Desetoga studenoga 1932. u Orangeu, New Jersey, rođen je Roy Richard Scheider. Danas bi proslavio 94. rođendan, a dovoljno je spomenuti njegovo ime da većina ljubitelja filma pomisli na policijskog načelnika Martina Brodyja, Amity i velikog bijelog morskog psa. Razumljivo, jer ‘Ralje’ (‘Jaws’, 1975.) jedan su od onih filmova koji su promijenili povijest kinematografije. Ali za glumca takav uspjeh može biti i nezgodna stvar. Jedna uloga postane toliko poznata da počne zaklanjati sve ostale. A Roy Scheider imao je mnogo toga za pokazati.
Foto: Pogled čovjeka koji je mogao odigrati gotovo svakoga. A Hollywood je uporno mislio na jednoga morskog psa. Roy Scheider, 1972. Izvor: Evening Standard / Hulton Archive / Getty Images.
Prije nego što se posvetio glumi, ozbiljno se bavio amaterskim boksom, što možda objašnjava dio njegove iznimne fizičke uvjerljivosti. Kazalište mu je donijelo prve uspjehe, a sedamdesete godine otvorile vrata Hollywooda. Našao se među glumcima koji su obilježili američki film razdoblja u kojemu su redatelji dobili više slobode, ulice postale prljavije, a junaci moralno složeniji. Scheider je za takav film imao savršeno lice: inteligentno, umorno, često zabrinuto, ali dovoljno odlučno da povjerujemo kako će pokušati preživjeti ono što mu scenarist i redatelj pripremaju.
A pripremali su mu doista svašta.
Teško je očuvati ruke čistima
Naslov poglavlja namjerno je sročen kao aluzija na talijansku operaciju Mani pulite – „Čiste ruke” – pokrenutu 1992., koja je razotkrila razgranatu mrežu političke korupcije, podmićivanja i povezanosti s organiziranim kriminalom. Zanimljivo je koliko se ta talijanska priča iz devedesetih može prepoznati u američkim policijskim filmovima snimljenima dvadesetak godina ranije. Ruke se, očito, mogu zaprljati i kada ih pokušavamo očistiti.
Sjaj na površini, sve dok se ne zagrebe tek zeru dublje. Tada je teško očuvati ruke čistima. William Friedkin to je znao kada je snimao ‘Francusku vezu’ (‘The French Connection’, 1971.), Philip D'Antoni kada je dvije godine poslije režirao ‘The Seven-Ups’ (1973.), a John Frankenheimer kada je 1986. u ‘52 Pick-Up’ (1986.) zavirio u losanđelesko podzemlje. U sva tri filma Scheider susreće ljude koji žive od tuđe nesreće, ali i one čija ih potraga za pravdom, novcem ili vlastitim spasom dovodi na opasno blisku udaljenost od njihovih protivnika.
U Friedkinovoj ‘Francuskoj vezi’ igra detektiva Buddyja „Cloudyja” Russoa, partnera Jimmyja „Popeyea” Doyleja, kojega Gene Hackman tumači s gotovo zastrašujućom energijom. New York snimatelja Owena Roizmana hladan je, siv i prljav, a dvojica policajaca pokušavaju presjeći međunarodni lanac krijumčarenja heroina. Doyle je nagao, opsesivan i često brutalno uvjeren u vlastitu prosudbu. Russo je pribraniji, ali pripadaju istoj policijskoj svakodnevici, u kojoj granica između odlučnosti i prekoračenja ovlasti lako postaje nejasna. Scheiderova suzdržanija gluma izvrsno se nadopunjuje s Hackmanovom eksplozivnošću, a njihovo partnerstvo djeluje kao odnos dvojice ljudi koji se toliko dobro poznaju da im je katkad dovoljan pogled.
Foto: Naposljetku, sve počinje pogledom. Gene Hackman kao Popeye Doyle i Roy Scheider kao Buddy Russo u ‘Francuskoj vezi’ (‘The French Connection’, 1971.). Izvor: 20th Century Fox / arhivska fotografija filma.
Jedan od najboljih prizora događa se kada Doyle i Russo upadaju u neugledni bar, naizgled radi rutinske racije. Popeye odmah preuzima glavnu riječ. Gosti završavaju uza zid, iz džepova ispadaju tablete i droga, a Doyle ispod šanka pronalazi čitavu malu ilegalnu ljekarnu. Zaplijenjene sadržaje ubacuje u čašu, dobro promiješa i okupljenima ponudi svoj specijalitet – milkshake! Hackman je nezaustavljiv, a Scheiderov Russo savršeno prati predstavu. Tek kada Doyle odvoji jednoga od gostiju, otkrivamo pravi razlog dolaska: čovjek je njegov doušnik, a čitava racija služi i tome da njihov razgovor prikrije od znatiželjnih očiju. Doušnik otkriva kako se očekuje nova pošiljka heroina, a Popeye ga prije odlaska još mora udariti kako ostali ne bi posumnjali u njihovu povezanost. Friedkin nam je u nekoliko minuta pokazao metode dvojice policajaca, život ulice i cijenu koju plaćaju ljudi koji su se našli između zakona i kriminalaca. A sve je počelo gotovo kao komedija.
S druge strane nalazi se Alain Charnier, kojega Fernando Rey igra s izvanrednom elegancijom. Popeye ga naziva Frog One, a naš je Francuz uglađen gospodin besprijekornih manira, skupih odijela i istančanog ukusa. Pravi sindikalist, rekli bismo, samo što njegov sindikat trguje heroinom. Friedkin nam nudi nezaboravan kontrast: Charnier uživa u otmjenom restoranu, na toplome, dok Doyle i Russo stoje vani na hladnoći i jedu pizzu. Čovjek koji organizira trgovinu drogom djeluje poput uglednog poslovnog čovjeka, a dvojica koja ga pokušavaju zaustaviti izgledaju kao da su upravo izašla iz najprljavijeg njujorškog podruma. Fernando Rey daje Charnieru šarm koji ga čini još opasnijim.
A gospodin tako finih manira ima i čovjeka za poslove koje radije ne obavlja osobno. Pierre Nicoli, kojega igra Marcel Bozzuffi, poznat nam je još iz Costa-Gavrasova ‘Z’ (1969.), gdje je kao Vago sudjelovao u političkom ubojstvu. Koliko je prljavština zapravo blizu! Različiti gradovi, različiti gospodari, različiti interesi, a između političkog nasilja i organiziranog kriminala tek nekoliko koraka. Fernando Rey ima čiste manžete i besprijekorne manire, Bozzuffi je spreman zaprljati ruke. Zajedno čine savršenu simbiozu zla: jedan odlučuje, drugi izvršava, a obojica od toga žive.
