Postoje glumci koji cijelu karijeru provedu pokušavajući pronaći ulogu koja će ih učiniti zvijezdama. A postoje i oni koji zvijezde postanu gotovo slučajno, pa ostatak karijere provedu dokazujući da su mnogo više od toga. Burt Lancaster pripadao je ovim drugima.
Kada se 1946. pojavio u ‘Ubojicama’ (‘The Killers’) Roberta Siodmaka, Hollywood je dobio novu zvijezdu. Visok, snažan, s osmijehom koji je mogao razoružati protivnika i pogledom koji ga je trenutak poslije mogao natjerati da požali što se uopće našao pred njim, Lancaster je djelovao kao čovjek stvoren za filmsko platno. A zapravo je na njega stigao iz cirkusa.
Foto: Ime joj je bilo Kitty i grebala je da se osjeti. Ava Gardner i Burt Lancaster u ‘Ubojicama’ (‘The Killers’, 1946.). Izvor: Universal Pictures.
Njegova akrobatska prošlost nije bila tek zanimljiv biografski podatak. Ona je odredila način na koji se kretao, borio, smijao i zauzimao prostor pred kamerom. U pustolovnim filmovima mogao je izvoditi vratolomije koje su drugi glumci prepuštali kaskaderima. Ali već u svojim prvim ozbiljnim ulogama pokazao je da iza te impresivne fizičke pojave postoji nešto mnogo zanimljivije.
Lancaster je mogao biti gotovo sve. Pustolov, revolveraš, prevarant, propovjednik, aristokrat, general, zatvorenik ili čovjek koji jednoga dana odluči preplivati sve bazene između sebe i vlastite kuće. A mogao je biti i nešto što Hollywood nije osobito volio: glumac koji je sam odlučivao kakvu će zvijezdu od sebe napraviti.
Od cirkuskog šatora do filmskog platna
Burt Lancaster nije morao učiti kako privući pozornost publike. To je znao mnogo prije nego što se prvi put našao pred filmskom kamerom. Odrastao je u njujorškom Harlemu, gdje je prijateljstvo s Nickom Cravatom preraslo u akrobatski dvojac koji je nastupao po cirkusima i vodviljskim pozornicama. Ondje nije bilo ponavljanja kadra, montaže ni kaskadera koji bi uskočio kada nešto pođe po zlu. Pogreška se plaćala padom, a ponekad i nečim mnogo gorim.
Lancaster i Cravat razvili su gotovo instinktivno međusobno povjerenje. Jedan je morao znati gdje će se drugi naći i prije nego što ovaj ondje stigne. Takva se povezanost ne može naučiti na filmskom setu, a Lancaster će je godinama poslije znati izvrsno iskoristiti. Njihovu je cirkusku karijeru prekinula Lancasterova ozljeda, a Drugi svjetski rat odveo ga je u vojnu zabavnu jedinicu, gdje je nastupao pred američkim vojnicima.
Kada je Hollywood otkrio Lancastera, najprije ga je predstavio kao mračnog, gotovo tragičnog junaka filma noir. No čovjek koji je godinama letio iznad cirkuske arene nije namjeravao cijelu karijeru provesti stojeći na zemlji, makar ona bila i hollywoodska.
U ‘Plamenu i strijeli’ (‘The Flame and the Arrow’, 1950.) Jacquesa Tourneura Lancaster je dobio priliku pokazati što zna. Njegov Dardo nije bio samo još jedan pustolovni junak koji mačem rješava probleme. Bio je akrobat kojemu su zidovi, krovovi, užad i prepreke predstavljali gotovo prirodno okruženje. A uz njega se ponovno našao Nick Cravat, sada kao njegov nijemi družbenik Piccolo.
Cravatova šutnja nije bila slučajna. Njegov izraženi bruklinski naglasak teško bi se uklopio u srednjovjekovnu Lombardiju, pa je problem riješen na najjednostavniji mogući način: nije morao govoriti. Ionako je tijelom znao reći dovoljno. Lancaster i Cravat zajedno su izvodili vratolomije koje su pustolovnom filmu vraćale nešto od cirkuskog uzbuđenja, onog osjećaja da gledatelj pred sobom doista vidi ljude koji riskiraju vlastitu kožu.
Foto: ...i vjerujte samo onom što vidite. Ne, samo pola onog sto vidite. Burt Lancaster i Nick Cravat u ‘Grimiznom gusaru’ (‘The Crimson Pirate’, 1952.). Izvor: Warner Bros.
Dvije godine poslije ponovno su udružili snage u ‘Grimiznom gusaru’ (‘The Crimson Pirate’, 1952.) Roberta Siodmaka. Lancasterov kapetan Vallo, sa širokim osmijehom i još širim mogućnostima za nestašluke, jedan je od najzabavnijih pustolovnih junaka svojega vremena. Film se poigrava pravilima žanra, a Lancaster i Cravat ponašaju se kao da im je cijeli brod golema cirkuska sprava. Skaču, penju se, vise, bore i pritom se očito zabavljaju barem koliko i gledatelji.
Zanimljivo je da je upravo Siodmak, koji je Lancastera predstavio u sumornom svijetu ‘Ubojica’, sada režirao jednu od njegovih najrazigranijih uloga. Kao da je isti redatelj želio pokazati koliko različitih ljudi može stati u jednoga glumca.
U svijetu u kojemu se nikome ne vjeruje
Lancasterova rana karijera bila je čvrsto povezana s filmom noir, žanrom u kojemu snažna pojava nije jamčila ni sigurnost ni pobjedu. U ‘Ubojicama’ njegov Ole Andersen gotovo pasivno prihvaća sudbinu koja ga čeka. Čovjek sposoban fizički nadjačati većinu protivnika pokazuje se nemoćnim pred vlastitom prošlošću.
U Dassinovoj ‘Gruboj sili’ (‘Brute Force’, 1947.) njegov Joe Collins bio je drukčiji čovjek, spreman boriti se protiv sustava koji ga pokušava slomiti. Lancaster nije pokušavao pomiriti Collinsovu sposobnost za veliku ljubav s njegovom zastrašujućom odlučnošću. Dopustio je da obje strane postoje istodobno.
