
Foto: Kolekcionarsko izdanje Hustonova ‘Moby Dicka’. Izvor: Autorova privatna kolekcija.
Vengeance is mine; I will repay, saith the Lord.
Osveta je moja, ja ću uzvratiti, govori Gospodin.
(Poslanica Rimljanima 12,19)
Malo je osjećaja koji su tijekom ljudske povijesti toliko zaokupljali čovjeka kao što je to činila želja za osvetom. Ona je nalazila svoje opravdanje u religijama, zakonima, običajima, osjećaju časti, a ponajviše u čovjekovoj sposobnosti da samoga sebe uvjeri u pravednost vlastitih postupaka. Granica između pravde i osvete oduvijek je bila tanka, pogotovo onda kada je o njoj odlučivao onaj koji je sebe smatrao žrtvom.
No što se događa kada se čovjek poželi osvetiti prirodi? Kada njezine zakone podredi vlastitom sustavu vrijednosti, pripiše joj svoje osjećaje i od nje zatraži da odgovara za svoje postupke? Kada se, uvjeren u veličinu i snagu vlastitog razuma, usudi prkositi i samome Stvoritelju?
Prije 175 godina jedan je američki pisac odlučio ispričati priču o takvom čovjeku.
Zov oceana
Herman Melville imao je tek dvadeset i jednu godinu kada je 1841. godine isplovio na kitolovcu Acushnet. Oceani, susreti s pripadnicima drugih kultura, život mornara i sve ono što je vidio i proživio na svojim putovanjima postat će neiscrpan izvor njegova književnog stvaralaštva.
No priča o bijelom kitu imala je svoje uporište i u iskustvima drugih ljudi. Godine 1820. američki kitolovac Essex potonuo je nakon što ga je u Tihom oceanu napala ulješura. Ono što je uslijedilo bila je stravična borba preživjelih s glađu, žeđu i vlastitom ljudskošću, borba u kojoj će neki od njih pribjeći i kanibalizmu. Godine 1839. Jeremiah N. Reynolds objavio je priču o velikoj bijeloj ulješuri poznatoj pod imenom Mocha Dick, nazvanoj prema otoku Mocha uz obalu Čilea. Kit je preživio brojne susrete s kitolovcima, a njegovo je tijelo nosilo ožiljke tih susreta.
Melville će stvarne događaje, vlastita iskustva i svoju fascinaciju Shakespeareom pretočiti u djelo koje će nadrasti granice pustolovnog romana. Posvetit će ga prijatelju i književniku Nathanielu Hawthorneu, a prvi će put biti objavljeno 18. listopada 1851. godine u Londonu pod naslovom The Whale. Nepunih mjesec dana kasnije, 14. studenoga, u New Yorku će ugledati svjetlo dana pod naslovom Moby-Dick; or, The Whale.
Melville nije doživio slavu koju će mu donijeti njegov bijeli kit. Umro je 1891. godine, a tek će ga desetljećima kasnije nove generacije čitatelja i književnih kritičara prepoznati kao jednog od najvećih američkih književnika.

Foto: I kad vjetra nema, jedriti propasti u susret. Izvor: Autorova privatna kolekcija.
Zlatnik na jarbolu
Kapetan Ahab izgubio je nogu u susretu s bijelim kitom. No s vremenom će izgubiti mnogo više od toga. U svojoj bezgraničnoj oholosti, i ne shvaćajući što mu se događa, silazi u ludilo. Kitu pripisuje svijest o počinjenom djelu, namjeru da mu naudi, pa čak i sposobnost uživanja u njegovoj patnji.
Osim tjelesne ozljede, Ahab je doživio i poniženje. Biće koje je u svojem sustavu vrijednosti smatrao nižim od sebe usudilo mu se suprotstaviti, uzvratiti mu i ozlijediti ga. Pritom je posve zanemario činjenicu da je baš on krenuo ubiti to biće. Sebi je dao pravo da oduzme život, a drugome osporio čak i mogućnost da ga brani. U svojoj se oholosti poistovjetio s Bogom – on je taj koji određuje što je dobro, a što zlo, onaj koji sudi i izvršava presudu.
Osveta će biti moja.
Jedna od prvih manifestacija njegova iskrivljenog sustava vrijednosti jest zlatnik koji će pribiti na jarbol Pequoda. Nagrada je to onome koji prvi ugleda bijelog kita, ali i sredstvo kojim će svoju osobnu opsesiju pretvoriti u zajednički cilj ljudi kojima zapovijeda.
Ja imam novac i to mi daje moć nad vama. Ja ću odlučivati o vašim sudbinama, a vi ćete u mojoj volji prepoznati i vlastite interese. Gdje je taj vaš Bog?
Ali Bog u svojoj svemoći može biti sve, pa i bijeli kit.

