Da bi stvorio nešto novo, potrebno je rastaviti staro. Makar nožem i škarama. Terry Gilliam to je shvatio gotovo doslovno, a 86 godina nakon njegova rođenja teško je pronaći redatelja koji je tu jednostavnu misao toliko dosljedno pretvarao u filmove. Jer dok su drugi pokušavali prikazati svijet onakvim kakav jest, Gilliam ga je najradije rastavljao na komadiće, preslagivao i sastavljao iznova, često ostavljajući pokoji dio na mjestu na kojem nikako nije smio završiti.

Foto: Terry Gilliam. Čovjek koji je cijeloga života rastavljao stvarnost kako bi je sastavio drukčije. Ovaj put nije ni trebao škare. Izvor: Canongate Books.
Rođen 22. studenoga 1940. u Minneapolisu, u američkoj Minnesoti, Gilliam je odrastao u zemlji koja je vjerovala u vlastitu budućnost, ali i u vrijeme kada su strahovi, društvene podjele i hladnoratovske napetosti pokazivali koliko ta vjera može biti krhka. Studirao je političke znanosti, bavio se crtanjem i ilustracijom, a potom pronašao svoj put prema televiziji i filmu. Iako Amerikanac po rođenju, upravo je u Velikoj Britaniji postao članom jedne od najneobičnijih komičarskih družina u povijesti, Montyja Pythona.
Bio je jedini Amerikanac među Pythonima, ali možda i jedini kojemu za stvaranje potpune zbrke riječi gotovo nisu bile potrebne. Dok su njegovi kolege rušili pravila komedije dijalozima, skečevima i glumačkim nastupima, Gilliam je to činio slikama. A slike su se, kao što ćemo vidjeti, pokazale jednako opasnima za zdrav razum.
Kada je jedna noga zgazila televiziju
U 'Letećem cirkusu Montyja Pythona' (Monty Python's Flying Circus, 1969.–1974.) Gilliamove animacije nisu bile samo duhoviti predasi između skečeva. One su omogućavale da se jedan prizor pretvori u drugi bez potrebe za objašnjenjem, logičnim prijelazom ili završnom poantom. U svijetu u kojem je televizijska komedija još uglavnom slijedila prepoznatljiva pravila, Pythoni su ih odlučili odbaciti, a Gilliam im je dao sredstvo kojim su to mogli učiniti i doslovno.

Foto: Golema noga iz 'Letećeg cirkusa Montyja Pythona' (1969.–1974.). Dosta je bilo s lošim programom na TV-u! JEDNOM BAŠ TREBA STATI! Izvor: Monty Python / Agnolo Bronzino.
Stare fotografije, viktorijanske gravure, ilustracije iz knjiga i časopisa izrezivao je, preslagivao i pretvarao u pokretne kolaže. Ozbiljna lica dobivala su groteskna tijela, kraljevi su gubili dostojanstvo, golemi predmeti padali su s neba, a ljudski udovi počinjali živjeti vlastitim životom. Čuvena golema noga, koja bi se pojavila niotkuda i jednostavno zgazila ono što joj se našlo na putu, postala je jednim od zaštitnih znakova cijele serije.
Gilliamov humor imao je i jednu dodatnu prednost: nije morao poštovati zakone fizike. Papirnati čovjek mogao se rastegnuti, raspasti, progutati samoga sebe ili završiti ondje gdje ga nitko nije očekivao. Ništa nije bilo presveto da ne bi moglo postati predmetom šale, a posebno su privlačne mete bili autoriteti, društvena pravila i ozbiljnost kojom su se ljudi okruživali.
Naravno, Gilliam nije bio jedini zaslužan za Pythonovu revoluciju. John Cleese, Graham Chapman, Eric Idle, Michael Palin i Terry Jones donosili su svaki vlastitu vrstu humora. No Gilliam je njihovim idejama dao vizualnu slobodu koja je televizijsku komediju pretvorila u nešto dotad gotovo nezamislivo. Kada bi logika nekog skeča zaprijetila da postane previše razumljiva, njegova bi animacija jednostavno promijenila pravila igre.
A kako je to radio? Godine 1974. Gilliam je pred BBC-jevim kamerama pokazao svoju tehniku animacije izrezanim papirom. Nije mu trebalo čudo moderne tehnologije, nego nešto papira, stare ilustracije, strpljenje i, naravno, škare. Bila je to gotovo savršena demonstracija načela koje će obilježiti njegovu karijeru: najprije rastaviti ono što postoji, a zatim vidjeti što se od toga još može napraviti.
Video: Terry Gilliam pokazuje kako nastaju njegove animacije (1974.) – BBC Archive