U ‘Kiss the Blood Off My Hands’ (1948.) ponovno je čovjek kojega progone nasilje i vlastiti postupci, dok ga ‘Rope of Sand’ (1949.) Williama Dieterlea odvodi u svijet dijamanata, prijevara i osvete. Ondje se našao u društvu Paula Henreida, Claudea Rainsa, Petera Lorrea i Corinne Calvet, glumaca koji su znali koliko opasan može biti pristojan razgovor kada nitko za stolom ne govori istinu.
Lancasterov Mike Davis u ‘Rope of Sand’ nije čovjek kojemu se nevolje događaju zato što je naivan. Svjestan je svijeta u koji ulazi, ali ga to ne čini imunim na njegove zamke. Upravo je takav junak Lancasteru odgovarao: čovjek koji se zna boriti, ali ne može svaki sukob riješiti snagom.
Foto: Kad lice karakterističnog osmijeha, ma što on značio, ostane bez njega, spašavaj se 'ko može. Burt Lancaster kao J. J. Hunsecker u ‘Slatkom mirisu uspjeha’ (‘Sweet Smell of Success’, 1957.). Izvor: United Artists.
Mnogo poslije, u ‘Slatkom mirisu uspjeha’ (‘Sweet Smell of Success’, 1957.), Lancaster će prijeći na drugu stranu. Više neće biti čovjek uhvaćen u tuđu mrežu, nego onaj koji je plete.
Kada vlastiti novac donosi i vlastita pravila
Lancaster nije bio čovjek koji će se zadovoljiti time da mu publika plješće zbog uspješnog skoka ili dobro izvedene borbe. Pustolovni filmovi donijeli su mu golemu popularnost, ali i mogućnost da vlastiti položaj u Hollywoodu počne koristiti na drukčiji način.
S Haroldom Hechtom, kojega je poznavao još iz cirkuskih dana, krenuo je u producentske vode. Njihova suradnja, kojoj će se poslije pridružiti James Hill, nije nastala samo iz želje za većom zaradom. Lancaster je shvatio da zvijezda koja želi odlučivati o vlastitim filmovima mora imati utjecaja i na ono što se događa s druge strane kamere. Njegova producentska tvrtka sudjelovala je i u nastanku ‘Martyja’ (1955.), filma koji je osvojio Oscara za najbolji film, iako Lancaster u njemu nije glumio. To dovoljno govori da mu neovisna produkcija nije služila samo za osiguravanje vlastitih glavnih uloga.
Često je imao pravo kada je procjenjivao što neki film može postati. No čovjek koji je u projekte ulagao vlastita sredstva, ugled i golemu energiju očekivao je da svi oko njega pokažu jednaku predanost. A kada se njegova očekivanja nisu ostvarila, znao je biti neugodan, tvrdoglav, pa i nepravedan. Nije uvijek razlikovao suradnika koji ne daje dovoljno od onoga koji jednostavno ne želi raditi onako kako je on zamislio.
To je na svojoj koži osjetio i Robert Siodmak, redatelj kojemu je Lancaster dugovao svoj veliki filmski početak. Čovjek koji ga je u ‘Ubojicama’ gotovo preko noći pretvorio u zvijezdu nije zbog toga mogao računati na poseban tretman. Lancasterova zahvalnost nije podrazumijevala i spremnost da prepusti kontrolu.
Još je bolniji bio njegov odnos prema Alexanderu Mackendricku, redatelju ‘Slatkog mirisa uspjeha’. Lancaster je u tom filmu odigrao J. J. Hunseckera, moćnog i beskrupuloznog novinskog kolumnista koji tuđe živote smatra vlastitim vlasništvom. Čovjeka koji ne mora vikati da bi zapovijedao, jer svi oko njega već znaju koliko ih može stajati neposluh.
Nasuprot njemu stoji Tony Curtis kao Sidney Falco, sitni manipulator koji očajnički želi postati veliki. Njihov odnos nije prijateljstvo, pa čak ni obična poslovna suradnja. To je odnos čovjeka koji ima moć i čovjeka koji je toliko želi da je spreman odreći se gotovo svega što bi ga moglo učiniti dostojnim nje.
Film je pri prvom prikazivanju doživio komercijalno razočaranje, a Lancaster je dio odgovornosti pripisivao Mackendricku. Ironija je u tome što je upravo redateljeva beskompromisnost pomogla stvoriti ono zbog čega se ‘Slatki miris uspjeha’ danas smatra jednim od velikih američkih filmova pedesetih. Njegov New York nije grad mogućnosti, nego noćna mora u kojoj se ljudima trguje jednako lako kao informacijama.
Lancasterova potreba da od suradnika zahtijeva jednaku predanost kakvu je sam ulagao u filmove znala je prijeći granicu obične zahtjevnosti. To je osobito bolno osjetio Ernest Lehman, autor priče i prvotnog scenarija ‘Slatkog mirisa uspjeha’. Zbog zdravstvenih problema morao je napustiti projekt, a Lancaster mu to očito nije oprostio. Prema Lehmanovu prisjećanju, Lancaster mu je nakon jedne projekcije zaprijetio da će ga udariti u čeljust. Lehmanov odgovor bio je dostojan dijaloga iz vlastitog filma: „Samo izvoli, Burt. Treba mi novac.”
A karma se, izgleda, znala poigrati i s Lancasterom. Njegov jedini redateljski pokušaj, ‘Čovjek iz Kentuckyja’ (‘The Kentuckian’, 1955.), nije postigao uspjeh kakvom se nadao. Onaj koji je tako strogo prosuđivao tuđi redateljski rad morao se i sam suočiti s činjenicom da nije dovoljno imati jasnu viziju, uložiti vlastiti novac i zahtijevati najbolje od svih. Ponekad ni to nije dovoljno da film uspije.
Čovjek koji nije šutio ni kada su kamere bile ugašene
Lancasterova neovisnost nije završavala na vratima filmskog studija. U Hollywoodu, gdje su karijere znale ovisiti o tome s kim se družite, što govorite i, još važnije, o čemu mudro šutite, Lancaster nije osobito volio šutnju. Već se 1947. suprotstavio djelovanju Odbora za neameričke aktivnosti, a tijekom pedesetih pomagao je filmskim profesionalcima koji su zbog političkih uvjerenja završili na crnim i sivim listama. Među njima bio je i scenarist Waldo Salt. Za glumca koji je tek započinjao veliki uspon takvo držanje nije bilo bez rizika.