Foto: Koliko stoji ljudska odanost? Ahab je vjerovao da zna cijenu, mada to mjerilo nije primjenjivao na sebe. Bio je, u vlastitim očima, iznad svih njih. Njegova valuta bila je osveta. Izvor: Moby Dick (1956.), kadrovi iz filma, autorova privatna kolekcija.
Cijena povodljivosti
Još od Sodome i Gomore čovjek plaća cijenu svojih moralnih izbora, ali i vlastite povodljivosti. Ahab ima autoritet. On je iskusan pomorac kojemu su povjereni brod i životi ljudi na njemu. No autoritet sam po sebi nije jamstvo mudrosti, moralnosti ili ispravnosti prosudbe. Povjerenje u čovjeka ne bi trebalo podrazumijevati i odricanje od vlastitog razuma.

Foto: Autoritet nije jamstvo mudrosti. Izvor: Autorova privatna kolekcija.
Melville je među mornare Pequoda smjestio i čovjeka koji je sposoban prepoznati razmjere Ahabova ludila. Starbuck, prvi časnik broda, duboko je religiozan čovjek kojemu je kitolov zanimanje, a ne sredstvo obračuna s prirodom i Bogom. U jednom će trenutku imati priliku zaustaviti Ahaba. S puškom u rukama suočit će se s možda najtežim moralnim pitanjem svojega života. Ima li pravo oduzeti život jednom čovjeku kako bi spasio živote svih ostalih?
Neće to učiniti. I Starbuck će platiti cijenu, mada je njegova odgovornost posve drukčija od odgovornosti čovjeka kojemu je pribijeni zlatnik bio dovoljan da zaboravi na sve ostalo.

Foto: Težina odluke bila je veća od težine oružja koje je držao u rukama. Izvor: Moby Dick (1956.), kadar iz filma, autorova privatna kolekcija.
Osobito je snažan prizor vatre svetog Elma. Prirodnu pojavu koju mornari doživljavaju sa strahopoštovanjem Ahab će iskoristiti kako bi ih dodatno učvrstio u njihovoj vjeri u njega. Čak će i priroda, protiv koje vodi svoj rat, postati sredstvom kojim će manipulirati ljudima.

Foto: Vatra svetog Elma mornarima je budila strahopoštovanje, a Ahab ju je pretvorio u još jedno oruđe svoje volje. Izvor: Moby Dick (1956.), kadar iz filma, autorova privatna kolekcija.
A John Huston i Ray Bradbury podarit će nam još jedan nezaboravan prizor. Mrtvi Ahab, privezan za bijelog kita, pokretima ruke kao da poziva mornare da ga slijede.
Čak i mrtav, zadržao je moć nad živima.

