Teško da ćemo ikada dočekati luksuzni box set posvećen Robertu Ryanu, s raskošno restauriranim filmovima i svim onim dodacima kojima se Hollywood voli oduživati svojim velikanima. Jer Ryana su prečesto gurali na marginu, čak i u filmovima koji su bili dovoljno veliki da mu pruže mnogo više prostora. Uzmimo samo sjajne ‘Profesionalce’ (‘The Professionals’, 1966.), u kojima je njegov glumački potencijal gotovo neiskorišten, rekao bih čak uzalud potrošen. Imao je Ryan mnogo takvih uloga i znao ih je dobro unovčiti. Pohlepa? Ne, to nije Robert Ryan o kojem danas pišemo. Niti bismo o takvome ikada pisali.
Foto: Sporedan samo na filmskoj špici. Robert Ryan, glumac koji je i u nekoliko minuta znao ostaviti trag za cijeli film. Izvor: IMDb.
Pišemo o velikom čovjeku, velikom i rastom i glumačkim talentom, koji je znao pokazati što vrijedi u nekoliko minuta jednako kao i u nekoliko sati, koliko god mu vremena film dodijelio. Pišemo o velikom humanitarcu, čovjeku koji je svoja uvjerenja potvrđivao djelima i koji je imao hrabrosti zauzeti se za druge i onda kada to nije bilo ni popularno ni bezopasno. Pišemo o Robertu Ryanu, glumcu kojega su možda prečesto ostavljali po strani, ali koji je za nas uvijek pripadao samome vrhu.
Danas, 11. studenoga, na 117. godišnjicu njegova rođenja, želimo mu se odužiti onako kako najbolje znamo. Filmovima, uspomenama i ponekom pričom o čovjeku kojeg smo zavoljeli toliko da nam, čim se spomene njegovo ime, svi ostali na trenutak postanu manje važni.
Boksač koji je znao što znači primiti udarac
Robert Bushnell Ryan rođen je 11. studenoga 1909. u Chicagu. Studirao je na Dartmouth Collegeu, gdje je četiri godine uzastopce bio prvak u boksu teške kategorije. Nakon studija okušao se u različitim poslovima, a gluma ga je naposljetku odvela u Los Angeles, gdje je učio kod Maxa Reinhardta. Tijekom Drugoga svjetskog rata služio je u Marinskom korpusu kao instruktor. Ratna iskustva, kao i njegova atletska građa i boksačka prošlost, ostavila su trag na čovjeku koji će poslije toliko uvjerljivo igrati ljude izložene nasilju, strahu i nepravdi.
Jednu od svojih najvećih uloga dobio je od Roberta Wisea u ‘Namještaljci’ (‘The Set-Up’, 1949.). Bill „Stoker” Thompson boksač je na zalazu karijere, tridesetpetogodišnjak koji još vjeruje da mu samo jedna pobjeda nedostaje da život krene drugim putem. Njegova supruga Julie, koju igra Audrey Totter, godinama gleda kako se Stoker vraća iz ringa sve izubijaniji, a njegovo obećanje da je preokret nadohvat ruke postalo joj je bolno poznato. Ovaj put ni ne dolazi na borbu. Stoker, međutim, ne zna da je njezin ishod već dogovoren, i to bez njegova pristanka.
Foto: Stoker Thompson – borba koju je trebao izgubiti postala je njegov najveći trijumf. Robert Ryan u ‘Namještaljci’ (1949.) Roberta Wisea. Izvor: RKO Radio Pictures / Letterboxd.
Wise je film smjestio u gotovo stvarno vrijeme. Tijekom sedamdesetak minuta upoznajemo čitav mali svijet jedne boksačke dvorane. U svlačionici čekaju mladići kojima je slava tek obećana, isluženi borci koji odbijaju priznati da je njihovo vrijeme prošlo i ljudi koji od tuđih udaraca zarađuju. Publika traži krv, menadžeri novac, a Stoker još uvijek vjeruje u poštenu borbu. Ryanovo iskustvo boksačkog prvaka ovdje je dragocjeno: način na koji se kreće, prima udarce i vraća u borbu pripada čovjeku koji dobro poznaje ring.
Ipak, možda su još snažniji prizori nakon borbe. Ryanovo lice dok shvaća da ga čekaju ljudi koji nisu spremni oprostiti pobjedu, njegova nelagoda u svlačionici i napokon strah u slijepoj ulici, sve to ostaje jednako snažno kao ono što smo vidjeli među konopcima. Wise zna što prikazati, a što prepustiti našoj mašti. Kada nasilje dosegne vrhunac, kamera se okreće prema sjeni glazbenika na zidu, dok jazz iz susjednog lokala nadjačava zvukove osvete.
O ‘Namještaljci’ već sam pisao u Paučini 27. srpnja 2004. godine, pa ćemo toj iznimnoj Wiseovoj drami posvetiti i obnovljeni zasebni tekst. Ovdje je dovoljno reći da je Stoker Thompson jedan od onih likova koji se pamte čitav život. A Ryan je, poput Stokera, znao da se poneka borba mora voditi do kraja, čak i kada je cijena pobjede previsoka.
Čin nasilja – što kada zakon ne može dosegnuti krivca?
U ‘Činu nasilja’ (‘Act of Violence’, 1948.) Freda Zinnemanna Ryan je Joe Parkson, ratni veteran koji šepa i progoni Franka Enleyja, naizgled uzornog građanina i obiteljskog čovjeka kojega igra Van Heflin. Enley ima sređen život, ugled i budućnost. Parkson se pojavljuje kao prijetnja svemu tome, s oružjem i odlučnošću da dovrši posao zbog kojega je došao.
