
Foto: Christopher Plummer kao Sherlock Holmes, James Mason kao doktor Watson i Frank Finlay kao inspektor Lestrade u 'Ubojstvu dekretom' (1979.). Izvor: Empire.
London, 1888. godine, velegrad je okovan strahom. Njegove ulice, posebice u Whitechapelu, Spitalfieldsu i Aldgateu, spuštanjem sumraka postaju sablasno puste, a vani ostaju samo oni koji baš moraju i oni koji nemaju izbora. Ponajprije žene koje su siromaštvo i potreba za golim opstankom natjerali da vlastito tijelo prodaju za novac. Nitko ne zna tko je ubojica, gdje će ponovno udariti ni koliko će još života odnijeti prije nego što ga netko uspije zaustaviti.
Do maglovite noći 30. rujna već je prošlo mjesec dana od prvog ubojstva koje će poslije biti pripisano Jacku Trbosjeku. Te večeri dogodit će se nešto što će povijest londonskih zločina zapamtiti kao dvostruko ubojstvo: u razmaku kraćem od sat vremena ubijene su Elizabeth Stride i Catherine Eddowes. Zašto je ubojica te noći udario dvaput, nikada nije pouzdano utvrđeno. Je li prilikom prvog napada bio prekinut ili se jednostavno ukazala nova prilika? Odgovor, kao i njegovo pravo ime, ostao je zakopan negdje u londonskoj magli.
Ili možda nije?
Jer u filmu 'Ubojstvo dekretom' (Murder by Decree, 1979.) Boba Clarka skupina prestrašenih londonskih građana napokon odlučuje potražiti pomoć čovjeka kojemu nijedna zagonetka nije preteška. Okupljaju se pred kućom u Baker Streetu 221B i čekaju da se njezin stanar vrati iz opere. Kočija napokon stiže, otvorena usprkos prohladnoj večeri jer jedan od dvojice putnika smatra da svjež zrak čeliči karakter i pogoduje zdravlju. Drugi, premda ne osobito oduševljen tom filozofijom, već se odavno pomirio s činjenicom da mu je život neraskidivo povezan s neobičnim navikama njegova prijatelja.
Sherlock Holmes i doktor John H. Watson vratili su se kući. A pred njima je možda najteži slučaj koji će ikada pokušati riješiti.
Detektiv kojega poznajemo i onaj kojega još nismo upoznali
Sherlock Holmes, uz Tarzana Edgara Ricea Burroughsa, pripada onim književnim junacima kojima filmska i televizijska publika nikada nije dopustila da odu u mirovinu. Od Basila Rathbonea, Petera Cushinga i Christophera Leea do Michaela Cainea, Iana Richardsona, Johna Cleesea i mnogih drugih, čitav niz velikih glumaca pokušao je odgonetnuti tajnu njegova karaktera. Neki su Holmesu dali aristokratsku hladnoću, drugi ekscentričnost, treći su u njemu pronašli komičara, ali malo je onih koji su doista uspjeli pomiriti njegov gotovo nadljudski intelekt s običnom ljudskom osjećajnošću.
Za brojne poklonike Conan Doyleova djela konačni Sherlock Holmes ostao je Jeremy Brett, čije su interpretacije u televizijskoj produkciji Granade postavile standard koji je i danas teško dosegnuti. Brett nije samo govorio i ponašao se poput Holmesa: izgledao je kao da je upravo zakoračio iz ilustracija Sidneyja Pageta, umjetnika koji je svojim radovima za The Strand Magazine pomogao oblikovati vizualni identitet slavnog detektiva.

Foto: Jeremy Brett kao Sherlock Holmes u seriji 'Pustolovine Sherlocka Holmesa' (The Adventures of Sherlock Holmes, 1984.). Za mnoge poklonike Conana Doylea, uključujući i autora ovih redaka, gotovo savršeno utjelovljenje velikog detektiva. Christopher Plummer za mene ipak ostaje najbolji filmski Holmes, ali u televizijskim ekranizacijama, iako njegov Sherlock iz 'Srebrne zvijezde' (Silver Blaze, 1977.) nadmašuje mnoge, Bretta ipak ne nadmašuje. Jer to ne može nitko. Izvor: The Consulting Detective / Granada Television.