Foto: Čak i mrtav, pozivao ih je da ga slijede. I slijedili su ga. Izvor: Moby Dick (1956.), kadar iz filma, autorova privatna kolekcija.
Queequeg i njegov duhovni rođak
Jedan od meni najdražih Melvilleovih likova oduvijek je bio harpunar Queequeg. Tetovirani stanovnik jednoga pacifičkog otoka, čovjek kojeg bi mnogi pripadnici tadašnjeg zapadnog svijeta smatrali divljakom, pokazat će se iznimno plemenitim, hrabrim i odanim prijateljem. Njegov odnos s Ishmaelom jedna je od najljepših priča o prijateljstvu u Melvilleovu romanu. Dvojica ljudi različitog podrijetla, običaja i vjerovanja pronaći će jedan u drugome ono što ih povezuje. Zanimljiva je i sudbina Queequegova lijesa, izrađenog u trenutku kada je vjerovao da će umrijeti. Taj će predmet, namijenjen smrti, omogućiti Ishmaelu da preživi.
Huston je ulogu Queequega povjerio austrijskom glumcu Friedrichu von Ledeburu, no ja sam Queequega, ili barem njegovu personifikaciju, susreo i na jednom posve neočekivanom mjestu. Godine 1998. Black Isle Studios i Interplay podarit će nam jednu od legendarnih videoigara, ‘Fallout 2’. Među likovima koji će nam se tijekom putovanja moći pridružiti nalazi se i Sulik, tetovirani plemenski ratnik osebujna govora, duboko vezan uz duhovnu tradiciju svojega naroda. Poput Queequega i njegova malog drvenog božanstva, Sulik ima svoju vezu sa svijetom duhova – kost svojega djeda koju nosi u nosu i preko koje s njim komunicira. Ne znam je li autorima igre Melvilleov harpunar poslužio kao izravan predložak, ali teško mi je bilo, susrevši Sulika, ne pomisliti na Queequega.

Foto: Gotovo stoljeće i pol razdvaja ovu dvojicu duhovnih rođaka. Izvor: Moby Dick (1956.) / Fallout 2 (1998.), Black Isle Studios / Interplay – digitalna rekonstrukcija pomoću AI-ja.
Melvilleovi su likovi i prije pojave videoigara živjeli mnoge druge živote, a neke od njih podarit će im i filmska umjetnost.
John Barrymore – Ahab prije Ahaba
Godine 1926. Millard Webb režirao je nijemi film ‘The Sea Beast’, s velikim Johnom Barrymoreom u ulozi Ahaba. Četiri godine kasnije Barrymore će ponovno utjeloviti istog lika, ovoga puta u zvučnom filmu ‘Moby Dick’, u režiji Lloyda Bacona. Oba će filma Melvilleovu priču znatno prilagoditi tadašnjim potrebama Hollywooda. Ljubavna priča dobit će važno mjesto, a Ahabova sudbina bit će bitno drukčija od one koju mu je namijenio Melville.
Hollywoodu je trebalo još četvrt stoljeća da se odvaži na filmsku interpretaciju u kojoj će čovjekov poraz zadržati svoju izvornu veličinu. A za takvo što teško je bilo pronaći primjerenijeg redatelja od Johna Hustona.

