Još su stari Grci u priči o Heraklu opisali susret mladog junaka s dvjema ženama koje su mu ponudile dva različita životna puta. Jedna mu se predstavila kao Sreća, obećavajući uživanje, lagodan život i zadovoljstva koja ne zahtijevaju osobit trud. Druga, Vrlina, ponudila mu je rad, odricanje i put na kojem se sve vrijedno mora zaslužiti. Prva je nudila ono što se može dobiti odmah, druga ono što može trajati.
S ljepotom je pomalo slično. Ona je nedvojbeno praktična, otvara mnoga vrata, možda i sva, privlači poglede i pruža prednosti o kojima drugi mogu samo sanjati. Ali kada jednom prođete kroz ta vrata, ključ vam više ne može mnogo pomoći. Treba znati zakoračiti i, što je mnogo teže, ostati unutra. Alain Delon (8. studenoga 1935. – 18. kolovoza 2024.) imao je ljepotu kakvom su se mogli pohvaliti rijetki muškarci u povijesti filma.
Foto: Ključ je imao. Ostalo je tek trebalo zaslužiti. Alain Delon u Rimu 1959. godine. Izvor: Licio D'Aloisio / Mondadori / Wikimedia Commons.
Delon je naizgled zgrabio obje. Sreća mu je podarila ljepotu koja je otvarala vrata, ali on se ipak usredotočio na drugu – onu koja je zahtijevala rad, trud i dokazivanje. Ljepota je mogla privući publiku u kino, ali samo ju je talent mogao navesti da se vraća.
A vraćala se desetljećima.
Imao je pritom sreću, ili možda dovoljno dobar instinkt, da surađuje s redateljima poput Renéa Clémenta, Luchina Viscontija, Michelangela Antonionija, Jean-Pierrea Melvillea, Josepha Loseya, Louisa Mallea, Valerija Zurlinija, Jacquesa Deraya, Henrija Verneuila, Joséa Giovannija, Bertranda Bliera i Jean-Luca Godarda. A pred kamerama dijelio je prostor s Jeanom Gabinom, Linom Venturom, Jean-Paulom Belmondom, Charlesom Bronsonom, Toshirom Mifuneom, Burtom Lancasterom, Romy Schneider, Monicom Vitti i Catherine Deneuve.
Delonovo odrastanje bilo je sve samo ne idilično. Razvod roditelja, promjene obiteljskog okruženja, izbacivanja iz škola i potom vojna služba, koja ga je odvela i u Indokinu, prethodili su gotovo slučajnom ulasku u filmski svijet. Njegovo lice privuklo je pozornost onih koji su u njemu vidjeli buduću filmsku zvijezdu. Koliko će dugo zvijezda ostati na nebu, ovisit će o njemu.
U zenitu sunca – ljepota koja može ubiti
René Clément među prvima je shvatio koliko Delonova privlačnost može postati uznemirujuća. U ‘U zenitu sunca’ (‘Plein soleil’, 1960.), prema romanu Patricije Highsmith, povjerio mu je ulogu Toma Ripleyja, mladića koji poželi tuđi život, novac i identitet. Maurice Ronet njegov je bogati prijatelj Philippe Greenleaf, čovjek koji ne sluti koliko je opasno podcjenjivati vlastitog pratitelja.
Foto: Već tada je znao da mora preuzeti kormilo. Alain Delon kao Tom Ripley u ‘U zenitu sunca’ (‘Plein soleil’, 1960.) Renéa Clémenta. Izvor: filmski kadar.
Mediteransko sunce, more, luksuz i dokolica čine gotovo savršenu pozornicu za ubojstvo. Clément je znao koliko zločin može biti dojmljiv kada ga okruži ljepotom. Delonov Ripley istodobno privlači i uznemiruje, a film ga je s nepunih dvadeset pet godina učinio međunarodnom zvijezdom.
Ronet i Delon ponovno će se susresti pred kamerama, a ni njihovo sljedeće veliko filmsko prijateljstvo neće završiti osobito sretno.
Rocco, Tancredi i Piero – tri lica talijanskog filma
Visconti je u ‘Roccu i njegovoj braći’ (‘Rocco e i suoi fratelli’, 1960.) Delonu povjerio lik gotovo dijametralno suprotan Ripleyju. Rocco Parondi bolno je dobar čovjek, spreman žrtvovati vlastitu sreću zbog obitelji, osobito brata Simonea, kojega igra Renato Salvatori. Između njih stoji Nadia, jedna od velikih uloga Annie Girardot, a nad obitelji bdije majka u veličanstvenoj interpretaciji Katine Paxinou.
