Jean Gabin (17. svibnja 1904. – 15. studenoga 1976.) — pedeset godina od smrti čovjeka koji je francuskom filmu dao lice, glas i karakter.

7271.jpg

Foto: Jean Gabin i Michèle Morgan u ‘Obali u magli’. Dvoje ljudi koji su se pronašli ondje gdje je bilo najteže pronaći put prema budućnosti. Izvor: ‘Le Quai des brumes’, Marcel Carné, 1938.

Francuska je u njemu prepoznavala samu sebe. Svoje radnike, mornare, vojnike, svoje pobjede i poraze, čitavu jednu povijest ispisanu na licu čovjeka koji nikada nije osobito mario za to da bude glumac. A ni mi ostali, koji nismo Francuzi, nismo ga doživljavali mnogo drukčije. Pripadao je onoj rijetkoj vrsti filmskih umjetnika kojima nacionalnost prestaje biti važna čim se pojave na platnu. Njegova ljutnja, ponos, tvrdoglavost, nježnost i razočaranja bili su razumljivi i bez prijevoda. Često i bez riječi.

Zapravo je pomalo neobično što danas govorimo o jednom od najvećih francuskih glumaca kada je riječ o čovjeku koji je u mladosti želio nešto sasvim drugo. Htio je živjeti na selu, baviti se zemljom, a iznad svega voziti vlakove. Umjesto toga završio je pod svjetlima pozornice, zatim pred filmskim kamerama, da bi na koncu postao jedan od najvećih simbola francuske kinematografije.

Možda je upravo u toj nevoljkosti ležao dio njegove veličine. Nije nastojao stvoriti legendu o sebi. Ona je nastajala dok je on pokušavao živjeti nekakav drugi život.

Dječak koji je želio voziti vlakove

Jean-Alexis Moncorgé rođen je 17. svibnja 1904. u Parizu, u umjetničkoj obitelji. Otac Ferdinand Moncorgé nastupao je pod imenom Gabin, koje će sin preuzeti, a majka Hélène Petit bila je pjevačica. Dječak je odrastao u Mérielu, gdje su mu seoski život i obližnja željeznička postaja bili mnogo privlačniji od svijeta kazališta i glazbenih dvorana.

Za dječaka koji je sanjao o lokomotivama budućnost je trebala biti prilično jednostavna. Njegov otac, međutim, imao je drukčije planove. Jean nije pokazivao osobito zanimanje za školu, premda je za zanimanje strojovođe, o kojemu je toliko maštao, školovanje bilo neizbježno. Tako je sam sebi zatvarao put prema željenoj budućnosti, a oca sve više zabrinjavao svojom neodlučnošću.

Na koncu ga je Ferdinand osobno odveo u Folies Bergère i, prema anegdoti koju je povodom pedesete godišnjice Gabinove smrti prenio HRT-ov TV kalendar, predstavio tamošnjem upravitelju riječima: „Ovo je moj beskorisni sin. Volio bi pristupiti varijeteu.”

Naravno, ono drugo nije bilo istina. Jean je o pozornici imao gotovo jednako malo zanimanja kao i o školi. Ali tvrdnja da je beskoristan bila je još manje istinita. Mladić jednostavno nije želio slijediti životni put koji su drugi predvidjeli za njega. Otac mu je ipak pronašao posao i 1922. osamnaestogodišnji Jean počeo je nastupati kao statist. Slijedili su kabareti, operete, ples i pjesma, a 1928. pojavio se i u Moulin Rougeu uz slavnu Mistinguett.

U svemu tome ima nečega gotovo komičnog. Čovjek kojemu će kasnije biti dovoljan jedan pogled da zavlada čitavom scenom započeo je karijeru pjevanjem i plesom. I to mu je, usprkos početnom otporu, prilično dobro išlo. Njegova će puna glumačka snaga, međutim, postati vidljiva kada film otkrije nešto što su kazališne pozornice teško mogle prenijeti: sposobnost da najdublje osjećaje izrazi gotovo potpunim mirovanjem.

A život mu je pripremio i malu ironiju. Premda zbog škole nikada nije postao strojovođa, do lokomotive će ipak stići. Samo će put do nje voditi preko varijetea, glumačkih pozornica i filmskih studija, sve do Jeana Renoira i ‘Čovjeka zvijeri’ (‘La Bête humaine’, 1938.). Ondje će konačno upravljati vlakom, i to dovoljno uvjerljivo da mu nitko ne može prigovoriti kako ne zna što radi.

Dolaskom zvučnog filma dobio je priliku pokazati i glas, onaj prepoznatljivi, pomalo promukli glas u kojemu se moglo čuti mnogo više od izgovorenih riječi. Tridesete godine donijet će mu susrete s redateljima koji će obilježiti francusku kinematografiju: Julienom Duvivierom, Jeanom Renoirom i Marcelom Carnéom.

Grad kao zatvor – ‘Pépé le Moko’

U ‘Pépéu le Moku’ (‘Pépé le Moko’, 1937.) Juliena Duviviera Gabin je gangster koji se skriva u kazbi Alžira. Ondje je gotovo nedodirljiv, zaštićen spletom ulica, poznanstava i nepisanih pravila podzemlja. Ali ono što ga štiti istodobno ga zarobljava. Dok policija čeka da napravi pogrešan korak, on sve teže podnosi vlastitu sigurnost.

7273.jpg

Foto: Jean Gabin u ‘Pépéu le Moku’ (‘Pépé le Moko’, 1937.). Pod nogama mu je cijeli grad. A sloboda? Ona počinje upravo ondje kamo ne smije zakoračiti. Izvor: ‘Pépé le Moko’, Julien Duvivier, 1937. Fotografija: Studiocanal / Arthaus.

Duvivier je u toj priči stvorio jedan od najupečatljivijih filmskih zatvora bez rešetaka. Pépé se može kretati, razgovarati, voljeti i zapovijedati, ali samo unutar granica koje sve više nalikuju zidovima. Susret sa ženom koja ga podsjeća na Pariz otvara mu mogućnost povratka svijetu iz kojega je pobjegao. Ujedno postaje i njegova najveća opasnost.

Gabin je ovdje već potpuno oblikovan filmski glumac. Njegova grubost ima šarm, šarm nosi umor, a umor odaje čovjeka kojemu je dosta vlastite legende. Duvivier mu daje junaka čija prividna moć izrasta iz nemoći, a on ulogu koja će odrediti mnoge njegove kasnije likove.