Sveti gral, kokosovi orasi i gusari iz računovodstva
Prijelaz iz televizijskih animacija u igrani film dogodio se 1975., kada je zajedno s Terryjem Jonesom režirao 'Monty Python i Sveti gral' (Monty Python and the Holy Grail). Bila je to srednjovjekovna pustolovina u kojoj kralj Arthur i njegovi vitezovi tragaju za Svetim gralom, ali je Gilliamov i Jonesov srednji vijek imao vrlo malo zajedničkog s uzvišenim legendama o viteštvu.
Umjesto veličanstvenih konja pojavili su se štitonoše koji su udaranjem polovica kokosova oraha oponašali zvuk kopita. Umjesto časnih dvoboja dobili smo Crnog viteza koji odbija priznati poraz čak i nakon što ostane bez udova, a umjesto strašnih zvijeri ubojiti je zec postao ozbiljna prijetnja Arthurovoj družini. Gilliam je pritom i glumio nekoliko likova, među njima Arthurova štitonošu Patsyja, dok je svojim animacijama nastavio uništavati svaku mogućnost da gledatelj priču shvati previše ozbiljno.
U 'Brianovu životu' (Life of Brian, 1979.), koji je režirao Terry Jones, Gilliam je ponovno sudjelovao kao glumac i autor vizualnih rješenja. No taj nam je film ostavio i nešto što je odavno preraslo granice filmske komedije. Eric Idle napisao je pjesmu Always Look on the Bright Side of Life, koju razapeti osuđenici pjevaju u jednom od najdrskijih, ali i najduhovitijih završetaka u povijesti filma.

Foto: Terry Gilliam kao pomahnitali tamničar u 'Brianovu životu' (Life of Brian, 1979.), uz Erica Idlea i Michaela Palina. Čovjeku koji je znao rastaviti stvarnost škarama nije bilo teško odglumiti nekoga tko ju je već odavno izgubio. Izvor: Python (Monty) Pictures / IMDb.
U toj je sceni sadržana gotovo čitava Pythonova filozofija. Svijet može biti okrutan, nepravedan i potpuno besmislen, ali čovjeku još uvijek preostaje mogućnost da mu se nasmije. Pritom Pythoni ne poriču tragediju niti obećavaju da će sve završiti dobro. Oni samo odbijaju prepustiti posljednju riječ očaju. Teško je zamisliti prikladniju pjesmu za družinu koja je od vlastite sposobnosti ismijavanja svega, uključujući i samu sebe, stvorila umjetnost.
Video: Monty Python – Always Look on the Bright Side of Life

Gilliamov najzanimljiviji samostalni doprinos kasnijoj Pythonovoj filmskoj ostavštini stigao je 1983. u 'Smislu života Montyja Pythona' (Monty Python's The Meaning of Life). Kratki film 'The Crimson Permanent Assurance', koji je napisao i režirao, započinje u računovodstvenom uredu, gdje skupina ostarjelih činovnika odlučuje pobuniti se protiv svojih mladih, bezobzirnih nadređenih. Njihova poslovna zgrada pretvara se u gusarski brod koji kreće u pohod protiv financijskog svijeta. Starci, koje je sustav namjeravao odbaciti, postaju gusari, a dosadna svakodnevica pretvara se u veliku pustolovinu.
U tih nekoliko minuta Gilliam je gotovo najavio čitavu svoju buduću redateljsku karijeru. Birokracija, pobuna, mašta, groteska i ljudi koji odbijaju prihvatiti mjesto koje im je društvo namijenilo već su bili ondje. Trebalo ih je samo preseliti u veće filmske svjetove.

Foto: Pobunjeni računovođe iz 'The Crimson Permanent Assurance' (1983.). A mislili ste da su sidrene cijene problem? Pazi sad... Izvor: Monty Python / GIFGlobe.
Vremenski banditi – povijest nije sigurna od djece
Nakon samostalnog redateljskog prvijenca 'Hudodrakija' (Jabberwocky, 1977.), u kojem je već pokazao sklonost prljavom, grotesknom i nimalo romantičnom srednjem vijeku, Gilliam je 1981. snimio 'Vremenske bandite' (Time Bandits), film kojem smo na Popcornu već posvetili zasebnu recenziju.
Priča o dječaku Kevinu, koji sa skupinom neobičnih patuljaka putuje kroz vrijeme koristeći ukradenu kartu rupa u prostoru i vremenu, Gilliamu je omogućila da ljudsku povijest pretvori u golemo igralište. Napoleon, Robin Hood, Agamemnon i druga povijesna ili legendarna imena nisu ondje zbog ozbiljne pouke, nego zato da pokažu koliko se povijest razlikuje od priča koje o njoj volimo pripovijedati.