Granadina serija, s ukupno 41 epizodom različita trajanja, donijela je iznimno vjerne ekranizacije Conan Doyleovih priča i gotovo savršenu rekonstrukciju viktorijanske Engleske. Od 'Baskervilskog psa' (The Hound of the Baskervilles) do kasnijih ekranizacija, među kojima nisu sve dosezale početni standard, Brett je stvorio Holmesa koji se doimao kao sam književni izvornik. Njegova bolest i prerana smrt ostavili su posao nedovršenim, što je za sve nas koji smo tu seriju voljeli bio nenadoknadiv gubitak.
Ali čak i tako izvanredna interpretacija imala je, barem za mene, jedan nedostatak. Brettov je Holmes katkad toliko zaokupljen radom vlastitog veličanstvenog uma da se čini kao stroj za razmišljanje. Emocije postoje, ali su duboko potisnute ispod naslaga discipline, ponosa i logike. Upravo ondje gdje je Brett bio gotovo savršen u svojoj hladnoći, Christopher Plummer pronašao je nešto posve drugo.
I zato 'Ubojstvo dekretom' nije samo još jedna filmska pustolovina Sherlocka Holmesa. To je film koji se usudio dopustiti najvećem detektivu viktorijanske Engleske da bude čovjek.
Sherlock Holmes protiv Jacka Trbosjeka
Jack Trbosjek još je jedan od likova koji nikada nisu prestali opsjedati filmsku maštu, samo što za razliku od Holmesa nije nastao u književnosti. Njegovi su zločini bili stvarni, njegove žrtve imale su imena i živote, ali nepoznat identitet ubojice omogućio je naraštajima autora da ga pretvaraju u gotovo mitskoga negativca.

Foto: Christopher Plummer kao Sherlock Holmes i Susan Clark kao Mary Kelly u 'Ubojstvu dekretom' (1979.). U londonskoj magli nikad ne znaš nije li istina opasnija i od samog ubojice. Izvor: Frame Rated.
Na filmu su ga pokušavali zaustaviti policijski inspektori, izmišljeni detektivi, pa čak i H. G. Wells u izvrsnom znanstvenofantastičnom trileru Nicholasa Meyera 'Vrijeme nakon vremena' (Time After Time, 1979.). A pitanje koje se gotovo samo nametalo bilo je jednostavno: kako je moguće da se najpoznatiji detektiv viktorijanskog Londona nikada nije pozabavio njegovim najpoznatijim ubojicom?
Jedan od prvih filmskih odgovora ponuđen je 1965. u 'Studiji o teroru' (A Study in Terror) Jamesa Hilla, s Johnom Nevilleom kao Sherlockom Holmesom i Donaldom Houstonom kao Watsonom. Neville, glumac kojemu ćemo se mnogo godina poslije diviti i kao naslovnom junaku Gilliamovih 'Avantura baruna Münchhausena', pokazao se vrlo dobrim Holmesom. Film je zanimljivo spojio stvarne događaje i izmišljenu istragu, a pritom nam ponudio niz sjajnih britanskih glumaca.
Četrnaest godina poslije Bob Clark odlučio je ponovno spojiti ta dva viktorijanska imena. Zanimljivo je da se Frank Finlay vratio ulozi inspektora Lestradea koju je igrao još u Studiji o teroru, dok je Anthony Quayle, također sudionik ranijeg filma, ovaj put utjelovio sir Charlesa Warrena, čelnika londonske policije.
Ali Clark nije samo ponovio staru zamisao. Njegov je film mračniji, složeniji i mnogo neugodniji u svojim pitanjima. Umjesto priče koja završava otkrivanjem ubojice, pred nama je istraga u kojoj se svaki novi trag sve više približava ljudima koji bi po svome položaju morali štititi društvo. Londonska magla odjednom više ne skriva samo ubojicu, nego i one koji bi možda imali dovoljno razloga da istina nikada ne izađe na vidjelo.