Foto: Pištolj je spreman, ali savjest još uvijek nije donijela presudu. Robert Ryan kao Joe Parkson u ‘Činu nasilja’ (1948.) Freda Zinnemanna. Izvor: MGM / Daily Grindhouse.
No dvojica muškaraca dijele prošlost iz njemačkog zarobljeničkog logora. Enley je ondje izdao svoje suborce, a Parkson je jedan od onih koji su preživjeli posljedice te izdaje. Zinnemann postupno otkriva što se dogodilo, a s novim saznanjima mijenja se i naš odnos prema ljudima na ekranu. Ugledni građanin više nije tako ugledan, a opasni progonitelj ima mnogo ozbiljniji razlog za svoj gnjev nego što smo isprva mogli pretpostaviti.
Ovdje dolazimo do pitanja koje me uvijek mučilo. Ako je Enley danas čovjek sa sređenim životom, znači li to da je njegova krivnja prestala postojati? Ako je osnovao obitelj i postao poštovan član zajednice, ima li pravo proći nekažnjeno za ono što je učinio drugima? Parkson je izgubio suborce, zdravlje i godine života. Njemu nitko ne može vratiti ono što je izgubljeno. A ako Enley više nije dostupan zakonskoj kazni, tko će Parksonu objasniti da pravda za njega jednostavno ne postoji?
Ostaje, naravno, i drugo pitanje: smije li Parkson sam izvršiti kaznu? Moralno pravo da zahtijeva odgovornost ne daje mu automatski pravo da nekoga ubije. Ali od njega je jednako nepravedno očekivati da se pomiri sa zločinom samo zato što je njegov počinitelj uspio nastaviti živjeti.
Ryan je u ovoj ulozi izvanredan. Njegov Parkson nosi posljedice rata u hodu, držanju i pogledu. U njemu se osjeća iscrpljenost čovjeka koji je godinama živio samo za jedan susret. Zinnemann mu ne nudi jednostavno opravdanje, ali mu daje nešto daleko važnije: ozbiljnost s kojom mora biti saslušan.
‘Čin nasilja’ jedan je od triju filmova na kojima gradimo njegov portret. Ne zato što Ryan ondje igra junaka kakvoga je lako zavoljeti, nego zato što je riječ o čovjeku pred kojim se ni gledatelj ne može zadovoljiti lakim odgovorom.
Loš dan u Black Rocku – zločin koji su svi odlučili prešutjeti
Drugi veliki film vodi nas u ‘Loš dan u Black Rocku’ (‘Bad Day at Black Rock’, 1955.) Johna Sturgesa. Spencer Tracy igra Johna J. Macreedyja, jednorukog stranca koji vlakom stiže u zabačeno mjesto i ubrzo shvaća da ondje nitko ne želi njegovu prisutnost. Gradić ima svoja pravila, svoju hijerarhiju i svoje tajne. Čovjek koji njima gospodari zove se Reno Smith, a glumi ga Robert Ryan.
Foto: U Black Rocku Reno Smith određuje pravila. Sve dok iz vlaka ne siđe čovjek koji ih odbija prihvatiti. Robert Ryan i Spencer Tracy u ‘Lošem danu u Black Rocku’ (1955.) Johna Sturgesa. Izvor: MGM.
Posebna je zadovoljština gledati kako Ryan zapovijeda Lee Marvinu i Ernestu Borgnineu. Marvinov Hector David i Borgnineov Coley Trimble ljudi su kojima nije potrebno mnogo poticaja da postanu nasilni, ali pred Renom Smithom znaju svoje mjesto. Ryan je dovoljno autoritativan da mu vjerujemo čak i kada oko njega stoje takve dvije filmske gromade. Spencer Tracy, s druge strane, među njih ulazi gotovo mirno, s jednom rukom i upornošću koja će se pokazati daleko opasnijom od revolvera.
Macreedy traži čovjeka japanskog podrijetla, a traganje postupno otkriva rasistički zločin počinjen tijekom rata. Smith je središnja figura tog događaja, ali krivnja se ne završava na njemu. Čitava zajednica godinama održava šutnju, jer mnogima odgovara da se prošlost ne otvara. Sturgesov film upravo je zbog toga tako neugodan: pokazuje koliko je lako živjeti pokraj nepravde kada nam ona ne narušava svakodnevicu.
Na ‘Loš dan u Black Rocku’ prirodno se nadovezuje ‘Unakrsna vatra’ (‘Crossfire’, 1947.) Edwarda Dmytryka. Ryan ondje igra narednika Montgomeryja, antisemita i ubojicu kojemu mržnja daje privid opravdanja za vlastiti zločin. Uz njega su Robert Mitchum i Robert Young, a upravo mu je taj film donio jedinu nominaciju za Oscara u karijeri. Jednu jedinu, što je podatak koji više govori o Akademiji nego o Ryanu.
Foto: Rat je završio, ali narednik Montgomery još uvijek traži neprijatelje. Robert Ryan u ‘Unakrsnoj vatri’ (1947.) Edwarda Dmytryka. Izvor: RKO Radio Pictures / High-Def Digest.