Njegova društvena angažiranost nije ostala ograničena na Hollywood. Dana 28. kolovoza 1963. sudjelovao je u velikom Maršu na Washington za posao i slobodu, na kojemu je Martin Luther King održao svoj znameniti govor. Ondje su bili i Sidney Poitier, Harry Belafonte, Paul Newman, Charlton Heston i drugi umjetnici koji su odlučili javno podržati borbu protiv rasne segregacije. Sačuvana je i fotografija na kojoj Lancaster razgovara s književnikom Jamesom Baldwinom. Nema filmskih reflektora ni režije, ali fotografija govori o jednom drugom dijelu njegova života, onome u kojemu slava nije bila cilj, nego sredstvo kojim se moglo pomoći da se čuje nečiji glas.
Foto: Harry Belafonte, Charlton Heston, Burt Lancaster i Sidney Poitier na Maršu na Washington, 28. kolovoza 1963. Izvor: Library of Congress.
Bio je i protivnik Vijetnamskog rata, a s godinama se uključivao u različite javne kampanje za građanska prava i slobode. Nije pritom bio čovjek blagih riječi ni lakih kompromisa. Njegova tvrdoglavost, koju su suradnici na filmskim setovima katkad teško podnosili, u javnom je životu dobivala drukčije značenje. Ali ne treba zbog toga zaboraviti njegove mane. Čovjek koji se zalagao za dostojanstvo drugih nije uvijek pokazivao jednako razumijevanje prema ljudima s kojima je radio. Takva proturječja ne umanjuju ono što je učinio, nego nas podsjećaju da stvarni ljudi nisu napisani tako uredno kao filmski junaci.
Možda upravo zato nije teško razumjeti Lancasterovu sklonost pričama o ljudima koji se sukobljavaju s institucijama, pravilima i vlastitom savješću. Nije nužno u svakoj njegovoj ulozi tražiti političku poruku, niti glumca poistovjećivati s likovima koje je igrao. Ali čovjek koji je izvan filmskog platna bio spreman javno zauzeti stav sigurno je dobro razumio da je jedno govoriti o uvjerenjima, a nešto sasvim drugo snositi njihove posljedice.
Elmer Gantry – propovjednik koji je povjerovao vlastitoj propovijedi
U ‘Elmeru Gantryju’ (1960.) Richarda Brooksa Lancaster glumi putujućeg trgovca koji otkriva da se riječima može zaraditi mnogo više nego prodajom robe. Njegov Elmer Gantry bučan je, šarmantan, pohlepan, požudan i obdaren gotovo nadnaravnom sposobnošću da ljude uvjeri u ono što žele čuti.
Foto: Kao i u ‘Čudotvorcu’ (‘The Rainmaker’, 1956.), bila su to vremena kada su se tražila, bome i kupovala, čuda. Burt Lancaster u ‘Elmeru Gantryju’ (‘Elmer Gantry’, 1960.). Izvor: United Artists.
Kada se pridruži evangelističkoj propovjednici Sharon Falconer (Jean Simmons), njegova sposobnost da privuče publiku postaje moćno oružje. Gantry zna kako probuditi strah, izazvati oduševljenje i pretvoriti vjerski zanos u predstavu. No Brooks ne snima jednostavnu priču o prevarantu koji iskorištava lakovjerne. Gantry nije imun na vlastite riječi. U pojedinim trenucima čini se da i sam počinje vjerovati u ono što propovijeda, premda mu ponašanje uporno proturječi.
Lancaster je za tu ulogu osvojio svoj jedini glumački Oscar. Nagrada je bila zaslužena ne samo zbog energije kojom je ispunio film nego i zbog načina na koji je pokazao proturječja čovjeka koji istodobno može biti iskren i neiskren. Gantry ne mora uvijek svjesno lagati da bi obmanjivao druge. Ponekad je dovoljno da najprije obmane samoga sebe.
A postoji i ona scena u kojoj Lancaster zapjeva ‘I'm on My Way’. Da je to bilo sve što je napravio u cijelom filmu, ja bih mu dao Oscara. Pogledajte ga samo. Nije stvar u savršenom pjevanju, nego u tome kako čitavim tijelom, glasom i osmijehom postaje Elmer Gantry. Čovjek koji je nekada osvajao publiku pod cirkuskim šatorom sada to čini među vjernicima, i teško je odvojiti glumca od lika koji pred nama nastaje.
Video: Burt Lancaster izvodi „I'm on My Way” u filmu ‘Elmer Gantry’ (1960.). Izvor: YouTube.
Kirk Douglas – prijatelj, suparnik i partner
Među glumcima s kojima je Lancaster dijelio filmsko platno posebno mjesto pripada Kirku Douglasu. Njih dvojica nisu bili slični, premda su obojica posjedovala iznimno snažnu osobnost. Douglas je često djelovao kao čovjek koji će svakog trenutka eksplodirati, dok je Lancaster znao biti opasniji upravo kada bi se smiješio.
Zajedno su prvi put nastupili u ‘I Walk Alone’ (1948.), a njihovo će se partnerstvo nastaviti kroz različite žanrove i desetljeća. U ‘Obračunu kod O. K. korala’ (‘Gunfight at the O.K. Corral’, 1957.) Johna Sturgesa Lancasterov Wyatt Earp i Douglasov Doc Holliday pokazali su koliko se dva različita glumačka temperamenta mogu nadopunjavati. Earpova suzdržanost i Hollidayeva gotovo samoubilačka razigranost stvaraju odnos zanimljiviji od samog obračuna koji film najavljuje.
Foto: Kao i kod Libertyja Valancea, kad činjenice sustignu legendu, snimi legendu. Burt Lancaster (Wyatt Earp), Kirk Douglas (Doc Holliday), John Hudson (Virgil Earp) i DeForest Kelley (Morgan Earp) u ‘Obračunu kod O. K. korala’ (‘Gunfight at the O.K. Corral’, 1957.). Izvor: Paramount Pictures / Everett Collection.
Njihov zajednički nastup u ‘Sedam dana u svibnju’ pretvorit će se u mnogo ozbiljniji sukob, između generala koji vjeruje da ima pravo preuzeti vlast i pukovnika koji mora odlučiti hoće li mu se suprotstaviti.