Foto: Vremenski banditi s ukradenom kartom svemira u 'Vremenskim banditima' (1981.). Vrijeme ima puno rupa, pogotovo naše. Pogledajmo samo što se trenutačno događa u Bijeloj kući... No trebalo je sve to mapirati! Izvor: Film Forum.
Posebno je zabavan Cleese kao Robin Hood, toliko pristojan i uglađen da njegova dobrota postaje gotovo uvredljiva. Tu su i Sean Connery kao Agamemnon, Ian Holm kao Napoleon te Ralph Richardson kao Vrhovno Biće, čije upravljanje svemirom djeluje iznenađujuće slično poslu razdražljivog administrativnog službenika.
Ispod pustolovine skriva se, međutim, nešto ozbiljnije. Kevin je dijete čiji roditelji više pozornosti posvećuju televiziji i kućanskim uređajima nego vlastitom sinu. Njegovo putovanje nije samo bijeg u maštu, nego potraga za svijetom u kojem znatiželja još nešto znači. Gilliam tako dječju fantastiku pretvara u priču o odraslima koji su zaboravili koliko je svijet velik kada ga prestanemo promatrati isključivo kroz vlastite navike.
Brazil – kada birokracija postane noćna mora
Ako su Vremenski banditi pokazali što se događa kada Gilliam rastavi povijest, 'Brazil' (1985.) pokazao je što se događa kada istim škarama zahvati suvremenu civilizaciju.
U distopijskom svijetu filma birokracija je toliko narasla da je gotovo zamijenila stvarnost. Svaki postupak zahtijeva obrazac, svaka pogreška proizvodi nove postupke, a sustav nastavlja djelovati čak i kada više nitko ne razumije njegovu svrhu. Jonathan Pryce igra Sama Lowryja, neuglednog službenika koji pokušava pronaći malo slobode u vlastitim snovima, sve dok se zbog jedne administrativne pogreške ne nađe u središtu događaja koji će mu promijeniti život.

Foto: Jonathan Pryce kao Sam Lowry u 'Brazilu' (1985.). U svijetu u kojem je za sve potrebna dozvola, barem u snovima još smijemo letjeti. Izvor: Virtual History.
Gilliamova vizija budućnosti istodobno je smiješna i zastrašujuća. Uredi su prepuni papira, strojevi izgledaju kao da ih je netko sastavio od ostataka industrijske revolucije, a golemi ventilacijski kanali prodiru u svaki prostor. Tehnološki napredak nije oslobodio čovjeka, nego ga je učinio još ovisnijim o sustavu kojemu više ne može postavljati pitanja.
Robert De Niro pojavljuje se kao Harry Tuttle, odmetnuti serviser koji odbija prihvatiti birokratska pravila vlastitog zanimanja. Nasuprot njegovoj slobodi stoji Bob Hoskins kao Spoor, službeni serviser Centralnih službi, čovjek kojemu su propisani postupci važniji od toga hoće li išta doista popraviti. Njihova suprotstavljenost gotovo je savršena minijatura Gilliamova svijeta: jedan čovjek zna raditi svoj posao, ali nema odgovarajuće papire, dok drugi ima sve potrebne dozvole, ali iza sebe uglavnom ostavlja još veći nered. U svijetu Brazila čak i popravak pokvarenog uređaja bez odgovarajuće dokumentacije može postati čin pobune. A možda je upravo u tome najstrašniji Gilliamov humor: svijet je toliko besmislen da se običan zdrav razum počinje smatrati opasnim.
No prava se drama odvijala i izvan filmskog platna. Američki distributer Universal Pictures, predvođen Sidneyjem Sheinbergom, želio je znatno izmijeniti film, skratiti ga i ublažiti njegov mračni završetak. Gilliam se tome javno suprotstavio, pokrenuvši jednu od najpoznatijih bitaka između redatelja i filmskog studija. Objavljivao je oglase kojima je tražio prikazivanje vlastitog filma, a pojedine projekcije njegove verzije održavane su izvan uobičajenih distribucijskih kanala.
Kada je Udruženje filmskih kritičara Los Angelesa proglasilo Brazil najboljim filmom 1985., dajući Gilliamu i nagradu za režiju, studio se našao u nezgodnom položaju. Film koji je smatrao problematičnim postao je kritičarski pobjednik prije nego što je dobio redovitu američku distribuciju. Napokon je prikazana verzija mnogo bliža redateljevoj zamisli, iako će različite montaže filma nastaviti živjeti vlastitim životom.
Teško je zamisliti prikladniju sudbinu za Brazil. Redatelj koji je snimio film o čovjeku zarobljenom u apsurdnom sustavu morao se boriti protiv vlastitog sustava kako bi ga publika uopće mogla vidjeti. Samo što u stvarnom životu nije bilo dovoljno ispuniti pravi obrazac.
A kroz čitavu tu birokratsku noćnu moru provlači se jedna vedra, gotovo bezbrižna melodija. 'Aquarela do Brasil' Aryja Barrosa iz 1939., u Gilliamovu filmu poznata jednostavno kao 'Brazil', postaje glazbeni izraz čežnje za slobodom. Michael Kamen oblikuje je u različitim orkestralnim varijacijama, a glas Geoffa Muldaura podsjeća nas na svijet o kojem Sam Lowry može samo sanjati. Kakva ironija – što je stvarnost sumornija, pjesma zvuči ljepše.