Foto: Zajedno čine savršenu simbiozu zla: jedan odlučuje, drugi izvršava, a obojica od toga žive. Fernando Rey kao Alain Charnier i Marcel Bozzuffi kao Pierre Nicoli u ‘Francuskoj vezi’. Izvor: arhivska fotografija / Mauvais Genres.
Ne smijemo zaboraviti ni jedan od meni najdražih glazbenih trenutaka. Doyle i Russo odlaze u noćni klub, gdje nastupaju The Three Degrees s pjesmom Jimmyja Webba ‘Everybody Gets to Go to the Moon’. Svjetla, glazba, lijepo odjeveni gosti i privid bezbrižne večeri. Doyle, međutim, počinje proučavati društvo za jednim stolom. Njegova policijska intuicija pokreće istragu koja će ih odvesti mnogo dalje od običnog noćnog izlaska.
Ta me pjesma oduvijek asocirala na drogiranje. Dok The Three Degrees pjevaju o putovanju na Mjesec, Doyle i Russo promatraju ljude koji svojim mušterijama nude sasvim drukčiju vrstu putovanja. A kada se još prisjetimo engleskog izraza flying high, koji može označavati i osjećaj izazvan drogom, mogućnost dvostrukog značenja postaje još zanimljivija. Uvijek sam se pitao je li Friedkin upravo zato odabrao tu pjesmu. Zanimljivo je da se i sam Jimmy Webb, njezin autor, poslije zapitao nije li redatelj u njoj pronašao prikrivenu aluziju na drogiranje.
No postoji i treća mogućnost, meni možda najzanimljivija: da potpuno nevina pjesma poprimi prljavštinu okruženja u koje je uklopljena. Webb ju je napisao u ozračju optimizma zbog osvajanja svemira, a Friedkin smjestio među ljude čiji posao nema mnogo zajedničkog s takvim idealima. Njezina vedrina ostaje ista, ali nakon što je čujemo u tom noćnom klubu, teško ju je slušati na isti način. Pjesma se nije promijenila. Promijenilo se ono što u njoj čujemo.
Video: Svi idu na Mjesec, a Popeye Doyle i Buddy Russo usput pronalaze novu istragu. The Three Degrees izvode pjesmu Jimmyja Webba ‘Everybody Gets to Go to the Moon’ u Friedkinovoj ‘Francuskoj vezi’. Izvor:The three degrees.
‘Francuska veza’ osvojila je pet Oscara, među njima one za najbolji film, režiju i Hackmanovu glavnu mušku ulogu. Scheider je zaslužio nominaciju za najboljeg sporednog glumca. Sasvim opravdano. Završetak filma, u kojemu Doyle u svojoj opsesivnoj potrazi greškom ubija federalnog agenta Mulderiga, još je jedan neugodan podsjetnik na cijenu takvih metoda. Russo ostaje svjedokom partnerove pogreške. U Frankenheimerovu nastavku ‘Francuska veza II’ (‘French Connection II’, 1975.) više ga nema, iako je ostao živ. Ali tamo ćemo ponovno čuti Dona Ellisa, skladatelja glazbe prvoga filma.
The Seven-Ups – sedam godina i više, a zaborav traje mnogo dulje
Dvije godine nakon ‘Francuske veze’ Scheider ponovno ulazi u prljavi New York, ovoga puta kao glavni junak ‘The Seven-Ups’. Film je režirao Philip D'Antoni, producent ‘Bullitta’ (‘Bullitt’, 1968.) Petera Yatesa i ‘Francuske veze’. Bila je to njegova jedina filmska režija, a očito je odlučio ostati na terenu koji je već dobro poznavao.
Foto: Prijateljstvo je divna stvar, ali kada vam je prijatelj pogrebnik, ne želite mu postati mušterija. Roy Scheider i Tony Lo Bianco u ‘The Seven-Ups’. Izvor: kadar iz filma / John Rieber.
A što znači naslov? Seven years and up – sedam godina i više. Riječ je o posebnoj policijskoj skupini koja se bavi kriminalcima čija kaznena djela nose zatvorske kazne od najmanje sedam godina. Scheider igra Buddyja Manuccija, vođu skupine koja protiv organiziranog kriminala koristi prilično grube metode, ponekad na samoj granici dopuštenoga. Scheiderovu liku djelomično je poslužio kao nadahnuće stvarni njujorški detektiv Sonny Grosso, poveznica s njegovim ranijim Buddyjem Russom.
Ali postoji još jedna, za nas posebno zanimljiva poveznica – Tony Lo Bianco. U ‘Francuskoj vezi’ igrao je Sala Bocu, njujorškog kriminalca uključenog u krijumčarenje heroina. Ovdje je Vito Lucia, Buddyjev prijatelj iz djetinjstva, pogrebnik i doušnik. Samo što Vito igra mnogo opasniju igru nego što Manucci može zamisliti. Informacije dobivene zahvaljujući njihovu prijateljstvu koristi za odabir žrtava, a zatim preko svojih ljudi, koji se predstavljaju kao policajci, organizira otmice mafijaša i iznuđuje otkupnine.
Čovjek koji zarađuje na tuđoj smrti odlučio je proširiti poslovanje! Lo Bianco izvrsno igra njegovu dvoličnost. Vito pripada svijetu u kojemu prijateljstvo ima svoju cijenu, a povjerenje postaje roba kojom se može trgovati. Manucci je uvjeren da poznaje ljude s kojima posluje. Upravo će ga ta sigurnost skupo stajati.
Kada Buddy izgubi jednoga od svojih ljudi, istraga postaje osobna. Scheider postupno mijenja način na koji igra Manuccija: profesionalna odlučnost ustupa mjesto gorčini i bijesu. A kada se pokaže da je iza otmica stajao čovjek kojemu je vjerovao, njegov obračun s Vitom dobiva neugodno obilježje osvete. Policajac koji je trebao provoditi zakon počinje odlučivati kakvu kaznu netko zaslužuje. Taj sukob između službene dužnosti i osobne povrijeđenosti daje filmu težinu koja se lako previdi ako ga pamtimo samo po spektakularnim prizorima.