Ubojstva, kraljevski dvor i jedna opasna knjiga
Scenarij Johna Hopkinsa oslanja se na knjigu The Ripper File Elwyna Jonesa i Johna Lloyda, a važan utjecaj na njegovu zamisao imala je i kontroverzna knjiga Stephena Knighta Jack the Ripper: The Final Solution (1976.). Knight je pokušao povezati zločine u Whitechapelu sa zavjerom koja uključuje kraljevski dvor i masoneriju. Takva teorija nema čvrsto povijesno uporište, ali kao polazište za filmsku priču pokazala se iznimno privlačnom.

Foto: Christopher Plummer kao Sherlock Holmes i David Hemmings kao inspektor Foxborough u 'Ubojstvu dekretom' (1979.). Kada istraga postane opasnija od očekivanog, ni Holmesu revolver nije naodmet. Izvor: CBS News.
Prema filmskoj verziji događaja, princ Albert Victor, kojega njegovi bližnji zovu Eddy, zaljubljuje se u mladu Annie Crook, tajno je oženi i s njom dobiva dijete. Ono što bi u nekoj drugoj priči bila romansa, ovdje postaje politička katastrofa. Dijete rođeno iz takve veze prijetnja je interesima kraljevskog dvora, a oni koji znaju istinu postaju opasni svjedoci.
Annie završava u umobolnici, gdje je zatočena pod izgovorom da je izgubila razum, dok se njezina prijateljica Mary Kelly pokušava sakriti s djetetom. Žene koje su možda upoznate s tajnom jedna za drugom postaju žrtve ubojstava, a na ulicama East Enda rađa se legenda o nemilosrdnom Jacku Trbosjeku.
Holmesova istraga postupno otkriva da se iza te legende, barem u Clarkovu filmu, nalazi nešto mnogo strašnije od jednog poremećenog ubojice. Sustav koji bi morao osiguravati pravdu spreman je žrtvovati nevine kako bi zaštitio vlastitu moć. Među ljudima na koje pada sumnja nalaze se osobe iz najviših državnih i policijskih krugova, uključujući premijera lorda Salisburyja, kojega glumi veličanstveni John Gielgud.
Posebna je kvaliteta filma u tome što Clark ne dopušta da nam ti događaji ostanu samo intelektualna zagonetka. Iza svakog podatka, traga i zaključka postoji nečiji život. A Holmes, koji je navikao svijet razumjeti kao problem koji se može riješiti pravilnim zaključivanjem, prvi put nailazi na istinu protiv koje ni njegovo znanje nije dovoljno.
Holmes sa suzom u očima
Christopher Plummer ostvario je ovdje jednu od svojih najboljih uloga. Ne zato što je njegova interpretacija tehnički uvjerljivija od Brettove, nego zato što je Holmesu podario nešto što mu se rijetko dopuštalo: osjećaje koji se ne mogu sakriti iza ironije ili hladne logike.
Njegov je Holmes sposoban pogriješiti, a jedna od pogrešaka dovodi do tragičnih posljedica za osobu koju je želio zaštititi. No još je značajniji prizor u umobolnici, kada napokon pronalazi Annie Crook, koju igra Geneviève Bujold. Žena koju je tražio nalazi se pred njim, ali zatočeništvo i zlostavljanje učinili su gotovo nepopravljivu štetu.
Holmes pokušava od nje doznati istinu. Kada shvati da je riječ o žrtvi koju su moćni ljudi osudili na život među duševnim bolesnicima samo zato što im je smetala, njegova se smirenost počinje raspadati. U očaju pokušava prisiliti liječnika da je oslobodi, a Watson ga mora zaustaviti. Čovjek koji je toliko puta pobijedio zločince znanjem i inteligencijom odjednom shvaća da to znanje ne može otvoriti vrata koja su zatvorili oni koji raspolažu stvarnom moći.
A onda Holmes zaplače.
Sherlock Holmes sa suzom u očima! Nezamislivo! Barem do ovog filma.