Roccova dobrota ide tako daleko da postaje gotovo samouništavajuća. Visconti prati obitelj koja sa siromašnog juga dolazi u industrijski Milano, gdje se njezini članovi pokušavaju prilagoditi novome životu, dok se njihove veze postupno raspadaju. Delonov Rocco ostaje središte te tragedije, čovjek sposoban opraštati i ono što je drugima neoprostivo.
Tri godine poslije Visconti ga je ponovno angažirao, ovoga puta kao Tancredija Falconerija u ‘Gepardu’ (‘Il Gattopardo’, 1963.). Uz Burta Lancastera i Claudiju Cardinale sudjelovao je u jednoj od najraskošnijih rekonstrukcija povijesnog svijeta koji nestaje. Tancredi je mlad, privlačan, inteligentan i dovoljno prilagodljiv da razumije kako nova vremena zahtijevaju nove saveze. Lancasterov knez Salina promatra promjene s iskustvom čovjeka koji zna da je njegovo vrijeme prošlo, dok Delonov Tancredi već traži svoje mjesto u onome koje dolazi.
Između tih dvaju Viscontijevih filmova dogodio se susret s Michelangelom Antonionijem. U ‘Pomrčini’ (‘L’eclisse’, 1962.) Delon je Piero, mladi burzovni mešetar koji se izvrsno snalazi među brojkama, transakcijama i novcem. Njegova partnerica Monica Vitti, kao Vittoria, pokušava pronaći smisao u odnosima koji joj neprestano izmiču.
Foto: Još se gledaju, ali im se već i pogledi razilaze. Alain Delon i Monica Vitti u ‘Pomrčini’ (‘L’eclisse’, 1962.) Michelangela Antonionija. Izvor: filmski kadar.
Antonioni je filmu podario jedan od najneobičnijih završetaka u povijesti kinematografije. Piero i Vittoria dogovore susret. Kamera promatra mjesto na kojem bi se trebali pojaviti, ljudi prolaze, grad nastavlja živjeti, ali njih dvoje ne dolaze. Sedam minuta gledamo prostor koji su napustili. Antonioni je snimio završetak ljubavne priče bez ljubavnika.
Jean Gabin – stari lav i mladi grabežljivac
U ‘Melodiji u suterenu’ (‘Mélodie en sous-sol’, 1963.) Henrija Verneuila Delon je dobio partnera iz prethodne velike generacije francuskoga filma. Jean Gabin glumi Charlesa, prekaljenog kriminalca koji planira posljednju veliku pljačku, a Delon njegova mlađeg suradnika Francisa. Meta je kasino u Cannesu, a dijalozi Michela Audiarda daju cijeloj pustolovini dodatnu draž.
Foto: Tako se novac ne bi trebao „prati”. Završni prizor iz ‘Melodije u suterenu’ (‘Mélodie en sous-sol’, 1963.) Henrija Verneuila. Izvor: filmski kadar.
Završetak s novčanicama koje izranjaju na površinu bazena jedan je od onih prizora koje je teško zaboraviti. Toliko truda, toliko priprema, toliko planiranja, a na kraju novac odluči sam isplivati!
Zanimljiva je i priča o Delonovu ugovoru. Toliko je želio raditi s Gabinom da je umjesto uobičajenog velikog honorara prihvatio prava distribucije na određenim inozemnim tržištima. Pokazalo se da je napravio izvrstan posao.
Gabin je u filmu planirao pljačku stoljeća, a Delon je svoju izveo već pri potpisivanju ugovora.
Njih dvojica ponovno su se susrela u ‘Sicilijanskom klanu’ (‘Le Clan des Siciliens’, 1969.), također kod Verneuila, ali ovaj put pridružio im se i Lino Ventura. Gabin je glava kriminalne obitelji Manalese, Delon odbjegli kriminalac Roger Sartet, a Ventura neumorni policijski inspektor Le Goff. Glazba Ennija Morriconea, spektakularna pljačka dijamanata i trojica glumačkih velikana učinili su film jednim od najpoznatijih francuskih kriminalističkih ostvarenja.
Foto: Trojica velikana francuskog filma. A svaki ima svoje argumente. Alain Delon, Jean Gabin i Lino Ventura u ‘Sicilijanskom klanu’ (‘Le Clan des Siciliens’, 1969.) Henrija Verneuila. Izvor: filmski kadar.
Mačevi, šeširi i jedan Pariz koji nije smio gorjeti
U ‘Crnom tulipanu’ (‘La Tulipe noire’, 1964.) Christian-Jaquea Delon glumi dvojicu braće, Guillaumea i Juliena de Saint-Preuxa, u priči o maskama, mačevima i pustolovinama uoči Francuske revolucije. Uz njega je Virna Lisi, a film, premda nosi naslov romana Alexandrea Dumasa, s njegovom radnjom ima malo zajedničkog. Mnogo je bliži tradiciji ‘Fanfana Tulipana’, također Christian-Jaqueova filma, u kojem je glavnu ulogu svojedobno odigrao Gérard Philipe.
