Postoje glumci čija lica pamtimo po osmijehu, oni koje pamtimo po glasu, pa čak i oni koje pamtimo po načinu na koji izgovaraju neku rečenicu. A postoje i oni kojima je dovoljno pogledati nas ispod oboda šešira. Charles Bronson pripadao je ovoj posljednjoj vrsti. Sergio Leone to je znao bolje od većine. Kada je kameru približio njegovim očima u ‘Bilo jednom na Divljem zapadu’ (‘Once Upon a Time in the West’, 1968.), nije nam pokazao samo lice čovjeka s harmonikom. Pokazao nam je prošlost koja još nije ispričana, ali je već ostavila ožiljke.
Hollywood je to lice godinama gledao ne znajući što bi s njim. Europa ga je prepoznala. Francuzi su imali izraz monstre sacré, sveto čudovište, za umjetnike čija osobnost nadilazi uobičajena pravila zvjezdanog sustava. Bronson je u taj svijet stigao bez klasične ljepote, bez uglađenosti i bez osobite želje da se ikome svidi. Njegovo lice nije bilo proizvod hollywoodske tvornice snova. Bilo je isklesano mnogo prije nego što je Hollywood uopće čuo za njega.
Foto: Buchinsky prije Bronsona. Lice koje Hollywood tek treba upoznati. Mladi Charles Buchinsky, budući Charles Bronson. Izvor: arhivska fotografija.
Prije filma – ugljen, siromaštvo i rat
Charles Bronson rođen je 3. studenoga 1921. kao Charles Dennis Buchinsky, u rudarskoj obitelji litavskog podrijetla u Ehrenfeldu u Pennsylvaniji. Bio je jedno od petnaestero djece. Siromaštvo u kojem je odrastao nije bilo slikovita pojedinost kojom se poslije mogla ukrasiti biografija filmske zvijezde. Bilo je to svakodnevno iskustvo, s radom u rudniku ugljena, oskudicom i vrlo malo razloga za optimizam.
Za vrijeme Drugoga svjetskog rata služio je u američkom ratnom zrakoplovstvu, a nakon rata, zahvaljujući mogućnostima koje su se otvorile veteranima, počeo se obrazovati i približavati glumi. Nije imao ni obiteljske veze ni izgled kakav su tadašnji studiji tražili od budućih glavnih glumaca. Imao je, međutim, nešto što se nije moglo naučiti pred ogledalom: prisutnost čovjeka koji je već upoznao život izvan filmskog studija.
U početku se pojavljivao pod prezimenom Buchinsky, da bi sredinom pedesetih postao Charles Bronson. Promjena imena nije odmah promijenila njegov položaj. I dalje je morao prolaziti kroz niz malih uloga, često glumeći prijeteće ljude, kriminalce i revolveraše. Njegove crte lica bile su dovoljno upečatljive da ga redatelji zapaze, ali još ne i dovoljno komercijalne da mu povjere film.
Lice koje traži prepoznavanje
Vrijedi se vratiti Andréu De Tothu i njegovu izvrsnom noiru ‘Crime Wave’ (1954.), u kojem Bronson, još potpisan kao Charles Buchinsky, glumi kriminalca Bena Hastingsa. Glavne uloge pripadaju Sterlingu Haydenu, Geneu Nelsonu i Phyllis Kirk, a Bronson je tek jedno od opasnih lica iz kriminalnog podzemlja Los Angelesa. De Toth snima na stvarnim gradskim lokacijama, bez suvišne raskoši, stvarajući nervozan, grub i uvjerljiv kriminalistički film. Bronson još nema zvjezdani status, ali već ima pojavu kojoj kamera vjeruje.
Robert Aldrich rano je prepoznao koliko Bronson može postići samom pojavom. U ‘Apache’ (1954.) i ‘Vera Cruz’ (1954.) našao se uz Burta Lancastera, tada već veliku zvijezdu. Bronson je još bio jedan od onih glumaca čije lice gledatelj zapamti, ali čije ime možda neće pronaći pri vrhu odjavne špice.