Video: 'Brazil' – Geoff Muldaur i Michael Kamen. Melodija koja nas podsjeća da sloboda možda postoji barem u snovima. Izvor: YouTube.
Barun Münchhausen – kada laž postane istinitija od stvarnosti
Nakon Brazila Gilliam je 1988. snimio 'Avanture baruna Münchhausena' (The Adventures of Baron Munchausen), raskošnu filmsku fantaziju u kojoj stvarnost više ni ne pokušava zadržati monopol nad istinom. John Neville igra baruna koji se vraća iz svijeta legendi kako bi dokazao da mašta još nije umrla, a među glumcima su Eric Idle, Sarah Polley, Oliver Reed, Uma Thurman i Robin Williams, koji se pojavljuje kao kralj Mjeseca.
John Neville možda nije ime koje će široka filmska publika odmah prepoznati, ali riječ je o izvanrednom britanskom kazališnom i filmskom glumcu koji je još 1965. ostvario jednu od zanimljivijih interpretacija Sherlocka Holmesa u 'Studiji o teroru' (A Study in Terror) Jamesa Hilla. Film je počivao na jednostavnom, ali gotovo neodoljivom pitanju: kako je moguće da najveći detektiv viktorijanskog doba nije pokušao zaštititi svoje londonske sugrađane od Jacka Trbosjeka? Obojica su, uostalom, djelovali u istom gradu i istom vremenu, premda je jedan pripadao književnosti, a drugi stvarnoj povijesti. Odgovor je stigao na filmu: Holmes se ipak prihvatio slučaja, a Neville mu je podario hladnu inteligenciju, aristokratsku suzdržanost i onu prepoznatljivu samouvjerenost čovjeka koji uvijek zna nešto više od ostalih.

Foto: John Neville kao Sherlock Holmes u 'Studiji o teroru' (A Study in Terror, 1965.). Nakon još jednog filma 1970. gotovo je osamnaest godina izbivao s velikog platna, posvetivši se kazalištu i televiziji. A onda ga je Terry Gilliam vratio kao baruna Münchhausena. Kakav povratak! Izvor: IMDb
A onda je Neville gotovo nestao s velikog platna. Nakon 'The Adventures of Gerard' (1970.) posvetio se kazalištu i televiziji, preselio u Kanadu i punih osamnaest godina nije snimio novi kinofilm. Sve dok se nije pojavio Terry Gilliam i ponudio mu ulogu baruna Münchhausena. Bio je to povratak kakav se rijetko događa: glumac koji je nekoć tumačio najvećeg zagovornika razuma u književnosti vratio se kao najveći zagovornik nevjerojatnih priča. Od Sherlocka Holmesa do baruna Münchhausena – teško je zamisliti dva udaljenija lika, ali i ljepši dokaz Nevilleove glumačke veličine.
Četrnaest godina poslije ista će zamisao dobiti novu, po mojem mišljenju još bolju filmsku obradu u 'Ubojstvu dekretom' (Murder by Decree, 1979.) Boba Clarka, s Christopherom Plummerom kao Sherlockom Holmesom i Jamesom Masonom kao doktorom Watsonom. Film se pritom oslanja i na kontroverznu knjigu Stephena Knighta Jack the Ripper: The Final Solution (1976.), koja je ubojstva pokušala objasniti zavjerom što seže do britanskoga kraljevskog dvora. Plummerov je Holmes osjećajniji, ranjiviji i mnogo svjesniji društvene nepravde koja se skriva iza londonske magle. Ondje gdje je Nevilleov detektiv ponajprije rješavao zagonetku, Plummerov se suočavao i s moralnim posljedicama njezina rješenja.
A filmska povijest ima smisao za humor koji bi se Gilliamu svakako svidio. Neville će postati njegov barun Münchhausen, dok će Plummer nekoliko godina poslije ući u Gilliamov svijet kao doktor Leland Goines u 'Dvanaest majmuna' (Twelve Monkeys, 1995.), a zatim i kao naslovni junak 'Imaginarija doktora Parnasusa' (The Imaginarium of Doctor Parnassus, 2009.). Dvojica Sherlocka Holmesa koji su lovili istoga serijskog ubojicu završit će tako u svjetovima redatelja koji je stvarnost ionako smatrao nepouzdanom pojavom. Teško je zamisliti prikladnije društvo za Terryja Gilliama.