Iste godine Jean Renoir u ‘Velikoj iluziji’ (‘La Grande Illusion’, 1937.) pruža mu drukčiju priliku. Kao poručnik Maréchal, ratni zarobljenik iz radničke klase, stoji nasuprot svijetu aristokratskih časnika i društvenih povlastica koje rat postupno razara. Uz Pierrea Fresnaya i Ericha von Stroheima sudjeluje u priči koja će nadživjeti vlastito vrijeme.

Renoir je razumio da se o velikim ljudskim pitanjima može govoriti kroz male postupke. Gabin je to znao odigrati. Njegov Maréchal nosi u sebi solidarnost čovjeka koji zna koliko vrijedi tuđi život, a koliko malo vrijede društvene ograde kada se iza njih nađu glad, strah i zatočeništvo.

‘Obala u magli’ – ljubav na posljednjem pristaništu

Godine 1938. Marcel Carné snima ‘Obalu u magli’ (‘Le Quai des brumes’), film koji će postati jednim od najprepoznatljivijih ostvarenja francuskoga poetskog realizma. Gabin glumi vojnog dezertera Jeana, čovjeka koji dolazi u Le Havre nastojeći pobjeći od prošlosti. U lučkome gradu susreće mladu Nelly, koju igra Michèle Morgan, i odjednom se pojavljuje mogućnost života kakav nije očekivao.

Magla, mokre ulice, noćne krčme i udaljeni brodovi stvaraju svijet u kojemu se stvarnost i sudbina neprestano preklapaju. Carnéova režija, scenarij Jacquesa Préverta, scenografija Alexandrea Traunera i fotografija Eugena Schüfftana pretvaraju lučki pejzaž u gotovo samostalnog sudionika priče.

Ali središte filma ostaje susret dvoje ljudi.

Michèle Morgan imala je samo osamnaest godina kada je snimila film. Njezino lice i pogled, uz njegovu istodobnu odlučnost i ranjivost, stvorili su jedan od najslavnijih filmskih parova francuske kinematografije. U njihovim zajedničkim prizorima postoji intimnost koja se opire svijetu što ih okružuje. Jean, naviknut na bijeg i sukobe, pred Nelly prvi put dobiva razlog da poželi ostati.

7272.jpg

Foto: Jean Gabin u ‘Obali u magli’. Čovjek kojemu je magla mogla sakriti prošlost, ali nije mogla obećati budućnost. Izvor: ‘Le Quai des brumes’, Marcel Carné, 1938.

Često se govori da je poetski realizam bio umjetnost unaprijed izgubljenih bitaka. Možda je preciznije reći da je njegovim junacima sreća bila dopuštena dovoljno dugo da spoznaju koliko im znači. Zato ‘Obala u magli’ ostaje toliko snažna. Ljubav se pojavljuje kao nešto stvarno, opipljivo i vrijedno svakoga rizika, upravo u trenutku kada okolnosti postaju nepodnošljive.

Takvim je likovima dao ljudsku težinu. Mogao je odigrati grubijana, bjegunca ili čovjeka s pogrešne strane zakona, a da pritom ne izgubi našu naklonost. Njegovi junaci nisu tražili razumijevanje. Ipak, ono im je pripadalo.

‘Čovjek zvijer’ – strojovođa koji je upoznao Fritza Langa

Iste godine konačno ostvaruje dio dječačkog sna. Jean Renoir povjerava mu glavnu ulogu u ‘Čovjeku zvijeri’, prema romanu Émilea Zole. Postaje Jacques Lantier, strojovođa čiji se život odvija između lokomotive, tračnica i vlastitih razarajućih nagona.

Renoir je snimao među pravim lokomotivama, na željezničkim prugama i u radničkom okruženju. Gabin se upoznao sa strojovođskim poslom, a rezultati su vidljivi u svakom prizoru u kojemu upravlja golemim parnim strojem. Ruke, pogled i položaj tijela pripadaju čovjeku koji zna što radi.

7275.jpg

Foto: Jean Gabin u ‘Čovjeku zvijeri’ (‘La Bête humaine’, 1938.). Kao dječak sanjao je da postane strojovođa. Trebalo mu je nekoliko godina, mnogo filmova i jedan Jean Renoir da napokon sjedne za upravljač lokomotive. Izvor: ‘La Bête humaine’, Jean Renoir, 1938. Fotografija: Le Monde.

Renoir je Zolin roman pretvorio u film u kojemu željeznica postaje mnogo više od radnog okruženja. Čelični kotači, para, buka i neumoljivo kretanje lokomotive prate Lantierovu borbu s onime što se odvija u njemu samome.

Zanimljivo je da će se istom Zolinu romanu šesnaest godina kasnije vratiti Fritz Lang, snimajući američki ‘Human Desire’ (1954.) s Glennom Fordom, Glorijom Grahame i Broderickom Crawfordom. Langov film drukčije raspoređuje odnose među likovima i snažnije ih prilagođava američkom kriminalističkom filmu, ali ostavlja prepoznatljivu vezu željeznice, strasti i zločina.

Renoir je u svojem strojovođi tražio čovjeka kojega vlastita priroda gura prema ponoru. Lang je u svojem filmu naglasio mrežu žudnje, manipulacije i moralne slabosti. Dva velika redatelja, isti književni izvor i dva različita filmska svijeta.

A između njih ostaje Gabin, koji je barem nakratko mogao raditi ono o čemu je sanjao kao dječak.

‘Dan se rađa’ – posljednja noć poetskog realizma

Godinu dana poslije ‘Obale u magli’ Carné i Gabin ponovno surađuju u ‘Dan se rađa’ (‘Le Jour se lève’, 1939.). Glumi Françoisa, radnika koji je nakon ubojstva zabarikadiran u svojoj sobi, dok policija čeka ispred zgrade. Kako prolazi noć, film se vraća događajima koji su ga doveli u tu situaciju.

Carné ovdje gradi iznimnu filmsku konstrukciju. Sjećanja postupno otkrivaju ljubav, ljubomoru, povrijeđeni ponos i splet okolnosti koji će završiti tragedijom. Soba postaje pozornica na kojoj François mora izdržati vlastitu prošlost, a glumac u gotovo nepomičnom prostoru pronalazi čitav raspon osjećaja.

Uz njega nastupaju Jacqueline Laurent, Jules Berry i Arletty. Potonja će nekoliko godina poslije u Carnéovoj ‘Djeci raja’ (‘Les Enfants du paradis’, 1945.) sudjelovati u stvaranju još jednoga velikog poglavlja francuskoga filma, veličanstvenog vrhunca poetike koju su Carné i Prévert razvijali tijekom prethodnog desetljeća.

‘Dan se rađa’ dovršava jednu veliku Gabinovu filmsku epohu. Od ‘Pépéa le Moka’, preko ‘Obale u magli’, do Françoisove sobe, njegovi likovi sve više osjećaju granice svijeta u kojemu žive. Izvan filmskih studija te su granice postajale zastrašujuće stvarne.

