Morao sam napisati ovaj tekst dok još mogu. Nije da nisam znao, možda nisam htio vjerovati. Sad je kasno. U mom boxu ‘Noć demona’ podvalili su mi vizitku Juliana Karswella. Znam da su mi ostala još samo tri dana... Neki čudni znakovi već se javljaju... Magla... Kiša... Magla postaje sve gušća... Malo me strah...
Foto: Magla postaje sve gušća... Malo me strah... Izvor: Osobna arhiva.
A za sve je kriv Jacques Tourneur. Dobro, možda i neki drugi, ali do njih ćemo tek doći.
Na današnji dan, 12. studenoga 1904., u Parizu je rođen redatelj koji je tijekom jedne izvanredne karijere ostavio dubok trag u nekoliko filmskih žanrova. Pamti ga se po hororima snimljenima s Valom Lewtonom, ali Jacques Tourneur bio je mnogo više od čovjeka koji je znao što učiniti s mračnom prostorijom i nekoliko dobro raspoređenih sjena. Snimao je westerne, noirove, pustolovne filmove, kriminalističke trilere i melodrame, a u svakom od tih žanrova pronalazio je mogućnost za vlastiti rukopis. Njegovi su se junaci pouzdavali u razum, iskustvo, ljubav ili revolver. Svaka od tih sigurnosti, pokazat će se, imala je svoju cijenu.
Foto: Jacques Tourneur i Dana Andrews kod Stonehengea. Jedan je znao kako prizvati demona, a drugi će uskoro saznati koliko ga je teško otjerati. Izvor: Indicator, produkcijska fotografija.
Mauriceov sin koji je pronašao vlastiti put
Njegov otac Maurice Tourneur pripadao je pionirima filmske umjetnosti. Jacques je odrastao uz kameru i montažni stol, obitelj se preselila u Sjedinjene Države, a on je učio posao iznutra, od pomoćnih zadataka do režije. Prve dugometražne filmove režirao je u Francuskoj početkom tridesetih; od 1935. ponovno radi u Hollywoodu. Na filmu ‘Priča o dva grada’ (‘A Tale of Two Cities’, 1935.) susreo je Vala Lewtona. Kasnije, kada je RKO Lewtonu povjerio vlastiti mali pogon za horore, taj će susret postati jedan od najvažnijih u njihovim karijerama.
Nije to bila tvornica čudovišta golemih budžeta. Naslovi su se određivali unaprijed, novac pažljivo brojao, a redatelj i producent morali su postići učinak prije nego što publika počne brojati njihove trikove. Tourneur je znao da dobro raspoređena tišina vrijedi više od dodatnog dekoriranog zida. Lewton je znao prepoznati redatelja koji takav zid neće ni tražiti.
Ljudi mačke – Simone Simon i jedna sasvim posebna vrsta straha
Irena Dubrovna, koju glumi Simone Simon, nosi strah od naslijeđenog prokletstva u samoj sebi. Oliver Reed (Kent Smith) vjeruje da razumije ženu koju voli, a njegova suradnica Alice (Jane Randolph) postupno postaje dio odnosa koji se može pretvoriti u tragediju. U ‘Ljudima mačkama’ (‘Cat People’, 1942.) Tourneur spaja svakodnevni New York s nečim što se možda događa samo u Ireninoj mašti. Njoj su vlastiti osjećaji sumnjivi, a ljubav podjednako privlačna i opasna.
Foto: Simone Simon kao Irena Dubrovna: jedan pogled i jasno je kolika je šteta ovakvu figuru skrivati u sjeni. Izvor: La Cinémathèque française / RKO Radio Pictures.
Simon je prethodne godine u Dieterleovu ‘Sve što novac može kupiti’ (‘All That Money Can Buy / The Devil and Daniel Webster’, 1941.) glumila Belle, zavodljivu služavku povezanu s gospodinom Scratchom Waltera Hustona. Belle zna što radi; Irena se boji onoga što bi mogla učiniti. U obje uloge njezina privlačnost ima neko drugo, mnogo mračnije značenje.
Alicein hod osvijetljenom ulicom i iznenadni dolazak autobusa učinili su filmsku povijest bogatijom za izraz „Lewtonov autobus”. Još više volim bazen: površina vode, odbljesci na zidovima i zvuk nečega što se ne da locirati. Tourneur i snimatelj Nicholas Musuraca točno znaju koliko nam smiju pokazati. Prizor se ne mora dokazivati spektaklom jer je prostor već postao neprijateljski.