Jedan Alain Delon bio je dovoljan da osvoji publiku. Christian-Jaque je za svaki slučaj angažirao dvojicu.
U ‘Gori li Pariz?’ (‘Paris brûle-t-il?’, 1966.) Renéa Clémenta Delon je jedan od nevjerojatno velikog broja slavnih glumaca koji su sudjelovali u rekonstrukciji oslobođenja francuske prijestolnice. Orson Welles, Jean-Paul Belmondo, Kirk Douglas, Glenn Ford, Yves Montand, Simone Signoret, Anthony Perkins, Charles Boyer... Toliko zvijezda da bi njihova imena sama mogla ispuniti filmski plakat.
A onda je, barem što se pojedinačne minutaže tiče, pobjedu odnijela druga strana! Gert Fröbe, kao njemački general Dietrich von Choltitz, dobio je više prostora od bilo koje od tih zvijezda pojedinačno. Delon je igrao Jacquesa Chaban-Delmasa i u tolikoj konkurenciji mogao je biti sretan što je uopće stigao pred kameru.
Foto: Saveznici su oslobodili Pariz, ali glumačku pobjedu odnio je Nijemac. Gert Fröbe kao general von Choltitz u ‘Gori li Pariz?’ (‘Paris brûle-t-il?’, 1966.). Izvor: Paramount Pictures.
Još je neobičnija priča o snimanju u crno-bijeloj tehnici. Pariške vlasti nisu željele da nad njihovim gradom ponovno zavijore crvene nacističke zastave s kukastim križem, makar i za potrebe filma. Zato su izrađene zamjenske zastave u crnim, sivim i bijelim tonovima, što je pridonijelo odluci da se film snima crno-bijelo. Francuzi su oslobodili Pariz, ali dvadesetak godina poslije nisu bili spremni ponovno gledati nacističke boje na njegovim zgradama.
A tu je i Kirk Douglas kao general George S. Patton. U autobiografiji The Ragman's Son Douglas opisuje kako mu je producent Ray Stark ponudio kratko pojavljivanje u filmu. Douglas je odgovorio da će ulogu odigrati besplatno ako njegovo ime ne bude navedeno, ali ako ga žele na špici, traži 50.000 dolara. Stark je platio.
Douglas je kasnije bio nezadovoljan i time što je Charles Bluhdorn, čelnik Gulf + Westerna, intervenirao u montažu njegovih prizora. Naime, kad već nekoga platite pedeset tisuća dolara da se pojavi u filmu, možda i nije najmudrije početi mu skraćivati minutažu.
Neke bitke očito se dobivaju i za pregovaračkim stolom.
Samuraj – čovjek koji je postao vlastita sjena
Jean-Pierre Melville prepoznao je u Delonu idealnog junaka svojega svijeta. U ‘Samuraju’ (‘Le Samouraï’, 1967.) Delon je Jef Costello, profesionalni ubojica čiji život određuju rituali, disciplina, samoća i vlastiti kodeks. Šešir, baloner, gotovo prazna soba i ptica u kavezu postali su dijelom filmske ikonografije.
Foto: Tko je ovdje zapravo u kavezu? Vjerojatno oboje. Alain Delon kao Jef Costello u ‘Samuraju’ (‘Le Samouraï’, 1967.) Jean-Pierrea Melvillea. Izvor: filmski kadar.
Melville je iz Delona izvukao glumu svedenu na najmanju moguću mjeru. Jedan pogled ili pomak tijela govori više od čitavog dijaloga. A među brojnim zanimljivostima vezanima uz film nalazi se i glazba Françoisa de Roubaixa, skladatelja čije ćemo ime ponovno susresti u jednoj posve drukčijoj Delonovoj pustolovini.
U ‘Crvenom krugu’ (‘Le Cercle rouge’, 1970.) pridružuju mu se Gian Maria Volonté, Yves Montand i Bourvil. Melville ponovno gradi svijet profesionalaca, ovoga puta oko pljačke draguljarnice, u kojoj priprema i izvedba zauzimaju iznimno mjesto. Delonov Corey ulazi u taj posao s ljudima koji dobro znaju koliko malo prostora ostaje za pogrešku.
Treći i posljednji zajednički film bio je ‘Policajac’ (‘Un flic’, 1972.). Delon je sada policijski komesar Édouard Coleman, Richard Crenna gangster Simon, a između njih je Catherine Deneuve. Posebno se pamti pljačka vlaka uz pomoć helikoptera, iako minijature pomalo odaju godine filma. Melville je umro 1973., pa je ‘Policajac’ ostao njegov filmski oproštaj.