Dmytryk u ‘Unakrsnoj vatri’ razotkriva antisemitizam, Sturges u ‘Lošem danu u Black Rocku’ rasizam i zajedničku odgovornost, a Robert Wise u ‘Neizvjesnom sutra’ (‘Odds Against Tomorrow’, 1959.) daje Ryanu još jednog čovjeka čije predrasude prijete uništiti sve oko njega. Njegov Earl Slater sudjeluje u planiranju pljačke banke, ali ne može podnijeti suradnju s Afroamerikancem, kojega glumi Harry Belafonte. U odličnoj noir drami, s glazbom Johna Lewisa, Ryan stvara lik kojemu je mržnja važnija čak i od vlastite koristi.
Koliko je samo ironije u tome da je glumac koji je tako uvjerljivo igrao rasiste u stvarnom životu toliko vremena posvećivao borbi za građanska prava! No o tom ćemo Robertu Ryanu, čovjeku izvan filmskog platna, govoriti malo poslije.
Billy Budd – Ryan, pa sve ostalo
Dolazimo do trećeg filma. Ako me netko pita koji mi je Ryanov najdraži, odgovorit ću ‘Billy Budd’ (1962.) Petera Ustinova. A ako me pita zašto, ne trebam mnogo razmišljati. Zbog Roberta Ryana. Peter Ustinov, Terence Stamp, Herman Melville i svi ostali dolaze poslije. Ryan je prvi.
Ustinov je režirao ekranizaciju Melvilleove priče, a ujedno glumi kapetana Verea. Mladi Terence Stamp igra Billyja, mornara čija dobrota, neposrednost i gotovo dječačka nevinost privlače naklonost posade. Robert Ryan je John Claggart, časnik zadužen za brodsku disciplinu, čovjek kojemu Billyjeva prisutnost postupno postaje nepodnošljiva.
Ryan je tu ulogu godinama želio odigrati. I kakvu je samo priliku dobio! Claggart je okrutan, ali ono što ga pokreće ne može se objasniti samo uživanjem u tuđoj patnji. On Billyja promatra s neobičnom mješavinom odbojnosti, znatiželje i unutarnjeg nemira. Ryan te osjećaje gradi sitnim promjenama izraza lica, načinom na koji izgovara riječi i trenucima u kojima zastaje prije nego što odluči što će učiniti.
Foto: Gotovo je i njega dotaknuo u dušu, a to ga je užasnulo. Terence Stamp kao Billy Budd i Robert Ryan kao John Claggart u ‘Billyju Buddu’ (1962.) Petera Ustinova. Izvor: Allied Artists.
Njegova pristojnost često je prijeteća. Čak i kada se obraća kapetanu Vereu s najvećim poštovanjem, osjećamo koliko je u toj podložnosti prikrivene drskosti. Ryanov Claggart razumije autoritet, ali ga ponajprije zanima kako se njime može služiti. Ustinov mu je dao sjajan dramski prostor, a Ryan ga je ispunio do posljednje geste.
U ‘Billyju Buddu’ zakon, dužnost i moralna odgovornost dolaze u sukob koji kapetan Vere ne može jednostavno razriješiti. Film pritom ne traži od nas da sudimo samo Billyju ili Claggartu. Traži da pogledamo i sustav u kojemu se njihove sudbine odlučuju.
Mogli bismo govoriti o Ustinovljevoj režiji, o Stampovu izvanrednom filmskom debiju i Melvilleovu književnom predlošku. Sve to film zaslužuje. Ali za mene središnje mjesto pripada čovjeku koji je od Claggarta napravio jednu od najuznemirujućih pojava u povijesti filmskih adaptacija književnosti.
Robert Ryan. Pa sve ostalo.
S Ophülsom, Idom i Fullerom
Ryan je s Maxom Ophülsom snimio ‘Uhvaćen’ (‘Caught’, 1949.), film u kojemu igra Smitha Ohlriga, bogatog industrijalca koji vjeruje da mu novac daje pravo upravljati i tuđim životima. Barbara Bel Geddes glumi njegovu suprugu, a James Mason liječnika koji predstavlja sasvim drukčiju vrstu muškarca. Ophülsova kamera prati psihološku klopku u koju je žena upala, a Ryan pokazuje koliko se okrutnosti može sakriti iza savršenih manira i bogatstva.
S Idom Lupino susreo se u dvama posebno zanimljivim filmovima. U ‘Na opasnom terenu’ (‘On Dangerous Ground’, 1951./1952.) Nicholasa Raya Ryan igra Jima Wilsona, policajca kojega je svakodnevni dodir s nasiljem pretvorio u čovjeka opasnog i za vlastitu okolinu. Kada ga pošalju u snježnu zabit, upoznaje slijepu Mary Malden, koju igra Ida. Ray ovdje s iznimnom osjetljivošću mijenja atmosferu filma, a Bernard Herrmann pridružuje mu jednu od svojih najboljih partitura.
Foto: Jim Wilson navikao je da ga se ljudi boje. Mary Malden ne može ga ni vidjeti, a ipak će upoznati čovjeka kakvog drugi nisu uspjeli. Robert Ryan i Ida Lupino u ‘Na opasnom terenu’ (1951.) Nicholasa Raya. Izvor: RKO Radio Pictures / Indiana University.
U ‘Beware, My Lovely’ (1952.) Harryja Hornera Ryan je Howard Wilton, psihički nestabilan kućni pomoćnik kojega zapošljava udovica Helen Gordon, ponovno Ida Lupino. Iz naizgled bezazlene situacije nastaje sve neugodnija igra straha i neizvjesnosti. Zanimljivo je da je Ida tijekom snimanja preuzela režiju pojedinih prizora kada je Horner bio odsutan. Ryan je tako pred kamerom imao glumačku partnericu koja je povremeno sjedila i na redateljskom stolcu.