A kada se 1986. ponovno sretnu u ‘Opasnim momcima’ (‘Tough Guys’), kao dvojica ostarjelih pljačkaša koji nakon trideset godina izlaze iz zatvora, bit će to i prilika da se nasmiju vlastitoj legendi. Njihovi likovi pokušavaju se vratiti svijetu koji ih je odavno zaboravio, ali film zna da gledatelji nisu zaboravili njih dvojicu.
Sedam dana u svibnju – kada general odluči spasiti državu od nje same
U ‘Sedam dana u svibnju’ (‘Seven Days in May’, 1964.) Johna Frankenheimera Lancaster oblači generalsku odoru, ali njegov general James Mattoon Scott nije čovjek koji se bori protiv vanjskog neprijatelja. Neprijatelja vidi u vlastitom predsjedniku, Jordanu Lymanu (Fredric March), koji je pristao na sporazum o nuklearnom razoružanju sa Sovjetskim Savezom. Scott je uvjeren da predsjednik ugrožava nacionalnu sigurnost i da vojska mora intervenirati prije nego što bude prekasno. Drugim riječima, odlučuje spasiti demokraciju tako što će je srušiti.
Kirk Douglas toliko je želio ponovno surađivati s Lancasterom da mu je prepustio izbor između dviju glavnih uloga. Lancaster je odabrao generala Scotta, a Douglasu je pripao pukovnik Casey. Douglas je poslije priznao da je zbog te velikodušnosti požalio. I sam je, naime, želio glumiti generala. No Lancaster je prvi birao, a Kirk je morao održati riječ. Poznavajući njihove glumačke temperamente, teško je ne zapitati se kakav bismo film dobili da su uloge bile zamijenjene.
Foto: Znaš li ko je Juda? – Čovjek za koga sam radio. Burt Lancaster kao general James Mattoon Scott i Kirk Douglas kao pukovnik Martin „Jiggs” Casey u ‘Sedam dana u svibnju’ (‘Seven Days in May’, 1964.). Izvor: Paramount Pictures.
Nasuprot Scottu stoji Douglasov pukovnik Martin Casey, generalov bliski suradnik koji postupno otkriva pripreme za vojni udar. Njegova je dilema tim teža što ne sumnja u Scottovu hrabrost, sposobnost ni iskrenost njegovih uvjerenja. Problem je upravo u tome što general vjeruje da je u pravu. Casey mora odlučiti kome duguje odanost: čovjeku kojemu se divi ili ustavnom poretku kojemu je prisegnuo služiti.
Posebnu težinu filmu daje scenarij Roda Serlinga, nastao prema romanu Fletchera Knebela i Charlesa W. Baileyja II. Tvorac ‘Zone sumraka’ (‘The Twilight Zone’) znao je da najstrašnije priče ne moraju uključivati čudovišta ni nadnaravne pojave. Ponekad je dovoljno okupiti nekoliko vrlo ozbiljnih ljudi, uvjerenih da samo oni razumiju što je najbolje za državu. Serling ne pretvara Scotta u karikaturalnog diktatora. Daje mu argumente, inteligenciju i osobnu uvjerljivost, a upravo zato njegova prijetnja djeluje toliko stvarno.
Lancaster je pritom izvrstan izbor za Scotta. Njegova fizička pojava, glas i držanje gotovo automatski izazivaju poštovanje. Gledatelju je lako razumjeti zašto bi vojnici slijedili takva zapovjednika. Ali Frankenheimer i Serling postupno pokazuju koliko opasna može postati ta karizma kada čovjek počne vjerovati da mu vlastita uvjerenja daju pravo zaobići zakon.
Vlak – kada producent odluči promijeniti smjer
S Frankenheimerom Lancaster je iste godine snimio i ‘Vlak’ (‘The Train’, 1964.), ratni triler o pokušaju da se iz okupirane Francuske u Njemačku prebace vrijedne umjetnine. Lancasterov Paul Labiche pripadnik je francuskog Pokreta otpora, čovjek kojemu se nameće gotovo nemoguć zadatak: zaustaviti vlak, spasiti umjetnine i pritom ne žrtvovati ljude koji su mu povjereni.
Foto: Već smo utvrdili razinu opasnosti ovog lica bez osmijeha. Gotovo da i osjećamo kome prijeti. Burt Lancaster kao Labiche i Paul Scofield kao pukovnik von Waldheim u ‘Vlaku’ (‘The Train’, 1964.). Izvor: United Artists.
Snimanje je započeo Arthur Penn, ali su kreativne nesuglasice s Lancasterom dovele do njegova odlaska. Frankenheimer je preuzeo režiju i filmu dao snažniji akcijski ritam. ‘Vlak’ je tako postao još jedan primjer Lancasterove spremnosti da kao zvijezda i producent odlučno intervenira kada smatra da film ne ide u željenom smjeru.
No u samom filmu nalazi se pitanje koje nadilazi spektakularne prizore lokomotiva i željezničkih kompozicija. Koliko ljudskih života vrijedi jedna zbirka slika? Lancasterov Labiche nije čovjek koji umjetnost smatra bezvrijednom, ali je čovjek koji zna koliko vrijedi život nekoga tko mora poginuti da bi je spasio. Upravo zato njegov sukob s njemačkim časnikom von Waldheimom (Paul Scofield) nije samo ratno nadmetanje, nego i sukob dvaju pogleda na vrijednost umjetnosti i ljudi.
Profesionalci – kada pustolovina izgubi nevinost
U ‘Profesionalcima’ (‘The Professionals’, 1966.) Richarda Brooksa Lancaster se našao u društvu Lee Marvina, Roberta Ryana i Jacka Palancea, u vesternu koji na prvi pogled obećava klasičnu pustolovinu. Skupina iskusnih ljudi dobiva zadatak spasiti ženu bogatog Amerikanca koju je oteo meksički revolucionar. Sve izgleda dovoljno jednostavno dok ne postane jasno da priča koju su čuli nije nužno i istina.
Foto: Ljubav, revolucija i dašak eksploziva... Leone će kasnije samo izbaciti ljubav, ali razumljivo tada nije imao Claudiu Cardinale. Burt Lancaster kao Bill Dolworth i Lee Marvin kao Henry „Rico” Fardan u ‘Profesionalcima’ (‘The Professionals’, 1966.). Izvor: Columbia Pictures.