Foto: Tako blizu, a opet tako daleko. Alain Delon i Catherine Deneuve u ‘Policajcu’ (‘Un flic’, 1972.) Jean-Pierrea Melvillea. Izvor: filmski kadar / Wikimedia Commons.
Delon je kod Melvillea najprije bio ubojica, zatim kriminalac, a naposljetku policajac. Promijenio je stranu zakona, ali Melvilleov svijet ostao je jednako nemilosrdan.
Avanturisti – prijateljstvo koje vrijedi više od blaga
U ‘Avanturistima’ (‘Les Aventuriers’, 1967.) Roberta Enrica Alain Delon i Lino Ventura postaju Manu i Roland, dvojica prijatelja koje povezuju ljubav prema pustolovinama, sklonost nemogućim pothvatima i popriličan talent za upadanje u nevolje. Manu je pilot kojemu su nebesa gotovo drugi dom, Roland mehaničar i izumitelj koji pokušava ostvariti svoje neobične zamisli. A onda se pojavljuje Laetitia, mlada umjetnica koju glumi Joanna Shimkus, i dvojac postaje trojac.
Foto: Nema pustolovine bez prijatelja. Alain Delon i Lino Ventura u ‘Avanturistima’ (‘Les Aventuriers’, 1967.) Roberta Enrica. Izvor: filmski kadar.
Delonova mladenačka poletnost i Venturina čvrsta, pomalo mrzovoljna pojava izvrsno se nadopunjuju, dok Laetitia unosi vedrinu i osjećaje koji njihov odnos čine mnogo složenijim. Svako od njih troje ima svoje snove, a kada se ukaže prilika da pronađu blago skriveno u potonulom avionu, kreću u Afriku uvjereni da će im novac omogućiti njihovo ostvarenje.
Enrico je prema romanu Joséa Giovannija stvorio film koji od vedre pustolovine postupno stiže do mnogo ozbiljnijih tonova. Na putu će se naći i Fort Boyard, morska utvrda koja će mnogo godina poslije postati poznata televizijskim gledateljima. A Delon, Ventura i Joanna Shimkus uspijevaju ono što mnoge filmske trojke pokušavaju bez uspjeha – uvjeriti nas da njihovi likovi imaju zajedničku prošlost i prije nego što ih upoznamo.
Glazba Françoisa de Roubaixa jedna je od najvećih vrijednosti ‘Avanturista’. Njegova glavna tema u sebi nosi vedrinu pustolovine, ali i melankoliju koja će se postupno nadviti nad sudbinama troje prijatelja. De Roubaix je napisao i pjesmu ‘Laetitia’, koju je otpjevao sam Delon, na tekst Jean-Pierrea Langa. Da, naš hladnokrvni samuraj znao je i zapjevati!
Video: Tri prijatelja, jedan san i melodija koja ostaje dugo nakon završetka pustolovine. François de Roubaix – glavna tema iz filma ‘Avanturisti’ (‘Les Aventuriers’, 1967.). Izvor: YouTube.
Upravo je Delon upoznao Françoisa de Roubaixa s Jean-Pierreom Melvilleom, a skladatelj je potom napisao glazbu za ‘Samuraja’. Tako se ime jednog glazbenika našlo uz dva vrlo različita Delonova filma snimljena iste godine.
Zanimljivo je i da priča o avanturistima nije završila Enricovim filmom. Njegovi ‘Avanturisti’ obuhvatili su prvi dio Giovannijeva romana, dok je drugi dio sam pisac ekranizirao iste godine pod naslovom ‘Zakon preživljavanja’ (‘La Loi du survivant’, 1967.), s Michelom Constantinom u glavnoj ulozi. Delona i Venture nema, ali Giovanni je dobio priliku nastaviti priču iz vlastitog književnog svijeta i istodobno debitirati kao redatelj. Glazbu je ponovno skladao François de Roubaix.
Zbogom, prijatelju – dvojica tvrdoglavaca i prijateljstvo iz trezora
U ‘Zbogom, prijatelju’ (‘Adieu l’ami’, 1968.) Jeana Hermana, prema scenariju Sébastiena Japrisota, Alain Delon susreće Charlesa Bronsona, čovjeka čije je lice Hollywood uglavnom koristio za negativce i sporedne uloge, dok je Europa u njemu već počela prepoznavati zvijezdu. Delonov Dino Barran bivši je vojni liječnik, a Bronsonov Franz Propp bivši legionar. Jedan pokušava vratiti dokumente u sef, drugi ima posve drukčije namjere. Njihovi se putovi ukrštaju u zgradi čiji će trezor postati poprište neobične pustolovine.
Foto: Zaključani zajedno, ali čak ni Delon nema ključ potreban tu. Alain Delon i Charles Bronson u ‘Zbogom, prijatelju’ (‘Adieu l’ami’, 1968.) Jeana Hermana. Izvor: filmski kadar.