Foto: Barrymore se dvaput susreo s bijelim kitom i oba puta preživio. Hollywood tada još nije bio spreman za Melvilleov završetak. Izvor: Warner Bros. / IMDb – Moby Dick (1930.).
Dva čovjeka u lovu na bijelog kita
Još kao šesnaestogodišnjak John Huston pročitao je Melvilleov roman. Želja da ga jednog dana prenese na filmsko platno pratit će ga gotovo od samih početaka njegove redateljske karijere. Bio je umjetnik kojeg su privlačili ljudi spremni uložiti sve što imaju u ostvarenje svojih snova, kao i sudbine onih koji će na tom putu biti poraženi. Dovoljno je prisjetiti se ‘Blaga Sierra Madre’ (The Treasure of the Sierra Madre, 1948.) ili, mnogo godina kasnije, ‘Čovjeka koji je želio biti kralj’ (The Man Who Would Be King, 1975.).
No za Melvillea mu je trebao i čovjek koji će golemu književnu građu uspjeti pretočiti u filmski scenarij. Godine 1953. taj će čovjek postati Ray Bradbury.
Autor Marsovskih kronika i Fahrenheita 451 bio je veliki zaljubljenik u film, a Johna Hustona iznimno je cijenio. Prema vlastitim riječima, njegov je ‘Malteški sokol’ (The Maltese Falcon, 1941.) pogledao dvadesetak puta. Redateljevu će pozornost privući Bradburyjeva pripovijetka The Fog Horn, priča o prapovijesnom morskom biću koje zvuk sirene svjetionika doživljava kao zov pripadnika vlastite vrste. Huston je u toj pripovijetci osjetio duh Hermana Melvillea.
Kada mu je ponudio da napiše scenarij za ‘Moby Dicka’, Bradbury mu je priznao da nikada nije uspio pročitati Melvilleov roman do kraja. Prihvatio je izazov i s obitelji otputovao u Irsku. Čovjek koji je svojom maštom toliko puta putovao svemirom imao je, što je osobito zanimljivo, velik strah od oceana. Mjeseci provedeni u Irskoj bit će za njega razdoblje intenzivnog književnog rada, ali i nimalo ugodnih iskustava s redateljem kojemu se divio. Hustonove provokacije, smicalice i ponižavanja ostat će mu dugo u sjećanju.

Foto: John Huston očima čovjeka kojemu je povjerio svojega bijelog kita. Izvor: Ray Bradbury (30. siječnja 1954.) / Sam Weller.
Jednoga jutra u Londonu, nakon višemjesečnog rada na scenariju, Bradbury je ustao iz kreveta, pogledao se u ogledalo i rekao: „Ja sam Herman Melville.” Sjeo je za pisaći stroj i, kako se prisjetio prilikom dodjele velikog književnog priznanja 2000. godine, u osam sati napisao posljednjih četrdesetak stranica scenarija. Vjerovao je da je tih nekoliko sati duh Hermana Melvillea uistinu živio u njemu.
Suradnja dvojice umjetnika završit će i sporom oko autorstva scenarija. Bradbury će osporavati Hustonov zahtjev da bude potpisan kao koautor, no na filmskoj špici na kraju će se naći oba imena. Iskustva s redateljem pretočit će u pripovijetku Banshee, ekraniziranu u sklopu televizijske serije ‘The Ray Bradbury Theater’, s Peterom O’Tooleom u ulozi nadahnutoj Hustonom. Godine 1992. objavit će i roman Green Shadows, White Whale, u kojem će se ponovno vratiti mjesecima provedenima u Irskoj. Njegov izvorni scenarij za ‘Moby Dicka’ bit će objavljen kao zasebna knjiga tek 2008. godine.
Gregory Peck – u obranu jednoga Ahaba
John Huston prvotno je u ulozi kapetana Ahaba želio vidjeti vlastitoga oca, velikog Waltera Hustona, kojemu je suradnja sa sinom na ‘Blagu Sierra Madre’ donijela Oscara. No Walter je umro 1950. godine, a redatelj je morao pronaći drugog glumca. Gregory Peck prihvatio je njegovu ponudu vjerujući da će igrati Starbucka, lika kojeg je već igrao u kazalištu tijekom studentskih dana.
Huston mu je namijenio Ahaba.
Izborom Gregoryja Pecka mnogi nisu bili zadovoljni, među njima ni Ray Bradbury, koji je preferirao Laurencea Oliviera, a ni sam glumac nije bio uvjeren u ispravnost redateljeve odluke. Zamjerali su mu njegovu plemenitu fizionomiju, nedostatak grube mornarske pojavnosti, pa čak i činjenicu da je s bradom i u crnom odijelu više podsjećao na Abrahama Lincolna nego na opsjednutog kapetana kitolovca. Istini za volju, asocijacija na Lincolna nije bila posve promašena. Peck će američkog predsjednika i utjeloviti 1982. godine u televizijskoj seriji o američkom građanskom ratu ‘The Blue and the Gray’, u režiji Andrewa V. McLaglena.