Samuel Fuller odvodi ga u Tokio, u ‘Kući od bambusa’ (‘House of Bamboo’, 1955.). Ryan igra Sandyja Dawsona, šefa kriminalne organizacije sastavljene od američkih bivših vojnika, dok se Robert Stack pokušava uvući među njegove ljude. Fullerova energična režija i široki kadrovi poslijeratnog Japana daju filmu poseban izgled, a Ryanovu Dawsonu pripada jedna od najsloženijih kriminalnih uloga njegove karijere. Njegov odnos prema poslušnosti, povjerenju i izdajstvu posebno je zanimljiv jer se iza grube discipline postupno otkrivaju osjećaji kojima ni sam ne zna što bi.
Kod takvih redatelja Ryan je mogao glumiti ljude koji su bili daleko od njegove stvarne osobnosti, ali je uvijek pronašao razlog zbog kojega su postupali upravo onako kako su postupali. To je ono što je njegove negativce činilo tako uvjerljivima.
Anthony Mann – genijalnost prepoznavanja neočekivanoga
U ‘Goloj mamuzi’ (‘The Naked Spur’, 1953.) Anthony Mann suprotstavlja Roberta Ryana Jamesu Stewartu u jednom od najboljih psiholoških vesterna pedesetih godina. Ryan igra Bena Vandergroata, odmetnika za čiju je glavu raspisana nagrada od pet tisuća dolara, a Stewart Howarda Kempa, čovjeka koji ga pokušava uhvatiti kako bi ponovno kupio ranč koji je izgubio nakon povratka iz građanskog rata. Kemp je ogorčen, ponižen i opsjednut mogućnošću da povrati ono što mu je nekada pripadalo. Upravo je u tome jedna od velikih redateljskih genijalnosti Anthonyja Manna: prepoznati jedva suspregnutu agresiju u onom simpatičnom momku iz Lubitscheva ‘Dućana iza ugla’ (‘The Shop Around the Corner’, 1940.), čovjeku kojemu je Amerika vjerovala kao vlastitom susjedu, a koji će kao odlikovani ratni pilot poslije dogurati do čina brigadnog generala američkoga ratnog zrakoplovstva, najvišeg vojnog čina koji je dosegnuo neki od velikih hollywoodskih glumaca i stvarnih ratnih veterana. Mann je u Stewartu otkrio mogućnosti koje su se toliko razlikovale od njegove dotadašnje filmske slike da je publika odjednom morala drukčije gledati i njega i njegove junake. Kempovi nervozni pokreti, nagle promjene raspoloženja, bolna sjećanja na izdaju i povremeni izljevi bijesa odaju čovjeka kojemu sve teže uspijeva ostati gospodarom vlastitih postupaka.
Foto: Ruke su mu vezane, ali sve konce ipak povlači on. Robert Ryan kao Ben Vandergroat, uz Janet Leigh, Millarda Mitchella i Ralpha Meekera u ‘Goloj mamuzi’ (1953.) Anthonyja Manna. Izvor: MGM / Listal.
A nasuprot njemu Robert Ryan. Njegov Ben Vandergroat, iako zarobljen, vezan i okružen naoružanim ljudima, gotovo uživa u situaciji u kojoj se našao. Podsmjehuje se, dobacuje, naizgled bezazleno razgovara i vrlo brzo otkriva slabosti svojih čuvara. Staroga tragača za zlatom Jesseja Tatea (Millard Mitchell) zanima novac, bivšega vojnika Roya Andersona (Ralph Meeker) privlači Lina Patch (Janet Leigh), a Kempa izjeda vlastita prošlost. Vandergroat ih poznaje dovoljno dobro da svaku njihovu slabost pretvori u oružje. Ryan je u toj ulozi gotovo razigran, s osmijehom koji često djeluje prijateljski, sve dok ne shvatimo zašto se smije. Ponekad je dovoljna jedna njegova rečenica da se među ljudima koji ga vode pojavi novo nepovjerenje.
I tu nastaje veličanstven glumački dvoboj. Stewart sve teže podnosi vlastiti položaj, dok Ryan, kojemu prijeti vješanje, zadržava zadivljujuću sposobnost upravljanja drugima. Kemp ima oružje, slobodu kretanja i zarobljenika vrijednog pet tisuća dolara, ali Vandergroat ima nešto što njegov progonitelj sve više gubi: prisebnost. Mann taj sukob smješta među surove stijene, planinske strmine i nabujale rijeke, u krajolik koji petorici putnika pruža malo prilika da izbjegnu jedni druge. A Ryan, koji je mogao djelovati zastrašujuće i bez ijedne izgovorene riječi, ovdje nam pokazuje koliko opasan može biti kada odluči govoriti.
‘Ljudi u ratu’ (‘Men in War’, 1957.) donose sasvim drugu vrstu Ryana. U Mannovu ratnom filmu smještenom u Koreju igra poručnika Bensona, zapovjednika male skupine iscrpljenih vojnika koja pokušava preživjeti i ponovno pronaći vlastite linije. Nasuprot njemu je Aldo Ray kao narednik Montana, a između njih dvojice razvija se sukob oko zapovijedanja, odgovornosti i sudbine ljudi za koje su zaduženi. Mann rat prikazuje kroz umor, strah, teren koji treba prijeći i odluke za koje često nema dovoljno vremena.