Video: Christopher Plummer kao Sherlock Holmes u 'Ubojstvu dekretom' (1979.). Conan Doyle i Jeremy Brett dali su nam tek naznake da je Holmes, uza svu svoju genijalnost, i čovjek. Plummer je to dokazao. I zato za mene sjeda na sam vrh, uz Bretta. Izvor: Filmski isječak, YouTube.
Moram priznati da me taj prizor, kao zakletog Holmesova poklonika, uvijek iznova dirne. Plummer ne glumi čovjeka kojemu je odjednom postalo žao nesretne žene. On glumi čovjeka koji je čitav život vjerovao da istina i razum na kraju moraju pobijediti, a sada shvaća da postoje nepravde koje ni on ne može ispraviti.
A još strašnija vijest stići će kasnije. Već sljedeće noći nakon njihova susreta Annie Crook počinit će samoubojstvo. To saznajemo tijekom Holmesova završnog obračuna s ljudima odgovornima za njezinu sudbinu. Čovjek koji je mogao otkriti najveće tajne britanskog društva nije mogao spasiti jednu nesretnu ženu.
I zato, kada bih morao izabrati najbolje filmske i televizijske interpretacije Sherlocka Holmesa, Jeremy Brett i Christopher Plummer za mene bi dijelili prvo mjesto. Brett zbog gotovo savršenog utjelovljenja Conan Doyleova junaka, Plummer zato što je pokazao kakav bi taj junak mogao biti kada ga doista zaboli tuđa nesreća.
Zanimljivo je da Ubojstvo dekretom nije bilo prvo Plummerovo druženje sa Sherlockom Holmesom. Dvije godine ranije, 1977., već ga je utjelovio u televizijskoj ekranizaciji Conan Doyleove pripovijetke 'Srebrna zvijezda' (Silver Blaze), u režiji Johna Daviesa. Njegov Watson tada je bio Thorley Walters, još jedan stari znanac velikog detektiva, koji je istu ulogu igrao i uz Christophera Leeja u 'Sherlock Holmes i smrtonosna ogrlica' (Sherlock Holmes and the Deadly Necklace, 1962.). Plummer je, dakle, već imao iskustvo s Holmesom kada mu je Bob Clark ponudio susret s Jackom Trbosjekom. No tek će mu Ubojstvo dekretom, s Jamesom Masonom uz bok, pružiti priliku da velikom detektivu podari onu ljudsku ranjivost zbog koje mi je njegova interpretacija toliko draga.
A Plummerova se uloga nalazi među najboljima u njegovoj velikoj karijeri, uz 'Moje pjesme, moje snove' (The Sound of Music, 1965.) Roberta Wisea i izvrsnog 'Nečujnog partnera' (The Silent Partner, 1978.) Daryla Dukea, u kojem mu je glumački partner Elliott Gould. Ondje je Plummer bio zastrašujući protivnik, ovdje jedan od najljudskijih Sherlocka koje smo ikada vidjeli. I upravo ta sposobnost da u tako različitim ulogama bude jednako uvjerljiv govori o njegovoj veličini.
Watson kakvoga je Holmes zaslužio
Naravno, nijedan Holmes nije potpun bez doktora Watsona. A James Mason u 'Ubojstvu dekretom' ostvario je jednu od najboljih interpretacija tog lika.
Masonov Watson nije smušeni starac čija je glavna zadaća čuditi se Holmesovoj inteligenciji. On je liječnik, prijatelj, hrabar i sposoban čovjek koji se zna usprotiviti velikom detektivu kada smatra da ovaj griješi. Katkad je čangrizav, katkad se žali na Holmesove navike, ali njegova je odanost neupitna, a njegova prisutnost za istragu doista korisna.
To je daleko od Watsona kakvoga je u filmovima s Basilom Rathboneom uglavnom igrao Nigel Bruce. Bruce je bio šarmantan i duhovit, ali njegov je Watson često pretvaran u prostodušnog pratitelja koji postoji kako bi Holmes mogao pokazivati koliko je pametniji od svih ostalih.