Europa je već stajala pred ratom.

Rat na svim frontama – i ispred filmske kamere

Njemačka okupacija Francuske odvela ga je preko Atlantika. Odbio je raditi za filmsku industriju pod njemačkom kontrolom i 1941. stigao u Sjedinjene Američke Države. Ondje ga je čekala nova sredina, drukčiji sustav proizvodnje filmova i publika kojoj njegovo ime još nije značilo ono što je značilo Francuzima.

U Hollywoodu je snimio ‘Moontide’ (1942.) s Idom Lupino. Film je prvotno trebao režirati Fritz Lang, koji je i započeo rad na njemu, ali ga je nakon neslaganja oko pristupa priči zamijenio Archie Mayo. U projekt je bio uključen i Salvador Dalí, angažiran za oblikovanje halucinantnog prizora noćne more. Njegova zamisao uglavnom je odbačena.

Zamislimo samo mogućnost filma u kojemu bi se spojili Gabin, Lang i Dalí! Već sama pomisao na taj trokut otvara pitanje kakvo smo djelo mogli dobiti. Umjesto toga ostao nam je zanimljiv i atmosferičan film, ali i podsjetnik na propuštenu suradnju trojice umjetnika sasvim različitih senzibiliteta.

Zatim je nastupio u ‘The Impostor’ (1944.) Juliena Duviviera, filmu posvećenom otporu i borbi Slobodne Francuske. Njegov privatni život u tom je razdoblju obilježila veza s Marlene Dietrich. Njih dvoje bili su među najpoznatijim europskim filmskim zvijezdama u američkom egzilu, ali i ljudi koji su rat doživljavali kao nešto mnogo ozbiljnije od prekida karijere.

Rat se, međutim, vodio na svim frontama, pa i pred filmskim kamerama. Dok je Goebbels u Njemačkoj ulagao golema sredstva, tehniku i tisuće vojnika u snimanje propagandnog spektakla u boji ‘Kolberg’ (1945.) Veita Harlana, Francuzi su krenuli znatno skromnijim, ali ništa manje zanimljivim putem. René Clément snimio je ‘Bitku za prugu’ (‘La Bataille du rail’, 1946.), poludokumentaristički film o francuskim željezničarima i njihovoj borbi protiv okupatora. Film je nastajao neposredno nakon oslobođenja, među ljudima koji su tu borbu doista proživjeli, s brojnim naturščicima, pravim željezničarima i rekonstrukcijama događaja koji su još bili živo sjećanje. Dok su Nijemci u posljednjim mjesecima rata trošili goleme resurse stvarajući filmsku iluziju otpora, Francuzi su vlastiti otpor pretvarali u film.

Jean Gabin odabrao je treći put. Dok su drugi prikazivali rat pred kamerama, on je, pod pravim prezimenom Moncorgé, sudjelovao u njemu kao vojnik.

7262.jpg

Foto: Posada lovca na tenkove Souffleur II iz Leclercove 2. oklopne divizije tijekom Drugoga svjetskog rata. Petorica naturščika u spektaklu koji nisu odabrali. Redatelj Život nije dopuštao ponavljanje scena.Izvor: Zbirka Musée Jean Gabin, Mériel, Francuska.

Godine 1943. priključio se snagama Slobodne Francuske. Nakon službe u mornarici i obuke u sjevernoj Africi priključio se oklopnim postrojbama 2. oklopne divizije generala Leclerca. Postao je zapovjednik lovca na tenkove nazvanog Souffleur II. Sudjelovao je u završnim operacijama oslobađanja Francuske i savezničkom napredovanju u Njemačkoj. Čovjek koji je pred kamerom toliko puta nosio vojničku odoru sada ju je nosio bez filmske ekipe, unaprijed napisanog raspleta i mogućnosti ponavljanja neuspjelog prizora.

O njegovu vojnom putu mnogo govori i činjenica da je odbio priliku baviti se filmom unutar vojske. Želio je služiti kao vojnik. Nekadašnji dječak zaljubljen u lokomotive sada je upravljao sasvim drukčijim strojem, a rat koji su željezničari vodili sabotažama, radnici u tvornicama, pripadnici Pokreta otpora u gradovima i saveznički vojnici na bojištima bio je dio iste borbe.

Rat se doista vodio na svim frontama i na sve načine. Ali Gabin je odabrao onaj na kojemu se nije moglo viknuti: „Rez!”

Dva glumca, dva bojišta i jedan redatelj

Jean Gabin nije bio jedina velika filmska zvijezda koja je odlučila zamijeniti filmski rat stvarnim. S druge strane Atlantika James „Jimmy” Stewart već je nosio američku uniformu. Glumac kojega smo poznavali po njegovoj toplini, blagosti i gotovo dječačkom osmijehu postao je pilot bombardera B-24 Liberator. Letio je nad okupiranom Europom i Njemačkom, sudjelovao u dvadeset borbenih misija i do kraja rata napredovao do čina pukovnika.

7266.jpg

Foto: James „Jimmy” Stewart (u sredini) s četvoricom suboraca iz 453. bombarderske skupine ispred bombardera B-24 Liberator Male Call, u zračnoj bazi Old Buckenham, 1944. U Hollywoodu su ga čekali redatelji. Ovdje ga je čekao rat, a povratak sa snimanja nije bio zajamčen. Izvor: Fotografija američkog ratnog zrakoplovstva (USAAF), 1944.; American Air Museum in Britain / Imperial War Museums.

Gabin je ratovao na zemlji, a Stewart na nebu, u američkom ratnom zrakoplovstvu. Obojica su već bili slavni i imali priliku svoj doprinos dati daleko od prve crte. No odabrali su drukčije. Slava im nije predstavljala opravdanje da drugi umjesto njih izlažu vlastite živote.

I tko zna, možda su se negdje na golemom europskom ratištu našli čak i u istoj sceni, a da to nikada nisu saznali. Možda je Stewartov Liberator preletio iznad položaja na kojemu se nalazio Souffleur II. To je tek naša filmska pretpostavka, ali ne i nemoguća.

Dvojica velikih glumaca možda su tako nastupila u istom spektaklu, ‘Zapadno bojište’. Za njega nisu morali učiti tekst, nije bilo dublera ni ponavljanja scena. Spontanost se tražila, a svi su bili naturščici kod redatelja čudnog imena Život.

Obojica su se iz toga filma vratila svojemu pozivu. Mnogi njihovi suborci nisu imali tu sreću.