Delonova hladna elegancija i Bronsonova gruba, gotovo isklesana pojava pokazale su se izvrsnom kombinacijom. Njihovo međusobno nadmudrivanje, provokacije i tvrdoglavost daju filmu poseban šarm, pogotovo kada se, zatvoreni u trezoru, moraju osloniti jedan na drugoga.
Bronsonov Propp čovjek je koji nikome ne vjeruje, a Delonov Barran ima vlastite razloge za oprez. Njihovi pokušaji da jedan drugoga nadmudre postupno postaju zajednička borba za izlazak iz situacije koju su sami pomogli stvoriti. Herman pritom dobro koristi razliku između glumaca: Bronson djeluje kao da bi najradije razvalio vrata golim rukama, dok Delon izgleda kao čovjek koji bi prije toga ipak pokušao pronaći ključ.
Scenarij Sébastiena Japrisota pružio im je dovoljno obrata, a glazba Françoisa de Roubaixa dala filmu dodatnu draž. ‘Zbogom, prijatelju’ bio je jedan od važnih koraka Bronsonove europske karijere i pokazao koliko dobro može funkcionirati uz partnera koji mu neće prepustiti ni centimetar filmskoga prostora.
Crveno sunce – kauboj, samuraj i francuski razbojnik
U ‘Crvenom suncu’ (‘Soleil rouge’, 1971.) Terencea Younga Delon se ponovno našao uz Bronsona, samo što je ovoga puta bio na suprotnoj strani. Bronsonov odmetnik Link i Mifuneov samuraj Kuroda kreću u potjeru za Delonovim Gaucheom, koji je ukrao dragocjeni samurajski mač namijenjen američkom predsjedniku.
Kauboj, samuraj i francuski gangster na Divljem zapadu! Teško da bi se ijedan producent usudio poželjeti neobičniju kombinaciju, a Young je još dodao Ursulu Andress i Capucine. Delon je ovdje hladnokrvan negativac, Bronson grubijan sa svojom računicom, a Mifune čovjek kojemu je čast važnija od života. I sve to uz glazbu Mauricea Jarrea.
Pravi međunarodni filmski koktel u kojemu se revolver i samurajski mač sasvim dobro slažu.
Romy Schneider, Bazen i Borsalino
Kod Jacquesa Deraya Delon je briljirao i u bazenu. U ‘Bazenu’ (‘La Piscine’, 1969.) ponovno se našao s Romy Schneider, s kojom je nekoć bio u ljubavnoj vezi. Uz njih su Maurice Ronet i mlada Jane Birkin. Delon je inzistirao da Romy bude njegova partnerica, a njihova međusobna bliskost pred kamerom dobila je novu, mnogo složeniju dimenziju.
Ljeto, vila na Azurnoj obali, bazen, ljubomora, stari odnosi i novi izazovi. Deray je stvorio jedan od najerotičnijih i najnapetijih francuskih trilera svojega vremena, a Delon i Schneider bili su gotovo nestvarno lijep filmski par.
Uostalom, tko mu ne bi zavidio uz Romy Schneider?
Foto: Eh, da je meni taj ključ. Alain Delon i Romy Schneider u ‘Bazenu’ (‘La Piscine’, 1969.) Jacquesa Deraya. Izvor: filmski kadar.
Godinu poslije Deray je Delona i Jean-Paula Belmonda smjestio na ulice Marseillea. ‘Borsalino’ (1970.) spojio je dvojicu najvećih francuskih filmskih zvijezda u gangsterskoj priči o njihovu usponu. Besprijekorna odijela, šeširi, automobili, revolveri i nezaboravna glazba Claudea Bollinga.
Delon i Belmondo odlično se nadopunjuju, ali iza kamera nastao je spor oko načina predstavljanja njihovih imena. Belmondo je tužio Delona zbog reklamiranja njegova producentskog imena na plakatu.
Marseille je mogao iznijeti dvojicu kraljeva podzemlja, ali filmski plakat gotovo da nije mogao izdržati dva glumačka ega.
Foto: Smijeh će nekako zamrijeti kad na red dođe špica. Jean-Paul Belmondo i Alain Delon u ‘Borsalinu’ (1970.) Jacquesa Deraya. Izvor: fotografija sa snimanja.
Delon će se svojem gangsterskom liku vratiti u ‘Borsalinu i kompaniji’ (‘Borsalino & Co.’, 1974.), ali bez Belmonda. Marseille je očito mogao preživjeti još jednu gangstersku pustolovinu, ali na filmskom plakatu sada je bilo nešto više prostora.