Lancasterov Bill Dolworth bivši je revolucionar, čovjek koji je nekada vjerovao u ideale, a sada svoje vještine prodaje onome tko može platiti. No ispod njegove vedrine i naizgled neiscrpne sklonosti šali ostala je svijest o tome da se ljudi, revolucije i ideali ne mogu tako lako podijeliti na dobre i loše.
Brooks koristi pustolovni okvir kako bi postupno doveo u pitanje gotovo sve što se na početku činilo sigurnim. Lancaster je pritom ponovno fizički impresivan, ali njegov Dolworth nije tek čovjek koji najbolje puca ili najbrže reagira. On je čovjek koji zna kada treba prestati slušati onoga tko plaća i početi slušati vlastitu savjest.
Dva vesterna, dva osmijeha i jedan Elmer Bernstein
Postoje dva Lancasterova vesterna između kojih nikako ne uspijevam odabrati draži. ‘Tragom velike karavane’ (‘The Hallelujah Trail’, 1965.) Johna Sturgesa i ‘Lovci na skalpove’ (‘The Scalphunters’, 1968.) Sydneyja Pollacka. Oba su iznimno zabavna, oba se poigravaju pravilima žanra, a oba imaju još nešto zajedničko: glazbu Elmera Bernsteina.
U ‘Tragom velike karavane’ Lancaster glumi pukovnika Thaddeusa Gearharta, časnika kojemu je povjerena gotovo nemoguća zadaća: održati red među vojnicima, Indijancima, trgovcima alkoholom, pripadnicama pokreta za umjerenost i svima ostalima koji se iz različitih razloga žele domoći goleme pošiljke viskija. Sturges od te jednostavne zamisli gradi raskošnu komediju u kojoj gotovo svatko ima vlastiti plan, a nijedan plan ne preživi susret s ostalima.
Lancasterov Gearhart pokušava zadržati vojničko dostojanstvo usred sveopćeg ludila. Upravo je u tome velik dio komike: čovjek naviknut na zapovijedanje nalazi se u situaciji u kojoj zapovijedi vrijede sve manje, a okolnosti postaju sve apsurdnije. Bernsteinova glazba svemu daje gotovo epsku ozbiljnost, kao da pratimo jednu od presudnih vojnih operacija američke povijesti, a ne veličanstvenu bitku za alkohol.
Video: Elmer Bernstein, glazbena suita iz filma ‘Tragom velike karavane’ (‘The Hallelujah Trail’, 1965.). Izvor: YouTube.
U ‘Lovcima na skalpove’ Lancaster je Joe Bass, lovac na krzna kojega skupina Indijanaca prisili da svoje dragocjene kože zamijeni za odbjeglog roba Josepha Leeja, kojega glumi Ossie Davis. Bass bi, naravno, najradije vratio krzna i riješio se neželjenog suputnika, ali Joseph Lee nije čovjek koji namjerava mirno čekati da drugi odluče o njegovoj sudbini.
Njihovo nadmudrivanje nosi film. Bass raspolaže iskustvom, oružjem i uvjerenjem da zna kako svijet funkcionira. Joseph Lee raspolaže inteligencijom, strpljenjem i sposobnošću da prepozna slabosti čovjeka koji ga uporno podcjenjuje. Pollack pritom uspijeva govoriti o rasizmu i slobodi, a da film ne pretvori u predavanje. Smijeh proizlazi iz karaktera i situacija, ali iza njega ostaju pitanja koja nimalo nisu smiješna.
Lancaster je u oba filma izvrstan komičar, samo na različite načine. Gearhart je čovjek koji očajnički pokušava sačuvati red, a Bass čovjek koji misli da može nadmudriti svakoga, sve dok ne naiđe na nekoga tko je barem jednako lukav. Bernstein je pak u oba slučaja mnogo više od skladatelja glazbene pratnje. Njegova glazba sudjeluje u šali, ponekad je dodatno naglašavajući, a ponekad dajući sasvim neozbiljnim događajima dostojanstvo velike pustolovine.
Video: Elmer Bernstein, glavna tema iz filma ‘Lovci na skalpove’ (‘The Scalphunters’, 1968.). Izvor: YouTube.
I zato se još uvijek ne mogu odlučiti koji mi je draži. A možda se i ne moram odlučiti.
Autoritet koji ne mora povisiti glas
Viscontijev ‘Gepard’ (‘Il Gattopardo’, 1963.) pokazao je još jedno Lancasterovo lice. Kao knez Fabrizio Salina nije morao demonstrirati fizičku snagu niti povisiti glas da bi zavladao prostorijom. Autoritet je sada proizlazio iz držanja, pogleda i svijesti o vlastitom položaju. Ali Salina je i čovjek koji razumije da svijet kojemu pripada neumitno nestaje. Može dostojanstveno prihvatiti promjene, može ih čak razumjeti bolje od onih koji ih donose, ali ih ne može zaustaviti.
U ‘Suđenju u Nürnbergu’ (‘Judgment at Nuremberg’, 1961.) Stanleyja Kramera Lancasterov Ernst Janning predstavlja možda najstrašniji oblik autoriteta: onaj koji svoju moć ne koristi protiv zakona, nego upravo kroz zakon. Janning je ugledan pravnik, čovjek kojemu su obrazovanje, položaj i profesionalni ugled trebali omogućiti da prepozna nepravdu. Umjesto toga, sudjelovao je u sustavu koji je nepravdu pretvorio u pravilo, a progon u zakonitu proceduru.
Upravo je zato Janning mnogo zanimljiviji od običnog filmskog zločinca. On nije čovjek koji nije znao što radi. Njegova je krivnja u tome što je znao dovoljno da je morao postupiti drukčije. A kada se napokon oglasi, njegove riječi imaju težinu upravo zato što dolaze od čovjeka koji je predugo šutio. Pravda je napokon progovorila, ali tek kada je na to bila prisiljena.
Foto: Mogu pravne knjige biti ne znam kako glomazne i prašnjave, ni tada nisu neprobojno utočište. Burt Lancaster kao Ernst Janning u ‘Suđenju u Nürnbergu’ (‘Judgment at Nuremberg’, 1961.). Izvor: United Artists.