Naravno, postoji i ona veličanstvena automobilska potjera! D'Antoni je kao producent sudjelovao u stvaranju potjera u ‘Bullittu’ i ‘Francuskoj vezi’, a sada je želio još jednu. Desetak minuta jurnjave kroz New York i okolne prometnice, uz opasne manevre i teške američke automobile, donosi jedan od najuzbudljivijih prizora svoje vrste. Posebnu ulogu imao je Bill Hickman, kaskader i vozač povezan sa sve tri slavne potjere, ali i glumac koji je u ‘Francuskoj vezi’ igrao nesretnog Mulderiga. Nije baš često da čovjek kojega Hackman ubije u jednom filmu u drugome sudjeluje u stvaranju automobilskog spektakla.
Glazbu je ponovno skladao Don Ellis. Zanimljivo, prvotno je bio angažiran Johnny Mandel, ali njegova je partitura odbačena i zamijenjena Ellisovom. Obje su sačuvane na diskografskom izdanju Intrade. Tako dobivamo još jednu glazbenu poveznicu: Ellis je skladao glazbu za ‘Francusku vezu’, ‘The Seven-Ups’ i ‘Francusku vezu II’. Njegove uznemirujuće, disonantne skladbe pripadaju tom New Yorku jednako kao zadimljeni lokali, automobilske sirene i neprestana sumnja.
Video: Don Ellis – ‘End Titles’ iz filma ‘The Seven-Ups’ (1973.). Jedan skladatelj, tri policijska filma i nemir koji kao da izvire iz samoga New Yorka. Izvor: YouTube – Don Ellis, The Seven-Ups.
‘The Seven-Ups’ danas je relativno zaboravljen film. U sjeni ‘Bullitta’ i ‘Francuske veze’ često ga se spominje samo zbog automobilske potjere, premda ima mnogo više za ponuditi. Prijateljstvo koje se pretvara u izdaju, grube policijske metode i čovjek čija je najveća pogreška bila povjerenje. Scheiderov Buddy Manucci zaslužuje da ga pamtimo i nakon što se motori ugase. A sam film zaslužuje da ga ponovno pogledamo.
Neslužbeni treći nastavak Francuske veze – ili što se dogodilo s Charnierovom drogom?
A ako netko misli da je priča o ‘Francuskoj vezi’ završila drugim filmom, preporučujem Lumetova ‘Gospodara grada’ (‘Prince of the City’, 1981.). Nazovimo ga neslužbenim trećim nastavkom, iako u njemu nema ni Popeyea Doyleja ni Buddyja Russoa. Poveznica je stvarna afera koja je godinama nakon znamenite zapljene pokazala da heroin može nestati čak i iz policijskog skladišta dokaza.
U prosincu 1972. javnost je doznala da je iz pohranjenih zapljena povezanih sa stvarnim slučajem Francuske veze nestalo približno 36 kilograma heroina, a droga bila zamijenjena bezopasnim bijelim prahom. Kriminalci su ostali bez pošiljke, policija ju je zaplijenila, a zatim ju je netko uspio ukrasti i od policije. Ako se čitatelj pita kako je to moguće, nije jedini.
Foto: Kada policajci počnu istraživati policajce, razgovor među kolegama lako se pretvori u saslušanje. Treat Williams kao Danny Ciello u ‘Gospodaru grada’ (‘Prince of the City’, 1981.). Izvor: kadar iz filma / Orion Pictures, putem Force Five Podcast.
Sidney Lumet u ‘Gospodaru grada’ prati Dannyja Ciella, policajca kojega igra izvrsni Treat Williams, kroz labirint korupcije unutar njujorškog odjela za narkotike. Film je nastao prema stvarnoj priči detektiva Roberta Leucija, a krađa droge iz slučaja Francuske veze izrijekom se spominje tijekom istrage. Lumetova slika policijskog sustava neugodan je nastavak svijeta koji su nam Friedkin i D'Antoni već pokazali.
Friedkin je snimio mukotrpnu potragu za krijumčarima. Lumet nas podsjeća da posao s drogom može biti unosan čak i nakon što je krijumčarima oduzeta.
Popeye i Russo uspjeli su zaplijeniti heroin. Ali tko ga je, dovraga, poslije zaplijenio od policije?
Dva mandata u Amityju – najopasnije ljetovanje na svijetu
Steven Spielberg 1975. snima ‘Ralje’, a Roy Scheider postaje Martin Brody, načelnik policije u ljetovalištu Amity. Čovjek koji se boji mora dobiva zadatak zaštititi otočane i turiste od velikog bijelog morskog psa. Pritom se mora boriti i s gradskim vlastima koje smatraju da je početak turističke sezone mnogo važniji od nekoliko neugodnih upozorenja. Brody je policajac koji pokušava raditi svoj posao u gradu u kojemu bi svi najradije da opasnost nestane čim se prestane o njoj govoriti.
Foto: Baš su nekolegijalni! A Bruce, na kavicu ništa? Robert Shaw, Roy Scheider i Richard Dreyfuss na snimanju ‘Ralja’ (‘Jaws’, 1975.). Izvor: arhivska fotografija sa snimanja / The Movie Store.
Spielberg je izvanredno rasporedio glumačke snage. Scheiderov Brody donosi zabrinutost i zdrav razum, Richard Dreyfuss kao oceanograf Matt Hooper znanje i mladenačku energiju, a Robert Shaw kao Quint iskustvo, tvrdoglavost i gotovo mitsku opsesiju morskim psima. Njihov odlazak na brod Orca pretvara film u sukob triju različitih karaktera. Brody je među njima onaj koji se najčešće ponaša onako kako bismo se, barem se nadam, ponašali i sami.
A tu dolazimo do jedne od najslavnijih filmskih rečenica: „You're gonna need a bigger boat.” Brodyjev komentar o veličini morskog psa postao je dio filmske povijesti, a mehanička zvijer, koju je ekipa od milja prozvala Bruce, toliko poznata da je gotovo dobila vlastitu glumačku karijeru. John Williams pobrinuo se za glazbu zbog koje će generacije gledatelja na sasvim drukčiji način doživljavati obično kupanje.
A kakav je tek Murray Hamilton kao gradonačelnik Larry Vaughn! Čovjek kojemu su turistički prihodi važniji od Brodyjevih upozorenja, a otvorene plaže gotovo svetinja. Hamilton je izvanredan u ulozi političara koji svaku opasnost uspijeva pretvoriti u problem odnosa s javnošću. Njegov Vaughn toliko je uvjerljiv da nam ide na živce gotovo jednako kao i Brodyju. A to je najveći kompliment koji mu možemo dati. Uostalom, Hamilton nas je već znao iznervirati kao gospodin Robinson u Nicholsovu ‘Diplomcu’ (‘The Graduate’, 1967.). Očito je imao poseban dar za ljude koji se drugima neprestano petljaju u život.