Joseph Losey – čovjek kojemu su oduzeli identitet
U suradnji s Josephom Loseyem Delon je najprije u ‘Umorstvu Trockoga’ (‘The Assassination of Trotsky’, 1972.) utjelovio Ramóna Mercadera, čovjeka koji je u Meksiku ubio Lava Trockoga. Uz njega su Richard Burton i Romy Schneider.
Njihov najvažniji zajednički film svakako je ‘Gospodin Klein’ (‘Monsieur Klein’, 1976.), koji je Delon i producirao. U okupiranom Parizu Robert Klein uspješno trguje umjetninama, iskorištavajući nevolju Židova prisiljenih prodavati imovinu. Sve se mijenja kada otkrije da postoji još jedan Robert Klein, Židov, čiji identitet počinje ugrožavati njegov vlastiti.
A Losey je itekako dobro poznavao osjećaj čovjeka kojega sustav odluči proglasiti nepoželjnim. U vrijeme makartističkih progona završio je na hollywoodskoj crnoj listi i početkom pedesetih morao potražiti novi život i karijeru u Europi, gdje je isprva snimao čak i pod pseudonimima. Poput njegova Kleina, i sam je iskusio što znači kada vlasti odlučuju tko ste i što smijete biti. Razlika je, srećom, bila u ishodu. Losey je u Europi izgradio veliku redateljsku karijeru, a godinama poslije snimio film o čovjeku kojemu takva prilika nije pružena.
Foto: Sam u vlaku, birokracijom otuđen i od samog sebe. Alain Delon u ‘Gospodinu Kleinu’ (‘Monsieur Klein’, 1976.) Josepha Loseyja. Izvor: filmski kadar.
On vodi junaka kroz labirint sumnji, administrativnih postupaka i identiteta koje sustav više ne razlikuje. Čovjek koji je profitirao na tuđoj nesreći postupno postaje mogućom žrtvom istoga mehanizma.
Birokracija nas dehumanizira jer čovjeka postupno svodi na broj, predmet, dosje ili stavku u sustavu. Pritom i ljudi koji upravljaju tim sustavom počinju druge promatrati kao objekte, a ne kao ljudska bića. Sustav koji bi trebao služiti čovjeku pretvara čovjeka u nekoga tko služi sustavu.
Delonov Klein pokušava dokazati vlastiti identitet pred administracijom koja ga određuje prema svojim pravilima. Losey prati njegovo kretanje kroz okupirani Pariz sve do trenutka kada se između čovjeka i dokumenta postavi znak jednakosti.
José Giovanni – ljudi kojima društvo ne oprašta
Delonova suradnja s Joséom Giovannijem zaslužuje posebno mjesto. Giovanni je dobro poznavao zatvorske zidove, kriminal i francusko pravosuđe. I sam je bio osuđen na smrt, a zatvorsko iskustvo ostavilo je dubok trag u njegovu književnom i filmskom stvaralaštvu.
Foto: Sve nade položene u prolaz koji ne vodi nigdje. Prizor iz ‘Rupe’ (‘Le Trou’, 1960.) Jacquesa Beckera, prema romanu Joséa Giovannija. Izvor: filmski kadar.
Da bismo razumjeli Giovannija, vrijedi se vratiti ‘Rupi’ (‘Le Trou’, 1960.), remek-djelu Jacquesa Beckera prema Giovannijevu romanu i scenariju na kojem je sudjelovao. Priča o pokušaju bijega iz pariškog zatvora La Santé proizašla je iz njegova osobnog iskustva. Becker je među glumce uključio i Jeana Keraudyja, stvarnog sudionika pokušaja bijega. U filmu gledamo zatvorenike kako razbijaju beton, izrađuju alat i kopaju prema slobodi, a svaki udarac i svaki pomaknuti kamen nose vlastitu težinu. Becker je umro nedugo nakon snimanja, ostavivši nam jedno od najvećih ostvarenja zatvorskoga filma.
Nakon što je Giovanni sudjelovao u scenariju ‘Sicilijanskog klana’, Delon je nastupio u trima filmovima koje je Giovanni režirao. Prvi je bio ‘Rođeni zločinac’ (‘Deux hommes dans la ville’, 1973.), posljednji zajednički film Delona i Jeana Gabina.
Delon je Gino Strabliggi, bivši zatvorenik koji pokušava započeti novi život, a Gabin Germain Cazeneuve, čovjek koji mu pruža priliku. Michel Bouquet glumi policijskog inspektora Goitreaua, opsjednutog uvjerenjem da kriminalac zauvijek ostaje kriminalac. Film vodi do giljotine i postaje snažna optužba protiv smrtne kazne.
Čovjek je odslužio kaznu, ali društvo mu je odbilo priznati da ju je odslužio.