Kod ‘Četvorice za Teksas’ (‘4 for Texas’, 1963.) Aldrich okuplja Franka Sinatru, Deana Martina, Anitu Ekberg, Ursulu Andress i Bronsona, kojemu pripada uloga razbojnika Matsona. Film pokušava spojiti vestern, komediju i zvjezdani spektakl, ali upravo tu dolazimo do nečega što autor ovih redaka mora priznati, koliko god mu to teško padalo. Koliko god neizmjerno volio Roberta Aldricha, mislim da nije bio pretjerano uspješan u pokušajima humora. I dalje volim i te njegove filmove, ali kao komedije imaju ozbiljan problem. Nisu smiješni.
Foto: Nije bilo bojazni da ga se neće prepoznavati, ta pamtio se i prijeteći prst. Charles Bronson kao Crego u epizodi ‘The Killer’ (1956.) serije ‘U dimu baruta’ (‘Gunsmoke’). Izvor: CBS.
Televizija je Bronsonu pružala prostor koji mu filmski studiji još nisu bili spremni dati. U kultnoj vestern-seriji ‘U dimu baruta’ (‘Gunsmoke’) pojavio se u epizodi ‘The Killer’ (1956.) kao Crego, revolveraš koji svoju reputaciju gradi izazivajući slabije i sporije protivnike, a zatim se 1958. vratio u epizodi ‘Lost Rifle’ kao Ben Tiple, čovjek osumnjičen za ubojstvo kojega šerif Matt Dillon odbija uhititi bez čvršćih dokaza. Već ta dva različita lika pokazuju da nije bio osuđen samo na uloge negativaca. U seriji ‘Man with a Camera’ (1958.–1960.) glumio je fotografa Mikea Kovaca, napokon dobivši priliku nositi vlastitu televizijsku priču.
Foto: Prije nego što je postao čovjek ispred kamere, glumio je čovjeka iza nje. Charles Bronson kao fotograf Mike Kovac u seriji ‘Man with a Camera’ (1958.–1960.). Izvor: ABC.
U ‘Gospodaru svijeta’ (‘Master of the World’, 1961.) Williama Witneyja glavna je atrakcija Vincent Price kao Robur, gospodar neobičnoga letećeg stroja nadahnutog Julesom Verneom. Bronson glumi Johna Strocka, čovjeka koji mu se suprotstavlja. Već ima onu prepoznatljivu čvrstinu, ali još nije postao zvijezda čija sama pojava mijenja očekivanja gledatelja.
Od sedmorice veličanstvenih do kralja tunela
John Sturges dao mu je jednu od prvih uloga u kojima je iza grube vanjštine mogao pokazati nešto sasvim drugo. Među ‘Sedmoricom veličanstvenih’ (‘The Magnificent Seven’, 1960.) Bronson je Bernardo O’Reilly, jedan od revolveraša koji dolaze braniti meksičko selo. Film je možda neobavezniji od nekih velikih vesterna koji su mu prethodili, ali teško mu je odoljeti. Ima ritam, šarm, izvanrednu glumačku postavu i onu Bernsteinovu glazbu koja kao da je nastala da bi se uz nju jahalo prema horizontu.
Foto: Djeca bolje čitaju karaktere. Neki su u njemu vidjeli „čudovište”, ona su u njemu vidjela prijatelja, ali i zaštitnika, zlu ne trebalo. Charles Bronson kao Bernardo O’Reilly u ‘Sedmorici veličanstvenih’ (‘The Magnificent Seven’, 1960.) Johna Sturgesa. Izvor: United Artists.
Bernardo je pritom mnogo više od čovjeka koji dobro barata revolverom. Njegov odnos s djecom iz sela otkriva nježnost koju njegova pojava na prvi pogled ne obećava. Kada dječaci počnu omalovažavati vlastite očeve jer nisu revolveraši, Bernardo ih podsjeća da je potrebno mnogo više hrabrosti svakodnevno živjeti i brinuti se za obitelj nego se jednom pojaviti s oružjem. To je jedan od najljepših trenutaka filma, a Bronson ga iznosi bez trunke sentimentalnosti.
Tri godine poslije Sturges mu je u ‘Velikom bijegu’ (‘The Great Escape’, 1963.) povjerio Dannyja Velinskog, legendarnog Kralja tunela. Čovjek kojemu su povjerili kopanje puta prema slobodi istodobno pati od klaustrofobije. Teško je zamisliti okrutniju ironiju. Bronson, koji je i sam radio u rudniku ugljena, ovdje ne glumi nepokolebljivog junaka, nego čovjeka koji mora pobijediti vlastiti strah prije nego što uopće dobije priliku pobjeći neprijatelju.