Mason je takvu odnosu vratio ravnotežu. Njegov Watson ne mora biti Holmesu ravan u zaključivanju da bi mu bio ravnopravan kao čovjek. U prizorima u kojima se Plummerov Holmes počinje lomiti pod teretom onoga što je otkrio upravo je Watson taj koji ga pokušava vratiti iz očaja.

Foto: James Mason kao doktor Watson u 'Ubojstvu dekretom' (1979.). Napokon Watson koji nije tek Holmesov vjerni pratitelj, nego čovjek dostojan njegova prijateljstva i povjerenja. Izvor: TV Today.
Mason je već tada pripadao velikanima s dugom i bogatom karijerom. U filmovima poput 'Pustinjske lisice' (The Desert Fox: The Story of Rommel, 1951.) Henryja Hathawaya, 'Pet prstiju (Operacija Ciceron)' (5 Fingers, 1952.) Josepha L. Mankiewicza i 'Julija Cezara' (Julius Caesar, 1953.) istoga redatelja pokazao je kako se autoritet, inteligencija i unutarnja razdiranost mogu spojiti u izvanredan glumački portret.
U Ubojstvu dekretom više mu nije bilo potrebno ništa dokazivati. Dovoljno je bilo da stoji uz Plummera, izgovori nekoliko rečenica i pogledom nam otkrije više nego što bi mnogi drugi glumci uspjeli čitavim monologom. Bio je to jedan od velikih nastupa završnog razdoblja njegove karijere, u kojem će još ostvariti i iznimnu ulogu odvjetnika Eda Concannona u Lumetovoj 'Presudi' (The Verdict, 1982.), za koju je nominiran za Oscara.
A oko njih Clark je okupio doista izvanrednu postavu: Johna Gielguda, Anthonyja Quaylea, Franka Finlaya, Davida Hemmingsa, Donalda Sutherlanda i Geneviève Bujold. Svaki od njih daje dodatnu težinu svijetu u kojem se iza uglađenih manira, službenih titula i društvenog ugleda skriva nešto mnogo ružnije.
Juwes – riječ koja je promijenila značenje
Jedan od najzanimljivijih elemenata filma povezan je sa stvarnim tragom iz istrage Jacka Trbosjeka. U noći ubojstva Catherine Eddowes policija je u Goulston Streetu pronašla dio njezine krvave pregače, a u blizini i natpis na zidu koji je sadržavao neobičnu riječ Juwes.
O značenju te poruke vodile su se brojne rasprave, a nikada nije pouzdano dokazano ni da ju je napisao ubojica. Jedno je tumačenje povezivalo natpis sa Židovima, prema kojima je u tadašnjem Londonu postojalo snažno neprijateljstvo. Film, međutim, taj povijesni detalj preuzima i daje mu posve drukčije značenje.
U Clarkovoj priči riječ Juwes povezuje se s masonskim predajama i trima imenima: Jubela, Jubelo i Jubelum. Kako bismo razumjeli zašto je ta zamisao zanimljiva, potrebno je nakratko napustiti Whitechapel i vratiti se mnogo dalje u prošlost, u svijet legende o graditelju Salomonova hrama.
Prema masonskoj predaji, Hiram Abiff, majstor graditelj i udovičin sin iz Tira, posjedovao je tajnu koju su njegovi podređeni željeli saznati prije nego što su za to bili dostojni. On je bio čuvar izgubljene riječi, tajne čije je poznavanje značilo najviši stupanj graditeljskog znanja. Trojica nezadovoljnih radnika odlučila su ga prisiliti da im otkrije ono što je znao, a kada je odbio, ubili su ga.
Sakrili su tijelo, uvjereni da je njihovu zločinu nemoguće ući u trag. No Hiramov nestanak ubrzo je primijećen i započela je potraga. Prema jednoj od verzija predaje, jedan od tragača pokušao se pridignuti oslanjajući se na grm, koji se pritom iščupao iz zemlje. Ispod njega otkriveno je mjesto na kojemu je bilo zakopano Hiramovo tijelo. Grančica akacije tako je postala važan simbol u masonskoj tradiciji, a potraga za izgubljenom riječi jedan od njezinih središnjih motiva.