Delon je film i producirao. Giovanni je u njega unio iskustva čovjeka koji je osobno poznavao strah od smrtne presude, a Gabin i Delon posljednji su put zajedno stali pred kamere u priči o pravu na drugu priliku.
U ‘Ciganinu’ (‘Le Gitan’, 1975.) Delon je odmetnik Hugo Sennart, uz Annie Girardot i Paula Meurissea, dok ‘Bumerang’ (‘Comme un boomerang’, 1976.) donosi priču o uspješnom poslovnom čovjeku čija se kriminalna prošlost vraća kada njegov sin upadne u ozbiljnu nevolju. U središtu se ponovno nalaze ljudi čiji se davno doneseni izbori vraćaju u trenutku kada su pomislili da su s njima raskrstili.
Trintignant, Zurlini i lice iza maske
Još jedan veliki glumački susret dogodio se u ‘Priči o policajcu’ (‘Flic Story’, 1975.) Jacquesa Deraya. Delon glumi stvarnog policijskog inspektora Rogera Bornichea, a Jean-Louis Trintignant zloglasnog ubojicu Émilea Buissona. Film je nastao prema Bornicheovu autobiografskom djelu, a Delon ga je i producirao.
Foto: Jedan je godinama bježao, drugi ga je godinama tražio. Sad konačno idu istim putem. Alain Delon i Jean-Louis Trintignant u ‘Priči o policajcu’ (‘Flic Story’, 1975.) Jacquesa Deraya. Izvor: filmski kadar.
Trintignant, kojega pamtimo po njegovim suptilnim i često suzdržanim ulogama, ovdje je zastrašujuće uvjerljiv kao nemilosrdni kriminalac. Njegov Buisson ubija bez mnogo premišljanja, dok Borniche ustrajno pokušava pronaći način da ga zaustavi. A zanimljiv je podatak da Borniche, za razliku od većine filmskih policajaca, ne nosi pištolj.
Među glumcima ponovno susrećemo Renata Salvatorija, Delonova brata Simonea iz Viscontijeva ‘Rocca i njegove braće’. Petnaest godina poslije ponovno su u istom filmu, ali teško da bi itko njihove likove mogao zamijeniti za braću Parondi.
Valerio Zurlini pružio je Delonu jednu od njegovih najtužnijih uloga u ‘Prvoj spokojnoj noći’ (‘La prima notte di quiete’, 1972.). Delon je profesor Daniele Dominici, čovjek koji dolazi predavati u Rimini i polako otkriva koliko se udaljio od života kakav je možda nekoć želio. Njegova povezanost s učenicom Vaninom, koju glumi Sonia Petrova, odvija se među ljudima čiji su odnosi već opterećeni vlastitim promašajima. Uz glazbu Marija Nascimbenea, Zurlini je stvorio jedan od najmelankoličnijih Delonovih filmova.
U ‘Udovici Couderc’ (‘La Veuve Couderc’, 1971.) Pierrea Granier-Deferrea, prema Georgesu Simenonu, Delon se susreo sa Simone Signoret. Njihovi likovi pripadaju različitim generacijama i životnim iskustvima, ali pronalaze bliskost koja izaziva nepovjerenje i neprijateljstvo sredine.
A Louis Malle pružio mu je priliku da utjelovi junaka Edgara Allana Poea u epizodi ‘William Wilson’ iz omnibusa ‘Tri koraka kroz ludilo’ (‘Histoires extraordinaires’, 1968.). Uz Delona je Brigitte Bardot, a priča o čovjeku kojega progoni vlastiti dvojnik pokazala je kako se njegova pojava mogla upotrijebiti i u svijetu gotičke fantastike.
Smrt korumpiranog štakora – politika, novac i prijateljstvo
U ‘Smrti korumpiranog štakora’ (‘Mort d’un pourri’, 1977.) Georgesa Lautnera Delon je Xavier Maréchal, čovjek koji zbog prijateljstva s političarom Philippeom Dubayeom, kojega igra Maurice Ronet, ulazi u mrežu ucjena, korupcije i političkih ubojstava.
Glumačka postava ponovno je izvanredna: Ornella Muti, Stéphane Audran, Mireille Darc, Klaus Kinski i Michel Aumont. Glazba Philippea Sardea, uz saksofon Stana Getza, daje filmu poseban ugođaj, a scenarij su napisali Michel Audiard i Georges Lautner.
U svijetu u kojem svatko ima svoju cijenu, Delon igra čovjeka koji uporno odbija istaknuti vlastitu.
A Ronet? Nakon ‘U zenitu sunca’ i ‘Bazena’ ponovno je upleten u opasnu igru s Delonom. Ovaj put u središtu su političke tajne i novac, a njihovo prijateljstvo ipak uspijeva prouzročiti podosta problema.