Foto: Kritičari su u njegovu Ahabu vidjeli Abrahama Lincolna. Dvadeset i šest godina kasnije vidjet ćemo ga i u ulozi Lincolna. Izvor: Autorova privatna kolekcija / CBS – Wikimedia Commons.
No Gregory Peck bio je predobar glumac da ne bi mogao iznijeti ulogu Ahaba. Negativci mu nisu bili strani. Dovoljno je prisjetiti se njegova Lewta McCanlesa u ‘Dvoboju na suncu’ (Duel in the Sun, 1946.) ili Josefa Mengelea u ‘Dječacima iz Brazila’ (The Boys from Brazil, 1978.). Znao je biti i iznimno prijeteći u ulogama pozitivnih junaka, poput Sama Varnera u vesternu Roberta Mulligana ‘Divlji čovjek’ (The Stalking Moon, 1968.). Suočen s prijetnjom, Varner se postupno preobražava u jednako opasnog čovjeka. U njemu više ne vidimo onog šarmantnog Gregoryja Pecka iz ‘Praznika u Rimu’ (Roman Holiday, 1953.), već čovjeka kojemu ne biste željeli stati na put. A samo dvije godine nakon Ahaba, u izvrsnom vesternu Henryja Kinga ‘Bravados’ (The Bravados, 1958.), ponovno će utjeloviti čovjeka zaslijepljenog željom za osvetom, čovjeka koji će prekasno spoznati razmjere vlastite zablude.
Ludilo nije isključiva „povlastica” tjelesno deformiranih i nakaznih, onih koje se nekoć smatralo od Boga žigosanima. Zašto bi ono moralo ostaviti trag na ljudskom licu da bismo povjerovali u njegovo postojanje? Peckova plemenita fizionomija, dostojanstveno držanje i prirodni autoritet daju njegovoj interpretaciji Ahaba dodatnu dimenziju. Njegov je Ahab uvjerljiv i onda kada ono o čemu govori prestaje imati bilo kakva smisla. Lako je zamisliti ljude koji će takvom čovjeku povjeriti vlastite živote.
A i sam Peck, čini mi se, bio je prestrog prema vlastitom djelu. Godinama kasnije govorit će o svojoj sumnji da bi film bio uspješniji s drugim glumcem u ulozi Ahaba, ali i o tome da je možda Huston pristupio Melvilleovoj očaravajućoj prozi s previše strahopoštovanja. I dalje je vjerovao da sve to pripada između dviju korica knjige.
Dopustit ću si da se s velikim glumcem ipak ne složim.
Imali smo sreće što nitko nije poginuo
Snimanje ‘Moby Dicka’ bilo je iscrpljujuće i iznimno opasno iskustvo za cijelu filmsku ekipu. Ono što će na filmskom platnu izgledati kao borba s prirodom u mnogočemu je to doista i bilo. Gregory Peck zamalo će izgubiti život kada jedna od golemih maketa kita, za koju je bio privezan, nestane u gustoj magli Irskog mora. Glumac će se kasnije prisjetiti koliko mu se u tom trenutku činila apsurdnom mogućnost da umre u punom kostimu kapetana Ahaba, na leđima gumenoga kita. Pomislio je i da bi takva smrt možda zabavila Johna Hustona, no to ga nije spriječilo da uporno zaziva pomoć sve dok ga nije pronašao jedan od tegljača. Uz tu je priču dodao i opasku da jedan od njihovih gumenih kitova još uvijek pluta Irskim morem.