U filmu prepunom velikih imena, od Stevea McQueena i Jamesa Garnera do Richarda Attenborougha, Jamesa Coburna i Donalda Pleasencea, Bronson se ne pokušava nametnuti glasnoćom. Njegov Danny postaje nezaboravan upravo onda kada se pokaže koliko je ranjiv. Jer hrabrost nije odsutnost straha, nego odluka da se kroz njega ipak prokopa put.
Dvanaestorica žigosanih – opet u biranoj grupi, ovog puta zatvorskih ptičica, a ipak svoj
Kada ga je Aldrich ponovno pozvao, sada kao jednog od ‘Dvanaestoricu žigosanih’ (‘The Dirty Dozen’, 1967.), Bronson više nije bio samo poznato lice iz sporednih uloga. Njegov Joseph Wladislaw jedan je od dvanaestorice vojnih osuđenika koje bojnik John Reisman, u izvedbi Lee Marvina, priprema za gotovo samoubilački zadatak iza njemačkih linija.
Foto: Lice je možda postajalo poznato, ali vojnici Wehrmachta nisu smjeli pratiti hollywoodsku produkciju, još k tome onu snimanu u Engleskoj. Charles Bronson kao Joseph Wladislaw i Lee Marvin kao bojnik Reisman u ‘Dvanaestorici žigosanih’ (‘The Dirty Dozen’, 1967.) Roberta Aldricha. Izvor: MGM.
Aldrich okuplja pravu vojsku osebujnih glumaca: Ernest Borgnine, John Cassavetes, Telly Savalas, Donald Sutherland, Jim Brown, Richard Jaeckel i drugi stvaraju galeriju ljudi kojima se ne može vjerovati, ali bez kojih se zadatak ne može izvršiti. U takvom društvu Bronsonov Wladislaw ne mora biti najglasniji da bi se izdvojio. On je jedan od rijetkih čija smirenost ne djeluje kao poza. Promatra, procjenjuje i postupno postaje čovjek na kojega se Reisman može osloniti.
Reisman je časnik koji s vojnom hijerarhijom ima gotovo jednako ozbiljan problem kao i ljudi koje treba obučiti. Wladislaw je, pak, osuđen na smrt zbog ubojstva časnika. Između njih dvojice nema mnogo prostora za uobičajenu vojničku disciplinu, ali postoji nešto važnije: uzajamno prepoznavanje sposobnosti. Reisman ne traži od Wladislawa da postane uzoran vojnik. Traži da razmišlja, preživi i izvrši zadatak. Wladislaw vrlo brzo shvaća da pred sobom nema još jednog časnika koji će se zadovoljiti pukim izdavanjem zapovijedi.
Posebno je zanimljiv njihov razgovor u zatvoru, kada Wladislaw spominje oca koji je crnčio u rudnicima Šleske. Teško je pritom ne pomisliti na samoga Bronsona, koji je odrastao u rudarskoj obitelji i osobno radio pod zemljom. Lik i glumac tu se na trenutak gotovo dodiruju, bez potrebe da film tu poveznicu posebno naglašava. Iza Wladislawove tvrde vanjštine i Bronsonove uvjerljivosti stoji iskustvo svijeta u kojem se ništa nije dobivalo lako.
Aldrich, koji nikada nije osobito vjerovao institucijama ni njihovim službenim verzijama časti, upravo u toj skupini otpisanih ljudi pronalazi sposobnost, solidarnost i hrabrost. Film je istodobno ratna pustolovina, prikaz sukoba s autoritetima i priča o ljudima koji svoju priliku dobivaju tek kada ih je sustav već odbacio. Bronson je za takvu priču bio gotovo idealan izbor. I njegov vlastiti glumački put dotad je bio dugotrajno dokazivanje da čovjek kojega su svi navikli gledati sa strane zaslužuje mjesto u središtu.
Le monstre sacré – kad je prepoznavanje napokon stiglo
Krajem šezdesetih Bronsonova karijera dobiva neočekivan smjer. ‘Zbogom, prijatelju’ (‘Adieu l’ami’, 1968.) dovodi ga uz Alaina Delona, u kriminalističkoj priči u kojoj dvojica muškaraca neprestano odmjeravaju jedan drugoga, ne znajući mogu li si vjerovati.
