovima. Tu je Tusitala, Pripovjedač koji je zavrijedio priču, pronašao mir nakon svih svojih pustolovina. Izvor: Wikimedia Commons.

Tusitala. Pripovjedač priča, završio je svoju priču kako već i svi mi završimo. Samo nisu sve priče toliko bogate da ih vrijedi dalje prepričavati. Pripovjedačeva još uvijek je i nema razloga da prestane biti.