Delon iza kamere – producent koji je odlučio i režirati
Delon je vrlo rano shvatio da mu uspjeh pred kamerama daje mogućnost samostalnog odlučivanja o filmovima u kojima će nastupati. Osnovao je produkcijsku kuću Adel Productions, a među projektima koje je producirao nalaze se ‘Borsalino’, ‘Gospodin Klein’, ‘Rođeni zločinac’ i brojni drugi filmovi. Imao je vlastite ideje o pričama, glumcima i načinu na koji želi biti predstavljen publici.
Produkcija mu očito nije bila dovoljna. U ‘Za policajčevu kožu’ (‘Pour la peau d’un flic’, 1981.) prvi se put prihvatio režije, a ujedno je glumio privatnog detektiva Choucasa, bivšeg policajca uvučenog u opasnu potragu. Uz njega je Anne Parillaud, a film je snimljen prema romanu Jeana-Patricka Manchettea.
Foto: I s leđa znamo kome je ovaj nježni pogled upućen. Anne Parillaud i Alain Delon u ‘Borcu’ (‘Le Battant’, 1983.). Izvor: filmski kadar.
Dvije godine poslije režirao je ‘Borca’ (‘Le Battant’, 1983.), u kojem glumi Jacquesa Darnaya, čovjeka koji nakon izlaska iz zatvora ponovno upada u sukob s kriminalnim podzemljem. Oba je filma producirao i sudjelovao u pisanju scenarija.
Nakon suradnji s Viscontijem, Antonionijem, Melvilleom, Loseyem i brojnim drugim redateljima, Delon je odlučio i sam sjesti iza kamere. Njegov redateljski opus završio je na dva filma, a producentski se rad nastavio.
César, Godard i pozni Delon
Bertrand Blier u ‘Našoj priči’ (‘Notre histoire’, 1984.) napravio je nešto što je mnogima izgledalo gotovo nezamislivo: Delona je pretvorio u alkoholičara i neuglednog mehaničara koji se u vlaku upoznaje sa ženom koju glumi Nathalie Baye. Umjesto besprijekorno odjevenog junaka dobili smo muškarca koji se ponaša jadno, tvrdoglavo, ponekad groteskno, a čije postupke nije uvijek lako ni razumjeti ni opravdati.
Delon je za tu ulogu 1985. dobio Césara za najboljeg glumca. Nagrada je stigla za film u kojem je mogao potpuno zanemariti svoju uobičajenu zvjezdanu pojavu.
Godine 1990. susreo se s Jean-Lucom Godardom u ‘Novom valu’ (‘Nouvelle Vague’, 1990.). Godard ga je postavio u neobičnu dvostruku ulogu i uronio u svijet filmskih, književnih i filozofskih asocijacija. Taj susret dvojice velikih, ali izrazito različitih osobnosti francuskoga filma bio je događaj sam po sebi.
U kasnijim godinama Delon se sve rjeđe pojavljivao pred kamerama. Glumio je Casanovu, okušao se na televiziji, a u ‘Asterixu na Olimpijskim igrama’ (‘Astérix aux Jeux olympiques’, 2008.) kao Julije Cezar pokazao da se može i našaliti na vlastiti račun. Njegov Cezar toliko se divi samome sebi da je teško ne prepoznati namigivanje publici koja je Delona desetljećima doživljavala gotovo kao božanstvo.
Foto: Baš su šašavi ovi Gali, vlasnik Césara glumi Cezara. Alain Delon kao Julije Cezar u ‘Asterixu na Olimpijskim igrama’ (‘Astérix aux Jeux Olympiques’, 2008.). Izvor: filmski kadar.
Čovjek koji je znao svoju vrijednost
Delonova narav bila je gotovo jednako slavna kao i njegovo lice. Tvrdoglav, samouvjeren, često neugodan, znao je izazivati sukobe i ondje gdje ih je mogao izbjeći. Svojim javnim istupima i privatnim životom pružao je dovoljno materijala i onima koji su ga obožavali i onima koji ga nisu podnosili. A u svijetu u kojem su zvijezde često ovisile o tuđim odlukama, on je uporno nastojao donositi vlastite, pa i onda kada bi se pokazale pogrešnima.
Alain Delon umro je 18. kolovoza 2024. godine. Danas bi navršio 91 godinu. I premda smo se tijekom ovoga putovanja susreli s mnogim njegovim licima, možda ćemo ga se najradije sjetiti u društvu dvojice ljudi s kojima je dijelio filmsko platno. Jedan je bio Lino Ventura, drugi Charles Bronson. S prvim je tražio blago na dnu mora, s drugim pokušavao izaći iz trezora. Sva trojica znala su koliko vrijedi riječ prijatelj.
Adieu, l’ami. Ali ne zauvijek, samo do slijedećeg gledanja.