Bio je to sudar dviju posve različitih vrsta filmske privlačnosti. Delonova ljepota djelovala je gotovo nestvarno, dok je Bronsonovo lice izgledalo kao da ga je život obrađivao grubim alatom. I upravo je ta suprotnost funkcionirala. Njihovi likovi ne grade odnos na simpatiji, nego na sumnji, nadmetanju i postupnom otkrivanju da jedan drugome možda ipak trebaju.
Europski producenti shvatili su nešto što se američkim studijima dugo činilo nezamislivim: Bronson može biti središte filma, a da pritom ne mora postati uglađeniji, ljepši ili razgovorljiviji. Njegova neprozirnost bila je prednost. Gledatelji nisu znali što misli, ali su željeli doznati što će učiniti. Upravo na tome počivala je nova faza njegove karijere.
A da je Bronsonova pojava postala mnogo više od filmskog zaštitnog znaka, najbolje svjedoči činjenica da je dobio i papirnatog dvojnika. Godine 1971. u belgijskom časopisu ‘Spirou’ pojavio se ‘Archie Cash’, pustolovni strip scenarista Jean-Marieja Brouyèrea i crtača Malika, pravim imenom Williama Taija. Njegov junak nije samo podsjećao na Bronsona – bio je očito oblikovan prema njemu, od izraza lica do držanja čovjeka kojemu ne treba mnogo riječi da bi upao u nevolju ili iz nje izašao. Strip je donio znatno grublji, nasilniji pustolovni svijet od onoga na koji su čitatelji ‘Spiroua’ bili navikli. Hollywood je godinama oklijevao prihvatiti Bronsona kao glavnog junaka, a belgijski su mu strip-autori u međuvremenu jednostavno nacrtali vlastitog.
Foto: Hollywood ga je godinama držao u sporednim ulogama, a Belgijci su mu jednostavno nacrtali glavnu. ‘Archie Cash – Le maître de l’épouvante’ (1973.), stripovski junak oblikovan prema Charlesu Bronsonu. Crtež: Malik (William Tai). Scenarij: Jean-Marie Brouyère. Izvor: Dupuis.
Harmonica – lice i pogled popraćeni melodijom
Tada je došao Sergio Leone.
I pokazao nam kako je to ‘Bilo jednom na Divljem zapadu’ (‘Once Upon a Time in the West’, 1968.). Bronson je Harmonica, tajanstveni stranac čija se prošlost otkriva postupno, gotovo protiv njegove volje. Nasuprot njemu stoji Henry Fonda kao Frank, hladnokrvni ubojica. Leone je tom podjelom uloga izveo jedan od svojih najlukavijih poteza. Fonda, čije je lice desetljećima predstavljalo poštenje i moralnu čvrstinu američkog filma, postao je čudovište. Bronson, kojega su gledatelji navikli viđati kao prijetećeg čovjeka, postao je nositelj moralnog obračuna.
Foto: Inače ne volim mijenjanja naslova, ali ‘Spiel mir das Lied vom Tod’ ovdje baš paše. Charles Bronson kao Harmonica u ‘Bilo jednom na Divljem zapadu’ (‘Once Upon a Time in the West’, 1968.) Sergija Leonea. Izvor: Paramount Pictures.
No, Leone ne nudi jednostavnu zamjenu dobra i zla. Harmonica nije klasični junak koji dolazi spasiti svijet. On je čovjek čiji je život zaustavljen u jednom davnom trenutku, a sve što radi vodi prema susretu s onim koji mu je taj trenutak oduzeo.
Ennio Morricone daje mu melodiju koja nije tek glazbena pratnja nego dio njegova identiteta. Zvuk harmonike istodobno je poziv, prijetnja i sjećanje. Kada napokon shvatimo odakle dolazi, shvatimo i da je Leone čitavo vrijeme pričao priču o traumi koju nije moguće ostaviti iza sebe.
A Bronson? On gotovo ništa ne objašnjava. Čak ni ne svira. Prošlo je vrijeme melodije smrti. Sad stiže i ta dama u crnini. S njome i prošlost koja je uhvatila sadašnjost za skute. U dubini njegovih očiju sve piše, samo treba uroniti u njih. Završni obračun s Frankom nikad ni nije ovisio o tome tko će brže potegnuti revolver. Bio je to dug koji je prošlost došla naplatiti.