Scheider se vraća u ‘Raljama 2’ (‘Jaws 2’, 1978.) Jeannota Szwarca. Drugi mandat u Amityju još je nezahvalniji. Robert Shaw i Richard Dreyfuss više nisu dio glumačke postave, a ni Spielberg nije za redateljskim kormilom. Film je, po mojem mišljenju, privlačnim činio gotovo isključivo Scheider. Njegov Brody opet upozorava na opasnost, opet se suočava s nevjericom okoline i ponovno mora preuzeti odgovornost kada se pokaže da je bio u pravu.
Foto: Brody opet gnjavi, a gradonačelnik ima toliko drugog, ugodnijeg posla. A ne, ne, ovo mu je posljednji put! Roy Scheider i Murray Hamilton u ‘Raljama 2’ (‘Jaws 2’, 1978.). Izvor: kadar iz filma / Universal Pictures.
I što je najljepše, Murray Hamilton opet je gradonačelnik! Izgleda da je gradska uprava Amityja imala jedan od najuspješnijih programa prehrane velikih bijelih psina u povijesti. Turisti su dolazili, morski psi bili zadovoljni, a jedino je Martin Brody uporno kvario tako lijepo organiziran hranidbeni lanac. Dva mandata, dva morska psa i dvije turističke sezone koje bi svaki razuman čovjek radije proveo negdje drugdje. Zato valjda Brody nije dobio treći mandat! Što ćeš s načelnikom koji dva puta uništi turističku atrakciju, a pritom još inzistira da su ljudski životi važniji od prihoda?
Šalu na stranu, bez Hamiltonova Vaughna Scheiderov Brody ne bi imao tako dobrog ljudskog protivnika dok se pokušava obračunati s onim morskim. A kada je i Scheider napustio Amity, pokazalo se koliko je bio važan za uspjeh serijala. Trećem i četvrtom nastavku nisu mogli pomoći ni Dennis Quaid, ni Louis Gossett Jr., ni Michael Caine. A bogme ni stari Bruce, čak ni u 3D-u!
Možda je Scheideru doista trebao veći brod, ali producentima je očito još više trebao Roy Scheider.
Maratonac – ne zna se je li gora klavirska žica ili zubarska bušilica
John Schlesinger u ‘Maratoncu’ (‘Marathon Man’, 1976.) okuplja izvanrednu glumačku družinu: Dustina Hoffmana, Laurencea Oliviera, Williama Devanea, Marthe Keller i Roya Scheidera. U tako bogatoj podjeli Scheiderova uloga Henryja „Doca” Levyja, starijeg brata Hoffmanova Babea, nije među najvećima, ali film uvijek navodim među njegovim najvažnijim ostvarenjima. Doc je čovjek čiji opasni poslovi i tajne pokreću čitav niz događaja, a Scheider mu daje autoritet, inteligenciju i profesionalnu pribranost koja će mu biti itekako potrebna.
Foto: Henry „Doc” Levy, čovjek koji se uspio obraniti od klavirske žice. Sa zubarskom bušilicom vjerojatno bi bilo mnogo teže. Roy Scheider u ‘Maratoncu’. Izvor: arhivska promotivna fotografija / Paramount Pictures, putem IMDb-a.
Jedan prizor nikada neću zaboraviti. U pariškoj hotelskoj sobi Doc postaje metom ubojice koji ga pokušava zadaviti klavirskom žicom. U posljednjem trenutku uspijeva podmetnuti ruku između žice i vrata. Žica mu se usijeca u dlan, a slijedi očajnička borba u kojoj Scheider pokazuje nevjerojatnu fizičku uvjerljivost. Čak i danas, nakon toliko gledanja, gotovo mogu osjetiti kako mu se metal urezuje u meso. Doc uspijeva svladati napadača, ali njegova ozlijeđena ruka ostaje bolan podsjetnik na susret iz kojega se jedva izvukao živ.
A onda je tu Laurence Olivier kao dr. Christian Szell, nacistički zločinac poznat pod nadimkom „Bijeli anđeo”, odnosno Der weiße Engel. Njegovo neumorno ponavljanje pitanja „Is it safe?” pretvorilo je zubarsku stolicu u jedno od najstrašnijih mjesta filmske povijesti. Schlesinger je znao koliko može biti neugodno gledati bespomoćna čovjeka pred osobom koja vrlo dobro poznaje načine izazivanja boli.
Foto: Ne sasvim anđeoski prizor. Georgeov anđeo bio je obazriviji. Laurence Olivier kao dr. Christian Szell i Dustin Hoffman kao Babe Levy u ‘Maratoncu’ (‘Marathon Man’, 1976.). Izvor: kadar iz filma / Paramount Pictures.
Zanimljivo je da će samo dvije godine poslije Olivier u Schaffnerovim ‘Momcima iz Brazila’ (‘The Boys from Brazil’, 1978.) prijeći na drugu stranu. Ondje igra Ezru Liebermana, lovca na nacističke zločince nadahnutog Simonom Wiesenthalom, dok Gregory Peck tumači Josefa Mengelea. Kakav glumački obrat! Od nacističkog mučitelja do čovjeka koji progoni nacističke zločince.
Ali vratimo se Scheideru. Među svim tim velikim imenima njegov Doc ostaje važna karika Schlesingerova trilera. Uloga možda nije velika, no prizor s klavirskom žicom dovoljan je da ostane trajno zapamćen. A kada se sjetim Oliviera sa zubarskom bušilicom, doista ne znam kojem bih od njih dvojice radije okrenuo leđa. Zapravo, znam. Nijednome!
Od morskog psa koji je grunuo u zrak do kamiona s nitroglicerinom koji prijeti istim
William Friedkin već je dobro poznavao Scheidera iz ‘Francuske veze’, ali u ‘Čarobnjaku’ (‘Sorcerer’, 1977.) povjerio mu je sasvim drukčiji zadatak. Scheider igra Jackieja Scanlona, američkog kriminalca koji je pobjegao od vlastite prošlosti i završio u zabačenom južnoameričkom naselju pod lažnim imenom Juan Dominguez. Ondje se četvorici ljudi, od kojih svaki ima ozbiljne razloge da se ne vraća kući, pruža prilika za zaradu i bijeg. Trebaju prevesti dva kamiona natovarena opasno nestabilnim eksplozivom kroz džunglu, preko planinskih putova i mostova kojima čovjek pri zdravoj pameti ne bi povjerio ni prazan kamion, a kamoli vlastiti život.