Foto: Čak je i umjetni Moby Dick zadavao stvarne probleme. Izvor: Erich Lessing / Magnum Photos / Hand-Eye Supply.
Leo Genn, kojega ćemo pamtiti kao izvrsnog Starbucka, ozlijedit će kralježnicu pri padu u čamac, a ni Richard Basehart, Hustonov Ishmael, neće izbjeći prijelom pri uskakanju u čamac. Mornarski kostimi, hladnoća, nemirno more, dugotrajna čekanja i ozljede bili su cijena redateljeve težnje da na filmsko platno prenese svijet kitolovaca što je moguće autentičnije.
U knjižici koja prati kolekcionarsko izdanje filma nalazi se i zanimljiv Hustonov komentar: „Tijekom snimanja izgubio sam toliko bitaka da sam već počeo vjerovati kako moj pomoćnik redatelja spletkari protiv mene. No tada sam shvatio da je to bio samo Bog.”
Jednom je prilikom još rekao kako su imali sreće što nitko nije poginuo.
S kamerom umjesto kista u ruci
Jedna od najvećih vrijednosti Hustonova filma jest njegova likovna ljepota. Svjetlost, boje, kompozicija kadrova, tekstura neba i mora, tamni interijeri broda i svjetlost koja se probija kroz njih – u pojedinim trenucima imamo osjećaj da promatramo slike na ulju starih majstora. Za to je velikim dijelom zaslužan britanski direktor fotografije Oswald Morris, s kojim je redatelj već surađivao na filmu ‘Moulin Rouge’ (1952.), posvećenom slikaru Henriju de Toulouse-Lautrecu.
Huston i Morris ovoga su puta željeli izbjeći raskoš boja karakterističnu za Technicolor. Nadahnuće su pronašli u likovnim prikazima kitolova iz devetnaestog stoljeća, a posebnim postupkom kombiniranja negativa u boji i crno-bijelog negativa dobili su osebujnu, prigušenu paletu boja. Smeđi i sivkasti tonovi, tamnozelene nijanse mora i bjelina morske pjene stvaraju svijet koji kao da pripada nekom drugom vremenu.

Foto: Koliko je samo nijansi svjetlosti poznavao Oswald Morris. Izvor: Moby Dick (1956.), kadar iz filma, autorova privatna kolekcija.
Osobno me mnogi od tih kadrova podsjećaju i na morske pejzaže velikog Williama Turnera. Na njegovu sposobnost da svjetlošću, bojama i uzburkanim morem čovjeka smjesti u njemu pripadajuće proporcije. Uz fotografiju Morrisa i glazbu Philipa Saintona, film će dobiti veličanstvenost kakva se rijetko viđa na filmskom platnu.
A likovnu ljepotu Melvilleova svijeta otkrit će nam i dvojica velikih umjetnika čija platna nisu bila filmska.

Foto: Oswald Morris znao je da se i more i nebo mogu slikati kamerom. Izvor: Moby Dick (1956.), kadar iz filma, autorova privatna kolekcija.
Bijeli kit u svijetu devete umjetnosti
Godine 1967. na stranicama talijanskog stripovskog časopisa Sgt. Kirk pojavit će se jedna od najljepših stripovskih interpretacija Melvilleova djela, ona velikoga Dina Battaglie. Umjetnik iznimnog osjećaja za atmosferu, teksturu i sugestivnost slike, Battaglia je posjedovao rijedak dar da i praznim prostorom, nedorečenim linijama i nijansama sive ispriča mnogo više nego što će neki ispričati stranicama teksta. Njegov bijeli kit pripada svijetu u kojem se susreću ilustracija, slikarstvo i strip.

Foto: I Dino Battaglia znao je koliko je čovjek malen pred veličinom prirode. Izvor: Dino Battaglia / Lo Scarabeo.
Gotovo pola stoljeća kasnije, 2014. godine, Melvilleovu će djelu svoju interpretaciju podariti i veliki francuski stripovski autor Christophe Chabouté. Njegovi snažni kontrasti crne i bijele, osjećaj za tišinu i ritam pripovijedanja te iznimna sposobnost da samom slikom prenese osjećaje svojih likova ponovno će nam pokazati kakva se sve prostranstva mogu otvoriti između dviju korica knjige.