Lancaster pritom najveći dio filma gotovo i ne govori. Sjedi na optuženičkoj klupi, sluša i promatra, a njegovo lice postaje mjesto na kojemu se odvija sukob između nekadašnjeg autoriteta i svijesti o vlastitoj odgovornosti. Kada Janning napokon odluči govoriti, Lancasteru nisu potrebne velike geste. Dovoljno je da čovjek koji je nekoć imao moć suditi drugima sada mora izreći presudu samome sebi.
Takvi likovi s godinama će postajati sve važniji dio Lancasterova glumačkog repertoara. U ‘Kasandrinu mostu’ (‘The Cassandra Crossing’, 1976.) Georgea Pana Cosmatosa glumi pukovnika Stephena Mackenzieja, čovjeka kojemu vojni položaj omogućuje da odlučuje o sudbinama stotina ljudi, pa i kada su te odluke moralno neobranjive. U ‘Koži’ (‘La pelle’, 1981.) Liliane Cavani, prema romanu Curzija Malapartea, njegov general Mark Clark predstavlja drukčiju vrstu autoriteta: pobjedničku vojnu silu koja ulazi u oslobođeni Napulj, grad u kojemu pobjeda i oslobođenje ne znače nužno i kraj ljudskog poniženja.
Robert Aldrich – dva rata i dva lica autoriteta
S Robertom Aldrichem Lancaster je surađivao još u ranoj fazi redateljeve karijere, kada je ovaj u ‘Posljednjem Apašu’ (‘Apache’, 1954.), a pogotovo u ‘Vera Cruzu’ (1954.), pokazao da zna snimati kvalitetno, ali i brzo i učinkovito. Ako je ono prvo cijenio Lancaster kao glumac, ovo drugo još je više cijenio Lancaster kao producent. Njihova suradnja nije uvijek bila jednostavna, ali je donijela nekoliko izvanrednih filmova. Među njima posebno mjesto zauzimaju ‘Ulzanin pohod’ (‘Ulzana’s Raid’, 1972.) i ‘Posljednja zraka sumraka’ (‘Twilight’s Last Gleaming’, 1977.). Dva filma o ratu, premda se u jednom ratuje puškama i konjima, a u drugome je dovoljno pritisnuti nekoliko tipki da nestanu milijuni ljudi.
Ulzanin pohod – iskustvo koje se ne može naučiti iz knjiga
U ‘Ulzaninu pohodu’ Lancaster glumi McIntosha, iskusnog vojnog izviđača koji o Apačima i njihovu načinu ratovanja zna mnogo više od mladog poručnika Garnetta DeBuina (Bruce Davison), kojemu je dodijeljen kao pratnja. DeBuin je obrazovan, pristojan i uvjeren da se čak i u ratu mora pronaći prostor za moralna načela. McIntosh nema ništa protiv načela, ali zna da ona neće zaustaviti metak niti spasiti čovjeka koji je pogrešno procijenio protivnika.
Foto: Iskustvo i vlast najcesce ne idu ruku pod ruku, na kraju je jedino bitno ono najsitnije, znati smotati dim. Burt Lancaster kao McIntosh i Bruce Davison kao poručnik DeBuin u ‘Ulzaninu pohodu’ (‘Ulzana’s Raid’, 1972.). Izvor: Universal Pictures.
Aldrich pritom ne snima vestern u kojemu su jedni dobri, a drugi zli. Ulzana i njegovi ratnici čine stravična zvjerstva, ali film ne pokušava prikriti ni nasilje na kojemu je izgrađen odnos bijelih doseljenika prema Indijancima. McIntosh razumije taj svijet, no razumijevanje ne znači opravdavanje. Upravo je to ono što mladi poručnik teško prihvaća. Želi pronaći objašnjenje koje će mu omogućiti da sačuva vlastitu sliku svijeta, dok ga McIntosh uporno vraća stvarnosti u kojoj objašnjenje i opravdanje nisu isto.
Lancaster je ovdje izvanredan upravo zato što ništa ne pokušava uljepšati. Njegov McIntosh nije ni plemeniti zaštitnik ni nepogrešivi učitelj. On je umoran čovjek koji je previše toga vidio da bi vjerovao u jednostavne odgovore. Autoritet mu ne daje čin, nego iskustvo, ali upravo je taj autoritet neprestano doveden u pitanje jer zapovijeda mladi poručnik koji iskustva gotovo i nema. DeBuin ima pravo donositi odluke, ali još ne zna dovoljno da bi uvijek razumio njihove posljedice. McIntosh ih razumije, no nema ovlasti spriječiti pogreške. U tome leži jedan od najgorčih paradoksa filma: čovjek koji zna mora slušati čovjeka koji tek uči. A cijenu takva učenja neće uvijek platiti onaj koji je pogriješio.
Aldrich je snimio jedan od najnemilosrdnijih američkih vesterna sedamdesetih. Film koji se može gledati i kao priča o indijanskim ratovima i kao gorka refleksija američkog iskustva u Vijetnamu, ali koji ne treba svoditi samo na političku alegoriju. Njegova snaga leži u ljudima koji pokušavaju preživjeti rat, a da pritom ne izgube sve ono zbog čega su uopće vrijedni preživljavanja.
Posljednja zraka sumraka – kada istina postane opasnija od oružja
Pet godina poslije Aldrich i Lancaster ponovno će surađivati na ‘Posljednjoj zraci sumraka’, političkom trileru koji ide mnogo dalje od uobičajene priče o pobunjenom časniku. Lancasterov general Lawrence Dell, osuđen i zatvoren zbog neposluha, bježi iz zatvora te s malom skupinom ljudi zauzima američki kompleks s interkontinentalnim nuklearnim projektilima. Zahtijeva golemu otkupninu, ali novac nije njegov stvarni cilj.
Dell želi prisiliti predsjednika Sjedinjenih Država da javno objavi povjerljivi dokument koji otkriva što je američki politički i vojni vrh znao o Vijetnamskom ratu. Njegova pobuna nije samo osveta sustavu koji ga je odbacio. Ona je pokušaj da se državu natjera da prizna istinu koju je godinama skrivala od vlastitih građana.