Teško je zamisliti bolji dokaz da Bronsonova šutnja nikada nije bila glumačko ograničenje. Kod Leonea postala je čitav filmski jezik.
Kiša, hladni znoj i europski trileri
Europska popularnost nije se zaustavila na vesternima. U ‘Čovjeku koji je došao s kišom’ (‘Le passager de la pluie’, 1970.) Renéa Clémenta Bronson glumi tajanstvenog Harryja Dobbsa, koji ulazi u život žene što pokušava prikriti traumatičan događaj. Marlène Jobert njegova je partnerica u psihološkoj igri u kojoj je gotovo nemoguće razlučiti prijetnju od pomoći.
Clément, prema scenariju Sébastiena Japrisota i uz glazbu Francisa Laija, gradi napetost mnogo bližu Hitchcocku nego klasičnom akcijskom filmu. Bronsonu nije potreban revolver da bi ovladao prizorom. Dovoljno je da postavi pitanje, pričeka odgovor i dopusti sugovornici da se sama zaplete u vlastiti strah.
U ‘Hladnom znoju’ (‘Cold Sweat’, 1970.) Terencea Younga prošlost ponovno sustiže Bronsonova junaka, ovoga puta u kriminalističkoj priči s Liv Ullmann, Jamesom Masonom, Michaelom Constantineom i Jill Ireland. Film koristi Bronsonovu međunarodnu popularnost za napetu pustolovinu u kojoj se obiteljska sigurnost pokazuje tek privremenim utočištem od starih grijeha.
Foto: „Čudovišta” na kupu, tj. u kupeu. Charles Bronson kao Link Stuart i Toshirō Mifune kao Kuroda u ‘Crvenom suncu’ (‘Red Sun’, 1971.) Terencea Younga. Izvor: Les Films Corona.
U ‘Crvenom suncu’ (‘Red Sun’, 1971.) Young ga je spojio s Toshirōm Mifuneom i Alainom Delonom, pretvorivši vestern u neobičan susret američkog revolveraša i japanskog samuraja. Bila je to gotovo idealna međunarodna pustolovina za glumca koji je tek izvan Hollywooda u potpunosti pronašao svoju publiku.
Chato i Mehaničar – dva lica šutnje
Michael Winner vrlo je dobro razumio Bronsonovu fizičku prisutnost. U ‘Chatu’ (‘Chato’s Land’, 1972.) povjerio mu je ulogu Pardona Chata, čovjeka apačkog podrijetla kojega nakon ubojstva rasističkog šerifa progoni skupina bijelaca predvođena likom Jacka Palancea. Progonitelji vjeruju da će njihov broj, oružje i uvjerenje u vlastitu nadmoć biti dovoljni. No čim zađu na Chatov teritorij, pravila se mijenjaju.
Lovci postupno postaju lovina, a njihova navodna civilizacijska superiornost nestaje pred čovjekom koji poznaje zemlju i zna čekati. Winner pritom ne snima samo akcijski vestern nego priču o rasizmu, nasilju i ljudima koji vlastitu brutalnost smatraju pravdom. Bronsonov Chato ne mora prijetiti ni objašnjavati. Dovoljno je da preuzme nadzor nad prostorom koji njegovi progonitelji nikada nisu razumjeli.
Iste godine Winner snima ‘Mehaničara’ (‘The Mechanic’, 1972.), u kojem Bronson glumi Arthura Bishopa, profesionalnog ubojicu koji svoj posao obavlja s preciznošću vrhunskog obrtnika. Gotovo šesnaestominutni uvod bez dijaloga pokazuje koliko je Bronsonu malo riječi trebalo da uspostavi karakter. Bishop promatra, priprema i izvršava zadatak bez suvišnih pokreta, kao čovjek koji je vlastitu savjest zamijenio pravilima zanata.
Foto: Majstor i šegrt. Samo što se u ovom zanatu pogreške ne opraštaju. Charles Bronson kao Arthur Bishop i Jan-Michael Vincent kao Steve McKenna u ‘Mehaničaru’ (‘The Mechanic’, 1972.) Michaela Winnera. Izvor: United Artists.
Dolazak mladog Stevea McKenne, kojega glumi Jan-Michael Vincent, pretvara priču u opasno nadmetanje učitelja i učenika. Bishop vjeruje da može prenijeti svoje znanje i pritom zadržati nadzor, ali u svijetu u kojem je izdaja sastavni dio profesije povjerenje je možda najveća pogreška. A završnica filma, sa svojom okrutnom ironijom, pokazuje da ni najvještiji mehaničar ne može predvidjeti svaki kvar.