Foto: Možda je ipak bilo bolje platiti mostarinu? ‘Čarobnjak’ (‘Sorcerer’, 1977.) Williama Friedkina. Izvor: kadar iz filma / Daily Grindhouse.
Friedkin se prihvatio iste priče prema romanu Georgesa Arnauda koju je Henri-Georges Clouzot 1953. pretvorio u veličanstvenu ‘Nadnicu za strah’ (‘Le Salaire de la peur’, 1953.). Usporedba dvaju filmova zaslužuje zasebnu obradu. Clouzotova preciznost u građenju napetosti i Friedkinova gotovo fizička brutalnost dva su različita redateljska pristupa istoj noćnoj mori. Friedkin pritom svojim junacima daje prošlost koja ih je dovela u ovu zabit, a Scheiderovu Scanlonu priliku da pokaže koliko je opasan čovjek kojemu je preostala samo jedna mogućnost za izlaz.
A onda dolazi prijelaz preko visećeg mosta. Kiša, nabujala rijeka, blatni kotači, konstrukcija koja se pod težinom kamiona uvija i posada koja pokušava zadržati kontrolu nad vozilom čiji bi teret mogao eksplodirati pri pogrešnom pokretu. Friedkinova režija ovdje je gotovo suluda, a Scheiderova fizička izvedba izvanredna. Njegov Scanlon istodobno je iscrpljen, preplašen i tvrdoglavo odlučan preživjeti. Brody je u Amityju imao grad koji je pokušavao zaštititi. Scanlon u džungli pokušava spasiti posljednje ostatke vlastita života.
Posebno mjesto pripada glazbi njemačke skupine Tangerine Dream, čiji elektronički zvučni krajolici daju filmu dodatnu, gotovo hipnotičku dimenziju. Naslov ‘Čarobnjak’, usput rečeno, odnosi se na ime jednoga od kamiona. Film je doživio komercijalni neuspjeh, a njegova premijera poklopila se s razdobljem u kojemu su Lucasovi ‘Ratovi zvijezda’ (‘Star Wars’, 1977.) osvajali kinodvorane. Vrijeme je, srećom, Friedkinovu filmu donijelo mnogo ozbiljnije vrednovanje.
Glazba: Što je opasnije, veliki bijeli morski pas ili kamion natovaren nitroglicerinom? Roy Scheider imao je priliku provjeriti oboje, a Tangerine Dream pobrinuo se da druga mogućnost zvuči još strašnije. ‘Betrayal (Sorcerer Theme)’ iz Friedkinova ‘Čarobnjaka’. Izvor: Tangerine Dream – Betrayal (Sorcerer Theme).
Friedkin mu je dao volan, natovario kamion nitroglicerinom i poslao ga na putovanje s kojega se mnogi glumci ne bi uspjeli vratiti s tako uvjerljivom izvedbom. Roy Scheider jest. I to kakvom!
Let's jazz – Sav taj jazz
Nakon što je u Friedkinovu ‘Čarobnjaku’ preživio vožnju koja bi svakoga normalnog čovjeka natjerala da zauvijek odustane od kamiona, Roy Scheider 1979. odlazi na Broadway. Ondje ga čeka Bob Fosse, čovjek koji je od plesa napravio umjetnost preciznosti, strasti i iscrpljivanja.
U ‘Sav taj jazz’ (‘All That Jazz’, 1979.) Scheider postaje Joe Gideon, koreograf, redatelj, ženskaroš i nepopravljivi radoholičar. Čovjek koji istodobno priprema novu brodvejsku predstavu, montira vlastiti film, pokušava održavati nekoliko ljubavnih odnosa i pritom vlastitom organizmu uskraćuje gotovo sve što mu je potrebno za normalan život. A svakoga jutra, nakon kapi za oči, tableta, cigarete i pogleda u zrcalo, spreman je za novi početak. „It's showtime, folks!”
Foto: Ma sve je to show... a ako je prateća glazba jazz, ma koga briga za ostalo! Roy Scheider kao Joe Gideon u ‘Sav taj jazz’ (‘All That Jazz’, 1979.). Izvor: kadar iz filma / Talk Film Society.
Fosse je snimao gotovo vlastiti životopis, iako pod drugim imenom. Sam je prošao kroz sličnu agoniju dok je istodobno radio na mjuziklu Chicago i montaži filma ‘Lenny’ (1974.), što ga je dovelo do srčanog udara. Gideon je njegov filmski alter ego, čovjek kojemu je posao istodobno najveća ljubav, opsesija i sredstvo samouništenja. Fosse prema sebi pokazuje upravo onu nemilosrdnost kakvu je očekivao od drugih. Zato je ‘Sav taj jazz’ toliko fascinantan: redatelj secira vlastiti život koristeći se svim sredstvima koja su ga proslavila, od koreografije i montaže do glazbe i grotesknog humora.
Posebno je zanimljivo kako je Scheider dobio ulogu. Za Joea Gideona prvotno je bio predviđen Richard Dreyfuss, njegov partner iz ‘Ralja’. Dreyfuss je naposljetku odustao, a Fosse angažirao Scheidera. Kakva zamjena! Čovjek kojega smo poznavali kao ozbiljnog policajca, tvrdoglavog načelnika i iscrpljenog bjegunca sada mora uvjerljivo vladati prostorom u kojemu svaki pokret ruke, svaki korak i pogled imaju svoje mjesto. Scheider je odgovorio jednom od najpotpunijih izvedbi svoje karijere. Njegov Joe Gideon ima autoritet čovjeka koji točno zna što želi od plesača, nervozu umjetnika kojemu ništa nije dovoljno dobro i šarm zbog kojega mu ljudi opraštaju mnogo više nego što bi trebali.
Fosse ga okružuje izvanrednom glumačkom i plesačkom družinom. Ann Reinking, njegova stvarna nekadašnja partnerica, igra Gideonovu djevojku Kate Jagger, Leland Palmer bivšu suprugu Audrey Paris, dok Jessica Lange kao Angelique unosi gotovo nadrealnu eleganciju u razgovore o životu i smrti. Tu je i Ben Vereen, kojemu Fosse povjerava jednu od najvažnijih uloga u završnom glazbenom spektaklu. A mala Erzsébet Földi, kao Gideonova kći Michelle, zajedno s Reinking izvodi ‘Everything Old Is New Again’, prizor koji među profesionalnim sukobima, ljubavnim komplikacijama i koreografskim zahtjevima donosi nešto sasvim osobno.