Foto: John Neville kao barun Münchhausen, čovjek koji je definirao novinarstvo našega doba: ako činjenice smetaju priči, idemo s pričom! 'Avanture baruna Münchhausena' (1988.). Izvor: Virtual History.
Sam Münchhausen bio je iznimno zahtjevan za snimanje, a produkcijske teškoće i prekoračenja troškova pridonijeli su njegovu slabom komercijalnom rezultatu. Ipak, ono što je za producente predstavljalo problem za Gilliamovu je publiku postalo dijelom privlačnosti. Njegovi svjetovi nikada nisu bili skromni, pa tako ni ovaj nije mogao biti ispričan jednostavno.
Barunove nevjerojatne pustolovine vraćaju nas pitanju koje se stalno pojavljuje u Gilliamovim filmovima: je li laž uvijek suprotnost istini? Jer čovjek koji pripovijeda nemoguće priče možda razumije ljudsku potrebu za nadom bolje od onih koji priznaju samo ono što mogu izmjeriti i zapisati. Gilliamov barun laže, pretjeruje i izmišlja, ali upravo zahvaljujući njegovim izmišljotinama svijet nakratko postaje podnošljiviji.
Kralj ribara – među izgubljenim ljudima
U 'Kralju ribara' (The Fisher King, 1991.) Gilliam je pokazao da mu za stvaranje fantastičnog svijeta nisu potrebni srednjovjekovni dvorci, svemirske letjelice ili vremenski prolazi. Dovoljni su New York, dvoje slomljenih ljudi i jedna potraga za Svetim gralom.
Jeff Bridges igra Jacka Lucasa, radijskog voditelja čija neodgovorna izjava pridonese tragediji nakon koje gubi dotadašnji život. Robin Williams tumači Parryja, beskućnika čija se traumatična prošlost pretvorila u svijet viteških legendi, zamišljenih neprijatelja i potrage za iskupljenjem.
Williamsov Parry jedan je od najdirljivijih likova Gilliamove filmografije. Njegova mašta nije samo bijeg od stvarnosti, nego pokušaj da preživi ono što mu je stvarnost učinila. Redatelj ga ne promatra s podsmijehom, niti pokušava objasniti svaku njegovu neobičnost. Umjesto toga dopušta da se iza groteske, smijeha i prividnog ludila postupno otkrije čovjek kojemu je oduzeto gotovo sve.
U posebno lijepom prizoru njujorški kolodvor Grand Central pretvara se u golemu plesnu dvoranu, a prolaznici koji su se trenutak ranije žurili svojim poslovima počinju plesati. Zanimljivo je da taj prizor uopće nije postojao u izvornom scenariju. Gilliam ga je osmislio tijekom obilaska kolodvora, zamislivši kako se užurbana masa putnika odjednom pretvara u tisuće plesača. Na nekoliko minuta grad prestaje biti mjesto samoće i otuđenosti te postaje prostor u kojem je moguća ljepota. To je možda jedan od najčišćih izraza Gilliamove umjetnosti. Stvarnost ne nestaje, ali na trenutak prestaje biti jedina mogućnost.

Foto: 'Kralj ribara' (The Fisher King, 1991.). Na mjestu gdje svi nekamo žure, Terry Gilliam odlučio je zaustaviti vrijeme. I natjerati ga da zapleše. Izvor: Interiors / BFI.
Dvanaest majmuna – budućnost koja ne želi biti spašena
Četiri godine poslije Gilliam je snimio Dvanaest majmuna, znanstvenofantastični triler prema scenariju Davida i Janet Peoples, nadahnut kratkim filmom Chrisa Markera 'La Jetée' (1962.), gotovo u cijelosti ispripovijedanim nizom crno-bijelih fotografija.