Povratak – od junaka sudbine do gospodara vlastitih pravila

Rat je završio, ali njegov povratak filmu nije bio jednostavan. S Marlene Dietrich snimio je ‘Martin Roumagnac’ (1946.) Georgesa Lacombea, pokušavajući ponovno uspostaviti mjesto koje je zauzimao prije rata. Njegovo lice već je nosilo godine, a francuski film mijenjao se zajedno sa zemljom koja je izlazila iz okupacije.

Nekadašnji romantični junak radničkog porijekla postupno se pretvarao u zrelijeg čovjeka autoriteta. Mogao je biti kriminalac, policajac, ugledni građanin, liječnik ili umorni otac obitelji. Njegova prisutnost davala je tim ljudima određenu težinu, a katkad i čitav sustav vrijednosti.

Veliki povratak stigao je s Jacquesom Beckerom i ‘Ne diraj u lovu’ (‘Touchez pas au grisbi’, 1954.). Gabin glumi Maxa, iskusnog pariškog gangstera koji je nakon uspješne pljačke spreman povući se iz posla. Ali stari prijatelj, novac i mlađi kriminalci imaju drukčije namjere.

7276.jpg

Foto: Jean Gabin i Lino Ventura u ‘Ne diraj u lovu’ (‘Touchez pas au grisbi’, 1954.). Jedan je lovu već zaradio, drugi bi mu je rado oduzeo. A obojica će iz tog obračuna izaći bogatiji za jednog velikog filmskog partnera. Izvor: ‘Touchez pas au grisbi’, Jacques Becker, 1954. Fotografija: Music Box Theatre.

Becker je razumio njegovu novu dob i novu filmsku vrijednost. Max je čovjek koji zna kako stvari funkcioniraju. Poznaje svoje prijatelje, neprijatelje, žene i opasnosti posla kojim se bavi. Dovoljno je iskusan da ne podcijeni protivnika, ali i dovoljno odan da zbog prijateljstva učini nešto što mu razum ne bi savjetovao.

U filmu se pojavljuje i mladi Lino Ventura, kojemu je to bio filmski debi. Dvojica glumaca tako se susreću na početku jedne nove epohe francuskog kriminalističkog filma.

Već sljedeće godine ponovno će zajedno nastupiti u kriminalističkom filmu ‘Racija zbog heroina’ (‘Razzia sur la chnouf’, 1955.) Henrija Decoina, prema romanu Augustea Le Bretona. Gabin je Henri Ferré, zvani Le Nantais, čovjek koji se vraća iz Amerike kako bi uveo red u parišku organizaciju trgovaca drogom. Iza njegove hladne profesionalnosti krije se policajac na tajnom zadatku. Ventura igra opasnog Katalonca, jednog od ljudi kojima je povjereno čuvanje interesa kriminalne organizacije.

7277.jpg

Foto: Jean Gabin i Magali Noël u ‘Raciji zbog heroina’ (‘Razzia sur la chnouf’, 1955.). Vratio se iz Amerike da zavede red u pariškom podzemlju. Samo je zaboravio reći kriminalcima u čije ime. Izvor: ‘Razzia sur la chnouf’, Henri Decoin, 1955. Fotografija: Cinémathèque française.

Film je zanimljiv i po načinu na koji prikazuje čitav lanac trgovine drogom, od organizatora do sitnih preprodavača i ovisnika. Izraz chnouf pripada tadašnjem francuskom kriminalističkom žargonu i označava heroin. Decoin tom svijetu pristupa gotovo dokumentaristički, a Gabinovu sposobnost da promatra, procjenjuje i postupno preuzima kontrolu koristi kao središnju os priče.

U glumačkoj postavi nalazi se i Magali Noël kao Lisette. A upravo nas ona vodi prema još jednom znamenitom kriminalističkom filmu iz iste, 1955. godine, Dassinovu ‘Rififiju’ (‘Du rififi chez les hommes’), u kojemu tumači Viviane i izvodi naslovnu pjesmu „Le Rififi”. Veza je još zanimljivija jer su oba filma nastala prema romanima istog pisca, koji je sudjelovao i u njihovim filmskim obradama. U jednom Gabin razotkriva parišku trgovinu drogom, u drugom Jean Servais predvodi skupinu pljačkaša čiji će pothvat postati antologijskim prizorom filmskoga kriminala.

Godine koje slijede donijet će mu niz iznimnih uloga. S Renoirom ponovno surađuje u filmu ‘Francuski kan kan’ (‘French Cancan’, 1955.), gdje igra Henrija Danglarda, poduzetnika i čovjeka kazališta koji oživljava Moulin Rouge i vraća kankan na pariške pozornice. Kao da se dio njegove mladosti, provedene među glazbenim dvoranama i varijeteima, vratio u sasvim novom obliku. Uz Gabina nastupaju Françoise Arnoul, María Félix i niz drugih glumaca, pjevača i plesača, a Renoir stvara raskošan hommage svijetu pozornice, bojama i pokretu.

Gledaj na YouTubeu

Video: ‘Francuski kan kan’ — Jean Gabin kao Henri Danglard, čovjek koji je ponovno podigao Moulin Rouge na noge. A kad se zastor podigne, neka zapleše cijeli Pariz! Izvor: ‘Francuski kan kan’, Jean Renoir, 1955. Glazba: Georges Van Parys.

A u ‘Preko Pariza’ (‘La Traversée de Paris’, 1956.) Claudea Autant-Lare, uz Bourvila, postaje nepredvidljivi Grandgil, čovjek koji ratnu svakodnevicu pretvara u vlastitu malu pozornicu.

7270.jpg

Foto: Jean Gabin i Bourvil u ‘Bila je noć u Parizu’. Četiri kovčega, nešto svinjetine i cijeli okupirani Pariz između njih i odredišta. A kad vam je pomoćnik Gabin, možda bi ipak bilo pametnije prvo provjeriti njegove namjere. Izvor: ‘Bila je noć u Parizu’ (‘La Traversée de Paris’, 1956.), redatelj Claude Autant-Lara.

U međuvremenu se pojavila i nova generacija francuskih filmaša. François Truffaut, Jean-Luc Godard i njihovi suvremenici mijenjali su jezik filma i dovodili u pitanje naslijeđene obrasce. Gabin je pripadao drukčijoj tradiciji, ali njegov rad nije ovisio o tome hoće li se uklopiti u novi val. Imao je vlastiti način postojanja pred kamerom, oblikovan desetljećima iskustva i susreta s velikim redateljima.

Uteg na vagi savjesti

Kada je Jean-Paul Le Chanois 1958. ekranizirao ‘Jadnike’ (‘Les Misérables’) Victora Hugoa, povjerio mu je ulogu Jeana Valjeana, jednoga od najsloženijih književnih likova devetnaestoga stoljeća. Bio je to susret glumca čije je lice već nosilo težinu proživljenoga života i junaka kojemu je sudbina namijenila gotovo nezamislivu količinu patnje.