U ‘Chatu’ Bronson glumi progonjenog čovjeka koji poznaje pravila preživljavanja. U ‘Mehaničaru’ čovjeka koji je pravila ubijanja pretvorio u profesiju. Dva filma istog redatelja, snimljena iste godine, a dva posve različita čovjeka. Toliko o tvrdnji da je Bronson uvijek glumio istu ulogu.
Valachi – čovjek koji je morao progovoriti
U ‘Dosjeu Valachi’ (‘The Valachi Papers’, 1972.) Terencea Younga Bronson glumi Josepha Valachija, mafijaša koji je svojim svjedočenjem razotkrio tajne Cosa Nostre. Nasuprot njemu stoji izvrsni Lino Ventura kao Vito Genovese, a među poznatim licima ponovno nalazimo Jill Ireland i Josepha Wisemana.
Foto: Zagrljaj koji znači baš sve osim – zagrljaja. Lino Ventura kao Vito Genovese i Charles Bronson kao Joseph Valachi u ‘Dosjeu Valachi’ (‘The Valachi Papers’, 1972.) Terencea Younga. Izvor: Columbia Pictures.
Bronson ovdje ne glumi čovjeka koji čuva svoje tajne, nego čovjeka koji će preživjeti samo ako ih konačno otkrije. Film nema slojevitost Coppolina ‘Kuma’ (‘The Godfather’, 1972.), ali je zanimljiv upravo zbog pogleda na mafiju iz perspektive njezina potrošnog člana, a ne moćnog obiteljskog patrijarha. I dok se na ekranu Valachijev svijet raspada, Bronsonova zvjezdana pozicija postaje sve čvršća.
Smrtonosna želja – kada žrtva postane sudac
S ‘Smrtonosnom željom’ (‘Death Wish’, 1974.) Michaela Winnera Bronson je stvorio lik koji će ga pratiti do kraja karijere, možda i više nego što je zaslužio. Paul Kersey njujorški je arhitekt, liberalnih uvjerenja i čovjek koji ne vjeruje u nasilje kao rješenje. Nakon brutalnog napada na njegovu obitelj, u kojem mu supruga umire, a kći ostaje teško traumatizirana, sve ono u što je vjerovao počinje se urušavati.
Foto: Kad žrtva postane sudac, porota i izvršitelj kazne, pravda postaje vrlo opasna riječ. Stvarno se nije dao zaboraviti, kroz iduća četiri nastavka. Charles Bronson kao Paul Kersey u ‘Smrtonosnoj želji’ (‘Death Wish’, 1974.) Michaela Winnera. Izvor: Paramount Pictures.
Kersey ne postaje osvetnik preko noći. Winner nam pokazuje čovjeka koji postupno gubi povjerenje u društvo, zakon i mogućnost da će pravda ikada stići do onih koji su mu uništili život. A upravo je tu Bronson najzanimljiviji. Njegov Kersey nije nepogrešivi revolveraš koji s užitkom kažnjava zločince. Barem ne u početku. On je čovjek koji se boji, koji oklijeva i koji nakon prvog ubojstva reagira gotovo fizičkom mučninom.
Granica između žrtve i nasilnika počinje se brisati, a film nas dovodi pred pitanje koje nema ugodan odgovor: koliko daleko možemo razumjeti čovjekovu bol prije nego što počnemo opravdavati ono što čini drugima?
Winner koristi New York sedamdesetih kao grad u kojem je osjećaj nesigurnosti gotovo opipljiv. Kerseyjeva osobna tragedija postaje povod za mnogo širu raspravu o kriminalu, strahu i pravu pojedinca da uzme zakon u svoje ruke. Film se može čitati kao kritika društva koje nije zaštitilo svoje građane, ali i kao opasna fantazija o tome da se složeni problemi mogu riješiti jednim čovjekom i revolverom. Herbie Hancock svojom glazbom dodatno naglašava nemir urbanog prostora.
Prema romanu Briana Garfielda, ‘Smrtonosna želja’ pretvorila je Bronsona u simbol osvetničkog filma. Uslijedila su četiri nastavka, sve udaljenija od moralne nelagode izvornika i sve bliža akcijskom spektaklu. No bilo bi nepravedno prvi film promatrati samo kroz ono što je poslije od njega nastalo. Winnerov Kersey još je uvijek čovjek, a ne stroj za kažnjavanje.