Foto: Obojica misle da imaju moć, ali ona istinska leži negdje dalje, u sjeni. Burt Lancaster kao general Lawrence Dell i Charles Durning kao predsjednik David T. Stevens u ‘Posljednja zraka sumraka’ (‘Twilight’s Last Gleaming’, 1977.). Izvor: Lorimar Productions.
U tome leži i najveća provokacija filma. Dell ima razloga zahtijevati istinu, ali način na koji to čini dovodi u opasnost milijune ljudi. Njegov moralni zahtjev ne može se odvojiti od prijetnje nuklearnom katastrofom. Aldrich nas tako stavlja pred neugodno pitanje: može li čovjek koji se poziva na savjest istodobno biti spreman počiniti nešto toliko monstruozno?
Lancaster igra Della s gotovo zastrašujućom uvjerenošću. Nema ovdje mladenačke eksplozivnosti Joea Collinsa iz ‘Grube sile’, ali tvrdoglavost je ostala ista. Razlika je u tome što Collins želi izaći iz zatvora, a Dell, nakon što je iz njega izašao, želi natjerati čitavu državu da pogleda ono što je pokušala sakriti.
Nasuprot njemu stoji predsjednik David Stevens, kojega glumi Charles Durning. Njihov sukob nije jednostavno nadmetanje zločinca i predstavnika zakona. Predsjednik postupno otkriva koliko su odluke njegovih prethodnika opteretile instituciju koju sada predstavlja, dok Dell sve više postaje zarobljenik vlastite odluke da istinu iznudi pod svaku cijenu.
Aldrich se pritom iznimno učinkovito koristi podijeljenim ekranom (split screen), ali ne kao pukom stilskom dosjetkom. Njegova je funkcija ovdje gotovo presudna. Ljudi u raketnom bunkeru ne vide mnogo od onoga što se događa izvan njega. U Washingtonu nemaju neposredan uvid u zbivanja u bunkeru, dok operativci na terenu ne znaju što se ondje doista događa. Svatko raspolaže samo dijelom informacija, a svi moraju donositi odluke čije posljedice mogu biti katastrofalne. Jedino mi, gledatelji, istodobno vidimo sve strane. Podijeljeni ekran tako postaje mnogo više od redateljskog postupka: omogućuje nam da sagledamo cjelinu koju nijedan od sudionika ne može vidjeti. A što više znamo, to smo svjesniji koliko malo znaju oni u čijim je rukama sudbina svijeta.
‘Posljednju zraku sumraka’ sam prvi put gledao na televiziji, ali nisam uhvatio početak, pa nisam znao ni kako se film zove. Ipak, neizmjerno mi se urezao u sjećanje, osobito zbog završetka. A što je film dulje odmicao, sve sam više slutio čiji bi to mogao biti redateljski rukopis. Robert Aldrich. I bio je.
Nije to jednostavan film, a još manje ugodan. Njegov general Dell nije čovjek kojemu se možemo bezrezervno diviti. On je čovjek kojega možemo razumjeti, kojega se možemo bojati i s kojim se, u pojedinim trenucima, možda čak moramo složiti. A to je za jednog glumca mnogo zahtjevnije od igranja junaka kojemu publika bez razmišljanja plješće.
Idi i reci Spartancima – rat prije nego što je postao američka katastrofa
U ‘Idi i reci Spartancima’ (‘Go Tell the Spartans’, 1978.) Teda Posta Lancaster glumi bojnika Asu Barkera, zapovjednika američke vojne jedinice u Južnom Vijetnamu 1964. godine, u vrijeme kada se Sjedinjene Države još nisu u punoj mjeri uključile u rat koji će obilježiti čitavo desetljeće. Barker je iskusan časnik koji vrlo dobro razumije razliku između onoga što njegovi nadređeni žele čuti i onoga što se doista događa na terenu.
Foto: Donijeli su iskustvo, ali rat ima ružnu naviku da i on evoluira. Burt Lancaster kao bojnik Asa Barker i Marc Singer kao kapetan Alfred Olivetti u ‘Idi i reci Spartancima’ (‘Go Tell the Spartans’, 1978.). Izvor: AVCO Embassy Pictures.
Naslov filma upućuje na čuveni epitaf spartanskim ratnicima poginulima kod Termopila: „Putniče, idi i reci Spartancima da ovdje ležimo, poslušni njihovim zakonima.” Ono što je u antičkoj predaji postalo simbolom žrtve i dužnosti, u vijetnamskoj džungli poprima mnogo gorče značenje. Jer poslušnost zapovijedima još uvijek ne znači da je žrtva imala smisla.
Za razliku od Scotta i Della, Barker ne pokušava mijenjati državu niti joj nametnuti vlastitu volju. On pokušava izvršavati zapovijedi za koje sve jasnije vidi da nemaju mnogo smisla. Njegov je položaj utoliko tragičniji što iskustvo koje mu omogućuje da prepozna nadolazeću katastrofu ne daje i moć da je spriječi.
Tu se prirodno vraćamo McIntoshu iz ‘Ulzanina pohoda’. Obojica znaju više od onih koji odlučuju o njihovim sudbinama. Obojica razumiju da se rat ne može voditi samo prema pravilima sastavljenima daleko od bojišta. A obojica moraju gledati kako se tuđe pogrešne procjene pretvaraju u stvarne ljudske žrtve.
‘Idi i reci Spartancima’ nema raskoš velikih ratnih spektakala, ali ima nešto mnogo važnije: osjećaj da gledamo početak tragedije čiji ishod već poznajemo. Lancasterov Barker još ne zna koliko će se daleko ta tragedija protegnuti. Mi znamo.
Zanimljivo je da je Lancasteru i u ovoj, relativno kasnoj fazi karijere, kvaliteta filmova i dalje bila važnija od svega ostalog. Nekada je, kao producent i čovjek koji je mogao postavljati uvjete, imao dovoljno moći da je zahtijeva. Sada je otišao korak dalje: vlastitim je novcem pomogao financirati film kako bi ga publika uopće mogla vidjeti.
Plivač – čovjek koji nije primijetio da je ljeto završilo
U ‘Plivaču’ (‘The Swimmer’, 1968.) Franka Perryja Lancaster glumi Neda Merrilla, čovjeka koji se jednoga sunčanog poslijepodneva pojavljuje na bazenu svojih imućnih poznanika i odlučuje kući stići plivajući. Ne rijekom, ne morem, nego nizom privatnih bazena koji se protežu kroz bogato predgrađe Connecticuta. U svojoj mašti povezuje ih u rijeku koju naziva po supruzi Lucindi.