Posebno je zanimljiv dio predaje koji se odnosi na trojicu ubojica i simbolične kazne povezane s njihovim zločinom. Prvi, Jubela, priziva kaznu presijecanja grla i čupanja jezika. Drugi, Jubelo, govori o otvaranju prsiju i vađenju srca, dok treći, Jubelum, zaziva rasijecanje tijela i rasipanje njegovih ostataka.
I tu dolazimo do razloga zbog kojega je ta legenda toliko važna za Clarkov film.
Ubojstva Jacka Trbosjeka obilježila su stravična sakaćenja žrtava. Povezivanjem tih ozljeda sa simbolikom triju Hiramovih ubojica scenarij nudi objašnjenje prema kojemu zločini nisu djelo jednoga pomahnitalog čovjeka, nego ritualni činovi povezani s tajnom zakletvom. Naravno, to nije povijesni dokaz, nego interpretacija na kojoj počiva filmska zavjera. Ali upravo je ta podudarnost scenaristima omogućila da stvarnu zagonetku pretvore u priču o moći i zataškavanju.
A masonska legenda o Hiramovu ubojstvu ima još jednu zanimljivu filmsku poveznicu. Motiv udovičina sina i masonskog prepoznavanja nalazimo i u djelu Johna Hustona 'Čovjek koji je htio biti kralj' (The Man Who Would Be King, 1975.), prema Kiplingovoj pripovijetki, sa Seanom Conneryjem i Michaelom Caineom u glavnim ulogama. Ondje masonski znakovi i riječi imaju presudno mjesto u sudbini dvojice pustolova koji pokušavaju osvojiti vlastito kraljevstvo.

Foto: Masonski znak koji je Danielu Dravotu otvorio vrata kraljevstva. Sean Connery u 'Čovjeku koji je htio biti kralj' (1975.) Johna Hustona. Ponekad je dovoljno imati pravi znak. Mnogo je teže znati što s njim učiniti. Izvor: Kadar iz filma.
Još jedna naizgled mala poveznica između književnosti, povijesti, tajnih društava i filma. Upravo one često otkrivaju koliko se različitih priča skriva ispod površine jednoga filmskog djela.
Ubojstvo dekretom ili Iz pakla?
Svojedobno sam među poznavateljima stripa izazvao poprilično iznenađenje, gotovo malu sablazan, kada sam se usudio izreći mišljenje da mi je 'Ubojstvo dekretom' bolji od stripa 'Iz pakla' (From Hell) Alana Moorea i Eddieja Campbella. Ili, u najmanju ruku, da su podjednako dobri.

Foto: 'Pakao' (From Hell) Alana Moorea i Eddieja Campbella, u izdanju Fibre. Jedno od najvećih ostvarenja devete umjetnosti, ali za autora ovih redaka Clarkovo 'Ubojstvo dekretom' stoji mu ravnopravno uz bok. Izvor: Fibra.
Za svakoga tko poznaje Mooreovo djelo jasno je koliko je takva izjava bila izazovna. Iz pakla nije običan strip o Jacku Trbosjeku, nego iznimno složeno djelo koje povijest, urbanizam, religiju, mitologiju, društvene odnose i ljudsku okrutnost spaja u zastrašujuću cjelinu. Riječ je o jednom od velikih ostvarenja devete umjetnosti i to ne dovodim u pitanje.
Nažalost, filmska ekranizacija s Johnnyjem Deppom nije uspjela prenijeti svu njegovu složenost. Kao ni ekranizacija Mooreove 'Lige izuzetnih džentlmena' (The League of Extraordinary Gentlemen), ona je pokazala koliko filmska industrija može ublažiti ili pojednostavniti oštrinu izvanrednog stripa. No moja nekadašnja provokacija nije se odnosila na usporedbu Mooreova stripa s njegovom ekranizacijom. Odnosila se na Clarkov film.