Glazbu je napisao Elmer Bernstein. Scenarij potpisuje Philip Yordan, iako se uz njega povezuje i rad Bena Maddowa, scenarista koji je tada bio na crnoj listi. Upravo se ovdje pojavljuje još jedna važna poveznica, jer je Yordan bio i producent filma, a Ryan je imao ugovoren udio u njegovoj zaradi.
Treći Mannov film je ‘Mala božja njiva’ (‘God’s Little Acre’, 1958.), prema romanu Erskinea Caldwella. Ryan igra Ty Tyja Waldena, farmera iz Georgije koji je toliko uvjeren da se na njegovu zemljištu nalazi zakopano zlato da već petnaest godina prekopava vlastito imanje. Dok on traži bogatstvo pod zemljom, život njegove obitelji postaje sve zamršeniji. Uz Ryana su Aldo Ray, Tina Louise, Jack Lord i Vic Morrow, a Bernstein ponovno sklada glazbu.
Ty Ty je tvrdoglav, katkad smiješan, katkad dirljiv, čovjek kojemu se može zamjeriti mnogo toga, ali čija je vjera u vlastiti san gotovo neuništiva. Ryan je ovdje izvanredno daleko od prijetećih likova po kojima ga mnogi pamte. Mann pritom ne zanemaruje socijalnu pozadinu Caldwellova romana, siromaštvo, nezaposlenost i obiteljske sukobe. Scenarij je potpisan Yordanovim imenom, premda je njegov stvarni autor bio Ben Maddow.
Philip Yordan – prijateljstvo i pet zajedničkih filmova
O Philipu Yordanu ne možemo govoriti samo kao o čovjeku čije se ime nekoliko puta pojavilo u Ryanovoj filmografiji. Bili su i prijatelji, a njihove su suradnje obuhvatile čak pet filmova: ‘Ljudi u ratu’, ‘Malu božju njivu’, ‘Dan odmetnika’, ‘Bitku u Ardenima’ i ‘Custera sa Zapada’.
Yordan je bio jedna od najneobičnijih figura hollywoodske scenarističke i producentske povijesti. Dobitnik Oscara za priču ‘Slomljenog koplja’ (‘Broken Lance’, 1954.), radio je gotovo sve, od malih kriminalističkih filmova do velikih povijesnih spektakala. Njegovo se ime često pojavljivalo i na scenarijima koje su stvarali ljudi onemogućeni raditi zbog crne liste. Neki od tih aranžmana poslije su izazvali ozbiljne rasprave o autorstvu i zaslugama, ali pritom ne treba zanemariti da je Yordan brojnim scenaristima omogućavao da nastave raditi.
Foto: Snijeg ne bira strane, ali Blaise Starrett morat će odabrati svoju. Robert Ryan u ‘Danu odmetnika’ (‘Day of the Outlaw’, 1959.) Andréa De Totha. Izvor: United Artists / Cinémathèque française.
U ‘Danu odmetnika’ (‘Day of the Outlaw’, 1959.) Andréa De Totha, prema Yordanovu scenariju, Ryan je Blaise Starrett, tvrd čovjek u zabačenoj snježnoj zajednici. Njegovi osobni sukobi s drugim stanovnicima iznenada postaju manje važni kada u mjesto stigne skupina odmetnika predvođena čovjekom kojega igra Burl Ives. Film se odvija među hladnoćom, snijegom i ljudima koji nemaju mnogo prilika za bijeg. Ryan je izvanredan kao Starrett, čovjek kojemu vlastita grubost ne smeta da u presudnom trenutku preuzme odgovornost za druge.
Yordan je potom producirao ‘Bitku u Ardenima’ (‘Battle of the Bulge’, 1965.) Kena Annakina, u kojoj Ryan igra generala Greya. U velikoj glumačkoj postavi nalaze se Henry Fonda, Robert Shaw, Charles Bronson, Dana Andrews i Telly Savalas. Ryanov general pripada svijetu zapovjednih stožera, planova i procjena, toliko različitom od iscrpljenih vojnika njegova poručnika Bensona iz ‘Ljudi u ratu’. I u tom je filmu Yordan bio jedan od scenarista.
A kad govorimo o ‘Bitki u Ardenima’, nemoguće je zaboraviti prizor u kojemu pukovnik Hessler, kojega igra Robert Shaw, promatra mlade njemačke tenkiste. Njihova pjesma, ‘Panzerlied’, postupno ga uvjerava da su ljudi pred njim spremni za predstojeću ofenzivu. Skladatelj filmske glazbe Benjamin Frankel koristi poznatu njemačku vojnu pjesmu Kurta Wiehlea iz 1933. godine u prizoru koji je postao jedan od najprepoznatljivijih glazbenih trenutaka filma. Pjesma nosi vojnički zanos, ali prizor ostaje dio priče o posljednjim očajničkim pokušajima nacističke Njemačke da preokrene rat.
Video: ‘Panzerlied’ iz ‘Bitke u Ardenima’ (1965.). Robert Shaw kao pukovnik Hessler sluša mlade tenkiste čija će ga pjesma uvjeriti da još uvijek ima vojsku spremnu za bitku. Izvor: Warner Bros. / YouTube.
Yordan je producirao i ‘Custera sa Zapada’ (‘Custer of the West’, 1967.) Roberta Siodmaka, s Robertom Shawom u ulozi generala Custera i Robertom Ryanom kao narednikom Mulliganom. A kad već govorimo o Custeru, ne možemo zaobići ni ‘Garryowen’, staru irsku melodiju koja je 1867. postala koračnica američke Sedme konjičke pukovnije. Njezin poletni ritam pratio je Custerove konjanike i s vremenom postao gotovo nerazdvojan od legende o čovjeku koji je svoje vojnike odveo prema Little Bighornu. Zanimljivo je kako je jedna vesela irska pjesma postala glazbena pratnja jednoj od najtragičnijih epizoda američke vojne povijesti.