Zato mi je uvijek draga epizoda iz Minnellijeva ‘Grada iluzija’ (‘The Bad and the Beautiful’, 1952.). Producent Jonathan Shields (Kirk Douglas) i redatelj Fred Amiel (Barry Sullivan) gledaju smiješne kostime čudovišta za svoj jeftini film. Shields zaključi da je pametnije poštedjeti publiku tih stvorenja i prepustiti joj da ih zamisli. Duhovita posveta Lewtonu i Tourneuru postat će još duhovitija kada stignemo do čovjeka koji će petnaest godina poslije odlučiti upravo suprotno.
Šetala sam se uz zombija – među trskom i tišinom
U ‘Šetala sam se uz zombija’ (‘I Walked with a Zombie’, 1943.) naslov obećava bizarni horor, a dobijemo gotovo snovitu priču o ljubavi, bolesti, kolonijalnoj prošlosti i vjerskim obredima na karipskom otoku. Medicinska sestra Betsy (Frances Dee) dolazi njegovati Jessicu Holland (Christine Gordon), ženu koja se kreće, ali kao da u njoj više nema života. Put prema obrednom mjestu, među visokim stabljikama i uz suhe zvukove vjetra, prizor je koji se pamti tijelom. Ta je scena toliko sigurna u svoj ritam da bi joj dodavanje još jednoga šoka bilo gotovo nepristojno.
Foto: Noćni put kroz trsku. Nekad je dovoljno znati da netko hoda iza nas. Frances Dee i Christine Gordon u ‘Šetala sam se uz zombija’. Izvor: RKO Radio Pictures / Frame Rated.
U ‘Čovjeku leopardu’ (‘The Leopard Man’, 1943.) opasnost je na početku vrlo opipljiva: velika mačka pobjegne s povodca, a grad se počinje bojati svake ulice nakon zalaska sunca. Prizor djevojke koja se vraća kući, dok majka iza vrata odbija povjerovati njezinu zapomaganju, ostaje jedan od najokrutnije preciznih trenutaka Lewtonova ciklusa. Vrata, tamni hodnik i pogrešna odluka dovoljni su da nas muče mnogo duže od prizora napada.
Iz prošlosti – žena koja je došla iz sunca
Tourneur je izašao iz tame horora i ušao u onu koja se zove film noir. U ‘Iz prošlosti’ (‘Out of the Past’, 1947.) Robert Mitchum, kao Jeff Bailey, susreće Kathie Moffat. Jane Greer pojavljuje se u meksičkom baru i jednim ulaskom mijenja čitav njegov život. Mitchumov Jeff pokušava od sadašnjosti napraviti sklonište od nekadašnjih odluka; ona dolazi kao dokaz da prošlost zna pronaći adresu. Ulična rasvjeta i sjena iz ranijih filmova sada služe ljudima koji govore, lažu, vole i bježe.
Foto: Jane Greer kao Kathie Moffat i Robert Mitchum kao Jeff Bailey. Ona je kročila iz sunca, a on zakoračio prema vlastitoj propasti. Izvor: ‘Iz prošlosti’ (1947.).
Musuraca je ovdje još jednom savršeni Tourneurov saveznik. Lica se pojavljuju iz mraka kao iz sjećanja, a zatim svjetlo iznenada otkrije što bi čovjek radije zaboravio. U takvoj fotografiji i Mitchumova suzdržanost postaje punokrvna gluma. Kad govori vrlo malo, ostaje nam više vremena da gledamo što je već shvatio.
Berlinski ekspres – rat je završio, putovanje nije
U ‘Berlinskom ekspresu’ (‘Berlin Express’, 1948.) putnici iz različitih zemalja kreću kroz porušenu Njemačku. Među njima su Robert Ryan i Merle Oberon, a nestanak čovjeka kojemu je povjerena važna uloga u obnovi mira pokreće istragu. Tourneur ovdje ima golemo poslijeratno prizorište, vlakove, ruševine i lica iza kojih se tek naslućuju politički i osobni motivi. Njemu je i međunarodna zavjera, naposljetku, pitanje povjerenja prema čovjeku koji sjedi preko puta.