Valjean je zbog krađe kruha završio na robiji. Godinama koje je proveo u okovima pridružile su se godine nepovjerenja, poniženja i ogorčenja prema društvu koje mu je zbog jednog prijestupa oduzelo gotovo čitav život. A onda se, u domu biskupa Myriela, dogodilo nešto što će odrediti sve što slijedi.

Srebrni svijećnjaci.

Biskup čovjeku koji ga je pokrao poklanja upravo ono što je moglo poslužiti kao dokaz njegova novog zločina. Tim činom oslobađa Valjeana mnogo težih okova od onih koje je nosio na robiji. Pred njim se otvara život u kojemu će svaki budući izbor biti odmjeren prema dobroti koju je primio.

Svijećnjaci postaju uteg na vagi savjesti.

Gabinov Valjean izgrađen je od iskustva čovjeka koji poznaje i poniženje i snagu, a mora naučiti što učiniti sa slobodom. Njegova fizička uvjerljivost, sposobnost da istodobno bude grub i nježan, gotovo ga je predodredila za tu ulogu. U odnosu prema Cosette otkriva se čovjek koji u brizi za drugo ljudsko biće pronalazi mogućnost vlastitog iskupljenja.

Nasuprot njemu stoji Bernard Blier kao inspektor Javert. Javertova nepokolebljiva vjera u zakon postupno ga dovodi pred pitanje na koje mu zakon ne može odgovoriti. Susret dvojice glumaca daje tom sukobu osobitu težinu. Valjean i Javert slijede različite predodžbe pravde, a Hugo ih dovodi do točke na kojoj će jedan od njih morati priznati da se ljudski život ne može uvijek odmjeriti propisima.

7263.jpg

Foto: Jean Gabin kao Jean Valjean i Bernard Blier kao inspektor Javert u ‘Jadnicima’ (‘Les Misérables’, 1958.). Jedan je cijeli život vjerovao u zakon, drugi je naučio vjerovati u ljudsku dobrotu. A između njih stoje dva srebrna svijećnjaka, teža od svih zakonskih paragrafa. Izvor: ‘Les Misérables’, Jean-Paul Le Chanois, 1958.

Bourvil, kojega smo već susreli uz Gabina u ‘Preko Pariza’, ovdje je Thénardier. Njegova interpretacija pokazuje koliko daleko glumac kojega publika ponajprije poznaje po komičarskom talentu može otići u prikazivanju ljudske gramzivosti i okrutnosti.

Le Chanois snimio je raskošnu, višesatnu adaptaciju Hugova romana, ali ono najvažnije u njezinu središtu ne traži velike dekoracije. Dovoljna su dva srebrna svijećnjaka, čovjek koji ih prima i savjest koja će ga od tada pratiti do kraja života.

Dovoljno je reći – Maigret

Georges Simenon stvorio je jednog od najpoznatijih književnih detektiva, komesara Julesa Maigreta. Gabin mu je tijekom pet godina posudio lice i glas u trima filmovima: ‘Maigret postavlja zamku’ (‘Maigret tend un piège’, 1958.), ‘Maigret i slučaj Saint-Fiacre’ (‘Maigret et l’Affaire Saint-Fiacre’, 1959.) i ‘Maigret vidi crveno’ (‘Maigret voit rouge’, 1963.).

Prva dva filma režirao je Jean Delannoy, a treći Gilles Grangier.

Maigret je čovjek kojemu je promatranje jednako važno kao ispitivanje. Njegova lula, kaput i naizgled spor način kretanja postali su prepoznatljivim obilježjima lika, ali glumac mu daje nešto mnogo značajnije. U njegovu komesaru postoji interes za ljude, njihove navike, slabosti i okolnosti koje su ih dovele pred policiju.

U ‘Maigret postavlja zamku’ istražuje ubojstva žena na pariškim ulicama. Uz njega nastupaju Annie Girardot i Jean Desailly, a pojavljuje se i Lino Ventura. Istraga ga vodi prema počinitelju čiji ugled i društveni položaj prikrivaju mnogo mračniju osobnost.

7278.jpg

Foto: Jean Gabin u ‘Maigret postavlja zamku’ (‘Maigret tend un piège’, 1958.). Dovoljno je reći – Maigret. Čovjek koji je znao da se do istine ponekad lakše dolazi slušanjem nego ispitivanjem. Izvor: ‘Maigret tend un piège’, Jean Delannoy, 1958. Fotografija: Kino Lorber.

‘Maigret i slučaj Saint-Fiacre’ odvodi ga u sredinu koju poznaje iz djetinjstva, dok se u ‘Maigret vidi crveno’ susreće s američkim gangsterima koji su svoja pravila pokušali prenijeti u Pariz.

Gabinov Maigret pripada vremenu u kojemu se kriminalistička istraga još uvijek mogla osloniti na ljudsku sposobnost slušanja. Iza grubog izraza njegova lica skriva se čovjek kojemu je razumijevanje počinitelja katkad jednako važno kao i njegovo hvatanje.

Simenonov književni lik i glumčev filmski temperament pronašli su se gotovo savršeno. Čini se kao da je Maigret oduvijek trebao izgledati upravo tako.

‘U slučaju nesreće’ – Gabin i Bardot

Claude Autant-Lara 1958. snima ‘U slučaju nesreće’ (‘En cas de malheur’), još jednu adaptaciju Simenonova romana, ali ovoga puta u središtu priče nalazi se čovjek kojega će vlastita strast odvesti daleko izvan granica dotadašnjeg života.

Gabin je ugledni odvjetnik André Gobillot, a Brigitte Bardot mlada Yvette Maudet, djevojka koja nakon neuspjele pljačke traži njegovu pomoć. On pristaje braniti je, uspijeva je osloboditi optužbe i postupno postaje njezin ljubavnik. Njihova veza dovodi u pitanje njegov brak, ugled i profesionalnu budućnost.

7259.jpg

Foto: Jean Gabin i Brigitte Bardot u ‘U slučaju nesreće’ (‘En cas de malheur’, 1958.). On je poznavao zakone, ona je poznavala njihove slabosti. A oboje će otkriti novog zakonodavca – ljubav. Izvor: ‘En cas de malheur’, Claude Autant-Lara, 1958.

Bio je to jedini zajednički film Jeana Gabina i Brigitte Bardot, a teško je zamisliti dva različitija predstavnika francuske filmske zvjezdane galerije.