Video: ‘Garryowen’ – stara irska pjesma koja je postala koračnica Custerove Sedme konjice. Vesela melodija za vojsku kojoj povijest nije namijenila osobito veseo završetak. Izvor: YouTube.
Narednik Mulligan i jagode koje nikako ne smijemo zaboraviti
Mulligan je dezerter osuđen na strijeljanje. Čeka izvršenje presude i razgovara s Custerom, koji želi čuti nove činjenice koje bi možda mogle promijeniti njegovu sudbinu. Mulligan mu umjesto toga počinje pričati o posljednjem obroku. Kada su ga pitali što bi želio pojesti, zatražio je jagode. A ako još nisu zrele, rekao je, spreman je pričekati.
U toj je dosjetki već čitav Mulligan. Čovjek koji zna da mu vrijeme istječe ipak pokušava dobiti još koju minutu, a usput se prisjeća djetinjstva. Jednoga ga je dana mlada učiteljica zamolila da joj pokaže gdje rastu šumske jagode. Bila je lijepa i samo nešto starija od njega. Otišli su ih brati, a Mulligan je ubrzo shvatio da je gotovo sve što je pronašao stavio u njezinu košaru. Tada je prvi put osjetio da je zaljubljen.
Foto: Snovi o slavi i velikim pobjedama veliki su, ali oni o ljubavi i jagodama još su veći. Robert Ryan kao narednik Patrick Mulligan u ‘Custeru sa Zapada’ (‘Custer of the West’, 1967.) Roberta Siodmaka. Izvor: Once Upon a Time in a Western.
Custer želi razgovarati o presudi, a Mulligan o jagodama i prvoj ljubavi. Oko njih je vojni svijet u kojemu se sve odvija prema zapovijedi, a Ryan na nekoliko trenutaka uspijeva vratiti život kakav je njegov narednik imao prije nego što je postao vojnik.
I to je sve što je Robertu Ryanu trebalo. Nekoliko minuta, jedan razgovor i čovjek koji čeka smrt. Desetljećima poslije još uvijek pamtim Mulliganove jagode.
Eto zašto sam na početku pisao da je Ryan znao učiniti čuda i kada bi dobio tek nekoliko minuta filmskog vremena. Ako Hollywood to nije uvijek razumio, gledatelji jesu.
Generali, revolveraši i pukovnik kojemu se smije cijela vojska
U ‘Anziju’ (1968.) Edwarda Dmytryka i Duilija Colettija Ryan je general Carson, dok Robert Mitchum, Peter Falk i Arthur Kennedy sudjeluju u priči o savezničkom iskrcavanju u Italiji. Ranije je u ‘Flying Leathernecks’ (1951.) Nicholasa Raya igrao kapetana Carla Griffina, nasuprot Johnu Wayneu kao majoru Danu Kirbyju. Njihov sukob oko načina zapovijedanja i odnosa prema vojnicima pokazuje dva različita shvaćanja vojne odgovornosti.
U Sturgesovu ‘Danu revolveraša’ (‘Hour of the Gun’, 1967.) Ryan igra Ikea Clantona, nasuprot Jamesu Garneru kao Wyattu Earpu i Jasonu Robardsu kao Docu Hollidayu. Film se bavi događajima koji slijede nakon obračuna kod O. K. korala, a Ryan i ovdje utjelovljuje čovjeka čija se vlast temelji na sposobnosti da drugima nametne vlastita pravila.
A uz ‘Dan revolveraša’ dolazi i Jerry Goldsmith, čija glazba, za razliku od raskošnijih partitura nekih klasičnih vesterna, nosi mnogo tamniji i nemirniji ton. Goldsmith ovdje prati čovjeka sve dublje uvučenog u osvetu, koja postupno zamjenjuje sve ostalo u njegovu životu.
Video: Jerry Goldsmith – ‘The Hour of the Gun’ (1967.). Wyatt Earp, Doc Holliday i Ike Clanton ponovno odmjeravaju snage, a Goldsmith im daje glazbu koja itekako zna kada treba potegnuti revolver. Izvor: YouTube / Soundtrack Gems.
U talijanskom vesternu ‘A Minute to Pray, a Second to Die’ (1968.) Franca Giraldija, uz Alexa Corda i Arthura Kennedyja, Ryan igra guvernera Lema Cartera, čovjeka koji nastoji pomiriti potrebu za zakonom s mogućnošću da se odmetnicima pruži nova prilika. Glazbu je napisao Carlo Rustichelli.
A onda stiže Robert Aldrich i ‘Dvanaestorica žigosanih’ (‘The Dirty Dozen’, 1967.). Ryanov pukovnik Everett Dasher Breed ozbiljan je čovjek uvjeren u vlastiti autoritet i vojnu disciplinu. Lee Marvin kao bojnik Reisman nema osobitog poštovanja prema njegovim pravilima, a Aldrich s velikim zadovoljstvom dopušta da pukovnik bude predmet nekoliko vrlo uspjelih šala.
Posebno pamtimo Donalda Sutherlanda, koji se pred Ryanovim vojnicima pojavljuje glumeći generala, dok Breed pokušava održati dostojanstvo vojnog postupka. A kakav samo izraz Ryan ima dok se pred njim odvija ta predstava! Glumac koji je mogao biti najstrašniji čovjek u filmu ovdje pristaje biti čovjek kojemu se smijemo. I čini to savršeno ozbiljno.