Foto: Chaboutéu su bile dovoljne crna i bijela da nam dočara sve boje Melvilleova svijeta. Izvor: Christophe Chabouté / Galerie Huberty & Breyne
Možda bi se Gregory Peck i u tome složio sa mnom.
Prije morskog psa bio je kit
Before the Shark there was the Whale.
Prije morskog psa bio je kit, a prije Petera Benchleyja bio je Herman Melville.
Tim se zanimljivim reklamnim sloganom, otisnutim na jednom od plakata Hustonova filma iz moje kolekcije, otvara i priča o još jednom velikom filmskom djelu. Godine 1974. Peter Benchley objavit će roman Ralje, a godinu dana kasnije Steven Spielberg snimit će istoimeni film, ‘Ralje’ (Jaws, 1975.), koji će u mnogočemu promijeniti povijest kinematografije.

Foto: Prije Brucea bio je Moby, a prije Benchleyja Melville. Sve su ih nadživjele odvjetničke ajkule. Izvor: Autorova privatna kolekcija.
I Spielberg će na pučinu poslati čovjeka koji sa sobom nosi ožiljke vlastite prošlosti. Quint, u nezaboravnoj interpretaciji Roberta Shawa, jedan je od preživjelih s američke krstarice USS Indianapolis, koja je 1945. godine potopljena u Tihom oceanu. Njegova priča o danima provedenima u moru među morskim psima jedan je od onih trenutaka u kojima Spielbergova filmska umjetnost postiže svoju punu veličinu. Dovoljno je čovjekovo lice, njegov glas i sjećanje na nešto što se dogodilo trideset godina ranije.

Video: Neke strahote nije nužno vidjeti. Izvor: YouTube / Movieclips – Jaws (1975) – The Indianapolis Speech Scene
Zanimljivo je da je prema jednoj od ranijih zamisli Quint trebao biti predstavljen publici u kinematografu u kojem se prikazivao Hustonov ‘Moby Dick’, glasno se smijući onome što je gledao na platnu. Prizor nije ušao u film, no već i sama zamisao dovoljno govori o povezanosti dvojice filmskih junaka. Quint, za razliku od Ahaba, pred sobom nema životinju koju smatra odgovornom za vlastitu tragediju. No u lov na morskoga psa ponijet će i vlastito iskustvo, svoj odnos prema moru i uvjerenje da poznaje njegove stanovnike bolje od ostalih.
Huston i Spielberg imali su i slične probleme s golemim mehaničkim životinjama koje su trebale postati zvijezde njihovih filmova. Srećom po nas, obojica su bila dovoljno vješti redatelji da iz problema s kojima su se suočavali izvuku ponajbolje od svoje filmske umjetnosti.
Bijeli će se kit te iste godine pojaviti i u jednom drugom filmu. Ovoga puta daleko od oceana.
Phil Gaines – svijest koliko smo mali podno zvijezda
Godine 1975. Robert Aldrich snimit će jedan od svojih meni najdražih filmova, ‘Grad opasnosti’ (Hustle), s Burtom Reynoldsom i Catherine Deneuve. Njegov policijski detektiv Phil Gaines opsjednut je Hustonovim ‘Moby Dickom’ u tolikoj mjeri da film mora gledati čak i onda kada se uz njega u krevetu nalazi Catherine Deneuve.

Foto: Čak ni uz Catherine Deneuve nije mogao skrenuti pogled s bijelog kita. Kod Gainesa to više nije bio zov osvete, nego priznanje nemoći pred silama jačima od čovjeka. Izvor: Hustle (1975.), kadrovi iz filma, autorova privatna kolekcija.
Aldrich je Philu Gainesu podario posve drukčiji odnos prema bijelom kitu od onoga koji je prema njemu imao Ahab. Gaines je svjestan vlastite nemoći pred silama koje su mnogo moćnije od njega. U poslu kojim se bavi, u društvu u kojem živi, u svojem privatnom životu, u gotovo svemu što ga okružuje. On je policajac u svijetu u kojem novac i društveni položaj često određuju granice pravde. Previše je toga vidio, previše toga spoznao, a premalo je toga mogao promijeniti.
„Svaki je čovjek u potrazi za bijelim kitom. A kada ga pronađeš, obično te ubije.”
Svojeg je bijelog kita Phil Gaines tražio na ulicama Los Angelesa. Njegova je tragedija tragedija čovjeka koji je bio itekako svjestan poretka stvari i vlastitoga mjesta u njemu.