On je nosio iskustvo desetljeća provedenih pred kamerom, Bardot je utjelovljavala mladost i oslobađanje od konvencija. Nakon Vadimova filma ‘I Bog stvori ženu’ (‘Et Dieu… créa la femme’, 1956.) postala je međunarodni simbol nove ženske senzualnosti. Autant-Lara upravo na toj suprotnosti gradi odnos svojih protagonista.

U jednoj od najpoznatijih scena Yvette dolazi odvjetniku i svojim ponašanjem nastoji ga uvjeriti da prihvati njezin slučaj. Njegovo lice ostaje gotovo nepomično dok se pred njim odvija predstava koja bi lako mogla razoriti njegovu dotadašnju sigurnost. Glumac koji je nekada utjelovljavao mlade pobunjenike sada igra čovjeka čiji je ugled izgrađen na pridržavanju društvenih pravila.

Edwige Feuillère, kao Gobillotova supruga Viviane, daje filmu još jednu snažnu interpretaciju. Njezina smirenost i dostojanstvo stvaraju protutežu mladenačkoj nepredvidljivosti Bardotine Yvette.

Autant-Lara ne promatra samo odnos starijeg muškarca i mlade žene. Ispod njega nalazi se čitava mreža društvenih očekivanja, interesa, licemjerja i strahova. Gabin je idealan za lik čovjeka koji je čitav život znao upravljati tuđim sudbinama, a sada se suočava s vlastitom.

‘Predsjednik’ – dostojanstvo koje se ne dobiva samom funkcijom

U ‘Predsjedniku’ (‘Le Président’, 1961.) Henrija Verneuila, prema romanu Georgesa Simenona i uz dijaloge Michela Audiarda, Gabin igra Émilea Beauforta, nekadašnjeg predsjednika francuske vlade koji se povukao iz politike, ali nije zaboravio kako ona funkcionira. Njegov bivši suradnik Philippe Chalamont, kojega tumači Bernard Blier, sada je na pragu preuzimanja vlasti, a Beaufort zna ponešto o njegovoj prošlosti što bi mu moglo pomrsiti planove. Glazbu je skladao Maurice Jarre.

Svojem Beaufortu daje državnička obilježja kakva bi položaj trebao zahtijevati. Njegov glas, držanje i način na koji izgovara svaku riječ stvaraju dojam čovjeka koji razumije težinu dužnosti koju je obnašao. Kada govori o odgovornosti, interesima i moći, vjerujemo mu. Pred nama je glumac, ali osjećamo dostojanstvo državnika.

7279.jpg

Foto: Jean Gabin u ‘Predsjedniku’ (‘Le Président’, 1961.). Jedan glumac pred čitavim parlamentom. A kada progovori, podsjeti nas da se dostojanstvo državnika ne stječe izborom na funkciju. Izvor: ‘Le Président’, Henri Verneuil, 1961. Fotografija: Télérama / Gaumont.

A danas? Što se dogodilo s kriterijima po kojima procjenjujemo ljude kojima povjeravamo javne dužnosti? Dovoljno je spomenuti Vladimira Putina, Donalda Trumpa i Zorana Milanovića pa otvoriti raspravu o trima vrlo različitim političkim stvarnostima. Njihova moć, postupci i odgovornosti nisu istovjetni i ne treba ih izjednačavati. No upravo nas takvi različiti primjeri mogu natjerati da se suočimo s mnogo neugodnijim pitanjem: koliko smo spustili ljestvicu onoga što od političara očekujemo?

Kada uvreda počne prolaziti kao argument, provokacija kao politički program, a glasnoća kao dokaz autoriteta, problem više nije samo u onome tko stoji za govornicom. Problem je i u društvu kojemu takva zamjena postaje prihvatljiva. Srozavanje kriterija počinje onoga trenutka kada od političara prestanemo zahtijevati ono što bismo bez razmišljanja zahtijevali od svakoga drugog čovjeka: odgovornost za izgovorenu riječ, poštovanje prema drugima i svijest o težini vlastitih postupaka.

Najlakše bi bilo za sve okriviti političare. Ali time bismo sebi podijelili previše jednostavnu ispričnicu. Za pad kriterija odgovornost snosimo i mi, birači. Svaki put kada opravdamo ono što bismo kod političkog protivnika osudili, svaki put kada odustanemo od vlastitih mjerila zato što nam odgovara onaj tko ih krši, pomaknemo tu ljestvicu još malo niže. Jer nekvalitetne, nemoralne, besćutne i potkapacitirane ljude ipak sami biramo.

A Gabin? On je prije šezdeset pet godina odigrao čovjeka na visokoj državnoj dužnosti i pokazao koliko dostojanstva ona može zahtijevati. Možda nam upravo zato njegov Beaufort danas postavlja tako neugodno pitanje: jesmo li doista spremni od svojih stvarnih političara tražiti barem onoliko koliko smo povjerovali jednom filmskom?

‘Majmun u zimi’ – dva čovjeka, dvije mladosti

Henri Verneuil 1962. okuplja Gabina i Jean-Paula Belmonda u ‘Majmunu u zimi’ (‘Un singe en hiver’), prema romanu Antoinea Blondina. Bio je to njihov jedini zajednički film i jedan od najljepših susreta dviju generacija francuskih glumaca.

Gabin igra Alberta Quentina, vlasnika hotela u malom normandijskom mjestu. Tijekom savezničkog bombardiranja 1944. obećao je supruzi Suzanne da više neće piti ako oboje prežive. Godinama se pridržava obećanja, a njegov je život poprimio miran, gotovo ritualan tijek.

A onda u hotel stiže Gabriel Fouquet, kojega igra Belmondo.

Mladić nosi vlastite ljubavne i obiteljske nevolje, ali i sklonost da ih utapa u alkoholu. Njegov dolazak u Quentinov život probudit će sjećanja na godine kada su putovanja, pijanstva i pustolovine bile način bijega od svakodnevice.

7261.jpg

Foto: Jean Gabin i Jean-Paul Belmondo u ‘Majmunu u zimi’ (‘Un singe en hiver’, 1962.). Jedan se sjeća mladosti, drugi je još uvijek pokušava uhvatiti. A kada nazdrave zajedno, Kina i Španjolska odjednom postaju susjedne zemlje. Izvor: ‘Un singe en hiver’, Henri Verneuil, 1962.

Michel Audiard napisao je dijaloge, a Gabin i Belmondo pretvaraju njihove razgovore u neobičan susret životnoga iskustva i mladenačke neobuzdanosti. Quentin je nekoć sanjao o Kini, Fouquet svoje izgubljene snove traži u Španjolskoj. Njihova zajednička noć postaje svojevrsno putovanje kroz zemlje koje postoje ponajprije u njihovim sjećanjima i mašti.