John Wayne – prijatelj i usamljeni kauboj
No vratimo se malo ‘Junacima Guadalcanala’ (‘Flying Leathernecks’, 1951.) i Johnu Wayneu. Wayne i Ryan imali su vrlo različita politička uvjerenja. Wayne je bio otvoreni konzervativac i zagovornik antikomunizma, dok je Ryan podupirao liberalne i mirovne inicijative. Ipak, bili su prijatelji, što nas vodi do jedne od najljepših priča koje sam ikada čuo o ljudima iz Hollywooda.
Kada su Ryan i njegova obitelj počeli primati prijetnje zbog njegova javnog djelovanja, Wayne je, prema zabilježenim svjedočanstvima, s puškom došao pred prijateljevu kuću, spreman zaštititi ga od onih kojima nije bilo dovoljno politički se s njime ne slagati. Dartmouth Alumni Magazine navodi da se to dogodilo 1962. godine.
Zamislite taj prizor. John Wayne, toliko puta usamljeni kauboj na filmu, stoji u noći s puškom, čuvajući čovjeka koji bi mu se u mnogim raspravama žestoko suprotstavio. Ali prijateljstvo nije došlo u pitanje.
Foto: John Wayne i Robert Ryan u ‘Junacima Guadalcanala’ (1951.) Nicholasa Raya. Dva časnika, dva različita pogleda na zapovijedanje i rat, ali isti neprijatelj. Izvor: RKO Radio Pictures.
Među prijateljima postoje rasprave, ali ne i podjele.
Veličina, i to ne samo rastom
Ryan je svoja uvjerenja potvrđivao konkretnim radom. Sa suprugom Jessicom 1951. godine sudjelovao je u osnivanju škole Oakwood u Los Angelesu. Počela je raditi u dvorištu njihove kuće, kao odgovor skupine roditelja na probleme obrazovnog sustava. Željeli su školu koja će djeci pristupati pojedinačno, poticati samostalno razmišljanje i njegovati humanističke vrijednosti. Ryan je ostao povezan s njezinim radom, pomagao prikupljanje sredstava i sudjelovao u upravljanju školom.
Podupirao je Američku uniju za građanske slobode, ACLU, zauzimao se za rasnu ravnopravnost i aktivno sudjelovao u mirovnom pokretu. Bio je jedan od istaknutih članova organizacije SANE, koja se protivila nuklearnim pokusima i upozoravala na njihove posljedice. Kada se sjetimo koliko je uvjerljivo glumio ljude vođene predrasudama, njegova javna borba protiv njih dobiva osobitu težinu.
A kazalište je zauzimalo veliko mjesto u njegovu životu. Godine 1959. sudjelovao je s Johnom Housemanom i Sidneyjem Harmonom u osnivanju Theatre Groupa na UCLA-u. Kasnije je s Henryjem Fondom, Marthom Scott i drugim glumcima pomagao stvaranju kazališne družine Plumstead Playhouse, koja je željela ponovno oživjeti važna djela američke dramske književnosti. U Wilderovu ‘Našem malom gradu’ (‘Our Town’) Ryan je igrao gospodina Webba, a Fonda voditelja priče.
Ryan je kazalištu znao posvetiti mjesece. U mjuziklu Irvinga Berlina ‘Mr. President’ nastupao je na Broadwayu od listopada 1962. do lipnja 1963. godine. U ‘The Front Page’ ponovno se vratio Broadwayu, a 1971. dobio je nagradu Drama Desk za nastup u O'Neillovu ‘Dugom putovanju u noć’ (‘Long Day’s Journey Into Night’).
Dakle, čovjek koji je u Hollywoodu prihvaćao i male, dobro plaćene filmske uloge istodobno je bio spreman svoje vrijeme, novac i ugled ulagati u obrazovanje, građanska prava i kazališne projekte. U tome nije bilo nikakva proturječja. Film mu je omogućavao da radi ono do čega mu je bilo istinski stalo, a gledateljima je čak i u manje zahvalnim ulogama davao mnogo više nego što su scenariji katkad zahtijevali.
Divlja horda – prijatelji na suprotnim stranama
U ‘Divljoj hordi’ (‘The Wild Bunch’, 1969.) Sama Peckinpaha Ryan igra Dekea Thorntona, čovjeka koji progoni svoje nekadašnje prijatelje. William Holden je Pike Bishop, predvodnik skupine odmetnika koja pokušava pronaći svoje mjesto u svijetu što se nemilosrdno mijenja. Thornton ih poznaje bolje od ljudi koji su mu naredili da ih uhvati. Zna njihove slabosti, njihove navike i načine razmišljanja, jer je nekada pripadao istome svijetu.
Foto: Dao je svoju riječ. Robert Ryan i Albert Dekker u Peckinpahovoj ‘Divljoj hordi’ (1969.). Izvor: Warner Bros.
Peckinpah je okupio izvanrednu glumačku skupinu: Holdena, Ernesta Borgninea, Warrena Oatesa, Bena Johnsona, Edmonda O'Briena i Ryana. Film je nasilan, gorak, katkad neočekivano duhovit i iznimno nostalgičan prema ljudima koji su svjesni da je njihovo vrijeme prošlo. Ryanov Thornton nije u središtu svake scene, ali njegova prisutnost daje priči dodatnu težinu. On zna koliko malo vrijedi obećanje dano čovjeku kojemu je vlastiti opstanak važniji od tuđeg života.