Foto: Robert Ryan i Merle Oberon u ‘Berlinskom ekspresu’. U razrušenoj Njemačkoj rat je završio, ali opasnost još nije. Izvor: RKO Radio Pictures, 1948.
Noir ne završava tim vlakom. U ‘Noćnom padu’ (‘Nightfall’, 1957.) Aldo Ray i Anne Bancroft sudjeluju u priči o novcu, potjeri i slučajnosti koja čovjeku promijeni život. Tourneur se ovdje služi razvedenijom radnjom i drukčijim temperamentom glumaca, ali jedan njegov postupak ostaje: dati publici upravo toliko sigurnosti da bi se u sljedećoj sceni mogla iznenaditi.
A kad se izvukao sjena, pokazao je svoju svestranost
U ‘Prolazu u kanjonu’ (‘Canyon Passage’, 1946.) istražuje zajednicu na američkoj granici i ljude čiji životi stoje između prijateljstva, pohlepe, ljubavi i nasilja. U ‘Plamenu i strijeli’ (‘The Flame and the Arrow’, 1950.) Burt Lancaster dobiva raskošniju pozornicu za svoju akrobatiku, a Tourneur joj daje ritam zbog kojega pustolovina ostaje više od niza podviga. Zatim slijede ‘Ana od Indija’ (‘Anne of the Indies’, 1951.), gusarska priča s Jean Peters, i ‘Put gauča’ (‘Way of a Gaucho’, 1952.), u kojem se pojavljuje Gene Tierney. Sjetimo se i Hedy Lamarr u psihološkom trileru ‘Opasni eksperiment’ (‘Experiment Perilous’, 1944.): Tourneur je ljepotu svojih glumica volio suočiti s okolnostima koje na prvi pogled izgledaju posve neprikladno za njih.
Za našu priču posebno je zanimljiva ‘Wichita’ (1955.). Joel McCrea glumi Wyatta Earpa, čovjeka od kojega grad očekuje da uspostavi zakon, premda mu mnogi građani ne žele platiti cijenu takva zakona. Tourneur više pozornosti daje ljudima koji na red trebaju doći nego samom povlačenju revolvera. A film skriva i mali susret koji bismo teško smjeli propustiti.
Foto: Wyatt Earp došao je u banku, a za šalterom ga je dočekao Sam Peckinpah. Sedam godina poslije ponovno će se susresti u ‘Pucnjima poslijepodne’, samo što će tada Joel McCrea ostati pred kamerom, a Peckinpah prijeći iza nje. Izvor: ‘Wichita’ (1955.).
Da, bankovni službenik kojemu McCrea prilazi jest Sam Peckinpah. Godine 1962. on će režirati McCreu i Randolpha Scotta u ‘Pucnjima poslijepodne’ (‘Ride the High Country’, 1962.). U maloj banci iz Tourneurova filma srele su se dvije generacije autora westerna, a budući redatelj zasad samo uredno prima novac. I priznajmo: rijetko je tko na filmskom šalteru imao zanimljiviju budućnost.
Noć demona – tri dana, jedan papir i vrlo neugodan poznanik
A sad se vraćamo vizitki koja je završila u mom boxu. ‘Noć demona’ (‘Night of the Demon’, 1957.) nastala je prema pripovijetci Montaguea Rhodesa Jamesa ‘Bacanje runa’ (‘Casting the Runes’), objavljenoj 1911. James je bio učenjak i majstor priča o duhovima; najneugodnije stvari u njegovoj prozi često se događaju ljudima koji su mislili da ih ni ne trebaju uzimati ozbiljno. Ovdje je najstrašniji predmet običan papirić. Onaj kojemu se podvale rune dobiva odbrojavanje do smrti, a jedini je izlaz prokletstvo vratiti pošiljatelju.
Julian Karswell (Niall MacGinnis) želi da njegovi neprijatelji povjeruju u njegovu moć. John Holden (Dana Andrews), američki psiholog, želi dokazati da iza prokletstva stoje sugestija, prijevara i strah. Dva tvrdoglava čovjeka bore se za pravo da budu u pravu. Onda Holden uđe u prostor iz kojega nije jednostavno izići samo zahvaljujući dobrom argumentu. Peggy Cummins kao Joanna Harrington dodatno ga povezuje s događajima koje je već odbacio kao praznovjerje.