Stariji je glumac tada već bio gotovo nedodirljiva legenda francuskoga filma. Belmondo je, nakon Godardova ‘Do posljednjeg daha’ (‘À bout de souffle’, 1960.), pripadao novoj generaciji koja je mijenjala filmske običaje i ponašanje svojih junaka.

Verneuil ih nije doveo zajedno kako bi dokazao tko je veća zvijezda. Dao im je priliku da jedan u drugome prepoznaju nešto što je život već odnio ili tek obećavao.

U filmu postoji i obilje humora, a njegove pijane eskapade, rasprave i završni vatromet ostaju među najpoznatijim trenucima francuske filmske komedije. Ispod svega toga nalazi se melankolija zbog prolaznosti vremena.

Gabin i Belmondo ovdje su poput dvojice putnika koji se slučajno sretnu na postaji. Jedan je već prošao velik dio puta, drugi još uvijek vjeruje da se može putovati kamo god poželi. Obojica, barem nakratko, požele krenuti zajedno.

‘Melodija iz suterena’ – kad i najbolji "mirovinski" odu niz vodu

Henri Verneuil 1963. okuplja Gabina i mladog Alaina Delona u ‘Melodiji iz suterena’ (‘Mélodie en sous-sol’). Gabin glumi Charlesa, starog kriminalca koji se nakon izlaska iz zatvora odlučuje na još jedan veliki posao. Delon je Francis, mladić kojega Charles angažira za pljačku kasina.

Verneuil suprotstavlja dva naraštaja i dva filmska temperamenta. Delon je mladost, ljepota, brzina i samouvjerenost. Njegov stariji partner predstavlja iskustvo i proračunatost čovjeka koji opasnost prepoznaje mnogo prije nego što se pojavi. Zajedno planiraju pljačku koja bi Charlesu trebala osigurati zasluženu mirovinu.

A onda dolazi završnica.

Jedna od onih filmskih scena u kojima je gotovo nemoguće zamisliti boljeg glumca od Gabina. Charles sjedi uz bazen, sa sunčanim naočalama, dok se pred njim odvija konačni rasplet njegove pomno pripremljene operacije. Sav trud, planiranje i rizik dobivaju svoju završnu, grotesknu ironiju.

Sjedi nepomično.

Njegovo lice gotovo je neprobojno. Dok jedan životni plan propada pred njegovim očima, film dopušta da gledatelj sam pronađe sve ono što glumac ne pokazuje. U nekoliko trenutaka Verneuil nam pruža sjajan primjer kako se komedija i tragedija mogu susresti bez ijedne izgovorene šale.

7267.png

Foto: Jean Gabin u ‘Melodiji iz suterena’. Ni najmanji treptaj dok mu mirovinski plan odlazi niz vodu. Doslovce. Izvor: ‘Mélodie en sous-sol’, Henri Verneuil, 1963.

‘Rififi u Panami’ – I prosječan film s velikim glumcem postaje razina više

Nisu svi njegovi filmovi bili remek-djela. Toliko bogata karijera neizbježno donosi i naslove koji nisu uspjeli dosegnuti razinu njegovih najboljih ostvarenja. Ali i u takvim filmovima njegova je prisutnost često podizala vrijednost onoga što se odvijalo pred kamerom.

Jedan od njih je ‘Rififi u Panami’ (‘Du rififi à Paname’, 1966.) Denysa de La Patellièrea, kriminalistički film u kojemu Gabin glumi Paula Bergera, zvanog Paulo les Diams, iskusnog pripadnika pariškog podzemlja povezanog s međunarodnom trgovinom zlatom. Uz njega nastupaju George Raft, Gert Fröbe, Mireille Darc, Claude Brasseur i Nadja Tiller.

7280.jpg

Foto: Jean Gabin i George Raft u ‘Rififiju u Panami’ (‘Du rififi à Paname’, 1966.). Dvojica veterana gangsterskog filma. Jedan gospodari pariškim podzemljem, a drugi bi rado proširio svoje poslovanje. Samo da se dogovore čije će zlato brojiti. Izvor: ‘Du rififi à Paname’, Denys de La Patellière, 1966. Fotografija: Coin de Mire Cinéma.

Već naslov zaslužuje malu digresiju. Paname je žargonski naziv za Pariz, pa francuski naslov zapravo govori o nevoljama i obračunima u pariškom podzemlju, a ne o državi Panami. A rififi je izraz iz francuskog kriminalističkog žargona koji označava svađu, tučnjavu, obračun ili ozbiljnu nevolju. Njegovoj popularnosti osobito je pridonio roman ‘Du rififi chez les hommes’, prema kojemu je Jules Dassin 1955. snimio svoj slavni ‘Rififi’.

Dassinov film ostaje jedan od najutjecajnijih kriminalističkih filmova svih vremena, osobito zahvaljujući gotovo potpuno nijemoj, iznimno precizno režiranoj sekvenci provale. O njemu ćemo svakako imati priliku govoriti zasebno, jer zaslužuje mnogo više prostora nego što mu ovdje možemo posvetiti.

‘Rififi u Panami’ pripada drukčijem filmskom svijetu. Međunarodna glumačka postava, krijumčarenje zlata, gangsterska nadmetanja i obilje kriminalističkih zapleta nose obilježja komercijalnog europskog filma šezdesetih godina. Film je zanimljiv i po susretu s Georgeom Raftom, još jednim glumcem čija je karijera bila snažno povezana s gangsterskim filmovima.

I ovdje je čovjek koji posjeduje iskustvo i autoritet, ali čiji se položaj postupno ugrožava. Njegova sposobnost da liku podari težinu daleko nadilazi zahtjeve same priče.

Upravo se po takvim filmovima može vidjeti koliko je značio francuskoj kinematografiji. Velik film mogao je mnogo dobiti od Jeana Gabina. Prosječan film ponekad je od njega dobivao gotovo sve što je imao.

‘Klan Sicilijanaca’ – tri čovjeka i Morricone

Godine 1969. Verneuil će ponovno okupiti Gabina i Delona, ovaj put uz Lina Venturu, u ‘Klanu Sicilijanaca’ (‘Le Clan des Siciliens’, 1969.).

Gabin je Vittorio Manalese, glava sicilijanske kriminalne obitelji, Delon je Roger Sartet, opasni bjegunac, a Ventura policijski inspektor Le Goff. Film je izgrađen oko spektakularnog kriminalističkog pothvata, ali njegova snaga proizlazi i iz odnosa trojice glumaca čiji autoritet dolazi iz sasvim različitih izvora.