Ernest Borgnine poslije se prisjećao Ryana kao velikog glumca i povučenog čovjeka. U kratkom predstavljanju koje je snimio za Turner Classic Movies posebno je istaknuo kako je Ryan prije svega bio glumac, a tek potom zvijezda. U staroj Paučini o ‘Namještaljci’ prenio sam i njegovu zabavnu anegdotu sa snimanja ‘Divlje horde’. Dijelili su garderobu, a Borgnine je jednoga dana pronašao vlastitu odjeću izbačenu van. Otišao je Ryanu i upozorio ga da bi njih dvojica ipak trebala dijeliti prostoriju. Ryan se odmah ispričao, gotovo zatečen vlastitim postupkom.
A kada je riječ o ‘Divljoj hordi’, nikako ne smijemo zaboraviti Jerryja Fieldinga. Njegova glazba pripada filmu jednako kao Peckinpahova režija i izvanredna glumačka postava. Za glazbenu pratnju današnjem portretu odabrali smo upravo ‘Adventures on the High Road’.
Video: Jerry Fielding – ‘Adventures on the High Road’, iz ‘Divlje horde’ (1969.). Glazba za ljude čije je vrijeme prolazilo, ali koji su još uvijek znali uzjahati i krenuti dalje. Izvor: YouTube.
Posljednji susreti i dolazak ledara
U ‘Umri na drugom mjestu’ (‘The Outfit’, 1973.) Johna Flynna Ryan igra Mailera, šefa kriminalnog sindikata kojemu se suprotstavlja Robert Duvall kao Earl Macklin. Film nastaje prema romanu Richarda Starka, književnog pseudonima Donalda E. Westlakea, a u glumačkoj postavi nalaze se Joe Don Baker, Karen Black i Richard Jaeckel. Ryanov Mailer čovjek je koji je navikao zapovijedati i od drugih očekivati poslušnost. Jerry Fielding napisao je glazbu i za taj film, pa nam se još jednom vraća skladatelj kojeg smo već sreli kod Peckinpaha.
Iste godine Ryan nastupa u ‘Akciji za atentat’ (‘Executive Action’, 1973.), filmu Davida Millera o zavjeri povezanoj s atentatom na Johna F. Kennedyja, prema scenariju Daltona Trumba. Uz njega je Burt Lancaster, još jedan veliki glumac s kojim je Ryan dijelio filmski prostor i izvan ‘Profesionalaca’.
No posljednju veliku riječ ostavit ćemo ‘Dolazi ledar’ (‘The Iceman Cometh’, 1973.) Johna Frankenheimera, snimljenom prema drami Eugenea O'Neilla.
Foto: Robert Ryan između Fredrica Marcha i Toma Pedija u ‘Dolazi ledar’ Johna Frankenheimera. Tri lica, tri životne priče i posljednja velika filmska uloga Roberta Ryana. Izvor: American Film Theatre / So Few Critics, So Many Poets.
Lee Marvin igra Hickeyja, Fredric March Harryja Hopea, a mladi Jeff Bridges Dona Parritta. Robert Ryan je Larry Slade, nekadašnji anarhist koji je izgubio vjeru u ideale i povukao se u promatranje ljudi što svoje živote održavaju na okupu zahvaljujući uspomenama, piću i obećanjima koja nikada neće ispuniti. Hickeyjev dolazak poremetit će njihove odnose i prisiliti ih da pogledaju vlastite iluzije.
Frankenheimer je O'Neillovu dramu snimio u dugoj, gotovo četverosatnoj verziji, s glumcima koji su dobili dovoljno prostora da se riječima, stankama i pogledima posvete onako kako se to čini na kazališnoj pozornici. Ryan je ovdje mogao pokazati sav svoj talent, a u Larryju Sladeu nalazi se čovjek kojemu je život ostavio premalo razloga za nadu.
Tijekom snimanja Ryan je već bio teško bolestan od raka pluća. Preminuo je 11. srpnja 1973. godine, prije premijere filma. ‘Dolazi ledar’ ostao je njegova posljednja filmska uloga, a priznanja koja je za nju dobio posthumno samo su još jednom potvrdila koliko je velik glumac bio.
A možda je upravo tu najljepša završna poveznica s početkom naše priče. Čovjek kojega je Hollywood često zadržavao na rubovima velikih filmova završio je karijeru u velikom dramskom djelu, među glumcima koji su, kao i on, znali koliko vrijedi dobro napisan tekst.
Možda ćemo jednoga dana ipak dočekati onaj luksuzni box set s početka našeg portreta. Možda će netko okupiti Ryanove filmove, restaurirati ih i dodati sve što je potrebno da nove generacije upoznaju njegova mnoga lica. Ali ni najraskošnije izdanje ne može zamijeniti uspomene koje pojedini glumci ostavljaju svojim gledateljima.
Meni je Robert Ryan ostavio Stokera Thompsona, Joea Parksona, Rena Smitha, Johna Claggarta, Dekeja Thorntona, Larryja Sladea i mnoge druge. Ostavio mi je čovjeka koji je u stvarnom životu pomagao djeci, podupirao kazalište i zauzimao se za ono u što je vjerovao.
I ostavio mi je narednika Mulligana, s njegovim jagodama i prvom ljubavi, u nekoliko minuta jednog filma. Jednom riječju, ostavio mi je Roberta Ryana. Meni i svima koji su znali vidjeti ne samo glumu kao vanjski sloj, nego i dušu i srce iza tog sloja.
Sretan ti 117. rođendan, Bobe. I hvala ti za sve.