Već uvodna audicija uz ‘On Broadway’ Georgea Bensona pokazuje koliko je Fosse vladao filmskim mjuziklom. Kamera, montaža, pokreti plesača i Gideonovo neumorno procjenjivanje kandidata tvore gotovo savršenu cjelinu. Giuseppe Rotunno, snimatelj kojega pamtimo i po filmovima Luchina Viscontija, izvrsno prati Fosseovu vizualnu zamisao, a montažer Alan Heim daje filmu ritam koji se mijenja zajedno s Gideonovim stanjem. Koreografska točka ‘Take Off with Us’ još je jedan primjer Fosseove smjelosti, dok završni ‘Bye Bye Life’ pretvara posljednje poglavlje Gideonove priče u raskošan, provokativan i crnohumoran spektakl.
Video: Bob Fosse pozvao je Roya Scheidera na Broadway, a George Benson pobrinuo se za glazbenu dobrodošlicu. Uvodna audicija uz ‘On Broadway’ iz filma ‘Sav taj jazz’. Izvor: All That Jazz – Opening, On Broadway.
Film je osvojio četiri Oscara, a Scheideru donio nominaciju za najboljeg glavnog glumca, drugu u karijeri nakon ‘Francuske veze’. Te je godine nagradu odnio Dustin Hoffman za ‘Kramer protiv Kramera’ (‘Kramer vs. Kramer’, 1979.). Fosseov film osvojio je i Zlatnu palmu u Cannesu 1980., podijelivši je s Kurosawinom ‘Kagemushom’ (1980.). Teško je zamisliti dva različitija filmska svijeta koja su istodobno zaslužila tako visoko priznanje.
Fosse je Scheideru povjerio jedan od najintimnijih i najzahtjevnijih zadataka u vlastitoj karijeri. Glumac koji je nekoliko godina ranije gledao smrti u čeljusti ili je vozio kamion prema eksploziji sada je morao uvjerljivo postati umjetnik čiji je najveći protivnik vlastito tijelo. I uspio je toliko da je Joea Gideona danas teško zamisliti s bilo čijim drugim licem.
52 Pick-Up – kada ucijenjeni počne dijeliti karte
John Frankenheimer snima ‘52 Pick-Up’ prema romanu Elmorea Leonarda, pisca koji je izvrsno razumio kriminalce, njihove slabosti i onu nezgodnu osobinu da često smatraju kako su pametniji od svojih žrtava. Film je stigao u američka kina 7. studenoga 1986., pa je upravo tri dana prije Scheiderova 94. rođendana navršio četrdeset godina. Vrijedi ga se prisjetiti, osobito zato što pripada onoj skupini kriminalističkih trilera kojima je vrijeme donijelo više razumijevanja nego prvotni prijam.
Foto: Harry Mitchell mislio je da može odvojiti privatne pogreške od poslovnog života. Zaboravio je da ima veliku kuću punu ormara gdje se kosturi vole skriti. Roy Scheider i Ann-Margret u ‘52 Pick-Up’. Izvor: kadar iz filma / New Beverly Cinema.
Scheider igra Harryja Mitchella, uspješnog poslovnog čovjeka čija supruga Barbara, koju tumači Ann-Margret, gradi političku karijeru. Harry se upustio u izvanbračnu vezu s mladom Cini, koju igra Kelly Preston. Na njegovu nesreću, trojica ucjenjivača imaju snimku kojom mogu uništiti njegov brak i supruginu budućnost. Traže novac, uvjereni da je bogati poslovni čovjek dovoljno uplašen da će bez mnogo otpora prihvatiti njihove uvjete. Harry, međutim, odlučuje igrati drukčije.
Frankenheimer nas odvodi u jedan od najprljavijih svjetova američkog kriminalističkog filma osamdesetih. Prostitucija, pornografija, striptiz-klubovi, droga, ucjene i iskorištavanje ljudske bijede ovdje čine svakodnevicu u kojoj se sve može kupiti, prodati ili iskoristiti protiv nekoga. Alan Raimy, kojega John Glover igra s gotovo zastrašujućom uvjerljivošću, vodi pornografske poslove, ali njegov je pravi talent iskorištavanje tuđih slabosti. Za njega je i ubojstvo samo još jedan način povećavanja cijene ucjene. Frankenheimer odlazi toliko daleko da snimka stvarnog ubojstva postaje sredstvo zastrašivanja. U tom svijetu čovjekov život vrijedi onoliko koliko netko može zaraditi na njegovoj smrti.
Posebnu pozornost zaslužuje Vanity kao Doreen, prostitutka koja Harryju pruža važne informacije. Njezina prisutnost otvara pogled na žene izložene ljudima poput Raimyja i njegovih suradnika. Kelly Preston kao Cini plaća najstrašniju cijenu Harryjeve avanture, dok Ann-Margret kao Barbara Mitchell predstavlja svijet kojemu se Harry pokušava vratiti. Razlika između raskošne kuće uspješnog poslovnog čovjeka i prljavih prostorija u kojima se trguje tijelima i poniženjima samo je prividna. Novac povezuje oba svijeta.
John Glover, Clarence Williams III kao Bobby Shy i Robert Trebor kao Leo Franks čine kriminalni trojac u kojemu svaka nova odluka otkriva dodatni sloj pokvarenosti. Njihovi odnosi, međusobna sumnjičavost i spremnost na izdaju nose Leonardov prepoznatljivi rukopis. Scheiderov Harry postupno prihvaća da protiv takvih ljudi može opstati samo ako razumije način na koji razmišljaju. A taj proces ni njega ne ostavlja neokaljanim.
Harry promatra, procjenjuje i čeka trenutak u kojemu može preuzeti inicijativu. Kad to učini, njegova hladnokrvnost postaje gotovo jednako neugodna kao i okrutnost protivnika. Frankenheimer pritom koristi izvrsnu fotografiju Josta Vacana, čiji Los Angeles izgleda kao grad u kojemu se pristojne fasade vrlo lako otvaraju prema najmračnijim poslovima.
U ‘Francuskoj vezi’ i ‘The Seven-Ups’ Scheiderovi su likovi imali policijske značke i ovlasti. Harry Mitchell nema ni značku ni policijsku podršku. Njegova vlastita pogreška učinila ga je lakim plijenom, a pokušaj da se oslobodi ucjenjivača pretvara se u borbu u kojoj više nije moguće jednostavno odijeliti krivca od žrtve. Frankenheimer nam ostavlja dovoljno prostora da sami prosudimo kakav je čovjek Harry postao do završetka filma.