Put od Jamesove kratke priče do filma nije bio pravocrtan. Scenarist Charles Bennett, Hitchcockov suradnik iz britanskog razdoblja, u rukama je imao predložak koji se nije dao jednostavno rastegnuti u dugometražni film. Dopisivao je odnose, sukobe i nove okolnosti. U jednom trenutku radni se naslov glasio ‘The Bewitched’. Producent Hal E. Chester preuzima projekt, a u završnim preradama sudjelovao je i Cy Endfield. Upravo će odnos producentovih zahtjeva prema redateljevu stilu postati zasebna mala horor-priča o nastanku filma.
Foto: Charles Bennett i Alfred Hitchcock oko 1929. godine. Bennett je mnogo prije Karswellovih runa znao koliko napetosti stane u dobar scenarij. Izvor: Indicator, arhivska fotografija iz knjižice ‘Noć demona’.
U produkcijskim materijalima pojavljuje se i Margaret Murray, egiptologinja i istraživačica povijesti vještičarenja. Novinski je promotivni aparat njezino sudjelovanje rado pretvarao u potvrdu da film poznaje stvarne tajne crne magije. Njezine teorije o drevnim vještičjim kultovima danas su većim dijelom odbačene, ali njihova popularnost sredinom prošlog stoljeća objašnjava dio tadašnje fascinacije okultnim. U istom povijesnom vrtlogu nalazimo Hermetički red Zlatne zore, Aleistera Crowleyja i spekulacije o tome je li Karswell nastao po uzoru na kakva stvarnog magusa; takvu vezu s Crowleyjem ne možemo smatrati dokazanom.
Foto: Dana Andrews pokušava šarmirati Margaret Murray, damu koja je o vješticama znala mnogo više nego što je on želio doznati o demonima. London, 18. listopada 1956. Izvor: Indicator, arhivska fotografija.
Karswell se udobrovoljio – ali koliko će to potrajati?
Karswell je meni jedan od najzanimljivijih filmskih čarobnjaka. Može biti ljubazan domaćin, sin koji razgovara s majkom, čovjek koji djeci priređuje zabavu; zatim će bez promjene vanjske uglađenosti pokazati koliko daleko seže njegova potreba za osvetom. MacGinnis ne glumi demona. Glumi čovjeka koji je prilično zadovoljan time što demon možda radi za njega.
Foto: I vrag se ponekad voli našaliti. Samo što njegove šale ne završavaju uvijek našim smijehom. Zapravo nikada. Julian Karswell sa svojom majkom. Izvor: ‘Noć demona’ (1957.).
Na dječjoj zabavi još mu se možda možemo nasmijati. A zatim, dok razgovara s Holdenom, mijenja se vrijeme. Vjetar i oluja ulaze u prizor s preciznošću čovjeka koji poznaje i vremensku prognozu i filmsku režiju. Ta igra dvostruke prirode lika važnija je od svakog čudovišta: Karswell može biti smiješan, uljudan i opasan u istoj minuti. Gledatelj je cijelo vrijeme prisiljen birati između razumskog tumačenja i onoga što upravo vidi.
Najvažnija je karta koju nitko ne želi uzeti
I tu dolazimo do onoga što je, za mene, pravi vrhunac filma. Nije to borba s nekim strašnim stvorenjem. To je nadmudrivanje dvojice muškaraca u kojemu jedan mora natjerati drugoga da uzme papir s runama. Odjednom je važan položaj ruke, pogled, pretvaranje da nešto predajemo slučajno, mala usluga ili trunčica nepovjerenja. Sve što je Tourneur naučio snimajući razgovore, prijetnje i prijevare sada dolazi na naplatu. U završnici, među putnicima i željezničkim vagonima, obična sitnica postaje smrtonosno važna.
Foto: Julian Karswell polako shvaća da se pravila igre mogu okrenuti i protiv onoga tko ih je postavio. A vrijeme neumoljivo istječe. Izvor: ‘Noć demona’ (1957.).
Tko je kome podmetnuo kartu? Hoće li je drugi preuzeti? Zna li uopće što drži? Takvu je napetost teško nadmašiti širenjem kadra, a još teže divovskim stvorenjem. Gledamo dvije inteligencije koje pokušavaju pobijediti jedna drugu, dok prokletstvo otkucava mimo njihovih argumenata. Čudna je to partija karata u kojoj se nitko ne želi domoći aduta.