Foto: Brad Pitt kao Jeffrey Goines i Bruce Willis kao James Cole u 'Dvanaest majmuna' (1995.). Jedan zna što se dogodilo, drugi misli da zna što će se dogoditi. A liječnici su uvjereni da najbolje znaju obojicu. Izvor: Filmstarts.
Zanimljivo je da Gilliam Markerovo remek-djelo nije pogledao prije snimanja vlastitog filma. Upoznao je njegovu zamisao posredstvom scenarija, a izvornik pogledao tek na pariškoj premijeri Dvanaest majmuna. Ondje gdje je Marker fotografijama i glasom pripovjedača stvorio jednu od najpotresnijih priča o vremenu i sjećanju, Gilliam je, gotovo neovisno o njegovu vizualnom jeziku, izgradio raskošnu i tjeskobnu filmsku noćnu moru.
Bruce Willis igra Jamesa Colea, zatvorenika iz budućnosti u kojoj je smrtonosni virus gotovo uništio čovječanstvo. Poslan je u prošlost kako bi prikupio informacije o katastrofi, ali njegovo putovanje pretvara se u složenu priču o sjećanju, ludilu, vremenu i nemogućnosti da jasno razlikujemo ono što smo doživjeli od onoga što vjerujemo da smo doživjeli.
Madeleine Stowe tumači psihijatricu Kathryn Railly, a Brad Pitt Jeffreyja Goinesa, ekscentričnog i nestabilnog mladog čovjeka čije ponašanje postaje jedna od ključnih zagonetki filma. Pittova izvedba donijela mu je nominaciju za Oscara, dok njegova oca, doktora Lelanda Goinesa, glumi Christopher Plummer, kojega smo već susreli kao Sherlocka Holmesa. Gilliam je tako u jednoj od svojih najmračnijih znanstvenofantastičnih priča ponovno pronašao mjesto za glumca čiji je autoritet uvijek bio jednako uvjerljiv kao i njegova sposobnost da iza njega otkrije ljudsku slabost.
Gilliam opet stvara svijet u kojem institucije tvrde da sve drže pod nadzorom, iako njihovi postupci često otkrivaju upravo suprotno. Znanstvenici iz budućnosti imaju moć putovanja kroz vrijeme, ali nemaju sposobnost razumjeti sve posljedice vlastitih odluka. Cole zna više od ljudi koji ga okružuju, no to mu ne pomaže da ih uvjeri u ono što govori.
Iako pripada znanstvenoj fantastici, film je u svojoj srži tragična priča o čovjeku zarobljenom između sjećanja i sudbine. Možda upravo zato djeluje toliko snažno: Gilliam je ovaj put gotovo potpuno uklonio mogućnost da mašta donese oslobođenje.

Video: La Jetée – Chris Marker (1962.), film koji je nadahnuo Dvanaest majmuna
Strah, prezir i američki san na pogrešnim drogama

Foto: Johnny Depp kao Raoul Duke i Benicio del Toro kao dr. Gonzo u 'Strahu i preziru u Las Vegasu' (1998.). Krenuli su u potragu za američkim snom. Nije sigurno da su ponijeli sve što im treba, ali ponijeli su sve što nisu smjeli. Izvor: Spektrum der Wissenschaft.
U 'Strahu i preziru u Las Vegasu' (Fear and Loathing in Las Vegas, 1998.) Gilliam se okrenuo romanu Huntera S. Thompsona, pisca koji je američko društvo promatrao kroz mješavinu novinarstva, satire, razočaranja i halucinacija.
Johnny Depp kao Raoul Duke i Benicio del Toro kao njegov odvjetnik Dr. Gonzo kreću prema Las Vegasu u potrazi koja se brzo pretvara u kaotično putovanje kroz ostatke američkog sna. Film je prepun izobličenih perspektiva, grotesknih prizora i vizualnih pretjerivanja, ali iza naizgled beskrajne ludosti skriva se osjećaj da su ideali jedne generacije nepovratno nestali.
Gilliam je u Thompsonovu svijetu pronašao nešto vrlo blisko vlastitom. Obojica su nepovjerljiva prema autoritetima, obojica sumnjaju u službene verzije stvarnosti i obojica znaju da humor može biti mnogo okrutniji od otvorene optužbe. Razlika je možda samo u tome što je Thompson pokušavao opisati stvarnost koja je već izgledala kao halucinacija, dok je Gilliam takvu stvarnost morao iznova stvoriti pred kamerom.
Čudnovati svjetovi i jedan prekinuti život
Početkom novog stoljeća Gilliam je nastavio graditi svoje neobične svjetove, premda kritika i publika nisu uvijek jednako prihvaćale njegove nove pokušaje. 'Braća Grimm' (The Brothers Grimm, 2005.), s Mattom Damonom i Heathom Ledgerom, spojila su bajku, pustolovinu i grotesku, dok je 'Zemlja plime' (Tideland, 2005.) ponudila mnogo neugodniju priču o dječjoj mašti kao utočištu pred zastrašujućom stvarnošću.
U Zemlji plime Jodelle Ferland glumi djevojčicu Jelizu-Rose, prepuštenu svijetu koji bi i odraslima bio teško podnošljiv. Njezina mašta postaje posljednje utočište pred zanemarivanjem, smrću i raspadanjem obitelji. Godinu poslije Guillermo del Toro u 'Panovu labirintu' (El laberinto del fauno, 2006.) također će ispričati priču o djevojčici koja pred užasima stvarnosti pronalazi zaklon u fantastičnom svijetu.
No ni kod del Tora mašta ne ostaje sigurno utočište. Nasilje vanjskog svijeta postupno prodire i u nju, pa bajkovita stvorenja, čudovišta i iskušenja sve više odražavaju okrutnost stvarnosti od koje Ofelija pokušava pobjeći. Ondje gdje del Toro kroz bajku i mitologiju progovara o fašističkom nasilju i otporu, Gilliam odlazi u mnogo neugodniji prostor, u kojem se dječja nevinost sudara s groteskom, a granica između spasa i opasnosti gotovo nestaje. Dva redatelja, dva različita filmska svijeta i ista bolna spoznaja: mašta može pomoći djetetu da preživi stvarnost, ali ga ne može uvijek zaštititi od nje.
No posebno mjesto u Gilliamovoj filmografiji pripada Imaginariju doktora Parnasusa, u kojem Christopher Plummer kao tajanstveni doktor Parnasus vodi neobičnu družinu kroz svijet mašte, iskušenja i pogodbi s vragom. Film je tijekom snimanja pogodila tragedija. Heath Ledger, koji je tumačio Tonyja, preminuo je u siječnju 2008., prije nego što je dovršio svoje prizore.