Video: I za neka glazbena prijateljstva dugujem zahvalnost filmu. Upravo sam u Aldrichevu filmu prvi put čuo ovu prekrasnu pjesmu Charlesa Aznavoura, i to u njegovoj engleskoj izvedbi. Zavolio sam je tada i volim je još uvijek. Izvor: Charles Aznavour – Yesterday When I Was Young / YouTube.
Gdje nam je mjesto u poretku stvari?
Čovjek uvijek iznova iskušava granice vlastite moći i uvijek dolazi do istog rezultata. Dakle, vjerojatno i nije točno da budale uče na vlastitim greškama. Nismo naučili ništa, a gotovo sa sigurnošću možemo reći da nikada ni nećemo naučiti ono najvažnije – gdje nam je mjesto u poretku stvari.
S druge strane vjetra
U Hustonovu ‘Moby Dicku’ pojavljuje se još jedan veliki filmski umjetnik kojemu je Melvilleovo djelo bilo iznimno važno – Orson Welles. U ulozi oca Mapplea, u propovijedi o Joni, pružit će nam u svega nekoliko minuta svu raskoš svojega glumačkog umijeća. Njegova fascinacija Melvilleovim djelom seže mnogo dalje od suradnje s Hustonom. Još 1946. godine predstavit će radijsku adaptaciju romana, a 1955. u Londonu će postaviti svoju kazališnu predstavu Moby Dick – Rehearsed, u kojoj će i sam utjeloviti Ahaba.

Foto: Nekoliko minuta na filmskom platnu, a propovijed koju pamtimo čitav život. Ali zar je s Orsonom ikad bilo drugačije? Izvor: Moby Dick (1956.), kadar iz filma, autorova privatna kolekcija.
Zanimljiv epilog Hustonovu filmu podarit će nam i televizijska ekranizacija ‘Moby Dicka’ iz 1998. godine, u kojoj će Ahaba utjeloviti Patrick Stewart, a u ulozi oca Mapplea pojavit će se, četrdeset i dvije godine nakon što je i sam bio Ahab, Gregory Peck. Za tu će ulogu dobiti i Zlatni globus.

Foto: Četrdeset i dvije godine kasnije jedan je Ahab prepustio harpun drugome, a sam se popeo na propovjedaonicu. Izvor: Moby Dick (1998.) / Japan Powered i autorova privatna kolekcija.
No ja bih se ipak još jednom vratio Orsonu Wellesu. Melvilleu će se vratiti i 1971. godine, snimajući vlastita čitanja dijelova romana za još jedan od svojih nedovršenih filmskih projekata. U to vrijeme radio je i na ‘Drugoj strani vjetra’ (The Other Side of the Wind, 2018.). Ovoga puta Welles režira Johna Hustona, povjerivši mu ulogu ostarjeloga filmskog redatelja Jakea Hannaforda, čovjeka koji pokušava dovršiti svoj film.
Welles nije doživio dovršetak svojega.

Foto: Nekada ih je povezivao bijeli kit, a sada su zajedno tragali za nekim drugim blagom. Izvor: Mike Ferris / Vanity Fair.
Ne vjerujem da je Orson Welles ikada uspio pronaći svojega bijelog kita, ali je u potrazi za njim otkrio i ostavio nam mnoga druga blaga.

Foto: Neki se sni ipak mogu podijeliti, čak i uzeti učešća u njima. Melvilleovi, Hustonovi i Wellesovi ostaju nam s ove strane vjetra, dok i sami ne budemo odneseni u zemlju Oz ili negdje dalje. Nadam se, ne i dublje. Izvor: Autorova privatna kolekcija.