Zanimljiva je pritom usporedba s ‘Chatom’. Ondje Bronson glumi čovjeka koji bježi od onih što sebi prisvajaju pravo na nasilje. U ‘Smrtonosnoj želji’ postupno postaje čovjek koji isto to pravo uzima za sebe. Obojicu je režirao Michael Winner. A razlika između njih mnogo govori o tome koliko je Bronson mogao ponuditi kada je scenarij od njega tražio više od povlačenja obarača.
Svi sumnjivi, a vlak ne staje – Orient Express u Nevadi
U ‘Klancu u Nevadi’ (‘Breakheart Pass’, 1975.) Toma Griesa Bronson se našao u svijetu Alistaira MacLeana, pisca koji je izvrsno razumio kako se pustolovina pretvara u zagonetku. Vlak putuje kroz snježne planine, putnici i vojnici počinju stradavati, a gotovo svatko ima razlog nešto skrivati. Bronsonov John Deakin promatra, povezuje pojedinosti i pokušava otkriti što se zapravo događa prije nego što kompozicija stigne na odredište.
Foto: U vlaku punom sumnjivaca, zašto bi i šerif bio izuzet od sumnje? Nije li već kod Christie narator bio i ubojica? Ben Johnson kao šerif Nathan Pearce i Charles Bronson kao John Deakin u ‘Klancu u Nevadi’ (‘Breakheart Pass’, 1975.) Toma Griesa. Izvor: United Artists.
Kako broj mrtvih raste, film gotovo postaje pokretna verzija Agathe Christie i njezinih ‘Deset malih crnaca’. Umjesto izoliranog otoka imamo vlak koji juri kroz planine. Svaka nova smrt smanjuje broj mogućih krivaca, ali istodobno povećava sumnju među preživjelima. MacLean je znao da za dobru napetost nije dovoljno zatvoriti ljude u prostor iz kojega ne mogu pobjeći. Treba ih natjerati da shvate kako je opasnost već među njima.
A za tu pokretnu kriminalističku zagonetku dobio je i pravu malu vojsku poznatih filmskih lica. Uz Bronsona tu su Ben Johnson, Richard Crenna, Charles Durning, Ed Lauter, David Huddleston, Bill McKinney i, dakako, Jill Ireland. Gotovo da ih je više nego u ‘Topovima s Navaronea’ (‘The Guns of Navarone’, 1961.) i ‘Orlovu gnijezdu’ (‘Where Eagles Dare’, 1968.) zajedno, a gledatelj nikada ne može biti siguran tko će dočekati sljedeću postaju.
I onda Jerry Goldsmith. Dok se na ekranu množe sumnjivci i leševi, njegova glazba odbija dopustiti da vlak izgubi zamah. U njoj ima pustolovnog poleta, ali i nemira koji nas podsjeća da svaka nova postaja može donijeti još jedno neugodno otkriće. Goldsmith ne ilustrira samo kretanje kompozicije. On joj daje gotovo vlastiti karakter, kao da je i vlak jedan od sudionika zavjere.
Posebno je lijepo kako glazba povezuje dvije naizgled suprotne strane filma: klasičnu vesternsku pustolovinu i kriminalističku zagonetku. Snježni krajolici, potjere, borbe na vagonima i tajne među putnicima dobivaju zajednički ritam. Možda upravo zato ‘Klanac u Nevadi’ tako dobro funkcionira i pri ponovnom gledanju, kada već znamo tko što skriva. Goldsmithova glazba ne dopušta nam da putovanje postane manje uzbudljivo samo zato što nam je odredište poznato.
Video: Jerry Goldsmith – glazba iz filma ‘Klanac u Nevadi’ (‘Breakheart Pass’, 1975.). Izvor: YouTube.
Bijeli bizon i Telefon – legende i hladnoratovske sjene
U ‘Bijelom bizonu’ (‘The White Buffalo’, 1977.) J. Leeja Thompsona Bronson glumi Divljeg Billa Hickoka, revolveraša kojega progone snovi o golemom bijelom bizonu. U potrazi za životinjom susreće Ludog Konja, kojega glumi Will Sampson, i dvojica ljudi iz različitih svjetova otkrivaju da ih povezuje isti neprijatelj.