Cohen and Tate – dva ubojice, jedan dječak i putovanje koje nitko neće zaboraviti
Nakon svih policajaca, bjegunaca i ucijenjenih poslovnih ljudi, bilo je samo pitanje vremena kada će Roy Scheider prijeći na drugu stranu zakona. U ‘Cohen and Tate’ (1988.) Erica Reda to čini prilično temeljito. Njegov Cohen profesionalni je ubojica s desetljećima iskustva, čovjek čije je lice odavno izgubilo svaku potrebu da se opravdava zbog posla kojim se bavi. Međutim, iskustvo mu je donijelo i ponešto opreza, a godine sve češće podsjećaju da ni u njegovoj profesiji radni vijek ne može trajati vječno.
Foto: Uz toliko pucnjave logično da puknu i bubnjići. Roy Scheider i Harley Cross u ‘Cohen and Tate’. Izvor: kadar iz filma / Frame Rated.
Eric Red, scenarist izvrsnog ‘Autostopera’ (‘The Hitcher’, 1986.), ovdje prvi put sjeda u redateljski stolac. Ponovno ga zanima cesta, noć, nasilje i čovjek koji se odjednom nalazi u situaciji iz koje ne vidi izlaz. Samo što je ovoga puta opasnost zatvorena u automobilu, a na stražnjem sjedalu nalazi se devetogodišnji dječak Travis Knight, kojega igra Harley Cross. Travis je svjedočio mafijaškom ubojstvu i nalazi se pod zaštitom federalnih vlasti. Cohen i njegov partner Tate dobivaju zadatak oteti ga i prevesti iz Oklahome u Houston, gdje njihovi poslodavci namjeravaju završiti posao.
Tatea igra Adam Baldwin, a razlika između dvojice ubojica gotovo je opipljiva. Cohen je stariji, iskusan i šutljiv profesionalac koji nasilje smatra poslom. Tate je mlad, nagao, sklon ispadima i gotovo dječački oduševljen mogućnošću da nekome nanese bol. Slušajući njihovu komunikaciju, čovjek bi pomislio da se našao u društvu dvojice kolega koje je poslodavac prisilio na zajednički službeni put, iako jedan drugoga ne mogu podnijeti. Samo što ovdje nezadovoljstvo kolegom može završiti metkom.
Ali Red je za njih pripremio još jednoga suputnika, i to mnogo opasnijeg nego što pretpostavljaju. Travis vrlo brzo uočava razlike između otmičara i počinje ih koristiti. Dijete koje nema nikakve mogućnosti fizički im se suprotstaviti služi se onime što mu je preostalo: inteligencijom, opažanjem i sposobnošću da jednog čovjeka okrene protiv drugoga. Njihova međusobna netrpeljivost tako postupno postaje njegovo najvažnije oružje. Harley Cross pritom zaslužuje posebno priznanje jer njegov Travis ostaje prestrašeno dijete koje pokušava preživjeti, a ne mali filmski superjunak obdaren nadljudskim sposobnostima.
Scheider je u svemu tome izvanredan. Cohen nosi slušni aparat, razmišlja o povlačenju iz posla i sve teže podnosi partnerovu neobuzdanost. U njegovoj izvedbi osjeća se umor čovjeka koji je proveo desetljeća među nasilnicima i sam postao jedan od njih. A ipak, povremeno se pojavi nešto nalik ljudskosti. Cohenova suzdržanost naspram Tateove okrutnosti može nas navesti da ga počnemo promatrati s određenim razumijevanjem, premda njegovo zanimanje ne dopušta da zaboravimo tko je zapravo.
Posebno je uspješno što se najveći dio filma odvija tijekom noćne vožnje. Otvorena američka cesta, koja u tolikim filmovima predstavlja slobodu, ovdje postaje produžetak zatvora. Victor J. Kemper svojom fotografijom stvara klaustrofobičnu atmosferu, a Red vješto koristi ograničen prostor automobila. Pritom mu pomaže i glazba Billa Contija, još jednoga velikog imena koje se pridružilo Scheiderovoj filmografiji. Napetost raste ponajviše zahvaljujući odnosima trojice putnika, a svaka zaustavljena vožnja može donijeti novi krvavi obračun.
Red je svojedobno spominjao Dona Siegela kao redateljskog uzora. Razumijem ga. U ‘Cohen and Tate’ postoji ona sirova žestina kriminalističkih filmova koji opasnost shvaćaju ozbiljno. Film ima svojih slabosti, osobito u povremenoj prenaglašenosti Baldwinova lika, ali njegovu napetost, atmosferu i Scheiderovu glumu teško je osporiti. Posebno zato što je riječ o redateljskom prvijencu koji se nije zadovoljavao sigurnim rješenjima.
A Scheider nam ovdje pruža jednu od svojih najneugodnijih glumačkih zamki. Cohen je čovjek kojega bi Buddy Russo ili Buddy Manucci bez oklijevanja pokušali uhititi. Ipak, promatrajući njegov odnos s Tateom i dječakom, povremeno se uhvatimo kako mu priželjkujemo uspjeh. Eric Red zna da gledateljevo suosjećanje može biti vrlo nepouzdano, a Roy Scheider zna kako ga pridobiti. Čak i kada igra čovjeka koji ga ničime nije zaslužio.
The Fourth War – rat koji je počeo grudom snijega
Četiri godine nakon ‘52 Pick-Up’ Frankenheimer ponovno angažira Scheidera, ali sada ga odvodi na hladnu granicu Zapadne Njemačke i Čehoslovačke. ‘The Fourth War’ (1990.) priča je o dvojici profesionalnih vojnika kojima povijest upravo pokušava objasniti da se svijet mijenja. Pritom nailazi na ozbiljan otpor.
Foto: Pričajte vi što vam drago, ali od jedne grude nastaje lavina. Roy Scheider kao pukovnik Jack Knowles u ‘The Fourth War’ (1990.). Izvor: kadar iz filma / Prime Video.
Scheider je američki pukovnik Jack Knowles, veteran Vijetnama i čovjek kojega je vojska zbog njegova temperamenta već pokušavala udaljiti od ozbiljnijih problema. Novi raspored na granici trebao bi biti dovoljno miran da više nikome ne zadaje glavobolje. Ali Knowles dolazi u trenutku kada se stari poredak počinje raspadati, a njegov odnos prema neprijatelju oblikovan je godinama u kojima se svaki susret promatrao kroz nišan. S druge strane granice nalazi se sovjetski pukovnik Valachev, kojega igra izvrsni Jürgen Prochnow, naš stari znanac iz Petersenove ‘Podmornice’ (‘Das Boot’, 1981.).