I danas razumijem zašto sam tu usporedbu smatrao opravdanom. Moore je u središte svoje priče smjestio Jacka Trbosjeka, njegove misli, postupke i svijet koji mu je omogućio da postane čudovište. Clark je, naprotiv, u središte stavio Sherlocka Holmesa. Ondje gdje Moore pokušava proniknuti u prirodu zla, Clark nas vodi za čovjekom koji to zlo pokušava zaustaviti, a zatim shvaća da se ono ne može uvijek ukloniti čak ni kada je otkriveno.
To nisu iste priče i zato ih nije moguće jednostavno odmjeriti. Ali meni je Holmes uvijek bio poseban književni junak. A Ubojstvo dekretom pružilo mi je nešto što sam dugo želio vidjeti: susret dviju najvećih viktorijanskih legendi, jednoga iz stvarnosti i drugoga iz književnosti, u priči koja je obojici dala dostojnog protivnika.
I još nešto. Dalo mi je odgovor na pitanje koje me odavno mučilo.
Slučaj koji Watson nije smio objaviti
Kako je moguće da se Sherlock Holmes nije pozabavio Jackom Trbosjekom kada znamo da su živjeli u istom gradu i istom vremenu?
Pa, sada znamo da jest.
Ili barem tako možemo vjerovati dok gledamo Ubojstvo dekretom.
Holmesova istraga naposljetku dopire do najviših krugova britanske vlasti, a veliki detektiv suočava se s ljudima koji su, prema filmskoj priči, dopustili da nevini umiru kako bi zaštitili ugled monarhije. Njegov završni obračun s njima nije pobjednički govor čovjeka koji uživa u vlastitoj inteligenciji. To je optužba čovjeka koji je vidio previše patnje i više ne može prihvatiti da se državni interes postavlja iznad ljudskog života.
Ipak, Holmes pristaje sačuvati tajnu, ali samo pod uvjetom da dijete Annie Crook ostane sigurno i da oni koji su sudjelovali u zločinima više nikada ne zaprijete njegovu životu. U toj odluci ima nečega duboko holmesovskog. Unatoč svemu što je otkrio, detektiv još uvijek pokušava zaštititi nedužnu osobu i spriječiti nove žrtve.
A možda je u njegovoj šutnji bilo i obzira prema samoj kraljici Viktoriji. Uostalom, Holmes je bio čovjek koji je na zidu vlastite sobe mecima ispisao inicijale V. R. – Victoria Regina. Teško je zamisliti da bi čovjek koji je na tako neobičan način iskazivao odanost kraljici olako odlučio objaviti priču koja bi mogla uzdrmati cijelu monarhiju.
Zato Watson o tom slučaju nikada nije napisao priču. Nije nedostajalo materijala, nego je obećanje dano prijatelju i želja da se zaštite nevini bili važniji od još jedne pustolovine u njegovim zapisima.
Naravno, riječ je o filmskoj izmišljotini. Ali što ako je upravo to najbolji način da objasnimo šutnju koja se proteže kroz Conan Doyleov kanon? Jer mi, koji smo s Holmesom proveli toliko sati u Baker Streetu, znamo da objavljene priče nisu mogle obuhvatiti baš sve njegove slučajeve.
Možda je među onima koje je Watson morao zadržati za sebe bio i ovaj.
Zbog toga Ubojstvo dekretom za mene nikada nije bilo samo dobar povijesni triler, pa čak ni samo izvrsna pustolovina Sherlocka Holmesa. To je film koji je velikom detektivu dopustio da izgubi bitku, osjeti vlastitu nemoć i zaplače nad sudbinom žene kojoj nije mogao pomoći. I upravo je zato njegov Holmes toliko velik.
Brett je možda najvjernije utjelovio čovjeka kojega je Conan Doyle opisao. Ali Plummer nam je pokazao čovjeka kakav se skrivao iza toga opisa.
A što se Jacka Trbosjeka tiče, imamo barem jedan odgovor na pitanje koje je mučilo naraštaje Holmesovih poklonika.
THE GAME IS AFOOT, MY DEAR WATSON…