Foto: Christopher Plummer kao doktor Parnasus u 'Imaginariju doktora Parnasusa' (2009.). Kao Sherlock Holmes otkrivao je tuđe tajne. Kao doktor Parnasus ima ih toliko da bi se i Holmes namučio. Izvor: The Christian Science Monitor.
Za mnoge bi redatelje takav gubitak značio kraj projekta. Gilliam je, međutim, uz pomoć glumaca Johnnyja Deppa, Judea Lawa i Colina Farrella pronašao način da nastavi film, a da pritom sačuva već snimljenu Ledgerovu izvedbu. Budući da se dio priče odvija u čarobnom svijetu u kojem se izgled likova može mijenjati, trojica glumaca preuzela su različita lica istoga lika.
Bilo je u tome nečega duboko dirljivog. Film koji govori o mašti, preobrazbi i prolaznosti života pronašao je upravo u mašti način da sačuva prisutnost čovjeka koji više nije mogao stajati pred kamerom. Gilliam se nije mogao suprotstaviti smrti, ali mogao je učiniti da Ledgerova posljednja filmska pustolovina ne ostane nedovršena.
U 'Nultom teoremu' (The Zero Theorem, 2013.) Christoph Waltz igra osamljenog računalnog stručnjaka koji pokušava pronaći smisao postojanja u svijetu prepunom tehnologije, informacija i praznih obećanja. Gotovo tri desetljeća nakon Brazila, Gilliam se ponovno vratio čovjeku zarobljenom u sustavu koji raspolaže golemom moći, ali nema odgovora na najjednostavnija ljudska pitanja.
Don Quijote – posljednji vitez protiv vjetrenjača
Postoji li lik iz književnosti koji bi bolje odgovarao Terryju Gilliamu od Don Quijotea? Čovjek koji odbija prihvatiti svijet onakvim kakvim ga drugi vide, koji u običnim gostionicama pronalazi dvorce, u seljankama princeze, a u vjetrenjačama divove, kao da je oduvijek čekao da ga Gilliam prenese na film. Ali taj je susret trajao gotovo trideset godina.