Njihov sukob započinje nakon što sovjetski vojnici ubiju češkog bjegunca nadomak zapadne granice. Knowlesova ogorčenost sasvim je razumljiva, ali njegova reakcija otvara prostor za mnogo opasniji obračun. Prva razmjena projektila između dvojice pukovnika, vjerovali ili ne, sastoji se od gruda snijega! Frankenheimer nam od samoga početka daje naslutiti koliko su ponos, bijes i osobni inat sposobni ugroziti ljude koji s njihovim sukobom nemaju nikakve veze.
Knowles i Valachev postupno pretvaraju granicu u vlastito bojište. Izazovi postaju provokacije, provokacije prerastaju u osvetu, a dvojica iskusnih časnika počinju se ponašati kao da im cijeli vojni aparat stoji na raspolaganju za rješavanje privatnih računa. Obojica su nastala u ratovima koji su ih trajno obilježili i obojica vojničku čast tumače na način koji sve više ugrožava upravo ono što bi trebali štititi. Harry Dean Stanton kao general Hackworth, Knowlesov stari poznanik i nadređeni, pokušava spriječiti katastrofu. Prochnow je Scheideru dostojan protivnik, a njihovi susreti imaju posebnu napetost jer svaki u drugome prepoznaje vlastite osobine.
Film je sniman početkom 1989., a u kina stigao u ožujku 1990. U međuvremenu je pao Berlinski zid. Povijest je, dakle, Frankenheimeru priredila poprilično neugodnu distribucijsku šalu: dok je on dovršavao film o prijetnji novoga sukoba između Istoka i Zapada, svijet je gledao kako se granice otvaraju. ‘The Fourth War’ zato je prilikom izlaska već djelovao kao priča iz političke prošlosti.
No upravo mu taj povijesni trenutak danas daje zanimljivu dimenziju. Scheiderov Knowles čovjek je čije su vojničke sposobnosti bile neupitne dok se od njega očekivalo da ratuje. Mir od njega zahtijeva nešto mnogo teže: da preispita vlastitu ulogu. Frankenheimer, redatelj ‘Mandžurijskog kandidata’ (‘The Manchurian Candidate’, 1962.) i ‘Sedam dana u svibnju’ (‘Seven Days in May’, 1964.), dobro je poznavao opasnosti koje nastaju kada vojna logika počne određivati političku stvarnost. Ovaj film možda ne doseže njegove najveće uspjehe, ali u sukobu Scheidera i Prochnowa nalazi se dovoljno materijala za ozbiljno razmišljanje.
Naslov je nadahnut poznatom Einsteinovom izjavom da ne zna kojim će se oružjem voditi Treći svjetski rat, ali da će se Četvrti voditi kamenjem i štapovima. Frankenheimer je počeo grudama snijega. A Roy Scheider odigrao čovjeka koji bi, samo da mu se pružila prilika, vjerojatno nastavio mnogo ozbiljnijim oružjem.
Još pokoja uloga koju bi bilo nepravedno preskočiti
Scheiderova filmografija daleko je bogatija od naslova kojima smo se posvetili. Još 1971. pojavljuje se u Pakulinom ‘Klute’ (1971.), uz Jane Fondu i Donalda Sutherlanda, kao Frank Ligourin. Alan J. Pakula izvrsno je razumio kako stvoriti ozračje nepovjerenja i nelagode, a Scheider se u njegovu svijetu snašao jednako dobro kao na Friedkinovim ulicama.
U ‘Plavom gromu’ (‘Blue Thunder’, 1983.) Johna Badhama igra policijskog pilota Franka Murphyja, čovjeka koji otkriva opasnu pozadinu tehnološki naprednog policijskog helikoptera. Badhamov triler pruža mu priliku za drukčiju vrstu akcije, ali i još jedan sukob pojedinca sa sustavom koji raspolaže mnogo većom moći od njega. Ako mu je u Amityju nedostajao veći brod, ovdje je barem dobio prilično impresivnu letjelicu.
Peter Hyams povjerava mu u ‘2010: Drugoj odiseji’ (‘2010: The Year We Make Contact’, 1984.) ulogu dr. Heywooda Floyda, znanstvenika koji se vraća tajnama Kubrickove ‘2001.: Odiseje u svemiru’ (‘2001: A Space Odyssey’, 1968.). Sam pokušaj snimanja nastavka jednoga od najvećih znanstvenofantastičnih filmova bio je hrabar, a Scheider mu daje ljudsku dimenziju potrebnu da nova priča ne ostane samo tehnički spektakl.
A David Cronenberg u ‘Golom ručku’ (‘Naked Lunch’, 1991.) daje mu ulogu dr. Benwaya. Od Spielbergova morskog psa do Cronenbergova svijeta Williama S. Burroughsa doista je dug put. Devedesetih će se pojaviti i u televizijskoj seriji ‘seaQuest DSV’ (1993.–1996.) kao kapetan Nathan Bridger, gdje se ponovno vraća moru, ovaj put na čelu futurističke podmornice. Nekako imam osjećaj da je ondje barem mogao računati na ozbiljniju opremu nego na Orci.
Veći od nametnutih okvira
Roy Scheider preminuo je 10. veljače 2008., u dobi od 75. godina. Iza njega su ostale dvije nominacije za Oscara, velik broj raznolikih uloga i niz filmova koji su s vremenom postali nezaobilazan dio filmske povijesti.
Hollywood voli prepoznatljiva lica, osobito kada ih može povezati s nekom poznatom rečenicom. Roy Scheider imao je takvu rečenicu, možda i najpoznatiju među svim filmskim upozorenjima. Ali Friedkin, Spielberg, Fosse, Frankenheimer i drugi redatelji koji su s njim radili vidjeli su iza naočala i zabrinutog pogleda Martina Brodyja glumca kojemu su mogli povjeriti mnogo zahtjevnije i različitije zadatke.
A mi danas, na njegov 94. rođendan, imamo dobar razlog otvoriti ponovno poneki film koji je ostao u sjeni ‘Ralja’. Možda ‘The Seven-Ups’, možda ‘52 Pick-Up’, a možda i nešto sasvim drugo.
Samo bih, ako je izbor ‘Maratonac’, prethodno otkazao termin kod zubara.
Za svaki slučaj.