7281.jpg

Foto: Jean Gabin u ‘Klanu Sicilijanaca’ (‘Le Clan des Siciliens’, 1969.). U njegovu klanu riječ glave obitelji ima težinu. Katkad i kalibar. Izvor: ‘Le Clan des Siciliens’, Henri Verneuil, 1969. Promotivna fotografija: 20th Century-Fox.

Vittorio pripada starom svijetu u kojemu obitelj, hijerarhija i zadana riječ još uvijek predstavljaju temelje kriminalnog poretka. Delon donosi osobnu ambiciju i nepredvidljivost, dok Ventura predstavlja neumoljivost zakona. Verneuil ih okuplja u priči koja se kreće prema neizbježnom sudaru njihovih interesa.

A Ennio Morricone daje filmu jednu od svojih najprepoznatljivijih glazbenih tema. Njegova melodija nosi eleganciju i prijetnju, gotovo kao da je nastala iz samog odnosa Gabina, Delona i Venture.

‘Mačka’ – kada se riječi istroše

Godine 1971. Pierre Granier-Deferre režira ‘Mačku’ (‘Le Chat’) prema romanu Georgesa Simenona. Gabin i Simone Signoret glume Juliena i Clémence, stariji bračni par čiji je zajednički život postao dugotrajna borba gorčine, zamjeranja i šutnje.

To je jedna od njegovih najokrutnijih i najtužnijih uloga.

7269.jpg

Foto: Jean Gabin i Simone Signoret u ‘Mački’ (‘Le Chat’, 1971.). Nekada su jedno drugome imali toliko toga reći. Sada razgovaraju šutnjom, a i ona je postala puna prijekora. Izvor: ‘Le Chat’, Pierre Granier-Deferre, 1971.

Julien je čovjek koji se zatvara u sebe, a odnos sa suprugom postupno svodi na sitne okrutnosti i međusobno kažnjavanje. U kući koja će uskoro nestati pod naletom urbanističkih promjena njih dvoje nastavljaju zajednički život iz kojega kao da su iscurile sve riječi koje su nekada imale smisla.

Simone Signoret ravnopravna mu je partnerica. Njihovi pogledi, geste i šutnje povremeno su bolniji od otvorenih sukoba. Granier-Deferre pušta svojim glumcima da iznesu težinu godina i ljubavi koja se pretvorila u nešto što ni jedno od njih više ne zna imenovati.

Za svoje uloge Gabin i Simone Signoret osvojili su Srebrne medvjede za najboljeg glumca i glumicu na Berlinskom filmskom festivalu 1971. godine. Bilo je to priznanje umjetnicima koji su desetljećima osvajali publiku, a sada su je suočili s onime što se događa kada čovjek ostari, ali njegove rane ne ostare zajedno s njim.

U kasnijim godinama snima i ‘Dvojicu ljudi u gradu’ (‘Deux hommes dans la ville’, 1973.) Joséa Giovannija, ponovno uz Delona. Glumi Germaina Cazeneuvea, čovjeka koji pomaže bivšim zatvorenicima vratiti se društvu, a Delon Gina, bivšeg osuđenika koji pokušava započeti novi život. Film govori o kazni, predrasudama i sustavu koji nerijetko ljudima oduzima mogućnost promjene upravo onda kada im je ona najpotrebnija.

7268.jpg

Foto: Jean Gabin i Alain Delon u ‘Dvojici ljudi u gradu’ (‘Deux hommes dans la ville’, 1973.). Jedan vjeruje da čovjek zaslužuje drugu priliku, drugi je pokušava iskoristiti. Ali birokracija pamti samo njegovu prošlost, a za budućnost nema odgovarajući obrazac. Izvor: ‘Deux hommes dans la ville’, José Giovanni, 1973.

Cazeneuve vjeruje da se čovjek može promijeniti. Inspektor Goitreau, naprotiv, uvjeren je da ga njegova prošlost određuje zauvijek. I ne zadovoljava se time da Gina progoni. Poigrava se njegovom nadom da ponovno može postati čovjek među ljudima. Sustav mu nudi iskupljenje, a zatim mu gotovo sustavno zatvara svaki put prema njemu.

Tu se otkriva sva bezličnost birokracije. Čovjek postaje broj u registru, nebitno je li riječ o registru rođenih ili umrlih. Između ta dva upisa nalazi se čitav jedan život, sa svojim pogreškama, nadama i pokušajima da se nešto ispravi. Ali za birokratski aparat život se može svesti na podatak, a sudbina na predmet koji valja zaključiti.

I što vrijedi ponuditi čovjeku drugu priliku ako mu istodobno oduzmemo svaku mogućnost da je iskoristi?

Njihov ponovni susret pred kamerom donosi drukčiji odnos od onoga iz ‘Melodije iz suterena’. Ondje je stariji kriminalac mladoga Delona uvodio u posljednji veliki posao. Deset godina kasnije pokušava ga izvesti iz svijeta kriminala. U toj promjeni uloga sadržano je i nešto od promjene francuskoga filma, koji sve otvorenije preispituje vlastite društvene i moralne temelje.

Bez potrebe da ikom išta dokazuje

Jean Gabin umro je 15. studenoga 1976. u dobi od sedamdeset dvije godine. Iza sebe je ostavio iznimno bogatu filmografiju i niz likova koji su postali dijelom kolektivnog filmskog pamćenja.

Izvan filma ostao je čovjek snažne veze sa zemljom i seoskim životom. U Normandiji je stvorio vlastito imanje, posvetio se uzgoju konja i životu koji je u mnogome bio bliži njegovim dječačkim željama nego svijetu filmskih premijera.

Nije nevažno ni to što je kroz svoj rad zadržao izrazitu prisutnost običnog čovjeka. Čak i kada je glumio moćnike, bogataše ili ljude koji odlučuju o tuđim životima, iza njegova pogleda mogla se naslutiti svijest o tome kako izgleda život onih koji takvu moć nemaju.

Bio je filmska zvijezda kojoj nije trebalo zvjezdano ponašanje, umjetnik koji se nije trudio ostaviti dojam umjetnika i glumac koji je najbolje trenutke često pronalazio upravo ondje gdje bi drugi posegnuli za još jednom rečenicom.

Nezadovoljan američkim iskustvima, shvatio je da nije tip kozmopolitskog glumca i da se najugodnije osjeća na francuskom govornom području. Možda i nije bio. Jezično. Ali je bio po svemu ostalom. Zato se i pola stoljeća kasnije bavimo njime.

Jean Gabin jednostavno je bio ondje. A to je često spašavalo i čitav film.

Istina je da je zaželio da mu se pepeo raspe po Atlantiku. A to što je ostalo više je nego li dovoljno. I za maglovitih i za sunčanih dana.