Foto: Prepoznaj me sad, ako si faca? Charles Bronson kao Divlji Bill Hickok u ‘Bijelom bizonu’ (‘The White Buffalo’, 1977.) J. Leeja Thompsona. Izvor: United Artists.
Film je neobična mješavina vesterna, horora i fantastične pustolovine, s nečim od Melvilleova ‘Moby Dicka’. Bijeli kit zamijenjen je bijelim bizonom, a kapetan Ahab umornim revolverašem koji više ne može pobjeći vlastitim demonima. Film nije bez mana, osobito kada se pojavi njegovo golemo mehaničko čudovište, ali upravo ga ta žanrovska neobičnost čini vrijednim spomena.
Ni Don Siegel nije propustio iskoristiti Bronsonovu sposobnost da djeluje opasno čak i kada pokušava spriječiti opasnost. U ‘Telefonu’ (‘Telefon’, 1977.) povjerio mu je ulogu sovjetskog agenta Grigorija Borzova, koji uz pomoć Lee Remick pokušava zaustaviti odbjeglog operativca kojega glumi Donald Pleasence. Taj telefonskim pozivima i stihovima Roberta Frosta aktivira davno pripremljene agente, pretvarajući obične ljude u nesvjesne izvršitelje sabotaža.
Siegel gradi hladnoratovski triler u kojem prijetnja ne dolazi samo od neprijatelja nego i od mehanizama koje su suprotstavljene sile same stvorile. Bronsonov Borzov pritom je mnogo bliži strpljivom istražitelju nego njegovim uobičajenim revolverašima. Zanimljiv je upravo zato što se mora osloniti na inteligenciju i strpljenje, a ne na fizičku nadmoć.
Jill Ireland – život izvan kadra
Posebno mjesto u Bronsonovu životu pripadalo je glumici Jill Ireland. Upoznali su se tijekom snimanja ‘Velikog bijega’, u kojem je nastupao i njezin tadašnji suprug David McCallum. Vjenčali su se 1968. i ostali zajedno sve do njezine smrti 1990. godine. Tijekom više od dva desetljeća braka postali su i jedan od najprepoznatljivijih filmskih parova, nastupajući zajedno u brojnim ostvarenjima.
Foto: Iza lica koje Hollywood nije znao pročitati postojao je i osmijeh koji je Jill Ireland dobro poznavala. Charles Bronson i Jill Ireland. Izvor: arhivska fotografija, izvorni fotograf nije potvrđen.
No Jill nije bila tek supruga slavnog glumca. Imala je vlastitu karijeru, a kada joj je 1984. dijagnosticiran rak dojke, vlastitu je borbu pretvorila u javno zalaganje za oboljele. Pisala je knjige i govorila o bolesti u vrijeme kada se o njoj mnogo teže javno razgovaralo. Bronson, čije je lice na ekranu tako često izražavalo nepokolebljivost, ostao je uz nju do kraja. Jill Ireland umrla je 18. svibnja 1990., u 54. godini života.
Čovjek koji je na filmu toliko često djelovao kao da ga ništa ne može slomiti u privatnom je životu morao prihvatiti da postoje neprijatelji protiv kojih ne pomažu ni snaga ni odlučnost. A upravo je ta razlika između filmske slike i stvarnog čovjeka jedan od razloga zbog kojih bi Bronsona bilo pogrešno svesti na nekoliko njegovih najpopularnijih uloga.
Pogled koji je ostao
Kasniji filmovi sve su češće iskorištavali Bronsonovu reputaciju, umjesto da iskušavaju njegove glumačke mogućnosti. Čovjek koji je toliko dugo čekao priliku da postane zvijezda naposljetku je postao zarobljenik očekivanja koja je taj status donio.
Charles Bronson umro je 30. kolovoza 2003. godine.
Ostalo je lice. I oči ispod šešira, možda koja brazda više na licu, a ako bolje osluhnemo, možda i zvuci harmonike. Čovjek kojega život nije mazio, pa ni on nije bio nježan prema protivnicima. Le monstre sacré. A Jill Ireland možda je najbolje poznavala i onu drugu stranu.
Video: 'Spiel mir das lied vom Tod', zasviraj mi pjesmu o smrti, Ennio Morricone, 'Once Upon a Time in the West'