Foto: Jonathan Pryce kao Don Quijote i Adam Driver kao Toby u 'Čovjeku koji je ubio Don Quijotea' (2018.). Gotovo trideset godina Gilliam se borio s vjetrenjačama da bi ih napokon mogao prepustiti Don Quijoteu. Izvor: The Guardian.
Gilliam je još 1989. počeo razvijati zamisao filma 'Čovjek koji je ubio Don Quijotea' (The Man Who Killed Don Quixote). Slijedile su godine priprema, promjene glumačkih postava, problemi s financiranjem i produkcijske nesreće. Pokušaj snimanja 2000., s Jeanom Rochefortom u ulozi Don Quijotea i Johnnyjem Deppom, propao je nakon samo nekoliko dana. Bolest glavnog glumca, loši vremenski uvjeti i drugi problemi pretvorili su snimanje u katastrofu.
O tome je nastao dokumentarni film 'Izgubljeni u La Manchi' (Lost in La Mancha, 2002.), koji je gotovo slučajno postao priča o propasti jednog filmskog sna. Gilliam je pred kamerama izgledao poput vlastitog junaka, čovjeka koji se uporno bori protiv prepreka koje su drugima odavno postale dovoljan razlog za odustajanje.
Projekt je godinama ponovno pokretao, mijenjao scenarij i tražio financijere, sve dok film napokon nije dovršen 2018., s Jonathanom Pryceom kao Don Quijoteom i Adamom Driverom u ulozi Tobyja, redatelja čija se stvarnost postupno počinje raspadati pod utjecajem vlastitog nekadašnjeg filma.
Čak ni dovršetak nije značio kraj teškoćama. Pravni sporovi oko produkcijskih prava nastavili su pratiti film uoči njegova prikazivanja u Cannesu, kao da je netko odlučio dokazati da je Gilliamova priča o Don Quijoteu osuđena trajati jednako dugo kao i sam roman.
Možda je zato taj film važan i izvan svojih umjetničkih dosega. Nije riječ samo o adaptaciji Cervantesova djela, nego o gotovo nevjerojatnom susretu redatelja i književnog junaka čija je tvrdoglavost postala njihova zajednička sudbina.
Don Quijote borio se protiv vjetrenjača. Gilliam protiv producentskih odluka, novca, vremena, osiguravajućih društava, lošeg vremena i okolnosti koje su mu stalno poručivale da odustane. Razlika je samo u tome što je Gilliam na kraju ipak snimio svoj film.
Osamdeset i šest godina svijeta koji se ne da sastaviti
Terry Gilliam danas slavi 86. rođendan, a njegova filmografija djeluje poput velike kutije u kojoj se nalaze dijelovi nekoliko različitih svjetova. Srednjovjekovni vitezovi, uredski službenici, djeca izgubljena u vremenu, znanstvenici, luđaci, sanjari, propali junaci i ljudi koji pokušavaju pobjeći od vlastite sudbine naizgled nemaju mnogo zajedničkoga. Pa ipak, svi pripadaju istome redateljskom svemiru.
Gilliamovi junaci često su neprilagođeni, nespretni, smiješni ili jednostavno izgubljeni. Njihov najveći problem nije uvijek neprijatelj kojega moraju pobijediti, nego svijet koji im uporno govori kako bi trebali živjeti, misliti i sanjati. Neki od njih uspijevaju pobjeći, drugi završavaju tragično, a poneki nikada ni ne shvate koliko je njihova pobuna bila važna.
Njegovi filmovi nisu uvijek jednako uspješni. Katkad su pretrpani idejama, katkad vizualna raskoš gotovo proguta priču, a ponekad se čini da ni sam Gilliam nije siguran kamo ga je vlastita mašta odvela. Ali možda upravo u tim nesavršenostima leži dio njihove privlačnosti. Rijetko imamo osjećaj da gledamo film nastao prema tuđoj zamisli o tome što bi publika trebala poželjeti.
Od Pythonove goleme noge do Cervantesova viteza prošlo je gotovo pola stoljeća filmskog stvaralaštva. Gilliam je za to vrijeme promijenio mnogo alata, glumaca, producenata i filmskih tehnologija, ali jedno je ostalo gotovo nepromijenjeno: njegova nesklonost prihvaćanju svijeta kao dovršenog proizvoda.
Jer možda je najvažnije što nas je naučio upravo to da stvarnost nije nedodirljiva. Možemo je preispitivati, ismijavati, rastavljati i pokušavati sastaviti drukčije. Neće nam uvijek uspjeti. Ponekad će se dijelovi izgubiti, ponekad ćemo završiti s nečim mnogo čudnijim od onoga što smo namjeravali napraviti.
Ali za Terryja Gilliama to nikada nije bio dovoljan razlog da prestane pokušavati. Uostalom, da bi stvorio nešto novo, potrebno je rastaviti staro. Makar nožem i škarama.
A ako pritom na nekoga padne golema noga, znat ćemo čije su škare bile u pitanju.

Foto: Terry Gilliam. Osamdeset i šest godina, bezbroj rastavljenih i ponovno sastavljenih svjetova, a osmijeh govori da škare još nisu odložene. I neka nisu! Izvor: The Independent / Getty Images.