Kad su demona odlučili pokazati
Moja zamjerka filmu nije što je netko zamislio demona. Ken Adamove skice i dovršeni model pokazuju koliko je znanja i mašte bilo u njegovu oblikovanju. Problem je što ga film odlučuje pokazati tako jasno, i to već na početku. Kada vidimo čudovište, rasprava o tome postoji li nadnaravna sila gubi velik dio prostora. Holden još može sumnjati, ali publika ima drugačije informacije. I to je golema razlika.
Foto: Od papira do pakla. Ken Adam zamislio je demona, a filmski majstori dali su mu tijelo. Nama je ipak bio najstrašniji dok ga još nismo vidjeli. Izvor: Deutsche Kinemathek – Ken Adam Archiv / Indicator.
Povijest nastanka ipak je složenija od zgodne priče da je redatelj htio potpuno nevidljivo čudovište, a producent ga naknadno izmislio. Demonska je prisutnost postojala i u ranijim verzijama scenarija; vodila se borba oko načina, količine i trenutka pokazivanja. Chesterove izmjene i dodatni snimljeni kadrovi učinili su je mnogo doslovnijom, protivno Tourneurovim i Bennettovim željama. Ruka proizvođača spektakla prešla je preko redateljeva osjećaja za mjeru.
Nije to prvi put da producent poželi malo više onoga što misli da će gledatelj platiti. Sjetimo se Shieldsove odluke iz ‘Grada iluzija’: izbaciti smiješne kostime i pustiti da mašta odradi posao. Hal Chester odlučio je obrnuto. A mi smo već jednom imali priliku iskusiti koliko umjetna pantera može narušiti napetost, jer je upravo ono nevidljivo bilo najvažnije.
Kompliciranu produkcijsku povijest prati i čudna sudbina inačica. U britanskim i američkim kinima prikazivala se kraća, približno 82-minutna verzija, dok je duža od približno 96 minuta bila namijenjena kontinentalnoj Europi. Poslije su se izmjenjivali naslovi ‘Night of the Demon’ i ‘Curse of the Demon’, a mnogi su godinama vjerovali da gledaju istu verziju. Zato naš Indicatorov box vrijedi toliko: u njemu je mnogo više od jednoga čudovišta na omotu.
Foto: Kad je već demon morao izaći iz sjene, promotori su ga rado smjestili i na plakat. Izvor: arhivski plakat, Indicatorova knjižica ‘Noć demona’.
Zanimljivo je koliko su se britanski cenzori tijekom priprema brinuli o vračanju i obredima, a pri konačnom pregledu tražili izmjene i u prizorima straha. I ekran je postao mjesto na kojemu su se sukobili razum, vjerovanje, komercijalni račun i strah da će publika možda povjerovati više nego što bi smjela. Završni rezultat unatoč svemu ostaje sjajan film, ponajprije zbog glumaca, ritma i Tourneurove sposobnosti da običan predmet pretvori u predmet iskonskog užasa.
A što je još moglo opstati u sjeni
Tourneur se ni poslije nije dao jednostavno svesti na jednu vrstu filma. U ‘Komediji strave’ (‘The Comedy of Terrors’, 1963.) okuplja Vincenta Pricea, Petera Lorrea, Borisa Karloffa i Basila Rathbonea. Njihova groteskna zabava sa smrću nosi posve drukčiji ton od Karswellove kletve, a ipak govori o istom redatelju koji zna koliko su humor i strava bliski susjedi. Filmovi su mu znali biti veći ili manji, bolji ili slabiji, ali jedna vrsta radoznalosti prema ljudskim slabostima ostala je prisutna.
Ono što sam kod njega uvijek volio jest povjerenje u publiku. Trebamo gledati, slušati i sami zaključivati. Ponekad ćemo pogriješiti, a ponekad otkriti ono što nam film nikada nije izravno rekao. Takvo povjerenje lako je izgubiti, a iznimno teško ponovno steći. I baš zato, kada se sjetim Tourneura, najprije mi na pamet padaju hod kroz tamu, odsjaj na vodi, žena koja ulazi iz sunca i ruka koja se približava komadiću papira.
Kako nisam vičan magiji, nisam siguran koja je razina opasnosti čitanja ovog teksta. Smatrajte se upozorenima jer vam ja više od ovoga neću moći pomoći.