Foto: Ono kad se iskustvo pokaže pukim samozavaravanjem i ultimativnim razočaranjem u život. Burt Lancaster kao Ned Merrill u ‘Plivaču’ (‘The Swimmer’, 1968.). Izvor: Columbia Pictures.
Zamisao je gotovo dječački razigrana. Ned je preplanuo, snažan, nasmiješen i toliko uvjeren u vlastitu privlačnost da se čini kako mu nitko ne može odbiti gostoprimstvo. Lancasterovo tijelo, desetljećima simbol vitalnosti i samopouzdanja, ovdje postaje sastavni dio priče. Gledamo čovjeka koji izgleda kao da je vrijeme za njega stalo, dok sve oko njega govori da nije.
Kako Ned prelazi iz jednog dvorišta u drugo, susreti s poznanicima postupno mijenjaju ton filma. Neki ga dočekuju srdačno, drugi s nelagodom, treći s otvorenim neprijateljstvom. Iz njihovih riječi počinjemo naslućivati da Nedov život nije onakav kakvim ga predstavlja. Njegova supruga i kćeri nisu ondje gdje ih očekuje, prijateljstva su se raspala, a uspomene na koje se poziva sve se teže mogu uskladiti sa stvarnošću.
Perry pritom ne žuri objasniti što se dogodilo. Dopušta nam da putujemo zajedno s Nedom i da poput njega pokušavamo zanemariti ono što postaje sve očitije. Sunčano poslijepodne postupno gubi toplinu, poznati krajolik postaje neprijateljski, a bazeni, koji su na početku djelovali kao obećanje slobode, pretvaraju se u prepreke koje valja svladati.
Posebno je dojmljivo što Lancaster gotovo cijeli film provodi u kupaćim gaćicama. Nema kostima koji bi njegovu liku dao društveni položaj, nema uniforme koja bi mu osigurala autoritet, nema elegantnog odijela iza kojega bi mogao sakriti nesigurnost. Ostaju samo tijelo, lice i sve očajniji pokušaj da zadrži dostojanstvo pred ljudima koji o njemu znaju više nego što je spreman priznati.
Lancaster, nekadašnji cirkuski akrobat koji je publiku osvajao snagom i spretnošću, sada istu tu fizičku pojavu koristi kako bi pokazao koliko čovjek može biti bespomoćan. Ned pliva sve dalje, ali se zapravo nikamo ne približava. Svaki novi bazen udaljava ga od slike svijeta koju pokušava sačuvati.
Glazbu je skladao Marvin Hamlisch, kojemu je to bio prvi dugometražni igrani film. Njegova partitura ne pokušava od početka nametnuti tragediju. Prati Nedovo putovanje s neobičnom mješavinom nostalgije, nade i sve izraženije nelagode, kao da i sama postupno otkriva da se ispod prividno bezbrižnog izleta skriva nešto strašno.
Hamlischeva glavna tema, ‘Send for Me in Summer’, zvuči poput sjećanja na ljeto koje još traje, premda je nešto u njezinoj melodiji već svjesno da će završiti. Upravo je u tome njezina ljepota. Kao i Ned Merrill, glazba se još neko vrijeme pokušava držati obećanja da najljepši dani nikada neće proći.
Video: Marvin Hamlisch, glavna tema iz filma ‘Plivač’ (‘The Swimmer’, 1968.). Izvor: YouTube.
‘Plivač’ je film o samozavaravanju, izgubljenom vremenu i čovjekovoj sposobnosti da iz vlastitog života izbriše sve ono s čime se ne može suočiti. A njegov završetak, koji neću prepričavati, daje sasvim novo značenje svemu što smo dotad vidjeli.
Lancaster je odigrao mnoge snažne ljude. Ned Merrill možda je jedan od njegovih najslabijih. I upravo zato jedan od najtežih za zaboraviti.
Atlantic City – kada uspomene postanu veće od života
U ‘Atlantic Cityju’ (1980.) Louisa Mallea Lancaster glumi Loua Pascala, ostarjelog sitnog kriminalca koji voli pričati o vremenima kada je Atlantic City bio grad gangstera, kockarnica i velikih igrača. Problem je samo u tome što Lou nikada nije bio jedan od tih velikih igrača. Njegova je prošlost mnogo skromnija od uspomena kojima se okružio.
Kada u njegov život uđe Sally (Susan Sarandon), mlada žena koja sanja o odlasku iz grada, Lou iznenada dobiva priliku postati čovjek kakvim se cijelog života predstavljao. Ali Malle ne snima priču o starom gangsteru koji ponovno pronalazi izgubljenu slavu. Njega mnogo više zanima čovjek koji možda prvi put u životu pokušava biti dostojan vlastite legende.
Lancaster je ovdje gotovo čudesno suzdržan. Nema velikih gesta, nema nekadašnje fizičke nadmoći, nema osmijeha kojim bi mogao osvojiti čitavu prostoriju. Ostao je samo čovjek koji se još uvijek želi osjećati važnim. I upravo zato Lou Pascal pripada među njegove najljudskije filmske likove.
Foto: Idu...kroz uspomene svog života. Burt Lancaster kao Lou Pascal i Susan Sarandon kao Sally Matthews u ‘Atlantic Cityju’ (‘Atlantic City’, 1980.). Izvor: Paramount Pictures.
Atlantic City se pred njegovim očima mijenja, stare zgrade nestaju, a s njima i svijet u kojemu je Lou barem mogao zamišljati da je netko. No dok grad ruši vlastitu prošlost kako bi izgradio budućnost, Lou pokušava učiniti nešto gotovo suprotno: izmišljenu prošlost napokon pretvoriti u stvarnost.
Nismo toliko pretenciozni da bismo tvrdili kako smo obuhvatili sve, pa čak ni sve bitno. Primjerice, čak je i film ‘Nepomirljivi’ (‘The Unforgiven’, 1960.) Johna Hustona zasad ostao izvan ovog teksta. Ovdje smo pokušali nešto drugo: obuhvatiti što više slojeva i značenja koja su se skrivala iza jednog širokog osmijeha.